Post prošao, praznoslovlje ne prolazi

I evo ga, osmi januar, dan nakon najradosnijeg hrišćanskog praznika – Božića. Dan koji se dugo čekao, prvenstveno jer s njim počinje i malo manje kukavička politika gospodina Mirka Ćurića, gradonačelnika Trebinja.

Tako se barem moglo zaključiti iz skupštinskih obraćanja Mirka Ćurića, koji je govorio da ne želi da se uključuje u rasprave jer je u toku božićni post.

Prosječan čovjek pomislio bi na to da Mirko uopšte ne želi da diskutuje, odnosno protivriječi, no čuda iz Mirkovih rečenica su moguća, jer nekada iz sintagmi gospodina gradonačelnika ne možete ni zaključiti, a ni naslutiti šta je htio reći.

Tako je Mirko Ćurić odlučio da svoje pravo na govor u trebinjskom parlamentu koristi isključivo nakon zaključivanja tački dnevnog reda, jer tada sebe ne dovodi u opasnost da se njegovi neistomišljenici “potegnu” za krivi navod ili repliku.

Svojim briljantnim govorima, koje, vjerujem, ni on ne razumije do kraja, uspio je izmamiti i aplauze dizača ruku vladajuće koalicije, što je veliki pomak za pojedine odbornike, koji su u svojem djelovanju morali koristiti čak dvije ruke, a ne jednu, u kojoj tradicionalno drže plavu karticu na kojoj piše “ZA”.

Ruku na srce, vladajuća koalicija dizala je i crvene kartice na kojima piše “PROTIV”. Naravno, ne protiv stranačkog zapošljavanja, niti protiv milion KM za reflektore na stadionu “Police”, niti protiv pumpanja novca u vatrogasno društvo koje služi za sipanje vode po privatnim (ali našim novcem izgrađenim) bazenima.

Čuveno “protiv” dobio je narodni poslanik Nebojša Vukanović na kolegijumu, kada je odlučeno da se zabranjuje ulazak i kratko obraćanje narodnog poslanika na sjednicu trebinjske skupštine.

Tom prilikom Gordan Mišeljić izjavio je da nema ništa protiv Vukanovića, međutim, on je legalista, tako da glasovi Saveza nezavisnih socijaldemokrata idu protiv.

Ništa ne bi bilo apsurdno da legalista Mišeljić to nije izvukao iz poslovnika koji je 2018. izmijenjen upravo zbog Nebojše Vukanovića, 5 dana nakon njegovog ulaska u Narodnu skupštinu Republike Srpske.

Ipak, Nebojša Vukanović na sjednici pojavio se u svojstvu novinara, a frustracije su se osjetile već u uvodnim minutima. I dalje nisam dobio odgovor od kolege Borislava Grubača šta mu tačno smeta u prisustvu Nebojše Vukanovića. A ko iole poznaje Vukanov rad, jasno je ko su oni koji se plaše Vukana.

Borislav Grubač

Ni od gradonačelnika Mirka Ćurića nisam dobio odgovor zašto se krije iza punice (kojoj želim sve najbolje, iako je njen zet pokušao obmanuti javnost da imam nešto protiv gospođe), zar stvarno nema ko da ga savjetuje da je mnogo jača poruka da je on sam (kao što i jeste) uzeo zemlju na obrađivanje, pa da na svom primjeru pokaže da je spreman za ispunjenje partijskog zadatka, ali i zadatka svih nas – preživjeti ako se ponovo zatvore granice, jer robne rezerve nemamo.

Gradonačelnik je ipak odgovorio pitanjem zašto mi ne smeta zemlja kolege i prijatelja Nebojše Milišića, te kako je Nešo ne obrađuje, što je apsolutna laž, a dotakao se i Ilije Stankovića, čovjeka kojem je primarno zanimanje poljoprivreda i stočarstvo, a koji je nakon revanšizma u Hidroelektranama na Trebišnjici, kada je smijenjen sa mjesta direktora (a posljednji je direktor HET-a za čijeg je mandata ovo preduzeće pozitivno poslovalo), odlučio da se bavi poljoprivredom i stočarstvom

Ipak, u drugom grmu leži zec. Najpoznatiji trebinjski kumovi bi da preuzmu svaku oblast. Naravno, po starom receptu, ispod tuđeg imena. Još samo je ostalo slikarstvo, jer su se i u muzičkoj umjetnosti isprobali u duetu.

“Daj neku o aerodromu” – M. Ćurić

S obzirom da su odbornička pitanja dostavljena i pismenim putem, a posti su prošle, čekaćemo odgovor i na pitanje kako su se pokazale spužve u borbi protiv korone.

Puna usta Luke&Mika da ja kršim mjere, najbolji su pokazatelj straha od slobodoumlja. Zamislite kad je najveći problem dvadesetjednogodišnjak koji je izašao u grad. O tempora, o mores! Znate li da se sprda čitav grad sa vama?

Osim što mene lažno optužuju kako ja navodno kršim mjere, a dvorski portali plešu kako vođa svira, evo jedna retrospektiva, ali i sa svježijim primjerima lažnih moralista:

Novogodišnja žurka Herceg TV
Luka Petrović ispred restorana “MG”, iza 23.00č.
Vladajuća koalicija izlazi iz restorana u 23.00č.
Badnji dan na Zagori, uprkos držanju lekcija da odgovorni odbornici ne idu među narod tokom pandemije
Kumovi tokom gange i rakijanja u kampanji

Ne znam da li je Mirko Ćurić, koji se predstavlja kao veliki hrišćanin, razvadio zavađene strane u Gomiljanima, jer prema mojim informacijama došlo je do velike svađe oko plaćanja gozbe između mještana-domaćina. Da li je se možda rakija morala dodatno naručivati, pa je to uzrok svađe, nije mi poznato.

Iako često u crkvi, kao “prvi hrišćanin” našeg grada, Mirko bi morao znati da nije sve u fizičkom prisustvu, već da je duhovno prisustvo mnogo bitnije.

Svojom blizinom crkvi i punim ustima hrišćanstva, Mirko pokušava kupiti indulgencije u narodu, iako ne shvata da ga ponašanje van crkve takođe opisuje, odnosno raskrinkava.

