Brucošijada, elektrijada…? U prvim mjesecima 2020. bez stipendija – samo JADA.

 

Kažu da je period studiranja onaj najbolji period života. Barem oni koji su studirali. Oni koji su stekli diplome na nešto brži način, sigurno će reći da je bolji onaj nakon studiranja, jer te onda čeka funkcija, dobra plata i amnestija od svih mogućih zloupotreba, barem dok traje tvoja vlast.

Trebinjskim studentima deficitarnih zanimanja u Novom Sadu već drugi mjesec zaredom kasne stipendije. Kasnile su one i prije, pa su pojedinci vjerovatno postali imuni na takve događaje. Gotovo da ih i ne dotiče.

Kažu, šuti, bolje da nekad dođe, nego da nam je ukinu. Vjerovatno svjesni da su čuda moguća, a da ih ni pravosuđe ne bi odbranilo.

Stipendije za deficitarna zanimanja iznose 200KM mjesečno, a u januaru ove godine su iznosile 0KM kako za studente prve, tako i za studente druge godine deficitarnog zanimanja.

Nedostatak papira, adresa, dobre ideje za izgovor ili jednostavno – novca u gradskom budžetu osjeti se i tokom februara.

Iz ugla studiranja u Novom Sadu, onaj ko nije na budžetu, godinu studija plaća između 800 i 1200KM u zavisnosti od zanimanja, dok na mjesečnom nivou troši za prijave ispita, poneki dodatni čas, menzu i osnovne životne potrebe minimalno 150-200KM, a na to treba dodati i 2 puta godišnje ovjeru semestra (2000rsd u prosjeku), a još ako živi u privatnom smještaju (što je većinom tako) oko 180-270KM na stan i 100-130KM na režije, pa nije teško izračunati koliki su troškovi studiranja i koliko znači stipendija.

Onaj koji je na budžetu ima olakšicu za plaćanje godine. Menza se ionako koristi sa bužetskim karticama ili po dva studenta jedu preko one koja je “na budžetu”, pa ćemo to i zanemariti. Razlika je i u cijeni prijave ispita i ovjeri semestra, ali samo kod pojedinih fakulteta, dok, na primjer na FTN (gdje je i najveći broj primalaca ove stipendije) nema razlike, pa tako izlazak na ispit košta 200rsd a ovjera semestra 2000rsd.

Još ako se izađe barem jednom mjesečno u noćni provod, ponekad između predavanja na kafu (a uzećemo primjer one najjeftinije u “Mašincu” za 70rsd (malo jače od 1KM) ili još bolju varijantu, da se Vlasi ne dosjete – 40rsd sa aparata na Pravnom fakultetu), ili ne daj Bože ako neko puši, pa i na kutiju cigara ode oko 5-6KM, cifra je vrtoglava.

Ponekad treba doći i kući. Ako ništa za januarske praznike, preko ljeta i za krsnu slavu, pa treba uzeti i trošak putovanja koji je oko 50KM autobusom u jednom pravcu.

Brucošijada, elektrijada…? Bez stipendija, bojim se, ostaće samo JADA.

Koliko ono bi prosječna plata u Republici Srpskoj? A koliko ima porodica gdje ne rade oba roditelja ili jedan nije među živima ili roditelji moraju raditi dodatni posao “na crno”? Koliko ima kuća sa 2 ili više studenata?

Ali, stipendija nema ni na vidiku. A po svemu sudeći javiće i oni iz SBB-a i Informatike da nema ni plaćenih računa, ali sreća u nesreći je što ide proljeće, pa ne smeta ako ugase grijanje.

Izgleda da je izborna godina uzela maha. S jedne strane novac ide na razno-razne spletke i kupovanja, a s druge idu i obećanja i zanimljive prognoze kada će “leći” stipendije.

Izgleda da u zavisnosti kako je ko naivniji ili ko je “čiji” stižu odgovori iz gradske administracije kada će i da li će stići stipendije.

Na sličan problem prije par godina načelnik susjedne opštine Bileća odgovorio je pred kamerama: “Dala bi crna majka, da ima o’kle.”

Nadamo se da je crna majka nešto ušparala za par godina pa možda obraduje i Trebinjce.

Ipak, umjesto da čekamo i dočekamo zvaničnu izjavu nadležnih Trebinjaca povodom ovog problema, nadamo se skorijoj isplati stipendija i poštovanju ugovorne obaveze.

Možda ne primamo svi stipendije, možda nismo svi ni studirali, ali ono što je važno jeste – solidarisati se.

Đ.V.

Patologija “kraljeva grada”

Funkcionalno nepismenih u našoj državi je oko 50% prema nedavnim istraživanjima. To su oni koji znaju da čitaju, ali ne znaju da odgonetnu šta su zapravo pročitali, tj. ne shvataju suštinu pročitanog.

Sistem “trbuhom za kruhom” uzeo je maha, pa mnogi obrazovani kadrovi napuštaju državu zbog ekonomskih, ali i moralnih razloga. Zašto bi neko radio u svojoj struci za 2-3 ili čak 4-5 puta manje novca, ako mu se ukaže prilika za boljim uslovima?

Zašto bi neko trpio da onaj koji je bezobrazniji, lukaviji, namazaniji, koji vrši zloupotrebe bude u mnogo boljem socijalno-ekonomskom položaju od onoga koji je godine “bacio” na knjige, rad na sebi?

Bijeli medvjedi postoje i u Republici Srpskoj. Izgleda, što si više sklon kriminalu, to ti je zaštita veća. Naravno, ako si u pravom “klanu”.

U takvoj atmosferi oni koji znaju sabrati 2 i 2 (a obično je to i krajnji domet) hvataju se sličnih radnji, pa prilaze “pravom klanu”. Misle, bolje ranjen, nego mrtav. Bolje uzeti i mrvice, nego ne jesti ništa. Često su svjesni (barem u početku) da mogu imati ono što po svojoj struci, svojem znanju nikada neće moći imati.

Kasnije, kad malo porastu, dobijaju i veće apetite. Kroz dobru materijalnu situaciju, kroz koju prolaze, vide konkurenciju u drugima, pa kroz materijalne stvari žele da se dokažu da su bolji, superiorniji od onih koji su čitav život bili ispred njih.

Takvi su skloni sve da urade samo da bi se održali u poziciji u kojoj su trenutno. Njima duhovna strana ništa ne predstavlja, važno je da je materijalna preovladala, da mogu da poju najskuplja pića, imaju “najbolje” žene, voze skupe automobile, a nerijetko rastu apetiti i za nekretninama, jahtama, helikopterima. Sve u zavisnosti od stepenice na kojoj se nalaze i jačine prljavog posla koji imaju iza sebe.

Takvi hrle u crkvu za Božić da bi bili viđeni. Ne shvataju oni molitvu duhovno. Jer, ionako niko ne može znati da l’ se oni mole, ili su tu kako bi bili viđeni. Opet, njihovo razmišljanje ide u pravcu da to samo Bog može znati, ali on je negdje, tamo na nebu, a mi smo na zemlji, pa je i nebitno.

