Recept za (ne)uspjeh

Čim se kroz komšiluk pročuje da neka domaćica pravi dobar kolač, sve žene budu potajno ljubomorne kako je to njen kolač toliko ukusan, da svi pričaju o njemu, pa idu, jedna po jedna kod svoje komšinice ne bi li dobile i one taj čuveni recept.

Takva situacija, prirodno, desila se i sa malim zemljama Balkana. Kad su vidjele da u Crnoj Gori recept najbolje prolazi, jedna po jedna, dolazile su ne bi li prepisale i sprovele eksperimentalno i u svojim kuhinjama to čudo.

Nije slučajno zašto baš dođoše po recept u Crnu Goru, jer ipak to je kuća sa tradicijom. Utemeljili su je mnogi, pa je ta kuća postala baš ona poštena odakle se i najbolje oženiti. Dovoljno je pomenuti Njegoša, a ništa manje i Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru iz 1888. godine kojeg je pisao Valtazar Bogišić, a kojem se divila čitava Evropa.

Ipak, ni ta kuća nije što je nekad bila. Nova “nevjesta” zavela je red, a evo treća decenija kako rukovodi njome. Preuzela domaćinstvo, pa uvela svoja pravila. Jasno je mnogima da nije to – to, ali jasno je bilo i “nevjesti” pa je odlučila da postavi nova pravila i standarde.

Recept izgleda ovako:

Okružiti se poslušnicima. Poslušnik je onaj koji sluša šta god da se kaže, te slijepo sprovodi sve naredbe, bez da o njima promisli.

Opet, zašto se neki poslušnik ne bi oglušio o naredbe? Da razmisli malo o čemu se zapravo radi i kaže: “Stani malo, ja ovo neću, ovo nije u redu. . .”?

Tu je ključna stvar kakvog poslušnika odabrati. Najbolji su oni koji su ograničeni u svojim mogućnostima. Oni koji i ne znaju da misle, tj. njihova percepcija je veoma uska. Oni koji su svjesni da do tog položaja na kojem su sada nikada ne bi stigli bez svojega gospodara.

Postavlja se pitanje – zašto tako vjerno služe gospodaru? Dva odgovora su moguća, a i treći, koji je i najčešći – kombinacija prva dva. Prvi je da je to je njihov krajnji domet, a drugi da su tu upravo zahvaljujući njihovom božanstvu koje ih je postavilo tu. Da, božanstvu, kako ga nazivaju i doživljavaju pojedine “mlade nade” Republike Srpske.

Takvi su najzahvalniji, jer znaju za onu kletvu :”Da Bog da imao, pa nemao!” Svjesni su da već nisu ništa imali, ali onda im je preko noći iz društvene izolacije (u koju su se sami doveli ne radeći na sebi) došla slamčica spasa koja ih je dovela u položaj bitnosti, u koji su se mnogi i više nego uživili. Toliko su se uklopili u ulogu rukovodioca, direktora i(li) ministra, da misle da su samo oni Bogom dani.

Onom njihovom vjerovatno i jesu.

I onda, šta drugo očekivati od njih, nego to da grčevito brane svoje pozicije. A algoritam branjenja svoje pozicije uključuje odbranu šefove, onoga sa vrha piramide koji ih je i postavio na te pozicije. Naravno, oni opet ispod sebe imaju preslikanu strukturu poslušnika, pa to sve ide sve do dna piramide, gdje se narod bori za poziciju preživljavanja.

A, ko se to ne bi borio za koru hljeba? Kad si gladan, nisi svoj.

Ipak, ovako bi izgledao savršen recept, ali uvijek se desi da se malo promaši mjera ili kvalitet sastojaka. Ali, nema brige, zato postoji odbrambeni mehanizam. Ne može malo šećera da zasladi čitavu tepsiju.

Tu dolazimo do dovoljno velikih, a opet – značajno malih stranaka, tzv. satelita. U njima se grupišu određeni poslušnici po rodovima, jer na šta bi to ličilo da sve poslušnike ubaciš u jedan koš, pa oni skontaju foru, svhate da im zapravo više ne treba neko ko je iznad, jer, jasno je – rastu apetiti. To bi uzdrmalo vlast onoga kod koga su svi konci u rukama.

Stoga, poslušnike treba podijeliti u više tura. Ko je još vidio pleh gdje staje tona bureka? Pa, niko. Sigurno je da bi taj burek zagorio, a i ako bi se hladio kad se izvadi, ohladio bi se ravnomjerno. Zato, više manjih plehova za manje glavobolje.

Ako jedan pleh ne uspije, uvijek ga je lako svrstati među splačine ili baciti u kantu.

Ono što je još važno znati, jeste da sve mora biti pod budnim okom onoga ko kuva. U fazonu: “Kuvarice manje zbori, da ti ručak ne zagori!” Svaka sličnost sa vladajućim damama je slučajna. Na šta bi ličilo da npr. predsjednica RS ne zbori? Okej, znamo na šta liči kad progovori.

Da bi proizvod uspio, mora se dobro držati recepta. Moraju se pratiti uputstva i mjere, jer ako se mjere pređu, može se dogoditi da se napravi ono što se ne želi.

Zato se moraju slušati mentori da bi sve uspjelo. Često se desi da neki začin nije više u modi, da se preporučuju neki novi. Stoga, treba reagovati pravovremeno i u skladu sa uputstvima evropske kuhinje.

Ono što oni ne znaju, vođeni dobrom prodajom svojih proizvoda (a ponajviše magle), jeste to da ako nešto jedeš svakodnevno, vrlo lako može doći do toga da se prezasitiš i da ti se sve to zgadi.

A onda, onda sam dođeš do novog recepta, a kuvara ostaviš da sam pojede ono što je napravio. Da jede sve dok mu na nos ne izađe.

Đ.V.

Published by djvucinic

Pisac, kolumnista, disident i student Pravnog fakulteta u Novom Sadu

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: