Naši dani

Dođe vrijeme da moraš dobro paziti šta čitaš. U doba nesrećne korone i vanrednog stanja, prikovan u svoja 4 zida uz policijski čas, bombardovan brojkama i statistikama zaraženih i umrlih, teorijama zavjera i(li) onim pravim, sam biraš čega ćeš biti pristalica.

A tek šta ćeš da pišeš…

Razvilo se crno vreme opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podig’o se truli zadah propadanja,
Umrli su svi heroji i proroci.
Razvilo se crno vreme opadanja.

Progledale sve jazbine i kanali,
Na visoko podigli se sutereni,
Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
Postali su danas naši suvereni.
Progledale sve jazbine i kanali.

Da stvar bude gora, pored virusa postoje i druga događanja koja se, slučajno ili ne, stavljaju u stranu. U neki ćošak, u mrak. Kao da su zaboravljene mnoge teme. Ali dobro, to je uređivačka politika medija, nećemo se miješati. Na globalnom je nivou. Baš nekako složno.

Navikli smo, svakako, da većina naših medija ima gotovo iste vijesti, slične etikete, identične hvalospjeve. Tako da je taj sklad sa državnog nivoa izgleda prešao i na regionalni, pa i evropski. Nismo li težili Evropi? I, eto nas, sistemom – kud svi Turci, tu i mali Mujo.

Ovoga puta revolucionarno – jedna tema, eventualno uz nju rezultati fudbalskog prvenstva iz Bjelorusije i vremenska prognoza.

Pokradeni svi hramovi i ćivoti,
Ismejane sve vrline i poštenje,
Poniženi svi grobovi i životi,
Uprljano i opelo i krštenje.
Pokradeni svi hramovi i ćivoti.

Zakovana petvekovna zvona bune,
Pobegao duh jedinstva i bog rata;
Obesimo sve praznike i tribune,
Gojimo se od grehova i od blata.
Zakovana petvekovna zvona bune.

Da bi olakšali rad medija, vlasti na nivou RS donijele su Uredbe sa zakonskom snagom u kojima usmjeravaju rad medija. Vanredna je situacija, privatni sektor mahom ne radi, javni sektor većinom u skraćenom radnom vremenu, a pored doktora, neumorno rade i naši mediji.

Državni aparat na čelu sa našom predsjednicom odlučio se za ovaj potez kako bi novinarima bar dio posla skinuo s vrata. Odlučeno je da se izbaci kritika iz medija, ali i sa društvenih mreža. A, ako baš morate da rizikujete, uplatite 1-3.000KM za fizička, odnosno od 3 do 9 hiljada KM za pravna lica.

Od pandura stvorili smo velikaše,
Dostojanstva podeliše idioti,
Lopovi nam izrađuju bogataše
Mračne duše nazvaše se patrioti.
Od pandura stvorili smo velikaše.

Svoju mudrost rastočismo na izbore,
Svoju hrabrost na podvale i obede,
Budućnosti zatrovasmo sve izvore,
A poraze proglasismo za pobede.
Svoju mudrost rastočismo na izbore.

Tako da, ko voli kritiku, neka spremi takulin. Pa ne može se bez nečega u svatove.

A, kome kritikovati u ovako teškim vremenima? Pitaju se mnogi u komentarima po društvenim mrežama. Sve češće komentari kao po dogovoru, kao da ih iz neke centrale smišljaju.

Mesto svetle istorije i grobova
Vaskrsli smo sve pigmeje i repove;
Od nesrećne braće naše, od robova,
Zatvorismo svoje oči i džepove.
Mesto svetle istorije i grobova

Ostala nam još prašina na hartiji
K’o jedina uspomena na džinove;
Sad svu slavu pronađosmo u partiji,
Pir poruge dohvatio sve sinove.
Ostala nam još prašina na hartiji.

Poslije kiše uvijek dođe sunce. Istina, bude i obrnuto. Zato treba ostati normalan i podsjećati sve one koji se misle da će im zauvijek crni oblak visiti nad glavom, da ipak neće, ali i one koje jarko grije sunce, da ih to sunce previše ne opija, jer je ipak prirodno da se ponekad i naoblači.

Pod sramotom živi naše pokolenje,
Ne čuju se ni protesti ni jauci;
Pod sramotom živi naše javno mnenje,
Naraštaji, koji sišu k’o pauci.
Pod sramotom živi naše pokolenje.

Pomrčina pritisnula naše dane,
Ne vidi se jadna naša zemlja huda;
Al’ kad požar poduhvati na sve strane,
Kuda ćemo od svetlosti i od suda!
Pomrčina pritisnula naše dane.

Uz nadu da ovim tekstom nije prenesena neka lažna vijest ili tvrđenje, pa time izazvana panika, teže narušen javni red i mir ili značajnije ometeno sprovođenje odluka i mjera državnih organa, drugih institucija ili organizacija koje vrše javna ovlaštenja

Đorđe Vučinić

P.S.
Vladislav Petković – Dis napisao je pjesmu “Naši dani” davne 1910. godine.

IZBORI ili KORONA, ko ima prednost?

Krajnji cilj svakog društva jeste postići „zdravlje za sve“. U borbi sa COVID-19 u kojoj trpimo ozbiljne gubitke i imamo ozbiljan broj ranjenih,takav pojam je samo svetlo na kraju tunela. Masovno nepoštovanje mera izdatih od zvaničnih državnih tela,malo više samoživosti,previše neodgovornosti nas dovodi u situaciju gde radikalne mere predstavljaju skoro pa jedinu opciju.

Od početka ove situacije,zvaničnike koji izlaze pred lice javnosti,prate određeni pehovi ili lapsusi kako kažu. Početak ovakve situacije iz ugla vlasti i stručnih lica ne podrazumeva isti datum i istu dozu ozbiljnosti koju sada čini se poseduju. Takva situacija,pregršt vesti među kojima ima i tačnih i neažurnih i optimističnih i zabrinjavajućih,dovodi  društvo u  zabunu.

Krajnji cilj svakog društva jeste postići „zdravlje za sve“. U borbi sa COVID-19 u kojoj trpimo ozbiljne gubitke i imamo ozbiljan broj ranjenih,takav pojam je samo svetlo na kraju tunela. Masovno nepoštovanje mera izdatih od zvaničnih državnih tela,malo više samoživosti,previše neodgovornosti nas dovodi u situaciju gde radikalne mere predstavljaju skoro pa jedinu opciju.