Takvi kupuju sve, pa misle da mogu i oproštajnice grijehova. Često im to prolazi u narodnim masama, jer, podsjetiću na broj funkcionalno nepismenih.

Što je manje onih učenih, kulturnih i moralnih, to je njihova moć veća. Bilo iz razloga jer zauzimaju pozicije koje bi mogli samo da sanjaju da su gorepomenuti tu, bilo iz razloga jer su ovi što su ostali samo takmičari za materijalnim, koji bi takođe preskočili ako mogu onaj dosadni dio života gdje se uči suština.

To su oni koji su “bubali napamet” sve predmete još u osnovnoj školi. Suština ih nije interesovala, samo ocjena.

To su naravno i oni koje nije zanimala nauka, jer su shvatili da nauku mogu kupiti. Da je diploma samo dokaz znanja.

U moru takvih, koji se lako prepoznaju čak i po mjestima gdje piju kafu, pa i onima gdje nikada ne bi sjeli, jer su sada, valjda, elita, teško je da će biti shvaćen onaj koji zna, onaj koji je stručan, onaj koji zna odvojiti žito od kukolja.

Takvima su drugi pisali pismene zadaće, pa kasnije i diplomski. Takvi ljudske živote tretiraju samo kao broj.

Oni vide samo površno stvari. Slušaju samo komercijalnu muziku. Gledaju samo filmove koji su u trendu. Sjede isključivo sa zvučnim imenima, pa kasnije ako neko nije vidio sve te fotografije po društvenim mrežama gdje su sa “ozbiljnim facama” prepričavaju, naglašavajući ko je to sa njima pio piće.

Njima je bitna vizuelna slika njihovog života. Gotovo nikada neće zaboraviti da objave skupocjeno vino ili fensi ručak na društvenim mrežama.

Takvi misle da se sve može srediti, jer i oni sve sređuju. Kod njih nema čekanja u redu.

Takvi su pohlepni i uvijek im je malo. Znaju da je najgore imati pa nemati. A oni su već bili u situaciji da nemaju. Naravno, ono materijalno. Zaboravili su da još uvijek nemaju ono nematerijalno. To se danas ni ne gleda.

Za takvima trče ulizice koje su u nižoj ljestvici, a oni su zapravo ulizice onih koji su u višoj.

Važna je “ona boca šampanjca što se dobijaju prskalice uz nju”. Važno je da svi vide kako se živi, nikad se ne umiralo.

Takvima je uvijek malo, takvi su bezosjećajni prema “nižima” i “običnima”.

Ipak, kad ih vrijeme i situacije koje vrijeme donosi, a koje kroje oni koji su slični njima, vrati na početak igrice, oni postaju samo mrtvo slovo na papiru koje sanja da opet postane knjiga.

Ali, važno je znati da su takvi svjesni šta ih čeka ukoliko se vrate na nulu. Zato, oni su spremni na sve, pa i na pakt sa đavolom, samo da bi njihova pozicija ostala tu gdje jeste.

Jer, oni su u stvari samo objekat. Iako kupuju, znaju da i oni imaju svoju cijenu. Nekad se precijene, pa nestanu sa tržišta, a nekad je u pitanju hiperprodukcija, pa je sistem “daj šta daš.”

Njihove jedine strasti su novac i moć koju imaju preko novca (nerijetko i strahopoštovanje), ali njihova jedina ljubav je svoja guzica.

Njih možete naći u gotovo svakoj sredini. Naročito u onim nerazvijenim.

Oni su kraljevi grada.

Đ.V.

Za ideale ginu budale?

Koliko je teško biti iskren u neiskrenim vremenima? Jesu li oduvijek bila neiskrena? Jesmo li generacijama odrastali na romantičnim mitovima? Ili smo prepušteni zubu vremena zarđali?

Mnogo je aspekata sa kojih treba porediti društvo od srednjeg vijeka do ovoga današnjeg. Mnogo je činilaca koji bi možda izmijenili i ono tamo?!

Osnovna ćelija društva je porodica. Ona je uništena. Dovoljan je podatak broja članova prosječne porodice danas sa brojem članova nekada, ali za taj broj ne moramo ići previše daleko.

Gotovo da je rijetkost da neko ima 3 i više djece, dok su nekada domaćinstva brojala po 7-8 djece. Opet, druga je uloga bila porodice na selu. Porodica je bila kao mala firma koja ako ima više članova (čitaj: radnika) bolje će poslovati.

U našoj Hercegovini sela su zamrla. Podatak da sela broje svega par stanovnika (a postoje mnoga i bez ijednoga koji živi tamo preko zime), mahom starije dobi je zastrašujući.

Industrijalizacija tokom FNRJ pa i SFRJ napravila je egzodus stanovništva iz sela u gradove. Privatizacija i unišenje javnih preduzeća 90-ih pa na dalje dala je za rezultat da jedna kuća što ima manje djece, to ima manje gladnih usta da nahrani.

Koliko smo samo puta vidjeli poziv u pomoć višečlanih porodica putem medija?

S obzirom da su pojedine “dame” na visokim funkcijama samo zato što su nečije ljubavnice, dovoljno govori o tome kolika je briga za porodicu.

Nekada su se za kaznu i zarad čuvanja obraza čitave familije djevojke koje su bile lakog morala (a to se često ogledalo čak i u tome da imaju momka za kojeg se pročuje, a taj se kasnije oženi drugom) slale na udaju kilometrima daleko uz doživotni prekid kontakta.

U samo jednom primjeru kilometrima smo daleko od nekadašnjeg naroda. Ne samo da smo se otuđili, već imamo i drugačije norme ponašanja, drugačija shvatanja.

Problem je nastao onoga trenutka kad su oni neuki uzeli da tumače stare odredbe, a oni koji su težili ka modernom, a i dalje bili seljaci, prihvatali stvari samo zato što su moderne, a odbacivali one druge jer su staromodne.

U tom neodvajanju žita od kukolja došli smo do toga da su ideali iskrivljeni. I ako postoje, rijetko su shvaćeni na pravi način.

Ipak, ako je u pitanju politička scena, danas možemo da vidimo šaroliki spektar partija. Na oko, pomislio bi čovjek, svega ima, uzbudljivo je. Od Radikala do Socijalista. Od lijeve do desne strane.

Ipak, ono što se kod nas može okupiti u koaliciji, to nema ni u lošim komedijama. Ali, to je ako se razmišlja o imenama stranaka.

Ako ćemo o programima i imenima, onda bi nas trebalo začuditi kako to da Socijalisti farbaju vaskršnja jaja.

Trebalo bi nas začuditi kako neko potpisuje za ulazak u NATO pakt a nekolike kampanje je vodio sa tri prsta u vazduhu i trobojkama.

Ništa manje nas ne bi začudio ni brz i lak prelazak iz jedne u drugu stran(k)u, potpuni zaokret ideologije.