Možda Mirko može kupiti toalet papirom i makaronama pristalice, novcem diplomu, ali oproštaj će “kupiti” samo radom za dobrobit građana i polaganjem računa narodu. Hrišćanski je vjerovati u to da će dobro pobijediti, pa tako nada umire posljednja i kod našeg Mirka.

Iako je božićni post prošao, Mirku bi bio koristan post na hljebu i vodi, te da se jedno vrijeme udalji iz javnosti. Epidemiološki sjajna priča, a za uši i oči javnosti savršena. To je sjajna prilika da razmisli o svojim dosadašnjim postupcima i krene ispočetka. Nikad nije kasno za spasenje duše!

Đorđe Vučinić

Sutra počinje skupštinska borba, a po prvi put i video prenos

Prva ili takozvana konsitutivna sjednica gradskog parlamenta u Trebinju zakazana je za sutra (ponedeljak) od 10:00.

To je ujedno i premijera Liste za pravdu i red – Nebojše Vukanovića u trebinjskom parlamentu.

Prije 4 godine našoj listi je zabranjen izlazak na izbore, jer “greškom” nije upisana kao politički subjekat, a na prethodnim izborima Lista je osvojila 15% glasova, te kroz dobro poznate malverzacije i otimanje 2 mandata, Lista za pravdu i red nastupa kao druga po broju najjača stranka, sa 4 osvojena mandata.

Dajana Milišić, Nebojša Milišić, Duško Ninković i ja od sutra premijerno nastupamo u skupštinskim klupama, a oformili smo i odbornički klub “Za pravdu i red”.

Dokazaćemo im da im je nervoza bila opravdana zbog našeg izbornog rezultata, ali i da je bolje bilo da su prihvatili volju građana, koja će se svakako uskoro pokazati na djelu.

Mi nismo nikakvi političari, niti se osjećamo tako. Nismo ni ljudi koji su bili članovi bilo kakve političke partije, niti je naša nestranačka lista nešto nalik tome.

Mi smo nastali iz građanskog bunta. Mi smo glas naroda koji će se čuti skupštinskim klupama.

Naš front i djelokrug proširio se i na Skupštinu grada Trebinja. Hvala građanima, odužićemo se!

Naravno, nismo jedini predstavnici naše priče, već su tu i ostali, koji su i bili od prvog dana okupljeni oko ideje za uspostavljanje slobode, reda i pravde u našem društvu.

S obzirom da postoji velika želja u javnosti za praćenjem skupštine, a i naša da sve bude transparentno, internet magazin Moja Hercegovina izlazi u susret svim građanima i emituje prvu sjednicu Skupštine grada Trebinja, pa će tako prvi put u istoriji biti omogućen i direktan video prenos sjednice.

Sutra od 10:00 časova možete pratiti rad sjednice putem Facebook stranice Moja Hercegovina.

Ovim putem želim da im se zahvalim, što za prenos, što za objektivnost i čuvanje novinarske profesije.

Do sada je prenos bio organizovan putem radio prenosa na trebinjskom radiju kojeg možete slušati na talasu 95.9, kao i putem njihovog internet portala, što će biti i ovoga puta.

Slušamo se i gledamo iz Kulturnog centra gdje će se održavati sjednice i u budućnosti dok pandemija i situacija oko COVID-19 ne prestane.

Neka bude borba neprestana!

Đorđe Vučinić

Nušićev Mali: Gosti (priča o skupocjenom satu)

Putem mejla stigla mi je zanimljiva priča, puna simbolike (ili simbologije, što bi rekao jedan čo’jek), a u potpisu se našao pseudonim Nušićev Mali.
Kao i ovu, svaku zanimljivu priču i pismo rado ću objaviti na ovom sajtu.

GOSTI

Zima kao i svaka druga. Pretpraznično raspoloženje, regres, zimnica, kasne plate, sve skupo, penzije male i kasne, ljudi se sele u inostranstvo trbuhom za kruhom, sezonski grip hara …

Ali ipak, stižu praznici. Vrijeme je obilaszaka bliže i dalje rodbine, kumova i prijatelja.

Najviše problema pravi sezonski grip radi kojeg ne možeš kao čovjek ni da odeš, ni da obiđeš nekoga, ni da mu daš poklon.

Našoj rodbini i prijateljima su se najavili gosti iz daleka.

Sve je danima podređeno njihovom dolasku, organizaciji njihovog boravka i izboru poklona. Svakako da nije lako izabrati poklon za takve goste, jer se stvarno jako rijetko gledamo, a i ugledna su familija i u mjestu iz kojeg dolaze.

Mi im nismo najbliža rodbina ali se trudimo da ako ikako mogu čim izađu iz voza dođu prvo kod nas, kako bi im mi ukazali čast svojim gostoprimstvom jer smo im dalji rod od onih drugih, a kako bismo one druge napravili ljubomornima, jer naš tata to tako voli da radi.

Naš tata ih je dugo molio, obećao da će sve platiti što zažele, čak im je obećao i iznenađenje koje će ih sigurno oduševiti.

Na našu radost i sreću, a na žalost ove njihove bliže rodbine, odlučili su da prvo dođu kod nas i da sa nama provedu vrijeme.

Mi smo kao i svaka balkanska porodica oduševljeno čekali goste, sačekali na stanici, dovezli kući, i nikome, pa ni njihovoj bližoj rodbini nismo javili da su oni kod nas, a živimo kuća do kuće. Očekivali smo da će rodbina to saznati i da će pući od zavisti, što je i bio naš cilj.

Spremili smo večeru iznad naših mogućnosti. Tata je pozajmio pare od nekih ljudi iz inostranstva kako bismo imali sve šta smo obećali gostima.

Svi smo iščekivali taj famozni momenat kada će početi darivanje.

Mi djeca smo razmijenili poklone, većinom igračke.

Mame su darovale nakit jedna drugoj.

Tata je od njihovog tate dobio poklon, zapakovan u divan papir. Oduševljeno ga je otvarao, i potajno se nadao da nije ništa što bi bilo vrijednije od njegovog poklona gostu.