Od početka ove situacije,zvaničnike koji izlaze pred lice javnosti,prate određeni pehovi ili lapsusi kako kažu. Početak ovakve situacije iz ugla vlasti i stručnih lica ne podrazumeva isti datum i istu dozu ozbiljnosti koju sada čini se poseduju. Takva situacija,pregršt vesti među kojima ima i tačnih i neažurnih i optimističnih i zabrinjavajućih,dovodi društvo u zabunu.


Ispred Vlade Republike Srbije,predsednik Aleksandar Vučić 15.marta 2020. kada u tom trenutku Evropa lagano počinje da grca u nedostatku respiratora i sve dužem spisku obolelih,obaveštava građane da od sutrašnjeg dana počinje primena mera koje se podrazumevaju pod  pojam vandredno stanje.
Predsednik Vučić je na osnovu pisma u kojem stoji opšta procena rizika po bezbednost građana koje je uputio ministar odbrane Vulin,zaključio da će jedino takva mera doprineti bržem razrešenju situacije.


Vanredno stanje po članu 200. Ustava Republike Srbije proglašava Narodna skupština, a ako se utvrdi da ona nije u stanju da se sastane, odluku o proglašenju vanrednog stanja donose zajedno predsednik Republike, predsednik Narodne skupštine i predsednik Vlade, pod istim uslovima kao i Narodna skupština.



Ono što zabrinjava deo javnog mnjenja je – zašto se ovakve mere ne sprovode bez odluke o vandrednom stanju, jer se može zaključiti iz vesti spoljne politike, da su mnoge države uvele rigorozne mere bez proglašenja vandrednog stanja. Reč koja bi ovakvu situaciju mogla da objasni glasi IZBORI. Ustav Republike Srbije nalaže da situacija u kojoj se jedino mogu odložiti izbori legalno raspisani jeste upravo vanredno stanje.

Mnogi smatraju da se javio nelogičan sled događaja i sumnja u to da je vlast znala dosta ranije o mogućnosti javljanja pojave epidemije u Srbiji, na to mišljenje još veću senku bacila je epidemiolog Darija Kisić Tepavčević koja je u intervjuu rekla da se prvi slučaj COVID-19  pojavio prvog marta, pa nedugo zatim  se ispravila da je ipak slučaj zabeležen prve nedelje marta,što je opet čudno jer prva nedelja marta obuhvata samo 1. mart. Nelogičnosti se javljaju zbog datuma raspisivanja izbora. Izbori su, naime, raspisani 4. marta, a 5. marta je organizovano masovno prikpuljanje potpisa, što bi značilo da je takav postupak ozbiljan propust, koji nije smeo da se dogodi ni u kakvim okolnostima, a ne zbog izbora.
16. marta na sednici  Republičke izborne komisije donosi se rešenje kojim se prekidaju sve izborne radnje povodom vanrednog stanja, a da se sa aktivnostima nastavlja nakon ukidanja istog.

Skupljanje potpisa, rokovi za predaju lista, ali i samo održavanje izbora biće pomereni za onoliko koliko bude trajalo vanredno stanje.

-direktor Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo Dejan Đurđević


Da li su obustavljene baš sve političke radnje tokom vanrednog stanja?
Svedoci smo teške situacije, pogotovo licima starijim od 65 godina koji nisu u mogućnosti da se kreću. Potez koji bi doprineo olakšanju muka povučen je i formirana su volonterska udruženja koja su takve poslove preuzeli na sebe. Video koji je se našao na internetu nedugo nakon obaveštenja da su volonterske ekipe već na terenu ostavio je mnoge bez teksta. Radi  se o videu i slikama na kojima se nalaze volonteri  koji u pomoć građanima kreću iz prostorija opštinskih odbora SNS. Da li takve objave mogu da se smatraju kršenjem uredbe na koju je predsednik Vučić stavio potpis? Da li je u redu da u prvim  danima kada u kolapsu ostaje više hiljada apoteka u Srbiji zbog nedostatka maski kojih nije bilo u prodaji,volonteri poseduju. Da li oholost u pitanju ili loša sposobnost ostalih da se snađu?
Pitanja u ovakvim slučajevima uglavnom ostaju u retoričkoj formi,možda nema adekvatnih odgovora na njih,možda jednostavno odgovori ne postoje ili vređaju zdrav razum.


Da li se kineski model rešavanja problema primenjuje u Srbiji?
21. marta iz Kine je sleteo prvi avion u nizu sa pomoći koju je obezbedila NR Kina. Primena kineskog modela na Srbiju može doneti bolje rezultate i oktrivanje u ranom periodu velikog broja zaraženih sa kojim se moramo suočiti. Ono što je izostavljeno iz kineske priče jeste obraćanje predsednika NR Kine. SI Điping se od početka epidemije COVID-19 javnosti obratio  11 puta. Mi danas u državi na svakoj televiziji sa nacionalnom frekvencijom jednom dnevno imamo obraćanje naizmenično premijerke i predsednika. Ako već usvajamo kineski model,možda ipak treba preskočiti priče iz prvog lica o nabavci respiratora sa crnog tržišta i reč koja je zaista važna u ovom trenutku prepustiti struci i ljudima koji stoje u prvom frontu odbrane. Ostaje da vidimo možemo li pobediti sve ovo u prvobitno prognoziranih 29 dana.

Piše: Milan Savić, kolumnista i student Pravnog fakulteta u Novom Sadu

Sve će to narod pozlatiti, jer ćutnja je zlato!

Ako su roditelji previše blagi prema svom djetetu, pa mu praštaju i trpe sve njegove nestašluke, dijete će razmaziti. A onda, kada to isto dijete loptom slomije komšiji prozor, takvi roditelji će biti u stanju da se obračunaju s komšijom jer je on, zamislite, naružio to dijete, te da bi ga zaštitili, napraviće osobu koja će uvijek biti nevina i u drugome tražiti krivca.

Naravno, ne snoseći nikakve sankcije za svoja ponašanja, dijete će vremenom testirati granice, sve dok jednog dana ne dođe trenutak da je situacija izmakla kontroli čak i roditeljima.