Ali, treba obratiti pažnju na stvarne motive. To su jake pozicije sa kojih se vidi veliki novac. A novac je danas jedina religija i jedini bog oko kojeg su svi oni okupljeni.

Možda u kampanji različito tumače svoje religije, ali bog je jedan.

Onda se postavlja jasno pitanje – je li ideologija obesmislena?

Ili je samo skupa.

Kako skupa? Tako što je veliki novac u igri ovakvih ideologa, dok s druge strane stoji cijena “pogrešne” ideologije od gotovo 180.000KM zbog organizovanja skupa podrške porodici ubijenog momka koja traga za počiniocima i zadovoljenjem pravde.

Ideologija je skupa. Nekada se plaća i glavom. Ali je veliko iskušenje.

Koliko je teško ostati svoj, toliko je lako biti njihov. Uopšteno, dio većine.

Koliko je teško pratiti ideal, svoje svjetlo na kraju tunela, toliko se teško otrgnuti ponudama za lakši put, za koji će se opredijeliti oni koji nikada nisu ni znali šta je to imati ideale.

Za ideale ginu budale. A budale su budale jer su u manjini.

Šta ćeš. . . tako izglasala većina.

Đ.V.

Studenti “kratki” za januarsku stipendiju?

Nije prvi put da kasne stipendije za trebinjske studente deficitarnih zanimanja. Već sam pisao o ovom problemu, kada gotovo 2 mjeseca nije bilo stipendije.

Studenti deficitarnih zanimanja ostali su u tokom januara bez stipendija, bez ikakve naznake da će do kraja mjeseca ista biti uplaćena, a ostalo je svega 4 dana.

Šta je razlog tome, ne zna se, ali s obzirom da je prošli put izgovor bio “izgubljen papir na kojem pišu primaoci”, ovoga puta je vjerovatno spisak ugrađen u temelje novog, dugo najavljivanog aerodroma “Zupci”.

Je li novac za stipendije otišao na gorivo za kontra-mitinge, proslavu 9. januara ili nešto treće, nije poznato, ali poznato je da nije stigao do studenata.

Ove stipendije trebale bi (barem tako stoji u ugovoru) da se isplaćuju tokom oktobra, novembra i decembra 2019. kao i u prvih 7 mjeseci 2020. godine.

Simbolično, na Savindan – školsku slavu, studenti su bez stipendija.

Ruku na srce, treba razumjeti nebrigu o studentima, jer pojedinci iz vlasti nisu toliko “dugo” studirali, već su to za dan-dva riješili kao pravi “studenti”.

Ostaće žal što je dobar dio primaoca stipendija u strahu od neke odmazde, te se žali u svoja 4 zida.

Apelujem na nadležne da riješe ovaj problem i da ga ne ponavljaju. Ali opet, možda su i sami svjesni da se većina, nažalost, neće vratiti u Trebinje nakon završetka studija, pa im ne odgovara da ne ulažu u tuđe biračko tijelo.

Đ.V.

 

Na današnjem meniju javne kuhinje: BUĆKURIŠ

Zamislite pekaru u kojoj pekar spava noću, gdje se prodaje hljeb star 2-3 dana. Mislite li da bi takva pekara dobro radila? Ili bi gazda morao da otpusti pekara i nađe novog radnika? Sigurno je da bi i nakon prve prespavane noći pekaru bio uručen otkaz.

Da, tako je to kad se brine o svom kapitalu i profitu. Ipak, država nije privatna stvar. Nije stvarno, barem na papiru. Postavlja se pitanje zašto se svaki neradnik ne smijeni, pogotovo oni koji negativno posluju.

Mi državu doživljavamo kao tuđu. Čak i one puteve koji se grade od našeg novca, pa bacamo smeće kroz prozor automobila. Ima ko to da pokupi. Baš kao i iz svoje avlije ako te uhvate ukućani na djelu. Doduše, tada se i po imenu zna “smećar”, ali taj ne ponavlja postupak.

Zamislite pekara koji od svakog prodatog hljeba uzme barem kiflu za sebe. Ili još ekstremniju situaciju da ako želite da jedete hljeb, morate makar krajac ostaviti pekari. Apsurdno, zar ne?

Gdje ide javni novac? Na “hakuna-matata” ekspedicije? Na vile sa bazenima, stanove širom Evrope? Na kupovinu glasova nakon kupljenih diploma?

Po Ustavu stoji da je vlasnik naše “pekare” narod. Narod je taj koji je nosilac suvereniteta preko svojih izabranih posrednika. Ipak, narod ne interesuje da li pekara ima svježe proizvode, da li je dovoljna plata pekaru, da li pekar mijesi hljeb sa manje brašna. Narodu je bitan naziv pekare, eventualno okačena zastava ispred ulaza.

Ako nam se ne sviđa poslovanje pekare, reći će nam da smo izdajnici, da ne volimo domaći hljeb.

Ipak, možda je bolje poređenje javna kuhinja. U njoj se sve i svašta kuva. A narod je gladan pa i nije u nekoj situaciji da bira. Sistem – daj šta daš. Samo je bitno da je naše. A to što smo pozajmili sastojke iz drugih kuhinja da bismo napravili svoj ručak, u kojem, vjerujte, ima najviše ljutog i gorkog, i što ćemo morati da vratimo mesom za žitarice, skoro je pa nebitno.

Kome se ne sviđa, tu su njemačke, slovačke, švedske kuhinje. Mnogima se svidjela i dubrovačka. Kažu da si tamo sit, a ne traže da iskazuješ idolopoklonstvo prema kuvarima.

Valjda i naši kuvari shvate da je ručak možda ipak neslan. A možda je to i subjektivno mišljenje korisnika javne kuhinje. Kuvari imaju sastojke u svojim rukama, pa vjerovatno jedu nešto drugo, a sigurno i da odaberu najbolju hranu za sebe.

Ono što narodu ostane, neka se snalazi kako ko ugrabi. Zato treba biti dobar sa kuvarom da ostavi što bolji komad mesa. Oni koji ne vole kuvara ješće splačine. Al’ šuti, dobro je dok se ne puca.

Đ.V.

SLOBODNI INTERVJU: Vuk Milivojević

Gost slobodnog intervjua ovoga puta je Vuk Milivojević, nekima poznatiji kao DJ Royal Wolf.

Vuk se pored elektronske muzike bavi i pisanjem pjesama, student je arhitekture. Rođen je u Trebinju, a trenutno na studijama u Novom Sadu. Pjesme Vuka Milivojevića bile su objavljivane i na ovom sajtu.

Đ.V. : Kakvu muziku danas mladi slušaju?

VUK: Na ovo pitanje se može odgovoriti na dva načina, žanrovski i po kvalitetu. Što se tiče ovoga prvog, ova muzika je pokupila sve najgore elemente od svakog žanra. A što se tiče kvaliteta, Radomir Mihajlović Točak je rekao da u muzici postoje nivoi, a ovo je ispod svakog nivoa. Najviše zato što smo zaostali duhom i materijalno, pa sve ono što mladima nedostaje, oni pronađu u tekstovima i sebe u tome.