NALIV PERO, Parker, pozlaćeno. Pa divno. HVALA. Ne znamo stvarno da li je to tatino oduševljenje bilo iskreno, ali je bar nama tako izgledalo.

Onda je došao red na tatu i njegov poklon gostu.

Na gostu se vidjela nestrpljivost.
Šta li će mi pokloniti.

Obećali su lijepe poklone.

Tata mu je uručio poklon. Gost se duboko poklonio i lijepo zahvalio.

Tata ga je pitao što ga ne otvori, a on je rekao da će kući. No, na tatino insistiranje, koje je potrajalo jedan određeni period, gost je odlučio da otpakuje poklon.

Svi smo sa nestrpljenjem iščekivali reakciju tatinog važnog gosta. Sve je trajalo kao vječnost.
SAT, ROLEX, HRONOMETAR, ZLATO, DIJAMANTI.

Ni mi sami nismo znali šta je bilo zapakovano. Naše oduševljenje je bilo ogromno. Znali smo da smo ispunili očekivanja i da smo uspjeli da impresioniramo gosta.

Gost jeste bio impresioniran, ali njegova reakcija nije bila onakva kakvu smo očekivali da će biti i za poklon manje vrijednosti od toga preskupog sata. Zagledao je sat par minuta, okretao ga, nešto kao da je tražio.

Gdje ste kupili ovaj sat, upitao je tiho.

Nije važno, rekao je tata, sav ponosan, važno je da je poklon od srca. Nije važno ni gdje je kupljen ni koja mu je vrijednost. Jednostavno, vi ste nama toliko dragi da smo htjeli da vam darujemo takav poklon.

Dobro sam upoznat sa vrijednošću ovoga sata, rekao je gost.

Svi su u prostoriji zaćutali.

Odakle vam ovaj sat?

Tata, nemajući kud, i sumnjajući da nešto nije u redu reče: Sin našeg rođaka iz kuće do nas, a vašeg bliskog rođaka je ovaj sat dao našem sinu u zamjenu za autić koji mu se sviđao a roditelji nisu htjeli da mu ga kupe.

TO JE MOJ SAT!!!

Ja sam ga dobio za 30 godina rada u službi. Na njemu je pečat, ugraviran datum i serijski broj. Pakovanje od sata je kod mene u radnoj sobi, reče gost.

Ali, kako … zacrveni se tata.

Prije par godina naša rodbina, a i vaša, iz kuće do vaše, boravila je na naš poziv kod nas. Boravili su 2 sedmice. Taj sat je poklon, i nisam ga  nosio uopšte, osim u posebnim prilikama. Pošto sam u penziji, taj sat stoji u stolu moje radne sobe i nisam ga već par godina nosio.

Ne želim ni da pomislim kako je došao u vaše vlasništvo. Da li je moguće da ste dopustili da vam dijete u kuću donese nešto za šta ne znate ni čije je i da li to nekome nedostaje.

Da li tako vaspitate svoju djecu?
Da li je to primjer vašoj djeci kao i okolini u kojoj živite?
Pa vi ste ugledan građanin!!!
Jeste li ikada pomislili da je to neko dobio na poklon?
Pa kakav ste vi to čovjek koji pokušava nekoga da impresionira sa poklonom koji nije kupio, ne zna mu vrijednost, materijalnu kao ni sentimentalnu.

Onako ljut, i vidno razočaran, gost je tiho rekao tati: Molim vas da taj sat zajedno sa sinom vratite onome od koga ste ga dobili, a ja ću se sa tim ljudima potruditi da se vrati pravom vlasniku.

Ustao je, pozvao ženu i djecu da ustanu, obukao se, otišao i zauvijek nestao iz naših života.

Čuo sam priče da je sin našeg rođaka uzeo sat kada su bili kod njih u gostima.

Tata od tada više nikada nije bio isti.

Kao da mu se Svijet srušio.

Prvih 15 dana smo svima govorili da ima grip, jer je pio tablete za smirenje i za pritisak.

Onda je odlučio da napusti posao i da se preselimo u drugi grad. Nikada se više nismo ni čuli ni vidjeli sa našom rodbinom, ni bližom ni daljom.

Piše: Nušićev Mali

Kakve su reakcije studenata UIS o skidanju famozne table?

Prije par godina, Milorad Dodik zajedno sa Sonjom Karadžić Jovićević i njenom majkom Ljiljanom, inaće kćerkom i suprugom dr Radovana Karadžića, prvog predsjednika Republike Srpske, postavili su ploču ispred studentskog doma na Palama sa imenom dr Radovana Karadžića.

Dodik nije uvijek imao lijepo mišljenje o Radovanu, doduše, moguće je da ga nije ni mijenjao, ali okolnosti pod kojima je Milorad Dodik obukao patriotski dres, pronašavši tako recept za dugu i sigurnu vlast, natjerale su ga i na takav potez.

Tabla je danas skinuta, i to svega pola sata nakon konferencije za medije u kojoj je Sonja Karadžić Jovićević (SDS), inače potpredsjednica Narodne skupštine RS iz reda opozicije, uputila zahtjev za njenim skidanjem.

Sve se to dogodilo na postavljeni ultimatum Valentina Incka da tabla bude uklonjena, a Milorad Dodik je to učinio uz pomoć Karadžićeve.

Sonja je tako “spasila Dodikovu glavu”, te produžila mit o patriotskom dresu Milorada Dodika, koji će u javnost sada izaći sa poznatom pričom kako su se stranci okomili na njega, a on nije dao na srpstvo, te da nikakve veze nema sa uklanjanjem famozne ploče.

Na pitanje kako komentariše skidanje, pa i postavljanje table sa imenom dr Radovana Karadžića, predsjednik studentskog parlamenta UIS, Uroš Bjelica kazao je:

– Nisam bio upoznat do danas da će tabla biti skinuta, dok Sonja Karadžić nije izašla u javnost i rekla da se skine ploča. Mi ostajemo pri stavu da nismo za to da se skinte ploča. Kad porodica izađe i kaže da se skine tabla, teško da ja tu mogu šta da komentarišem.