Upravo takvu situaciju imamo u Republici Srpskoj.

Poslaše me juče od kuće da kupim malo brašna. Dođoh u najveći prodajni centar u gradu, police su bile prazne. Kako prazne, pomislim, pa se onda sjetim da je čitava zbrka zbog zloglasnog virusa.

Zapitam se, kakav li je to virus koji je odnio osnovne namirnice iz marketa za nepunih 10 dana ovakve situacije. Nije valjda da napada na prehranu, da je kvari ili jednostavno jede?

Nije. Pored svih mogućih prirodnih bogatstava naša Republika nije u stanju da proizvede dovoljno da bi nahranila manje od milion stanovnika. Bar smo učili iz geografije još u osnovnoj školi da imamo Lijevče polje, Posavinu, Semberiju, pa i ovo naše Popovo.

Hajde, pomislim, ako nismo proizveli svoje, možda smo kupili od nekoga pa sačuvali za “ne daj Bože”. Onda se sjetim da su naše robne rezerve preduzeće koje je u stečaju.

Svi moji preci preživjeli su ratove, neko Balkanske i Prvi svjetski, neko Drugi svjetski, neko ovaj 1990-ih godina. Zar neko nema oca, majku ili babu da mu kaže da MORA da računa na crne dane? Ili su upravo ona razmažena djeca izrasla u rukovodioce?

O zdravstvu i virusu ne znam mnogo, ali znam da je veliki strah u narodu. Zbog čega? Nisam siguran, a ne smijem ni biti da ne bih “širio paniku”, te platio penal.

Većina lokalnih portala iz Trebinja objavila je vijest da Trebinje ima 2 respiratora od ukupno 4 u Hercegovini, a uz određene donacije koje se u medijima pojavljuju posljednjih dana, trebalo bi da ih bude još. Možda je zbog toga?

Ili zbog zaustavljenog života, neizvijesnosti radnika iz privatnog sektora kako će preživjeti idući mjesec, “dobrovoljnih” potpisa za neplaćeno odsustvo, najave smanjenja plata u javnom sektoru?

U svakom slučaju, kritika nije dozvoljena. Zar je nekom do kritike u kriznim vremenima? Pravna država radi svoj posao. Kao i do sada. Selektivno.

Već su mnogima stizale prekršajne prijave koji su govorili negativno o stanju u Republici Srpskoj. Tako da, Aleksandre Vučiću, pazi se! Pa ti šalji stalke za infuziju i pšenicu da preživimo. . .

Kad se daje, ne priča se. Mnogo se ljepše osjeća onaj koji prima kad se ne priča baš na sav glas o tome.

Ćutnja je zlato! Barem ako pitaš svog kolegu Milorada.

A to njegovi poštovaoci najbolje pokazuju. Ćuti, posao je posao, ništa ne znači 10% od plate. Istrpi. Bolje ranjen, nego mrtav.

Ćuti, 50KM je 50KM.

Ćuti, meni je dobro, šta mene briga ima li neko ‘ljeba da jede.

Ćuti, valja održati ovo radno mjesto. Nego, treba mi još par glasova, pa bi li mi dao JMBG i broj lične karte?

Ćuti, čuće te neko!

Đ.V.

Recept za (ne)uspjeh

Čim se kroz komšiluk pročuje da neka domaćica pravi dobar kolač, sve žene budu potajno ljubomorne kako je to njen kolač toliko ukusan, da svi pričaju o njemu, pa idu, jedna po jedna kod svoje komšinice ne bi li dobile i one taj čuveni recept.

Takva situacija, prirodno, desila se i sa malim zemljama Balkana. Kad su vidjele da u Crnoj Gori recept najbolje prolazi, jedna po jedna, dolazile su ne bi li prepisale i sprovele eksperimentalno i u svojim kuhinjama to čudo.

Nije slučajno zašto baš dođoše po recept u Crnu Goru, jer ipak to je kuća sa tradicijom. Utemeljili su je mnogi, pa je ta kuća postala baš ona poštena odakle se i najbolje oženiti. Dovoljno je pomenuti Njegoša, a ništa manje i Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru iz 1888. godine kojeg je pisao Valtazar Bogišić, a kojem se divila čitava Evropa.

Ipak, ni ta kuća nije što je nekad bila. Nova “nevjesta” zavela je red, a evo treća decenija kako rukovodi njome. Preuzela domaćinstvo, pa uvela svoja pravila. Jasno je mnogima da nije to – to, ali jasno je bilo i “nevjesti” pa je odlučila da postavi nova pravila i standarde.

Recept izgleda ovako:

Okružiti se poslušnicima. Poslušnik je onaj koji sluša šta god da se kaže, te slijepo sprovodi sve naredbe, bez da o njima promisli.

Opet, zašto se neki poslušnik ne bi oglušio o naredbe? Da razmisli malo o čemu se zapravo radi i kaže: “Stani malo, ja ovo neću, ovo nije u redu. . .”?

Tu je ključna stvar kakvog poslušnika odabrati. Najbolji su oni koji su ograničeni u svojim mogućnostima. Oni koji i ne znaju da misle, tj. njihova percepcija je veoma uska. Oni koji su svjesni da do tog položaja na kojem su sada nikada ne bi stigli bez svojega gospodara.

Postavlja se pitanje – zašto tako vjerno služe gospodaru? Dva odgovora su moguća, a i treći, koji je i najčešći – kombinacija prva dva. Prvi je da je to je njihov krajnji domet, a drugi da su tu upravo zahvaljujući njihovom božanstvu koje ih je postavilo tu. Da, božanstvu, kako ga nazivaju i doživljavaju pojedine “mlade nade” Republike Srpske.

Takvi su najzahvalniji, jer znaju za onu kletvu :”Da Bog da imao, pa nemao!” Svjesni su da već nisu ništa imali, ali onda im je preko noći iz društvene izolacije (u koju su se sami doveli ne radeći na sebi) došla slamčica spasa koja ih je dovela u položaj bitnosti, u koji su se mnogi i više nego uživili. Toliko su se uklopili u ulogu rukovodioca, direktora i(li) ministra, da misle da su samo oni Bogom dani.

Onom njihovom vjerovatno i jesu.