Đ.V. : Je li ono što ti proizvodiš upravo proizvod bunta na ovu muziku?

VUK: Francuski DJ Laurent Garnier je rekao da je elektronska muzika posljednja revolucija u muzici, a to je bilo prije 30 godina. Danas je sve eksploatisano u umjetnosti, te je samo moguće da se vrati nešto staro, što su nove generacije “preskočile”, nisu čule. Ipak, ova muzika koju ja proizvodim skoro da i nema riječi, pa je ipak barem kulturnija od ove koja ima mnogo više riječi, a znamo kakve su.

Đ.V.: Smatraš li da je tvoja muzika i dalje strana na našem prostoru?

VUK: Pa, ne smatram da je strana, ali smatram da je pogrešno shvaćena, zato što ljudi kod nas idu iz krajnosti u krajnost i da su tu jer je to sada u nekom trendu, i čini mi se da je to najmanje zbog muzike. Dobro je što ima dosta ljudi, ali nije jer nisu tu zbog prave stvari.

Đ.V. : Gdje vidiš naše društvo u budućnosti?

VUK: Ne vjerujem u teoriju evolucije da je čovjek nastao od majmuna, ali vjerujem u teoriju da će od čovjeka nastati majmun. Toliko o budućnosti.

20374350_1386691044714014_3679899536018329035_n

Đ.V. : Misliš li da je spas zato što mladi bježe odavde ili vrijedi ostati ovdje i boriti se na sve moguće načine, pa i kroz umjetnost?

VUK: Mislim da kod nas ljudi nemaju uopšte izgradjenu nacionalnu svijest. Vjerovatno nam je to u genima. Tako ljudi žive dan za dan, prodaju svoj glasove, i kasnije se žale kako je loše. . Ne znam zašto je to tako.

Đ.V. : Ko je po tebi najveći krivac za sve? Gdje je korijen ovoga problema?

VUK: Isprane su sve naše prave vrijednosti kao što su porodica, moral, tradicija, vjera u Boga. . . Sada je to potpuno izbrisano iz naše svijesti i ljudi se čak rugaju sa tim, a to su bile glavne osobine našeg naroda.

Đ.V. : Vidiš li neko rješenje?

VUK : Jedino riješenje je da se mi mladi probudimo, emancipujemo. Mi očekujemo nešto od naših roditelja, ali oni nisu ti koji treba da vode ovu borbu, jer oni ih vode već dovoljno. Mi smo ti koji bi trebali imati krvi i energije za neku promjenu. Ali izgleda nemamo, nego uvijek očekujemo da drugi riješavaju nase probleme.

Đ.V. : Tvoji neki planovi za budućnost?

VUK: Za početak da privedem kraju fakultet, a u muzici ima mnogo planova, o kojima će blagovremeno biti riječi.

Đ.V. : Čitamo li se ?

VUK : Čitamo se, naravno. Podržavam tvoj rad. Nadam se da ćeš ti i dalje buditi omladinu, kao što si i počeo.

SLOBODNI INTERVJU: Lana Parežanin

Gost slobodnog intervjua ovoga puta je Lana Parežanin, neko ko nam je poznat kao najbolji učenik u istoriji O.Š. “Sveti Vasilije Ostroški”, neko ko je smogao hrabrosti da ide korak dalje, napiše svoje romane, nakon dvije godine pohađanja Gimnazije “Jovan Dučić” ode u Mostar na dalje školovanje, te iz Mostara “kupi kartu” za Portland gdje će nastaviti svoje školovanje, i to na polju jezika i informatike.

Đ.V. : Otkud ideja za koledž u Mostaru?

LANA: Za koledž sam čula od komšinice koja je pohađala tu istu školu, tačnije od njene majke.

Prosto, htjela sam da probam, najviše sam htjela iz neke nertrpeljivosti prema sredini u kojoj sam bila i prema obrazovnom sistemu koji me je nervirao do bola.

Đ.V. : Spomenula si da ideš u Mostar, to je ipak multinacionalni, podijeljeni grad, bez izbora. . . Kako su to prihvatili u tvojoj sredini, društvu, kući. . . ?

LANA : Pa, ne mogu reći da sam toliko bila u Mostaru koliko sam bila u toj zajednici koledža. Svi su imali predrasude, djed i baba pogotovo. U toj zajednici bilo nas je preko 70 nacionalnosti. Ti ljudi imaju mnogo drugačije probeme od ljudi u Mostaru, a to su feminizam, radikalna lijevica…

Đ.V. : Kakva je ta škola u Mostaru, kakav je sistem, koja je razlika između našeg i njihovog?

LANA: Sistem školovanja je IB diploma. To je međunarodno prihvaćena diploma. Imamo samo 6 predmeta, 3 na višem, 3 na srednjem nivou. Fazon sa tim je da je cilj diplome ne da nas toliko nauči o činjenicama već da nas nauči da razmišljamo o činjenicama koje nam se serviraju. Jer u današnje vrijeme mi smo bombardovani informacijama i trebamo naučiti razmišljati o njima, a ne kao što smo učili u gimanziji, koliko je Azija 1990. godine imala stanovnika a koliku stopu pismenosti Mijanmar. Mnogo više smisla ima nego moje obrazovanje u gimnaziji. Naučila sam više da razmišljam.

Ta škola me je oslobodila. Cijeli taj sistem je sređen da sam sebe istražuješ kao čovjeka. Imali smo npr. dan kada idemo svi u pidžami u školu. Ti prođeš kroz čitav Mostar u pidžami i vratiš se nazad u dom. Ti si napravio budalu od sebe, ali ti naučiš nešto iz te činjenice da si ti bio budala u gradu gdje te svi gledaju.
Naučiš da se izražavaš, da formiraš svoje mišljenje, što mislim da je mnogo važnije za razliku od trebinjske gimnazije u kojoj smo bubali činjenice, što me je, mogu reći i izludilo.

Đ.V. : Koja je razlika između profesora gimnazije i koledža ?

LANA : Sistem u kakvom je trebinjska gimnazija, kao i ostale gimanzije u RS ne dozvoljava profesorima da podučavaju onako kako bi trebalo da se podučava. Mnogo ih ograničavaju u raznim područjima. Profesor, sve i da hoće, protivzakonito je da iskoči iz kalupa u kojem bi nas učio da razmišljamo. Neki profesori uspiju do nekog stepena ali na koledžu je drugačije. Odnos sa profesorima u gimnaziji je poprilično dalek, iako ja i dan danas izađem na kafu sa nekim profesorima.
Profesori na koledžu su druga vrsta profesora, skroz drugarski odnos imamo sa njima, opet koliko to može da bude a da ostane nivo poštovanja. Profesori razumiju kroz šta prolazimo. Oni se trude da budu bliski sa nama i nekako uče nas mnogo više van učionice i razgovaraju sa nama o drugim problemima. Profesori nas podržavaju u svim događajima. Ako ima neka predstava ili na primjer marš za prava žena u Mostaru, svi profesori su tu. Svako veče nam neko od njih dođe u rezidenciju. Tipa, večeras je profesor matematike tu, sa njim možeš i da pričaš o bilo čemu, a i da vježbaš matematiku.