Kakve su reakcije ostalih kolega, hoće li biti nekih protesta?

-Trenutno nisam upoznat, ali mi ćemo sazvati sve sjednice od omladinskog savjeta do studentskog parlamenta i unije studenata da vidimo kakav je njihov stav, a oni kad dođu i kažu: “Mi nismo za to”, onda u redu, mi ćemo to ispoštovati. Još uvijek nismo sazvali te sjednice, ali kad član porodice izađe i izjavi te stvari, mi studenti tu nema šta da tražimo. Iskreno, mi se borimo za interese studenata, za studentski standard, za bolje uslove studenata, ali opet ponavljam, ostajemo pri svojim stavovima da po nama nije trebala da se skine ta ploča.

Zašto dom nikad zvanično nije dobio ime po Radovanu Karadžiću, jeste li imali nekada takvu inicijativu?

Iskreno, niko nije pokretao tu inicijativu. Dom na Palama se zove “Studentski centar Pale”, a ploča je bila po imenu Radovana Karadžića, ali nikada nije bila inicijativa da se zvanično prezove u dom “dr Radovan Karadžić.”

Ako je porodica bila za skidanje ploče, onda nema logike i ne znam zašto mi studenti treba da kažemo da ne treba da se skida ta ploča, kazao je Uroš Bjelica.

Međutim, student 4. godine fakulteta Kineskog i engleskog jezika UIS Dejan Milošević kaže da će protesta ipak biti.

Kakva je reakcija prosječnog studenta povodom uklanjanja famozne table?

-Studenti su zgroženi ovim činom. Nakon pompezne priče oko postavljanja ploče, a nakon toga borbe oko sklanjanja iste, vjerujem da se svi među nama osjećaju kao pijuni u šahovskoj igri Milorada Dodika i Valentina Incka. Studenti su u više navrata davali izjave da im ne smeta ploča na studentskom domu i da su ponosni što se ime prvog predsjednika Republike Sprkse nalazi na ulazu u njihovo prebivalište tokom studija.

Zbog prijetnji sankcijama, Dodik je pomoću svojih ljudi u opoziciji, tačnije Sonje Karadžić Jovićević, pilatovski opravo ruke i skinuo pomenutu tablu bez da oblati svoje ime. Mi studenti smo ponosni na borbu našeg naroda u odbrambeno-otadžbinskom ratu kao i na prvake našeg naroda u to doba. U ovom trenutku možemo samo da se pitamo koliko je Dodik spreman da brani RS ako pred prvom prijetnjom sancijama radi ono što mu se kaže.

Hoće li biti neka reakcija?

-Sutra, 11.12. studenti ispred SC “pale” organizuju protest zbog ovog sramnog čina. Održaće se u podne i nadam se što većem odzivu studenata. Ne znam kakvu ćemo reakciju izazvati, ali sumnjam da se ovakve odluke mogu mijenjati dok su na čelu svih odgovornih institucija poslušnici Milorada Dodika, kazao je Dejan Milošević, inače bivši stanar ovoga doma.

Bilo kako bilo, Sonja Karadžić Jovićević odradila je Dodikov posao i skinula mu veliko breme sa vrata. Valentin Incko moraće da smisli novi “gorući problem” i hitno ga riješi, a da li će se Milorad Dodik izvući iz novih “makaza”, ostaje da se vidi.

Vjerujem da Incko ima već spremljene teme, ali moj prijedlog su korupcija, nepotizam, izborne krađe i sumnjivi tenderi javnih preduzeća.

Đorđe Vučinić

20 dana kasnije. . . neka bude borba neprestana!

Glavna tema i ključno poređenje, kako na slavama, u kafanama, tako i kroz medije, pa i u skupštinama kod nas Srba jeste ko je veći Srbin. Ta tema posebno je upečatljiva ako se nalazite na javnoj funkciji, odnosno želite da “ugrozite” nečiju fotelju.

Otkako ja pratim i pamtim politička dešavanja u Republici Srpskoj, a to je preko 10 godina “staža”, gotovo nikog nije zaobišlo to pitanje.

Po vladajućem mišljenju to je onaj koji je “blizak crkvi”, koji po svaku cijenu diže tri prsta (naravno, u svojoj avliji) i koji se u svakom momentu trudi da iskaže nacionalno osjećanje (naravno, riječima).

U takvim okolnostima i u takvim kvalifikacijama za “NAJ SRBINA”, često pobijede oni kojih bi se svaki normalan Srbin morao stiditi. I ne samo Srbin, već svaki Hrišćanin, jer ako ništa, takvi se kose u više zapovijesti Božijih.

Ne ubij. . .

Do današnjg dana nisu otkrivene ni ubice, ni naručioci ubistva Davida Dragičevića

Ne kradi. . .

Na projektu atletske staze u Trebinju ukradeno najmanje 700.000KM

Ne čini preljubu (političku, da ne ulazimo u privatnost nosilaca javnih funkcija). . .

Milan Kovač, bivši predsjednik mladih SDS-a a trebutno odbornk u budućem sazivu trebinjske skupštine ispred Ujedinjene Srpske

Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga. . .

Ne poželi ništa što je tuđe. . .

Ne pravi idola niti kakva lika, nemoj im se klanjati niti im služiti. . .

Sanja Vulić, poslanik u Parlamentu BiH, poznata po rečenici “On (Dodik ) je za mene Bog.”

Ipak, vlastodršci se drže Dodikove formule za uspjeh, u kojoj Otac nacije kaže da ako želiš uspjeh u političkom smislu, moraš biti “dobar sa Crkvom”.

To su doslovno prihvatili njegovi puleni u Trebinju, pa su litiju koja je u jeku borbe za svetinje bila od Mrkonjića do Trebinja pokušali pretvoriti u svoju promociju.

No, od takvih moralnih vertikala nije ni za očekivati ništa drugo. Oni Crkvu ne shvataju kao stub hrišćanstva, već kao jednu od poluga njihove vlasti. Tako, kad ne mogu direktno da kontrolišu i šuruju sa crkvenim licima, što su, ruku na srce, mogli u ranijim godinama, odlučuju se na drugačije poteze.