I onda, šta drugo očekivati od njih, nego to da grčevito brane svoje pozicije. A algoritam branjenja svoje pozicije uključuje odbranu šefove, onoga sa vrha piramide koji ih je i postavio na te pozicije. Naravno, oni opet ispod sebe imaju preslikanu strukturu poslušnika, pa to sve ide sve do dna piramide, gdje se narod bori za poziciju preživljavanja.

A, ko se to ne bi borio za koru hljeba? Kad si gladan, nisi svoj.

Ipak, ovako bi izgledao savršen recept, ali uvijek se desi da se malo promaši mjera ili kvalitet sastojaka. Ali, nema brige, zato postoji odbrambeni mehanizam. Ne može malo šećera da zasladi čitavu tepsiju.

Tu dolazimo do dovoljno velikih, a opet – značajno malih stranaka, tzv. satelita. U njima se grupišu određeni poslušnici po rodovima, jer na šta bi to ličilo da sve poslušnike ubaciš u jedan koš, pa oni skontaju foru, svhate da im zapravo više ne treba neko ko je iznad, jer, jasno je – rastu apetiti. To bi uzdrmalo vlast onoga kod koga su svi konci u rukama.

Stoga, poslušnike treba podijeliti u više tura. Ko je još vidio pleh gdje staje tona bureka? Pa, niko. Sigurno je da bi taj burek zagorio, a i ako bi se hladio kad se izvadi, ohladio bi se ravnomjerno. Zato, više manjih plehova za manje glavobolje.

Ako jedan pleh ne uspije, uvijek ga je lako svrstati među splačine ili baciti u kantu.

Ono što je još važno znati, jeste da sve mora biti pod budnim okom onoga ko kuva. U fazonu: “Kuvarice manje zbori, da ti ručak ne zagori!” Svaka sličnost sa vladajućim damama je slučajna. Na šta bi ličilo da npr. predsjednica RS ne zbori? Okej, znamo na šta liči kad progovori.

Da bi proizvod uspio, mora se dobro držati recepta. Moraju se pratiti uputstva i mjere, jer ako se mjere pređu, može se dogoditi da se napravi ono što se ne želi.

Zato se moraju slušati mentori da bi sve uspjelo. Često se desi da neki začin nije više u modi, da se preporučuju neki novi. Stoga, treba reagovati pravovremeno i u skladu sa uputstvima evropske kuhinje.

Ono što oni ne znaju, vođeni dobrom prodajom svojih proizvoda (a ponajviše magle), jeste to da ako nešto jedeš svakodnevno, vrlo lako može doći do toga da se prezasitiš i da ti se sve to zgadi.

A onda, onda sam dođeš do novog recepta, a kuvara ostaviš da sam pojede ono što je napravio. Da jede sve dok mu na nos ne izađe.

Đ.V.

Ksenofobija ili opravdana panika?

Ksenofobija je strah od stranog i nepoznatog. Korona virus, osim što je stran, prosječnom čovjeku je nepoznat pojam. Postoje mnoga nagađanja, a čim je virus, čovjek pomisli na ono najgore, pogotovo ako tome pridodamo medijski spin mjesecima unazad, svu tu neizvijesnost da li će se pojaviti i na našim prostorima, pa iz dana u dan kako se kreće prema nama i na kraju dolazak virusa, nije ni čudo.

Informacije koje stižu razne su, ali treba obratiti pažnju na to ko širi te informacije. Treba uključiti mozak i selektovati šta je istina a šta laž, a u vrijeme panike to je veoma teško. Dobar glas daleko se čuje, a zao još dalje. Treba se samo zapitati koliki je stvarni procenat zaraženih, te u slučaju kada (i ako) nastupi smrt – koji je prosjek godina starosti žrtava.

Ne treba biti stručnjak u oblasti medicine da bi mogao odvajati žito od kukolja. Sva ta medijska fama dovoljno govori o tome da se nešto iza kulisa sprema. Šta je to nešto, da li je to vrsta rata svjetskih sila na ubrzan privredni razvoj Kine, koja je najveći konkurent za presto, za obaranje jena i negativna kampanja protiv Kine, tema je za nekoga ko se bavi geopolitikom. Ipak, i sam premijer Republike Srpske kazao je da je taj virus stvoren da bi uništio privrede u porastu, vjerujući da dolazak Korona virusa u Republiku Srpsku upravo daje Srpskoj neku vrstu priznanice u oblasti privrednog rasta i u krajnjoj liniji boljeg života.

Republika Srpska je, nakon što su zabilježena 4 slučaja ovog virusa (barem po zvaničnim podacima), uvela mjere zatvaranja osnovnih i srednjih škola, te fakulteta i zabranu okupljanja na javnim mjestima.

Nisam siguran štampaju li diplome u Širokom Brijegu i Travniku dok ne prođe ova frka.

Ostaće nejasno zašto i vrtići nisu dobili tu vrstu zaštite, zašto kladionice i pekare mogu da rade, da li se to u kafićima i marketima ne širi virus?

Zanimljivo, u najvećem gradu Banjaluci, kafići će moći raditi do 18.00 časova. Jesu li neka istraživanja pokazala da se Korona širi poslije 18 časova ili je to kao dijeta “ne jedem posle 7”? Nije li isti efekat ove dijete koja često zna zavarati (pretežno ženski) stomak, a opet daje opravdanje koje kaže: “Evo, probala sam i dijetu, pa ništa, opet sam debela”?

Krije li se to zabrana javnih okupljanja iza đaka? Je li Korona za Republiku Srpsku zapravo jedna velika zavjesa kojom se vlast štiti od epidemije nezadovoljstva građana?

Srbija je u ovim momentima drugačije reagovala. U početku, to je bio, kako kažu – “najsmješniji virus”, da bi se situacija pomalo zaoštravala, pa se ovih dana širi posebna panika u narodu, gdje možemo čuti glasine mogućeg privremenog zatvaranja fakulteta.

Republika Srpska zatvorila je svoje obrazovne institucije na 21 dan, a sada se sa nestrpljenjem čeka na Srbiju. Ima li išta od toga, vrijeme će pokazati vrlo brzo.

Srbiju čekaju izbori koji su zakazani krajem aprila mjeseca. Sve se to savršeno uklopilo u priču, tako da je premijer Srbije Ana Brnabić koja često poredi Srbiju sa zemljama razvijene Evrope, naravno u superlativu, jedva dočekala da kaže da je u Srbiji stanje dosta stabilnije u odnosu na mnoge zemlje članice Evropske Unije.