Đ.V. : Koliko je teško biti drugačiji, takoreći uspješniji u tvom slučaju, hrabriji?

LANA: Ja ne bih ovo svoje nazvala nekom hrabrošću. Mislim da sam otišla iz čiste nužde jer sam se ovdje toliko loše osjećala, može se reći i depresivno. Tokom dva mjeseca koliko je trajao upis na koledž, bila sam pod velikim stresom da li ću upasti ili ne. Tako da ne mogu reći da je to bila neka moja hrabrost, već je više potreba, nagon za preživljavanjem.

Đ.V. : Da li misliš samo o školstvu ili inače o stanju u društvu o umjetnosti… ?

LANA: Ako ćemo iskreno, meni puno toga nije odgovaralo. Nije mi odgovaralo to što nemam skoro nikakvu mogućnost da se bavim umjetnošću ovdje. Nema nekih radionica na koje bih mogla da idem. Ne dolazi toliko ljudi koje bih ja mogla da slušam kako pričaju o stvarima koji me zanimaju, a što ima u jednom gradu koji nije toliko veći od Trebinja. Ipak, Mostar ima mnogo više događaja. Tamo sam se prosto slobodnije osjećala nego što se ovdje osjećam.

Đ.V. : Misliš li da inače ljudi koji su uspješniji, na primjer danas poznati pjevači, slikari, pisci ili glumci su u stvari uspješni jer su na vrijeme otišli odavde? A onda kad su tamo negdje uspjeli Trebinje je reklo : “Aha, ti si NAŠ Trebinjac…” a do tada i nisu baš podržavani. . . ?

LANA: Ja mislim da se prema našim umjetnicima ne odnosi kako treba. Osjećam da ovdje nema previše otvorenosti prema tome, te da se na to gleda kao na nešto strano. Ja mislim da bi svak donekle mogao biti umjetnik. Svi, prije svega, treba da naučimo da se izražavamo.

Ja na primjer slikam vodenim bojama. Ne radim to ni blizu dobro kao što pišem, ali me to ispunjava i uživam u tome.

Mislim da bi se svako mogao pronaći u nečemu. Ali evo u ovom primjeru dolazi naš obrazovni sistem u kojem je likovna kultura toliko zapostavljena, muzička kultura nešto gdje učimo o nekim kompozitorima iz 18. vijeka, a na kraju niko ne zna o rok muzici, o muzici 20. vijeka. . . Osobe u tom uzrastu mislim da su premlade da shvate Baha, Betovena, Mocarta i ostale… Mislim da bi bilo mnogo bliže da se uči o muzici koja je nama bliža, o našoj domaćoj sceni, kako da slušamo i koju muziku… Ali eto, dolazimo do današnje muzike kakva jeste, jer je sve to povezano.

Kada bi ljudi samo znali kakva se muzika danas sluša. . .
Ne kažem da bismo trebali učiti ljude koja muzika treba da im se sviđa a koja ne, već da treba da se izloži : „Evo, ima i ovo. . .“ ali zbog toga je kriva škola, zato i završavamo slušajući muziku koju slušamo.

Đ.V. : Reci mi nešto o tvom nastavku školovanja. . . Ideš u Portland na „Lewis and Clark College“ . . .

LANA: Većina ljudi koji završe ovaj koledž ide u Ameriku na nastavak školovanja. Imala sam 4 drugarice. Svi živimo u istoj državi, ali nas 3 nismo mogle da dobijemo evropsku stipendiju, međutim jedna je imala hrvatsko državljanstvo, te putem EU mogla je da konkuriše u Holandiju, tako da će ona nastaviti školovanje tamo, dok nas 3 idemo u Portland.

Jedva čekam da odem. Upisala sam 3 predmeta (kod njih se to upisuje na predmete), a to su informatika, njemački jezik i naučna fantastika.

Đ.V. : Njemački si, kažeš, naučila preko škole, nisi pohađala kurseve?

LANA: Pa, dobru podlogu sam dobila još u osnovnoj školi za taj jezik, ali dosta u tome pomogla mi je profesorica u Mostaru. Tamo sam imala sjajnu profesoricu, koja se potpuno posvetila meni i još 3 učenice. Imala sam ljude oko sebe koji pričaju njemački, drugare koji su iz Austrije i Njemačke, tako da sam lako savladala taj jezik.

Đ.V. : Misliš li da ćeš se lako uklopiti na novom kontinentu?

LANA: Pričala sam već sa nekim drugaricama, rekli su mi da se Amerikanci druže sa Amerikancima, a stranci sa strancima. Nadam se da će sve dobro proći i jedva čekam nove izazove.

Đ.V. : Šta planiraš nakon toga, da li bi se željela vratiti ovdje?

LANA: Još uvijek ne znam ništa, želim da živim na raznim mjestima na svijetu. Željela bih se u nekom trenutku vratiti. Ipak, mislim da nemam pravo da osuđujem sistem na koji nisam ni probala da utičem. Ne vjerujem u revolutivne promjene. Vjerujem u lične promjene, korak po korak. Ne vejrujem da bi se obrazovni sistem promijenio odjednom, već korak po korak.

Đ.V. : Misliš li da je naša najveća, „rak rana“ obrazovni sistem?

LANA: Ne znam je li najveća, ali sigurno ako imamo 3 najveća problema, jedan od njih je obrazovni sistem.

Đ.V. : Čitamo li se?

LANA: ČITAMO.  🙂

SLOBODNI INTERVJU: Mato i Lana

Ovaj blog donosi jednu novinu, a to je rubrika „slobodni intervju“ u kojem bez cenzure razgovaramo sa atipičnim mladim osobama, koje se ističu svojim radom, kvalitetom i hrabrošću od ostalih, a samim tim skoro da i nemaju prostora u medijima, a i ako imaju, to je cenzurisan prostor.

Slobodni intervju ugostio je premijerno dvije mlade osobe, dvoje gimnazijalaca, dvoje muzičara. Stiže romantična priča o paru: Lani Ćapin i Matu Ratkoviću, koji svoju ljubav pokazuju kroz zajedničke svirke.

Đ.V. :  Lana, kaži našim čitaocima nešto o sebi!

LANA: Trenutno pohađam gimnaziju „Jovan Dučić“ u Trebinju. Završila sam osnovnu muzičku školu takođe u svom rodnom gradu, u kojoj sam bila đak generacije. Tokom muzičkog školovanja osvojila sam 19 prvih nagrada , dvije specijalne i jednu treću. Još kroz osnovnu školu sam se pronašla u umjetnosti. Inače, uopšteno u životu sam se susretala i sa politikom i sa prirodnim naukama ali sebe sam pronašla najviše u umjetnosti, pa bih se mogla skoncentrisati i u budućnosti na to.

Đ.V. : Koji instrument sviraš?

LANA: Sviram klavir a namjeravam da naučim svirati gitaru. (Kroz osmijeh) Mato će me naučiti

Đ.V. : Mato, isto pitanje:

MATO: Ja sam išao na privatne časove u muzičku školu, bez solfeđa i teorije. Može se reći da sam „sam svoj majstor“. Drugari koji znaju svirati dosta su mi pomagali, ali najviše sam se sam muzički obrazovao. Idem takođe u gimnaziju. U njoj sam bio član dramske grupe na čelu sa profesoricom Jelenom Mandrapom, gdje smo po režiji Igora Svrdlina priredili predstavu „Koferi“. Tu sam, pored glume, svirao gitaru.
Svirao sam za ANI „Jovan Dučić“ 3 godine. Inače sam i sportista, tačnije kajakaš sam već 10 godina.

Đ.V. :Kako uspiješ uskladiti muziku i sport?

MATO: Dobra organizacija. Samo treba dobro organizovati vrijeme i sve će se postići.

Đ.V. : Jeste li članovi orkestra gimnazije?

LANA I MATO: Nismo, ali se nadamo pozivu.

Đ.V. : Otkud ta ideja da zajedno svirate? Kako je to sve počelo?

LANA: Pa, oboje smo muzički orijentisani, ja sviram cijeli život klavir a on gitaru. Došli smo na ideju da sviramo zajedno, pa smo nakon malo više od mjesec dana zajedničkih proba dobili ponudu da sviramo, prvi put javno u bašti „SL Industry“ hotela, koja je super prošla s obzirom da je to prvi put. Prvi put sam pokazala i svoje vokalne sposobnosti u javnosti, a i on kao moja pratnja. Nadamo se da ćemo vremenom napredovati.

Ovom prilikom želim da se zahvalim direktoru hotela “SL Industry” Šćepanu Parežaninu, koji nam je ukazao povjerenje da pokažemo šta znamo.

Đ.V. : Gdje su vam probe?

LANA: Pa, planiramo u budućnosti da pronađemo neki prostor, a za sada kući, ili kod mene, ili kod Mata. . .

Đ.V. : Postoji li još neko da svira nešto slično u našem gradu?

MATO: Jedino što sam ja kao mali gledao i slušao to su bili Krugovi („Krugovi u žitu“) i HBŠ („Hor Bečkih šnicala“) u Trebinju, kao i Mikija i Adija.. a od mladih – „Sedmo nebo“, ali nema toliko bendova, pošto mladi ne gledaju toliko na to… ne bave se toiko umjetnošću, već nekim drugim stvarima, a mi smo htjeli da probudimo nešto novo u gradu, jer, jednostavno, nema toga.

Đ.V: Kakva je podrška društva ? Govore li vam „Bravo, super ste“ ili pak, „manite se gluposti, šta će vam to“?

MATO: Više ovo drugo.

LANA: Činjenica je da je ovo poprilično ograničena sredina i da su ljudi skoncentrisani samo i isključivo na sebe i svoje interese, na stranačke sposobnosti. Gledaju u koju će se prije stranku učlaniti, kako bi dobili ranije posao, nego da se skoncentrišu na nešto što vole i na nešto na šta bi zapravo trebali.
Ja mislim da bi ljudi onako, malo više trebali da otvore sebi oči, da se prisjete stvari koje bi voljeli da rade, a ne da gledaju da udovolje drugima, da bi ti drugi njima kasnije mogli manipulisati, a oni samo nesvjesno postaju podređeni.

MATO : . . . da se više bave umjetnošću i generalo budu opušteniji. . .

LANA: . . . i manje ograničeni!

Đ.V. : Kako vidite vaš duo, vaš bend u budućnosti?

MATO: Krenuli smo sa obradama već postojećih i poznatih pjesama, ali u daljim periodima planiramo stvarati svoje, da uozbiljimo priču. . .

Đ.V. : Mislite li uključiti još nekoga ?

LANA: Kristina Miliša ima ogromne vokalne sposobnosti, a ona će na sledećem našem nastupu otpjevati par pjesama. Njena velika podrška nam znači, ona dosta vremena na probama provodi zajedno sa nama. Dodaćemo još nekoga ako bude bilo potrebno u budućnosti. Namjeravamo da profesionalnije radimo.

Đ.V. : Instrumenti i oprema su vaši?

MATO: Posudili smo opremu, imamo svoje instrumente klavir i gitaru, ali bez ozvučenja smo, koje posuđujemo, odnosno iznajmljujemo, ali planiramo da radimo na tome u budućnosti, da kupimo svoju opremu.

Đ.V. : Na kakvom je to nivou naša kultura?

LANA: Na poprilično niskom, zaostalom nivou.

Đ.V. : Vidiš li sebe u situaciji da se gradiš i ideš dalje, ako bi dobila kartu u tom pravcu ili da ostaneš ovdje i promijeniš stvari?

LANA: Ja sam prije bila neko ko je dosta, onako bio zatupljen medijima i svojim okruženjem i razmišljala sam u smislu da ako ne odem odavde da neću ništa moći da postignem. Međutim, ja mislim da uopšte nije do mjesta u kome boravimo, već je do toga šta mi možemo da ponudimo. A, ono što je vrlo važno je da mi možemo da ponudimo nešto novo jer je već dosta stvari viđeno i izlizano.

Što se tiče današnjice, konkretno muzike, sviramo stvari koje su nastale prije 40 godina, jer danas nastaje manje-više sezonska muzika koja nije nešto prema čemu bih ja voljela da se okrenem, a sve mlađe generacije, uključujući i moju okreću se prema tome. Tako da, mislim da uopšte nije do mjesta, već do toga šta mi možemo pounditi i ako postoji više ljudi kao što smo na primjer mi, u koga možda neko može da pogleda i kaže: „Aha, ako oni to mogu, zašto to ne bih mogao i ja?“

Da se pokrenu, da prestanu da budu ograničeni i ponude ono što imaju, jer svi imaju nešto u sebi i ne pokazuju to dovoljno, jer ih je možda strah posljedica.

MATO : Pojedinac ne može dosta da učini, ali ako se zajedno skupimo možemo mnogo više!

Đ.V. : Imate li nekog muzičkog uzora?

MATO: Od stranih „Guns N’ Roses“ i gitarista „Slash“, ali od domaćih nema niko. . .

LANA : Ne volim inače u životu tražiti uzore u potpunoj ličnosti, već određene stvari gledam da izvučem iz njih. Na primjer, postoje mnogo dobri ljudi koji su lošiji u nekom poslu koji obavljaju i obrnuto, pokušavam od svakoga da izvučem nešto.

Ali, što se tiče nečega što mi daje ogromnu motivaciju da sviram i da pjevam, to su, bez obrzira što su instrumentalni duo, „Two Cellos“, koji prikazuju na pravi način muziku koja zapravo valja. Bude klasičnu muziku povno i dovode je do izražaja. Rade dosta dobro obrade filmske muzike.

MATO : Za razliku od ostalih kvalitetni su, dok današnja muzika uopšte nije kvalitetna.

Đ.V. : Poruka za kraj?