Šta bolje opisuje njihovo osjećanje vjere, nego dijeljenje paketa sirotinji, naočigled svih građana, u subotu (koja je pazarni dan u Trebinju), u centru grada, na predizborni dan šutnje?

Prema nezvaničnim informacijama, više (nečijih, (čitaj: naših)) stotina hiljada maraka sprženo je u izbornom vikendu.

Plači voljena zemljo! Zamislite da platite nekoga da bi odabrao vašu politiku koji provodite preko 20 godina u Republici Sprkoj!?

Hajde što plaćate, ucjenjujete podređene, pravite spiskove sigurnih glasova koji su vam čak i ispadali na ulicama, ali šta ste uradilii makar da zamažete oči narodu?

Osim što ste ozbiljno udarili na COVID-19, spužvama?

A mjesecima kasnije ste dopustili da se pacijenti, sugrađani, komšije, rodbina, prijatelji …. ovako liječe?

Pitam se je li stvarni gradonačelnik Trebinja, Luka Petrović ovako dočekan u trebinjskoj bolnici?

Ne znam ni kako je dočekan kada je sa formalnim gradonačelnikom Trebinja posjećivao biračka mjesta na dan izbora, ali vjerujem da nije kao ja u gradskoj izbornoj komisiji tog jutra kada sam otišao da se žalim na istjerivanje našeg posmatrača, na ivici fizičkog sukoba sa određenim ljudima u trebinjskom GIK-u.

Isti taj GIK “slučajno” je pogriješio na više izbornih mjesta sa zapisnicima, te Bojanu Milićeviću, za kojeg sam uvjeren da je imao veću podršku građana, oduzeo desetine glasova.

Bojan MIlićević (Za pravdu i red, lista Nebojše Vukanovića)

Da cirkus od crvenom bojom obojenog GIK-a bude veći, a prevaga jedne od struja SNSD-a jača, tako se u skupštinskim klupama u budućem sazivu neće naći Blagoje Šupić, Mirjana Ninković i Tijana Lučić, za koje se spekiliše iza kulisa da su “pokradeni” u crvenom “doiksavanju”.

Zanimljivo je da su prošli pojedinci koji su se žalili na Lukin populizam putem ukidanja odbroničkih dodataka, a istovremeno građenje i kupovinu više nekretnina. No, o tome uskoro, svečanijom prilikom.

O “poštarima” iz NDP-a pisaću čim CIK uvaži prigovore i kazni Zorana Pologoša, falsifikatora i prevaranta. Ako CIK ostane nijem na to, što je po meni samo teoretska šansa, onda neka se dobro pripreme za sjednice trebinjske skupštine.

Bilo kako bilo, čekao sam 20 dana, ali ovo je zemlja apsurda koja uvijek iznenadi, tako da sam se i sada oglasio izgleda prerano, jer sam planirao da sačekam i zvanične rezultate ili barem one koji slute kakav je konalčan rezultat izbora, pa da se tim putem oglasim.

Ponosan sam na sve koji su uložili 0 ( n u l a ) maraka za kupovinu glasova. Hvala i svima koji su odabrali Za pravdu i red, listu Nebojše Vukanovića, kao i onima koji su stavili “X” pored mojeg imena. Zbog vas slobodoumnih i neucijenjenih postajem najmlađi odbornik u istoriji trebinjske skupštine.

Kao i do sada, boriću se za opštu stvar a daću i prvo obećanje, a to je – biće zanimljivo!

Čestitam svima koji su kao i naša lista izašli na izbore, bez ucjena, bez kupovine, bez prljavštine i falsifikovanja!

Kad se ostali odvaže da tako izađu na izbore, čestitaću i njima. Upravo je u tome naša pobjeda.

I da, neću zaboraviti riječi Luke Petrovića, budućeg kolege-odbornika koji je prije dva dana na ATV-u rekao da želi konstruktivnu opoziciju kojoj neće biti uskraćen nijedan odgovor.

Čovjek se drži za riječ, a vo za rogove.

-narodna poslovica

Đorđe Vučinić

IZAĐI NA IZBORE!

U nedelju, 15. novembra održaće se lokalni izbori širom opština i gradova Republike Srpske, odnosno Bosne i Hercegovine.

Na današnji dan, koji je ujedno i posljednji dan predizborne kampanje rođen je veliki Njegoš.

Vuk na ovcu svoje pravo ima

Ka’ tirjanin na slaba čo’jeka.

Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat,

Pozvati ga k’ poznaniju prava,

To je ljudska dužnost najsvetija!

-P.P.Njegoš

Ovim putem pozivam SVE da izađu na izbore!

Situacija zbog pandemija COVID-19 je specifična, pa će zbog mjera predostrožnosti redovi biti veći zbog distance, te će se vjerovatno malo duže čekati za glasanje.

Budite strpljivi, obavite građansku dužnost! Sat vremena čekanja je bolji od 4 godine terora, pritisaka, iseljavanja, uništavanja, sramoćenja, vrijeđanja inteligencije. . .

Siguran sam da svako ima svojeg već određenog “favorita”, kako za načelnika/gradonačelnika, tako i za odbornika/e.

Logično je da će oni nečasni pronaći sebi slične. Takođe i da će oni normalni prepoznati normalne na nekoj od lista.

Kako treba da glasate, vi najbolje znate! Ako vas neko nudi novcem da biste glasali za njega, onda je taj svjestan da ni na koji drugi način ne može pridobiti vašu podršku. Tu opciju preskočite!

Glasajte po svojoj savjesti, kako nas je sve pozvao i vladika Dimitrije prije par dana.

Glasajte za pravdu i red u našem društvu!

U Crnoj Gori je diktator pao upravo na izborima. Ne zaboravite da je izborni proces prošao u jeku pandemije COVID-19, a hvala Bogu nije bilo nikakvih vidljivijih posljedica i pogoršanja zdravstvene slike.

Zato, IZAĐI I GLASAJ! Ništa ne počinje ni od nas, a ni od njih, niti završava s nama ili s njima.

Izborimo se za SUTRA.

Pamet u glavu, olovku u ruku!

Glasanje je ANONIMNO.