Ona je takođe pričala o digitalizaciji Srbije, o novim projektima modernizacije i koraka sa Evropom, da bi je prije par dana sačekao hakerski napad na “Informatiku” u Novom Sadu. Hoće li Srbiju sačekati nešto slično sa Koronom, mašti na volju.

Zabrana javnih okupljanja u Republici Srpskoj i određene najave istog ili sličnog scenarija u Srbiji mogu samo dati za povod Milu Đukanoviću da dobije dobar “lijek” protiv litija. Jedina stvar koja je trenutna prepreka Đukanoviću je ta što je Crna Gora jedina zemlja u Evropi bez zabilježenog slučaja Korona virusa.

Hoće li vlasti u CG jedva dočekati pojavu ovog virusa, pa pokušati svim silama i panikom koja vlada zemljama regiona da uguše nezadovoljstvo svojih građana povodom novog Zakona uperenog protiv vjerskih objekata, vidjećemo.

Tužno je što se javnost diže oko nekih stvari koje zapravo nisu do kraja ni poznate prosječnom čovjeku. Pa ni onome nadprosječnom. Jasno je da niko ne bi želio susret sa bilo kakvom bolešću i da ima određenu predostrožnost da ne dođe do toga, ali kako da znamo način borbe ako ne znamo sa čim se zapravo borimo?

Zašto ljudi vjeruju onima koji su ih stotinama puta izvarali. Onima koji mišljenje mijenjaju brže nego čarape. Dovoljan je primjer Vlade RS koja se podrugivala u početku čitavom problemu, pa i onih izjava “je li slučajno što je virus došao u Republiku Srpsku a nije u Federaciju”, da bi na kraju došla do toga da parališe obrazovni sistem zbog zabrane javnih okupljanja, a javne skupove upravo je priređivala opozicija u više gradova, što su u početku (dok nisu iznemogli, ili shvatili da nema svrhe) pratili vladajući svojim kontramitinzima.

O onome koliko oni brinu o nama u vanrednim situacijama, najbolje će reći stanje robnih rezervi Republike Srpske.

Siguran sam da će proći i Korona, kao što su prošli i SARS, MERS, svinjski i ptičiji grip, ali mi moramo ozdraviti kao društvo po mnogim pitanjima, za početak da se zainteresujemo upola kako spriječiti neke stvari koje su nam dosta poznatije i jasnije od Korone.

Mnogo je stvari koje se tiču svih nas, a ne samo 0.001% zaraženih. Ipak, većina je zaražena tim sistemom, pa misli da je na sigurnom dok je na gornjem dijelu broda koji tone.

Neka nam je Bog upomoć! Ali pravi, ne onaj Sanje Vulić.

I da, perite ruke i kad prođe Korona!

Đ.V.

 

Korona ili nešto drugo? Imamo li razloga za brigu?

Čega se sve javnost Republike Srpske mogla nagledati od potpisivanja Dejtonskog sporazuma pa na ovamo, preširoka je, a može se reći i mučna tema.

Samo u posljednjem sazivu Narodne skupštine Republike Srpske bilo je toliko tragikomičnih situacija, da kad bi se sve te scene stavile u jedan film, gledaoci bi vjerovatno na pola premijere napuštali bioskopske sale govoreći da je previše naučne fantastike, loše glume, da nedostaje ponekad čak i poenta pojedinih scena, razuma i morala, takođe.

Imali smo razne situacije i izgovore zbog kojih su donošene svakakve odluke. Baš, svakakve.

Nakon pozivanja na vitalni nacionalni interes zbog mosta koji se gradi preko teritorije Hrvatske, a najbliža tačka Republike Srpske udaljena je od njega 200 kilometara, dostavljanja lažnog dokumenta pred narodne poslanike (da bi se sakrio potpis kojim Bosna i Hercegovina ulazi u NATO), čini se da ništa više ne bi moglo da začudi od onih koji su spremni na sve.

Korona virus aktuelna je tema posljednjih mjeseci na globalnom nivou. I sam premijer Republike Srpske Radovan Višković bavio se tom temom. Za razliku od Vučića koji ga je olako shvatio, smijući se pred kamerama i dijeleći savjete građanima, Višković se bavio više teoretskim dijelom, pa kazao da je virus izmišljen da bi se zaustavio privredni rast pojedinih zemalja, misleći na Republiku Srpsku, kada je zabilježen i prvi slučaj pojave Korone u RS.

Vučiću ne odgovara panika pred izbore, pogotovo ako znamo da opozicija bojkotuje izbore, pa bi mu to u vrijeme predizborne kampanje pune mitinga najmanje odgovaralo, pa u krajnjoj liniji i zbog izlaznosti na biračka mjesta.

Viškoviću i kompaniji sa ove strane Drine upravo odgovara zabrana javnih okupljanja, a virus Korona kao da je došao u pravom trenutku. Nakon više gradova u kojima je opozicija organizovala tribine pod nazivom “Buđenje Srpske”, pa i moguće reakcije na izmjenu poslovnika u NSRS, u vidu protesta, kojim se zadaje udarac poslanicima koji učestvuju u radu skupštine, jer se onima koji (najviše) pričaju u Narodnoj skupštini oduzima riječ.

Korona više nije prijetnja za privredu, kako to reče Radovan Višković, već spas za vlast u vidu dobrog izgovora. Jasno je vladajućim da je i sam narod zbunjen kada je u pitanju ovaj virus, da stižu različite informacije da li je toliko zastupljen ili ne, da li je smrtnost samo kod starijih osoba prisutna ili ima mjesta i za paniku, tako da su se odlučili na poteze koji spašavaju i one uplašene a i njih same.

Postavlja se pitanje zašto se neće održavati nastava u osnovnim i srednjim školama a moći će djeca da idu u vrtiće? Zaposleni i dalje mogu da idu na posao, njih se to ne tiče?

Nije li sjednica NSRS u kojoj planiraju promijeniti poslovnik neka vrsta javnog okupljanja, tj. prijetnja da se virus ne proširi? Jesu li naši političari hrabriji od naroda? Ili jednostavno imuniji na neke bolesti?