MATO: Da se ljudi generalno više bave umjetnošću i da se ne zaglupljuju nekim drugim stvarima kao što je, na primjer, rijaliti i nekim stvarima koje nisu moralne.

LANA: Ne mora, naravno, da to bude umjetnost, nego samo da dopuste sebi da razmišljaju svojom glavom i da ne puste druge da upravljaju njima.

Đ.V. : Čitamo li se ?

LANA I MATO : ČITAMO SE!

Deseti januar, dan posle

Pogledam u nebo, vedro. Čudno za mjesec januar. Rekoh sebi, prošetaću do grada. Ali, opet nešto čudno. Kao da nešto ne štima. Oduvijek je glavna fora bila slikanje u bašti trebinjskih kafića u zimskom periodu godine. Ovoga puta kao da je nešto prazno.

A, onda se prisjetim. Skoro pa 4 hiljade Trebinjaca radi u susjednom Dubrovniku. Bože, pomislim, smiju li oni tamo slaviti Dan Republike. Pa se onda zamislim. Šta je to njima Republika dala da bi je slavili? Pa oni su za koru hljeba otišli u drugu državu. Baš oko tog devetog januara devedeset i druge pucalo se između nas i njih.

Neki će reći, nisu patriote. Srbuj, makar slame jeo! Ali ipak, ne može se porediti plata za rad u trebinjskom i dubrovačkom kafiću. Ne može se porediti ni naknada za fizički rad. Možda je malo i kontradiktorno, pogotovo ako slušamo izjave vladajućih oba naroda, ali Srbi u Hrvatskoj su više cijenjeni od Srba u Republici Srpskoj.

Ako ništa, pored veće zarade, radniku u Dubrovniku uslov za zaposlenje nije 50 glasova, niti mahanje zastavama bilo kakve partije.

Pitam se, tako, šta li bi rekli oni koji su poginuli na tom istom ratištu, kuda sada idu hiljade njihovih sugrađana na posao. Sigurno je da bi se pitali za koji su ideal oni izginuli. Da li za slobodu, samostalnost ili da te neko na dugme šalje na (kontra)mitinge, tribine, po kućama?

Nisam bio rođen dok je trajao taj, za mnoge porodice nesrećni rat. Zašto ne kažem za sve? Pa zato što je nekom rat, a nekom brat. Nafta i cigarete znaju odgovor na ovo pitanje. A nisu jedini.

Ali, eto, 20-30 godina kasnije, dođoše na branik otadžbine i ovi koji su tada kalkulisali. Kako su samo oštre njihove izjave. Kako su im samo jake prijetnje. Ali, dobro je, ne daju Republiku Srpsku. Doduše, daju je u članstvo NATO savezu, ali Bože moj. Navikli smo da budu “naivni”.

Sličan se sličnom raduje, pa je i ministar odbrane Srbije – Vulin dobio orden povodom 9. januara, lično od Željke Cvijanović, koja je predsjednik Republike Srpske, za sve one koji to ne znaju. Znam da mnogi misle da je to Milorad Dodik, ali, eto, da ne bude zabune.

Orden dobi i Narodno pozorište Republike Srpske, pa smo ovoga puta imali orden i za komediju i za tragediju na Dan Republike.

Pitam se, šta se to sve slavi za Dan Republike. Da li to što još od rata nemamo normalnog puta između opština Hercegovine? Da li to što je smanjena nezaposlenost (odlaskom stanovništva u druge zemlje)? Da li to što “možeš biti najbolji student i stručnjak ali ako nisi u vlasti, sve je to zabluda”? Da li to što demobilisani borci VRS gladuju?

Što se nudi 5.000KM za zaposlenje, a vreća brašna, otpisani dug za struju ili 50KM za glas? Što se čuva posao prikupljanjem glasova za vladajuću stranku? Što su penzije 300 i kusur maraka, a potrošačka korpa skoro 2.000KM? Što je legalizovana kupovina diploma i postala “normalna stvar”? Što su nam ministri sa istim takvim diplomama? Što je mortalitet veći od nataliteta?

Zbog neriješenih ubistava? Zbog višemilionskih dugovanja gotovo svih javnih preduzeća? Zbog straha studenata i da upitaju zašto 2 mjeseca kasne stipendije, da je ne bi izgubili? Radi namještenih tendera? Prointerovih 96.000KM dnevno?

Nisam siguran.

Ali, za drugu stvar sigurno jesam – Republika Srpska je nešto što je dio svih nas i taj zajednički dio čini 25.053 kvadratna kilometra.

Nisam ljut na nju što je u ovakvom stanju, ali ljut sam na pojedince koji su umislili da su iznad svakog od nas. Kakva god da je – naša je, ali pošto je naša, ne bi smjela da bude “kakva god”.

Prst na čelo, pogled pravo, u budućnost! Ipak, krajičkom oka bacite pogled i na sat. Tačno je 11:55.

Đ.V.

SLOBODNI INTERVJU: “Država banana, mito i korupcija”, Rep sastav “02S5”

Stalno se pitamo zašto mladi odlaze, a odgovor je tako blizu.

Pored ekonomskog aspekta, koji je u bitnoj mjeri i bitan i prisutan, jedna stvar je mnogo, mnogo važnija.

Sloboda koja je ubijena u ovom kvazi-demokratskom društvu upravo je oslikana Mixer-ovim i Lox-ovim primjerom.

Čini se da su državi najpotrebniji oni koji ćute, a njih je toliko, da sva usta koja progovore, država uspije da začepi.

Nažalost, sigurno je da je taj aparat vlasti najrazvijeniji, tako da “šuti i pusti. . .”

Ipak, koliko god se činilo učinkovitim, prekrajanje slobode nikada neće uspjeti, niti je to ikome uspjelo u istoriji čovječanstva.

Zato, ovoga puta imamo dva gosta slobodnog intervjua, a današnji sagovornici su: Mihajlo Prostran – Mixer i Miloš Spasojević – Lox, studenti Pravnog fakulteta u Novom Sadu, mladi reperi iz Sombora.

Đ.V. : Od kada nastupate, kako ste se počeli baviti repom?

Mixer (02S5) : Pa recimo da sam u nekom drugom srednje, 2015. godine, valjda, počeo stidljivo da se bavim pisanjem rima, mahom na “bleji“ ili u školi, i nisam dao nikome da čita šta pišem, jer sam bio izuzetno samokritičan, kao što sam i dan danas. Uvek sam smatrao da moj rad može biti bolji, što je pomoglo u razvijanju mene kao umetnika. Pod pritiskom prijatelja sam morao da odrepujem par tekstova i na moje čuđenje i oduševljenje reakcije su bile i vise nego pozitivne. Posle godinu dana sam odlučio da priključim Loxa, za kog sam znao da je vrstan pisac tekstova, što lirike što proze, a i lakše je kad imaš nekog da se zajedno cimate, nije lako da se sam afirmišeš i probiješ. S obzirom da se družimo ceo život veoma lako smo ukomponovali naša razmišljanja i stavove. Prvi nastup se desio posle nekih godinu dana od početka mog aktivnog pisanja i posle par demo pesama, što solo, što sa Loxom. Atmosferu sa prvog nastupa nikad nećemo zaboraviti, došlo je baš dosta ortaka i drugarica da nas podrži i naravno na tome smo im neizmerno zahvalni, bez njihove podrške ne bi krenuli putem kojim idemo danas.