Đorđe Vučinić

ZANIMLJIVO IZNENAĐENJE: SNSD poziva da se glasa za Đorđa Vučinića i Listu za pravdu i red

Da ipak vode kampanju, pokazala je sinoćna akcija SNSD-ovih aktivista koji su svoju verziju “Glasa komune” ostavljali ispod brisača i u poštanskim sandučićima.

Volio bih znati ko je genijalni kreator sjajne ideje, jer sam dužan da se zahvalim.

Naime, SNSD je plasirao spin u kojem su određeni kandidati sa liste označeni, za koje bi navodno trebalo glasati, a sve je, kako specijalno izdanje “Glasa komune” kaže, prema instrukcijama Nebojše Vukanovića.

Označeni su kandidati pod rednim brojevima: 2, 3, 5, 10, 18 i 19

S obzirom da nisam nikome do sada rekao da glasa za mene, besplatna promocija svakako dobro dođe. Biće mi drago da se u mom slučaju “Vukanova želja” stvarno i ispuni, jer bih u tom slučaju “prošao”.

Volio bih da mi se jave kreatori spiska, jer sam stvarno dužan barem piće!

Javno obećavam da, ako se javi, ima i ručak od Liste za pravdu i red, a nekako ćemo se već skrpiti makar za karađorđevu i malo salate, s obzirom da nijedna marka nije otišla u kupovinu “sigurih glasova”, bilborde i svijetleće reklame.

Koliko nam je bitna “međusobna bitka” za mandate, dovoljno govore i naši promotivni plakati koji ne sadrže redne brojeve pojedinaca, već samo liste, a to je simbolični broj 1.

Važno je da prođe ideja, koju će, ukoliko je građani prepoznaju i izaberu, neko od nas i sprovesti u djelo.

Priznaću da je cijela lista s oduševljenjem dočekala da se napokon SNSD probudi iz zimskog sna, jer je pomalo bilo dosadno. Ni Ronaldu se ne igra u kupu protiv drugoligaša.

Red je nagraditi za trud, a jasno je da nakon nekolike asfaltirane ulice i otključane Brekane nije bilo lako probuditi uspavane i letargične.

Možda je ovo zagrijavanje pred TV duele na koje su, nakon ko zna koliko puta, pozvani visoki zvaničnici trebinjskog SNSD-a. Evo, pozvaću ih i ja, kao najmlađi član Liste za pravdu i red. Bilo kada, bilo ko i bilo gdje.

Ovom prilikom pozivam i sve ljude da izađu na izbore. Da glasaju, kako vladika Dimitrije juče u Nevesinju reče, po svojoj savjesti.

Svako će po sebi i svojim idealima pronaći sebi blisku opciju. Logično je da će se kriminalac poistovijetiti sa kriminalom i glasati za kriminal, pošten čovjek naći sebi bliskog, a budala glasati za 100KM.

Nemojte glasati za rođačke opcije i obećavanje posla. Ako je vaša opcija neko od rodbine samo zato što ste krvno vezani, preskočite tu opciju. Da se poslovi tako dobijaju, onda ne bi na hiljade ljudi bilo u redu za čekanje istog, od izbora do izbora.

Ne dozvolite da bilo ko manipuliše vama. Ne stavljajte svoj život nekome u ruke.

Budite slobodni i izaberite ono što je najbolje za naš grad. Ono što treba ostati i vašoj djeci.

Pamet u glavu, olovku u ruku. Glasanje je anonimno. Razbijmo strah.

Zahvalni kandidat,

Đorđe Vučinić

P.S. : Hvala još jednom SNSD-u koji je u našoj listi prepoznao pravog i ljutog protivnika i uz sve to što nas besplatno i na najbolji mogući način reklamira.

Lana Zečević: Demagogija na vrhuncu

Ulazimo u izborni novembar, zadnje dane izbornih kampanji koje se vrte na svim medijima.

Obećanja, lijepe riječi, planovi i ljepša budućnost za građane dostižu vrhunac ove dvije sedmice pred izbore. Očekivanja su velika sa svih strana, a kako i ne bi kada su plaćene silne reklame da nam pojedinci iskaču iz frižidera. Ne želim lobirati ni za jednog kandidata, niti stranku.

U nekim gradovima situacija je neizvjesna, dok se u drugim gradovima ishod situacije zna od početka. Korona je stala na mjesec dana jer zna da je ovo izborni period te da ljudi moraju paradirati i pozirati centrom grada u svom najboljem izdanju. Imamo velik izbor kako novih, tako i starih lica.

Demagoški obrađeni videi ne treba da nam stvaraju lažnu nadu već pravu sliku osoba na tim reklamama. Sagledajmo širu sliku ulaganja truda, propagiranja ideologije i cjelokupnog tima koji stoji iza pojedinaca ili stranke.


Glasajte pa makar i za pogrešan izbor. Ako nam situacija bude gora, da bar kažemo da smo sami birali, a ne da je naša neutralnost dovela do ishoda.

Najveće glasačko tijelo predstavljaju penzioneri i stariji ljudi. Eto nam odgovor na mnoga pitanja.

Gdje ste mladi ljudi i zašto mislite da je vaš glas nakon izbora mjerodavan, ako niste popunili svoj izborni papirić? Glasajmo za potencijal i djela, ne za slijepu riječ i lijepo odrađene video reklame. Ne ističem niti jedan grad već mislim na cijelu državu.


Vidimo dosta novih mladih lica koji su se kandidovali za odbornike. Podržimo naše generacije koje nam donose nove ideje, nova lica.

Nezainteresovanost za izbore nam ne pomaže, neutralnost nije rješenje. Želimo promjene, a ne želimo biti dio njih.

Bar lično poderite papiriće, ne dozvolite da to drugi rade za vas, ne puštajte da drugi biraju za vas!

Kako smo od aerodroma i kliničkog centra došli do brave i ključa na Brekani

Kako se približavala nova predizborna kampanja, tako su euforično stizala nova obećanja.

Na adresu naivnih Trebinjaca stigle su nove-stare vijesti o izgradnji aerodroma. Doduše, u samo par dana aerodrom je promijenio 3 lokacije, a posljednja (možda i zaboravljena jer se odavno o njemu ne priča) ulazi dijelom u teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine.