Dobro, jasno je da je imunitet pojedincima jači i od težih krivičnih djela, ali izgleda da im je i medicina jača strana.

Kriju li se neki drugi motivi iza đaka?

Imamo li stvarno razloga za brigu ili je ovo nova predstava za javnost?

Đ.V.

 

Patologija naroda i Oca nacije

Porodica je osnovna ćelija društva. Bez jake porodice nema ni jake države. Kažu, sve se nosi iz kuće. Osnov neke ličnosti čini ono što je vidio u svom domu, te prepoznao kao pozitivno ili negativno, prihvatljivo ili neprihvatljivo. Koliko je teško da iz poštene familije izađe „loš proizvod“, toliko je izvjesno da će izaći iz one sa slabijim obrazovanjem, poremećenim vrijednostima i kriminalnim dosijeom glave familije.

Kakve su nam porodice, takvo nam je i društvo. Sličan se sličnom raduje, pa su sve te vrijednosti, naizgled nevidljive i sitne, isplivale na površinu kada biramo predstavnike naše velike familije – nacije. Prepoznali su to oni koji su pretendenti na tu poziciju. Prepoznali su da moraju dijeliti ponašanje i razmišljanja sa narodom, pa će tako dobiti podršku od istog.

Napravljen je model Oca nacije. Otac nacije je taj koji je predstavnik svih nas, a što je ključno napomenuti, on baš tako sebe i doživljava. Bez njega, prema njegovim riječima, ne bi bilo ničega. Balkansko poluostrvo, a pogotovo zemlje bivše Jugoslavije, gotovo svaka ponaosob, imaju svojeg Oca.

Treba ući u detaljnu analizu ovakve ličnosti. Kako se vremena mijenjaju, prioriteti društva, popularne priče datog trenutka, tako se mijenjaju i njihovi stavovi. Danas je lažov sinonim za političara. Kad god se spomenu politika i vlast, narod je zgađen, gleda, onako, uz dozu prezira. Ipak, na primjeru mnogih, to se pokazalo kao istinito baš u onom pravcu da je to gađenje rezultat većine tih koji se ježe na sve, a ježe se upravo zbog toga što oni nisu u toj poziciji. Ne radi se tu, nažalost, kod mnogih o moralnim načelima, već o preziru i ljubomori.

Ono što je duboko ukorijenjeno u društvo i mentalitet prosječnog čovjeka sa Balkana, bio to Srbin, Hrvat ili bilo ko, a najbolje se prikazuje na primjeru Bosne i Hercegovine, jeste to da bi većina željela da bude u poziciji u kojoj može vršiti razne malverzacije zbog ličnih koristi, a ujedno da bude u poziciji „bijelog medvjeda“, amnestirana od bilo kakve sankcije.

Upravo su te lične koristi, koje interesuju pojedince, pa generalno rečeno i narod, temelj na kojima se gradi svevlašće Oca nacije. Ako neko ima svevlašće, onda znači da postoji i bezvlašće. Upravo je to bezvlašće prisutno u (ne)moći pravne države i svim tim silnim, idiličnim propisima koji se ne poštuju. Da iole postoji poneki procenat vlasti i moći u institucijama države koje treba da služe kao kontrola normalnosti toka života, svevlašće Oca nacije bi polako, ali sigurno gubilo na značaju, pa bi prevaga bila kobna po Oca nacije.

Otac nacije je onaj koji je svjesno žrtvovao sebe u javnosti, izložen preziru, najviše onom tihom u četiri zida, prvenstveno zarad ličnih interesa i interesa svoje porodice do ko zna kojeg koljena. On je isti kao prosječan građanin koji će svoju podršku pružiti na izborima i van njih Ocu, samo je razlika u podjeli kolača.

Očevi balkanskih nacija svjesni su da, što naprave veći disbalans između realne cijene vrijednosti, kako materijalnih, tako i onih duhovnih, da su u većoj dobiti, te za iste resurse mogu imati mnogo više gotovih proizvoda.

Jasno je da 10 ili 100 evropskih novčanica nema istu vrijednost za svakog građanina jedne zemlje. Nekome je to čitavo bogatstvo, jer zna da će u narednih par dana imati mlijeko i hljeb, dok je drugima to isuviše mala cifra za kojom se ne bi ni okrenuli na ulici da im ispadne iz novčanika. Upravo taj disbalans vrijednosti povlači sa sobom i disbalans moralnih načela. Onaj koji je danima gladan, vrlo je vjerovatno i da bi grizao za parče salame, pa nije ni čudo što se zarad, naizgled običnog glasa, ćutnje, slijepe podrške i raznih vrsta ponižavanja okreće ka kolikom-tolikom izvoru prihoda za egzistenciju, koju vidi u obećanju ili sitnim novcima od strane Patrijarhata.

Otac nacije zna da nisu baš svi sinovi i kćeri isti. Svjestan je da ima i onih koji vide stvari drugačije. Otac je spreman na sve mjere kako se ta manjinska strana ne bi čula, pogotovo o temama koje direktno ugrožavaju njegovu fotelju iz koje drži sve konce u društvu.

Mediji, ukoliko nisu ugušeni, kupljeni su. Stranac bi pomislio, dok lista TV kanale da je sve savršeno, jer gotovo da su na većini TV kanala iste vijesti i ista lica, a najviše lice Oca nacije.

Otac nacije ne preza od bilo čega. Postavlja se pitanje – pa i zašto bi? Njegovi najbliži su u policiji, tužilaštvu, sudovima. . . Pa on čak na svojoj strani ima i vjerske poglavare.

Svaki od Očeva „despotija“ Balkana zna kakva je istorija Balkana. Dovoljno je da počne od imena koje kaže da je to zemlja krvi i meda. Krvi, koja je uzavrela na svakoj od strana, a koliko je uzavrela, toliko i prolivena i meda, koji on i njegovi uspješno konzumiraju, toliko da su i pčele istrijebljene.

Zato je nacionalno pitanje, koje je možda i najjače oružje i velikoj većini funkcionalno nepismenih građana jedina identifikacija s nečim gdje su uspješni ili važni, barem kroz istoriju u kojoj svako ima svoje verzije događaja, česta predizborna retorika i mantra.