Posle su nastupi nastavili da se ređaju, bili smo predgrupa Bvani, Edu Majci i nekim rege bendovima. Nastupali smo mahom po Somboru i okolini, par puta u Novom Sadu. Cilj nam je da se predstavimo i u drugim gradovima.

Đ.V. : Poznati ste po oštroj kritici, gađate u srž problema… jeste li imali neke savjete da “opustite rimu” i prebacite se na laganije teme? Jesu li vam govorili da je to “Sizifov posao”?

02S5: Naravno, uvek sa svih strana stižu saveti, i mi se trudimo da ih prihvatimo na najbolji mogući način. Baš zbog reakcija posle par pesama koje su bile oštre, kritički osvrnute prema današnjici i društvenim događajima odlučio sam se za solo album koji je prožet opustenom tematikom i laganijim rimama. Naravno, i nakon izvođenja tih opuštenijih pesama ljudi su govorili kako bi trebali da budemo više kritički osvrnuti, tako da, u suštini, najviše odlučuju preferncije slušaoca. Svakom nešto drugo prija, neko voli da čuje moćnu poruku, kritiku, a neko jednostavno želi da se opusti uz pivo i laganiji tekst. Naravno, kroz budućnost ćemo se truditi da ljudima ponudimo što raznovrsniji sadržaj, ali naravno da ne iskačemo puno iz našeg stila, već da se razvijamo u njemu.

Đ.V. : Prijavili ste se na OPENS-ov konkurs za mlade, kažite čitaocima nešto više o tome!

02S5: Da da, OPENS. . .haha. Pa, u suštini, slučajno sam naleteo na konkurs i prijavio nas, misleći da će to biti dobra prilika za nas mlade umetnike i možda neka stepenica više. Međutim, ta naša saradnja nije prošla baš u najlepšem svetlu. Naime, dobili smo pesmu i spot za “džabake”, na tome smo im zahvalni, nije to jeftina rabota. Mada, kada su predstavnici OPENS-a čuli našu pesmu, koja je bila okrenuta na kritku današnjice i stanja u društvu, odlučili su da nas na neki način “cenzurišu” i tim putem su nam uskratili još mnogo obećanih stvari. Naravno, ja mislim da je veoma neozbiljno da jedna tako velika organizacija reperima, koji su po prirodi buntovni, ne saopšti činjenicu da iza projekta stoji Vlada Srbije i da je to projekat od “nacionalnog značaja”. Još gore, po mom mišljenju je to što niko od njih nije želeo da čuje istinu, a govorili su za sebe da su spremni da se bore za bolje stanje u državi.

Kako ćemo se boriti za bolje stanje u državi ako smo zatvorili i oči i uši pred jednom istinom ? Kako ćemo se boriti za bolje kad su sputali mlade koji govore o realnim problemima ? Po mom mišljenju jako teško.

Đ.V. : Koliko ste prihvaćeni i shvaćeni u ovom društvu, s obzirom da ste buntovni?

02S5: E, pa do sada, hvala Bogu nismo imali problema sa prihvatanjem i shvatanjem osim gorepomenutog OPENS-a. Većinom nas drugi umetnici i mladi ljudi razumeju, čak veoma orno podržavaju, ali postoje i pored toga ljudi koji bi radje bili poltroni zbog svog boljitka na ustrb opšteg dobra. Još se nismo afirmisali kao ozbiljni reperi, tako da verujem da će takvi problemi tek doći jer i dalje ljudi ne znaju ko smo ili nas ne shvataju dovoljno ozbiljno. Iskreno, nadam se da ćemo našim radom u budućnosti privući pažnju ljudi svih uzrasta, pa makar ta pažnja značila i po koji loš komentar. Verujem da ce većina da razume jer dolazi vreme naših, mladih generacija, samo treba ozbiljno da se radi, a sa prihvatanjem i neshvatanjem ćemo se boriti na naš način, a to je rečima i jakim porukama

Đ.V. : Koliki je problem što je društvo dobrim dijelom moralno posrnulo?

02S5: Pa brate, veliki problem, onako globalno smo moralno posrnuli i nastavljamo svakim danom sve jačim ritmom. Prave vrednosti su marginalizovane, gurnute u senku prostakluka, kiča i šunda. Svi biraju brže i lakše puteve, prave ljubavi je sve manje, po interenetu se promovišu blud, razvrat, sve najgore. I što je još gore sve to gledaju jako mladi ljudi, koji nemaju još formirane stavove o bilo čemu. Teško ljudima da misle glavom, teško im da budu ljudi od reči, teško im da budu obzirni prema sebi i drugima, sve normalno što se nekad podrazumevalo i nije se dovodilo u pitanje, danas ne postoji, ili postoji kod jako malo ljudi. Mislim da su dosta roditelji krivi, koji su zanemarili vaspitanje svoje dece a i sve nedaće koje su nas pogodile od 90-ih godina na ovamo, nije to bilo lako pregurati, a sačuvati moral naroda na nivou.

Đ.V. : Gdje vidite izlaz u svemu tome? Gdje je rješenje? Kako postaviti društvo na stabilnije noge?

02S5: Pa, izlaz je iskreno u onoj, već kliše recenici “Svi treba prvo da krenemo od sebe” i to je živa istina. Naravno, ni jedan čovek ne može da bude savršen u bilo kom smislu, ali verujem da kroz vreme treba da usavršava sebe i stremi ka tom savršenstvu. Danas malo novac pravi problem, ogrezli smo u kapitalističkom načinu života, svi samo gledaju kako da profitiraju ne obaziru se na druge ljude. Kad bi izvadili glave iz kutija, torbi, kako god, i samo malo se međusobno poštovali i pomagali, mogli bi to smatrati dobrim početkom. Društvo se gradi isto kao i kuća, od temelja, kamen po kamen. Moramo početi od najvažnijih institucija poput osnovnog i srednjeg obrazovanja.

Đ.V. : Imate li neke nove projekte u budućnosti?

02S5: Naravo, projekti se uvek spremaju, u mom kompjuteru leži jedno 6, 7 snimljenih pesama koje čekaju da ugledaju svetlost dana. Kao grupa ćemo uskoro spremiti 2, 3 pesme sigurno, a nadam se da će bar jedna ili dve biti propraćene spotom. Angažovali smo se i na drugim poljima pored muzike tako da verujem da ce budućnost biti plodonosna što se tiče projekata. Mora se raditi posao.

Pjesmu koju su ovi momci napravili i koja je zasmetala demokratiji u Srbiji možete da poslušate na OVOM LINKU, a njen naziv kaže: “Istina ubija”.

Đ.V.