Trebinjci su godinama padali na priču oko aerodroma, a letilice gledali samo na televiziji. Ili kad neko iz Vlade Republike Srpske sleti helikopterom u posjetu zapostavljenoj Hercegovini.

Priča oko kliničkog centra preživjela je svega par dana u dvorskim medijima, s obzirom da je ubrzo demantovana jer Trebinje nema Medicinski fakultet u sklopu kojeg bi klinički centar mogao funkcionisati.

Ni Rodoljub Drašković se nije “upecao” na lokacije koje kruže oko Grada Sunca, a ni Trebinjci u eri modernih tehnologija i interneta, tako da je borba za očuvanje vlasti ostala bez 2 ključna obećanja.

Pošto je knjiga spala na dva slova, Trebinjci će se morati “zadovoljiti” sa par asfaltiranih ulica i otključanom “Brekanom”.

Tako se na svojem FB profilu idejom pohvalio kandidat SNSD-a, doktor Paovica, pa je nakon preko 1300 dana vlasti svesrdni gradonačelnik Trebinja otključao stadion malih sportova “Aleksandar Masleša”.

Postavlja se pitanje – ko je zaključao čuvenu “Brekanu”, te da li taj put ponovo vodi do liste SNSD-a za predstojeće izbore?

Da li glasno ćutanje i do sada najtiša kampanja vladajuće koalicije samo preslikava stanje sa partijskih sastanaka ili je to zatišje pred buru, tj. eventualni pokušaj prekrajanja izborne volje građana ili u prevodu pljačke?

S obzirom da je samo na stadionu “Police” u 2 projekta – atletske staze i reflektora “s vjetrom” nestalo minimalno MILION I 600-700 HILJADA MARAKA, a ukupna cijena oba projekta iznosi oko 2,1 milion, ima li logike da će izborni proces proći makar bez pokušaja krađe glasova?

Gdje je Trebinju 20-ak hiljada ljudi, koji nedostaju do, pred izbore 2016. godine obećanih 50.000?

Pošto je lakše obrnuto, jer je čitava knjiga mala da u nju stane sve što je obećano a neispunjeno, bolje se zapitati gdje je barem jedan mali kiosk u koji su zaposlena bar 2 radnika od 2016. do 2020. godine?

Izgleda da je i njega odnio vjetar.

Aktuelnoj vlasti čak ni krtola, koju su posadili kako bi pokušali napraviti nove robne rezerve koje su prethodno opljačkali, nije rodila kako treba.

Od uspjeha SNSD-a i satelita jedino što se može izdvojiti u prethodne 4 godine jeste gradnja i kupovina novih nekretnina, sa bazenima ili bez, u Trebinju, okolini i regionu. Naravno, za potrebe visokopozicioniranih ljudi u Partiji.

Zato, u što većem broju, a ostalo je svega 10 dana, izađite i pošaljite vrijeđanje inteligencije u prošlost!

Niko ne može, a niti treba da zna kome ste dali glas!

Sloboda je jako blizu, učestvujte i vi u stvaranju iste!

Đorđe Vučinić

SLOBODNI INTERVJU: Emilija Kušić

Gost rubrike “Slobodni intervju” je Emilija Kušić, dvadesetjednogodišnja atletičarka iz Trebinja koja se trenutno nalazi na školovanju u Americi. Trenutno pohađa “Lindsey Wilson College” , a za naše čitaoce u intervjuu donosi detalje njenog sportskog života, kao i paralelu između života na dva kontinenta.

Đ.V. : Otkud ljubav prema atletici?

Ljubav prema atletici nastala je zbog moje mame. U njeno vrijeme i ona se bavila atletikom i uvijek mi je pričala o svojim uspjesima, putovanjima i to me je privkulo da se, kako kažu “bacim u atletske vode”.

Đ.V. : Koje su tvoje discipline?

U prošlosti sam radila sve discipline, počevši od brzog hodanja pa do bacanja kugle, ali to je normalno, jer treneri treba da vide koja disciplina ti najbolje leži. Kasnije sam se fokusirala na sprint i na skok u dalj. Do sada sam ostala na tome, ali bih željela da se sljedeće sezone još jednom oprobam u višeboju.

Đ.V. : Kad su počele prve nagrade? Koje ti je najdraže priznanje koje si dobila u tvojem sportskom životu?

Prve nagrade su počele još od malih nogu. Sada neću biti baš skromna, (kroz osmijeh će Emilija) , ali od početka se vidjelo da sam talenat u onome što radim. Najdraže priznanje mi je medaljala iz Turske, sa svojih 14 godina. Moja prva, recimo, velika medalja. Takođe bih izdvojila kada sam 2011. proglašena za perspektivnog sportistu grada Trebinja, sa nepunih 11 godina. Moze se reći da mi je to nekako dalo motivaciju i podstaklo me da stvaram još bolje rezultate.

Đ.V. : Tokom srednje škole si se često selila u potrazi za boljom sportskom sredinom, bila si u Novom Sadu, Istočnom Sarajevu, trenirala si u Baru… kako je bilo trenirati na „Policama“?

Jao Đorđe, ha-ha-ha, ne vraćaj me na to. Pošto znamo da su uslovi relativno loši za sport u Trebinju, moja porodica i ja smo pokušali da se ’proguramo’ dalje. Tada nije uspjelo, jer ja nisam bila mentalno jaka i stabilna da se odvojim i nastavim sama. Svakako to su neke lekcije iz kojih sam naučila mnogo. Police, eh. Moj prvi stadion, ako se moze i nazvati atletskim stadionom u to vrijeme. Uslovi su bili preloši, a toliko je bilo talentovanih atletičara.

Đ.V. : Kako generalno vidiš trebinjski sport, čini li ti se da bi mogao ili morao biti na višem stepenu?

Svakako da su Hercegovci jedni od najtalentovanijih ljudi na svijetu. Vjeruj mi Đorđe, toliko potencijala kod nas ima, da je to nevjerovatno, ali razlog zasto svako odustane od sporta je što nemaju perspektivu. U sport se ulaže generalno malo, i zbog toga mi je mnogo žao gledati kako većina ljudi odlazi iz sporta. Nadam se da će se u bliskoj budućnosti nešto promijeniti, a ako ne, onda za 5-6 godina ja dolazim iz daleke Amerike da stvaram nove šampione.