Svjesni su Očevi da je dobar dio onih koji ne mogu „dokučiti“ da nisi patriota ako se isključivo riječima busaš u prsa nacionalizmom i patriotizmom. Zato guše na svakom koraku one koji im pokušavaju objasniti da je vrhunski patriotizam da je narod slobodan, sit i neucijenjen.

Kuća se od temelja gradi, pa sve do krova. Da bi Otac napravio svoju kuću, mora da ima sve ili makar većinu elemenata. Nekako će već prebroditi ako nema oluk ili par crijepova, sa tim se još i bore, ali ako ga zidovi i temelji napuste, svjestan je da će mu se kuća urušiti. Zato je spreman na sve, samo da bi ostao tu gdje jeste, na najboljoj parceli sa najboljim pogledom. Samo je pitanje dokle će se jedna cigla zadovoljavati svojim položajem u odnosu na petospratnicu i neshvatati da su upravo ona i slične svojim malim udjelom ta petospratnica.

Zato Otac redovno radi novu fasadu, te se trudi da, s jedne strane napravi estetski bum, što svi mogu spolja vidjeti i diviti se, a sa druge zakloni pogled svakoj cigli.

Glavna je stvar što će se u slučaju požara ili zemljotresa Otac nacije preseliti na neko sigurnije mjesto, a priroda će nastojati da ruševinu pretvori u korov.

Đ.V.

 

Konfuzija

Živimo u vremenu u kom čak i kurva priča o poštenju. I ne samo da priča, već je najglasnija na tu temu, ima potrebu da to ističe.

Velike šetnje protestanata širom Crne Gore koje se organizuju dva puta sedmično doživile su odjek, kako u medijima, tako i na društvenim mrežama.

Zašto kažem protestanata, a ne vjernika? Zato što po popisu u Crnoj Gori živi oko 30% Srba, a na šetnjama bude gotovo pola Crne Gore i taj broj je u stalnom porastu iz sedmice u sedmicu.

SPC je uspjela da okupi sve nezadovoljne da krenu zajedno u litije, namjerno na ulice, jer su hramovi mali da prime toliki broj ljudi.

Namjerno na ulice, jer su ulice mjesto revolucije. Mehanizam ucjene, kupovine, lažiranja i krađe izbora pokazao se kao odličan za Mila Đukanovića, pa je narod izašao na ulice.

SPC je u ovom trenutku, možda nikada gorem po neku vjersku zajednicu u civilizovanom svijetu, izvela svoje vjernike, ali i one koji nisu pripadnici Crkve Hristove na ulice.

Pozitivan primjer možemo vidjeti u muslimanskom stanovništvu koje se pridružilo u ovoj velikoj i do sada neviđenoj borbi protiv tiranije u CG.

Važno je znati da ono što je narod izvelo na ulice, s moralne strane gledano, nije pokušaj oduzimanja imovine SPC koja bi trebala da pređe u ruke države, a poslije, ko zna gdje. To je bila samo kap koja je prelila čašu. Bolje rečeno kriglu ili jedan bidon od 5 litara.

Pored ulaska u NATO, priznavanja tzv. Kosova, izlaska iz zajednice sa Srbijom, kriminala i korupcije, strahovlade i slobodno se može reći privatizacije Crne Gore, ovo je bio dodatni ali i presudni motiv za konačni obračun nezadovoljnog i obespravljenog naroda sa tiranijom.

Ono što je najbitnije iz svega, jeste da je narod, vjerovatno nemajući više šta da izgubi, a vjerujući u Boga i tražeći čvrst oslonac, upravo pronašao oslonac u SPC koja je organizator ovih protesta sveopšteg nezadovoljstva.

Obično prosječan čovjek ne želi da izađe na proteste, da li zbog straha od posljedica, da li zbog nepovjerenja u organizatora (što je često rezultat medijskog spina), pa tako sva veća okupljanja u svakoj od zemalja regiona dobijaju svoje teorije zavjere, priču o obojenim revolucijama i tako dalje.

U znak podrške narodu u Crnoj Gori, ustalo je više gradova, kako Srbije, tako i Republike Srpske.

Ono što mnogima zapada za oko jeste stav vladajućih sa obje strane Drine koji su uz narod, ali tiho, da se veliki učitelj Milo ne naljuti. Shvataju oni da za konkretne radnje nema mjesta, jer ipak Milo je stvorio ovaj sistem oligarhije koji je kopiran od strane Vučića i Dodika, a saradnja trojca je na visokom nivou.

Acta, non verba. Najbolji primjer ove činjenice je to da deklaracija o položaju Srba u Crnoj Gori nije usvojena u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

Prijatelj se u nevolji poznaje, zar ne?

Tiho, tek toliko da dopre do glasača, “patriote” iz Republike Srpske ne daju svetinje. Znaju da u kontrolisanim medijima moraju brujati o podršci, nuditi posao Miloju koji je napustio MUP CG kada je policija krenula na narod, a samo godinu ranije šalju svoju policiju na isti, srpski narod?!

O tempora, o mores. Kontradiktornost na zavidnom nivou.

Oni, koliko-toliko, mogu mirno leći u krevet, jer znaju da su oni veliki prijatelji i sa poglavarom SPC. Irinej je to znao nagraditi ordenjem, a oni milionima.

Znaju oni da je mnogo onih koji ne znaju izračunati koliko je 2 i 2, ali znaju i da takvi padaju na lažna obećanja, sitne novce, pa im podrška u ovoj izbornoj godini ne bi trebala izostati.

Postavlja se pitanje – koja je to razlika između Vučića i Dodika sa jedne i Mila Đukanovića sa druge strane, osim u odnosima sa SPC?

Politika u svakoj pori društva, skupljanje glasova za zaposlenje, ali i za ostanak na radnom mjestu, negativna selekcija, lažne diplome, pokojnici koji glasaju, nekolicina enormno bogatih porodica naspram većine siromašnih, uništavanje javnih preduzeća, nepotizam, medijska kontrola. . . su samo dio vrijednosti koje gaji ovaj trojac.

Zato mi je drago kada vidim da mnogi “viđeniji” aktivisti vladajućih stranaka, ali i političari sa vlasti podržavaju litije, štaviše i sami su učesnici istih.

To samo govori da su protiv svih ovih “vrijednosti“, što budi nadu, ili da su potpuno ograničeni. Dešava li se moralni preporod ili obmana javnosti, vrijeme će pokazati.