Đ.V. : Nakon završene gimnazije boravila si u Beogradu. Kako si se navikla na taj život? Jesu li treninzi bili ozbiljniji?

Da, kao sto rekoh, period srednje škole je za mene bio težak. Svaki sportista se susreće sa povredama, pa tako sam se susrela i ja. Moj plan je bio da poslije srednje odem odmah za Ameriku, ali pošto nisam imala dovljno dobre rezulate zbog mojih povreda odlučila sam se za potez – Beograd. Zahvalna sam što sam otisla tamo, jer sam upoznala divne trenere i ljude. Svakako mogu reći da su mi treneri u Beogradu pomogli da ponovo ’stanem na noge’ i osjetim kako je biti najbolji nakon dugog vremena. Mislim da je nekako i sa jedne strane dobra stvar što su me povrede spriječile da odem u Ameriku odmah nakon srednje, jer u Beogradu ne bih upoznala sve te ljude i stekla nova iskustva. Beograd me je odlično pripremio za daleku Ameriku.

Đ.V. : Već skoro 2 mjeseca si u Americi. Je li se tvoj san ispunio ili tek treba da se ispuni?

Uh. Pa jedan san se već ispunio samim dolaskom u Ameriku, a sada slijedi još više rada i odricanja da se ispuni sljedeći cilj  i da ostvarim ono zbog čega sam došla ovdje.

Đ.V. : Je li se teško uklopiti u novo društvo, u nove navike?

Što se tice druŠtva, ja sam bila “lucky”, ha-ha-ha. Malo da ubacimo i engleskog iako znam da nisi neki ljubitelj. Ja sam se brzo uklopila, jer sam komunikativna i volim da upoznajem nove ljude, ali svakako na koledŽu uvijek ima mnogo internacionalnih studenta i nije teŠko da se uklopiš. Što se tiče navika, to je bilo malo teže. Drugačiji način rada, skroz. Moram reći da mi je njihova hrana najteže pala. Ništa bez naše hercegovačke kuhinje!

Đ.V. : Koja je razlika u školovanju ovdje i tamo?

Ne mogu reći da je baš velika razlika, ali je sigurno i ima. Na primjer, kod nas imaju ocjene od 6 do 10 i polaganja usmeno, dok ovdje imaju od 1 do 4 i nema usmenih polaganja, nego samo pismenih. Po meni ovaj sistem je lakši, ali je teže što je na engleskom pa uvijek ima nekih novih stvari i riječi da se nauče.

Đ.V. : Misliš li da su mladi dosta usmjereniji za oblasti za koje se školuju nego na Balkanu?

To je malo teško pitanje za objasniti, jer je njihov sistem dosta specifican. Kod nas kada upises jedan smjer zna se šta si upisao. Ovdje, možeš da promijeniš smjer svake godine ako ti se ne sviđa. To je odlična stvar, jer dosta mladih upiše nešto sto ne voli, pa bi kasnije da se prebacuju, što im ovaj sistem dozvoljava i ne ukida im godinu studija.

Đ.V. : Kakvi su tvoji uslovi za život tamo, ima li nešto što je toliko drugačije? Da li bi nešto promijenila?

Opet kažem, promijenila bih ishran, ha-ha-ha. Ostale uslove ne bih dirala, jer ja ovdje imam sve obezbjeđeno i plaćeno, moje je samo da treniram i učim. Meni kao studentu život je idealan, pričala sam sa par internacionalnih ljudi i kažu mi da poslije koledža i nije tako jednostavno. Svaki student poslije završenih 4-5 godina studija dobije priliku da ostane u Americi i nađe posao. Ako se pokažeš kao odličan radnik i ako te firma želi, imaš priliku da ostaneš i živiš ovdje.

Đ.V. : Zavise li tamo mladi od politike?

Ne mogu bas tačno da kazem da žive od politike, kao kod nas, ali svakako se interesuju za izbore. Uskoro je i ovdje glasanje, pa pokušavaju na sve načine da privuku mlade da glasaju za njihovog željenog favorita.

Đ.V. : Gledamo li Emiliju Kušić na nekim od sljedećih Olimpijskih igara?

Ostaću skromna i reći da mi treba još mnogo mentalnog i fizičkog rada i odricanja da bih mogla da odem na OI. Svakako, to je moj cilj, na to sam fokusirana u budućnosti.

Đ.V. : Ima li uslova za ozbiljnije bavljenje atletikom u Republici Srpskoj?

Biću iskrena i reći da su uslovi za bavljenje atletike u RS skroz loši i da se situacija ne mijenja otkad znam za sebe. Ne znam do koga je. Vjerujem u tebe Đorđe i očekujem da ćes se kao budući političar zalagati više i za sport.

Đ.V. : Koja je tvoja poruka mladim atletičarima u Trebinju?

Ne samo atletičarima, nego i svim mladim ljudima preporučujem da ostanu uporni i istrajni u onome što rade i da nikada ne odustaju od svojih stavova i ciljeva, jer je to ono što nas dovodi do vrha i ostvarenja. I uvijek treba da dajete, ne 100%, nego 120% sebe, ako želite da nadmudrite protivnike.

Đ.V. : Čitamo li se? : – )

Naravno da se čitamo, Đorđe, ne znam da li je ovo pitanje bilo neophodno. Od tebe kao mladog, uspješnog i perspektivnog dečka ocekujem da ćes me intervjuisati za 5-6 godina, kad budem “veća” atletičarka, a ti jos bolji i ostvareniji u onome što radiš. Svaka čast na ostvarenom uspjehu do sada, i drago mi je što imamo tako mladog momka koji se bori za bolju budućnost.

Đ.V. : Emilija, hvala ti na lijeim riječima i intervjuu za ČitamoLiSe, uz nadu da ćemo o tebi i tvojim uspjesima uskoro čitati u “najjačim” medijima, ne samo regiona, nego i šire!