Narod neće dati svetinje, u to sam siguran, a kad ih odbrani, nadam se da nema stajanja do kraja. A kraj ove tame je kad svane, kad se otvore oči, kad se sve probudi i ustane, pa počne novi dan.

Po jutru se dan poznaje. Nadam se da smo se dobro naspavali, a kako i nećemo, medvjedi nam zavide.

Đ.V.

Brucošijada, elektrijada…? U prvim mjesecima 2020. bez stipendija – samo JADA.

 

Kažu da je period studiranja onaj najbolji period života. Barem oni koji su studirali. Oni koji su stekli diplome na nešto brži način, sigurno će reći da je bolji onaj nakon studiranja, jer te onda čeka funkcija, dobra plata i amnestija od svih mogućih zloupotreba, barem dok traje tvoja vlast.

Trebinjskim studentima deficitarnih zanimanja u Novom Sadu već drugi mjesec zaredom kasne stipendije. Kasnile su one i prije, pa su pojedinci vjerovatno postali imuni na takve događaje. Gotovo da ih i ne dotiče.

Kažu, šuti, bolje da nekad dođe, nego da nam je ukinu. Vjerovatno svjesni da su čuda moguća, a da ih ni pravosuđe ne bi odbranilo.

Stipendije za deficitarna zanimanja iznose 200KM mjesečno, a u januaru ove godine su iznosile 0KM kako za studente prve, tako i za studente druge godine deficitarnog zanimanja.

Nedostatak papira, adresa, dobre ideje za izgovor ili jednostavno – novca u gradskom budžetu osjeti se i tokom februara.

Iz ugla studiranja u Novom Sadu, onaj ko nije na budžetu, godinu studija plaća između 800 i 1200KM u zavisnosti od zanimanja, dok na mjesečnom nivou troši za prijave ispita, poneki dodatni čas, menzu i osnovne životne potrebe minimalno 150-200KM, a na to treba dodati i 2 puta godišnje ovjeru semestra (2000rsd u prosjeku), a još ako živi u privatnom smještaju (što je većinom tako) oko 180-270KM na stan i 100-130KM na režije, pa nije teško izračunati koliki su troškovi studiranja i koliko znači stipendija.

Onaj koji je na budžetu ima olakšicu za plaćanje godine. Menza se ionako koristi sa bužetskim karticama ili po dva studenta jedu preko one koja je “na budžetu”, pa ćemo to i zanemariti. Razlika je i u cijeni prijave ispita i ovjeri semestra, ali samo kod pojedinih fakulteta, dok, na primjer na FTN (gdje je i najveći broj primalaca ove stipendije) nema razlike, pa tako izlazak na ispit košta 200rsd a ovjera semestra 2000rsd.

Još ako se izađe barem jednom mjesečno u noćni provod, ponekad između predavanja na kafu (a uzećemo primjer one najjeftinije u “Mašincu” za 70rsd (malo jače od 1KM) ili još bolju varijantu, da se Vlasi ne dosjete – 40rsd sa aparata na Pravnom fakultetu), ili ne daj Bože ako neko puši, pa i na kutiju cigara ode oko 5-6KM, cifra je vrtoglava.

Ponekad treba doći i kući. Ako ništa za januarske praznike, preko ljeta i za krsnu slavu, pa treba uzeti i trošak putovanja koji je oko 50KM autobusom u jednom pravcu.

Brucošijada, elektrijada…? Bez stipendija, bojim se, ostaće samo JADA.

Koliko ono bi prosječna plata u Republici Srpskoj? A koliko ima porodica gdje ne rade oba roditelja ili jedan nije među živima ili roditelji moraju raditi dodatni posao “na crno”? Koliko ima kuća sa 2 ili više studenata?

Ali, stipendija nema ni na vidiku. A po svemu sudeći javiće i oni iz SBB-a i Informatike da nema ni plaćenih računa, ali sreća u nesreći je što ide proljeće, pa ne smeta ako ugase grijanje.

Izgleda da je izborna godina uzela maha. S jedne strane novac ide na razno-razne spletke i kupovanja, a s druge idu i obećanja i zanimljive prognoze kada će “leći” stipendije.

Izgleda da u zavisnosti kako je ko naivniji ili ko je “čiji” stižu odgovori iz gradske administracije kada će i da li će stići stipendije.

Na sličan problem prije par godina načelnik susjedne opštine Bileća odgovorio je pred kamerama: “Dala bi crna majka, da ima o’kle.”

Nadamo se da je crna majka nešto ušparala za par godina pa možda obraduje i Trebinjce.

Ipak, umjesto da čekamo i dočekamo zvaničnu izjavu nadležnih Trebinjaca povodom ovog problema, nadamo se skorijoj isplati stipendija i poštovanju ugovorne obaveze.

Možda ne primamo svi stipendije, možda nismo svi ni studirali, ali ono što je važno jeste – solidarisati se.

Đ.V.

Patologija “kraljeva grada”

Funkcionalno nepismenih u našoj državi je oko 50% prema nedavnim istraživanjima. To su oni koji znaju da čitaju, ali ne znaju da odgonetnu šta su zapravo pročitali, tj. ne shvataju suštinu pročitanog.

Sistem “trbuhom za kruhom” uzeo je maha, pa mnogi obrazovani kadrovi napuštaju državu zbog ekonomskih, ali i moralnih razloga. Zašto bi neko radio u svojoj struci za 2-3 ili čak 4-5 puta manje novca, ako mu se ukaže prilika za boljim uslovima?

Zašto bi neko trpio da onaj koji je bezobrazniji, lukaviji, namazaniji, koji vrši zloupotrebe bude u mnogo boljem socijalno-ekonomskom položaju od onoga koji je godine “bacio” na knjige, rad na sebi?

Bijeli medvjedi postoje i u Republici Srpskoj. Izgleda, što si više sklon kriminalu, to ti je zaštita veća. Naravno, ako si u pravom “klanu”.

U takvoj atmosferi oni koji znaju sabrati 2 i 2 (a obično je to i krajnji domet) hvataju se sličnih radnji, pa prilaze “pravom klanu”. Misle, bolje ranjen, nego mrtav. Bolje uzeti i mrvice, nego ne jesti ništa. Često su svjesni (barem u početku) da mogu imati ono što po svojoj struci, svojem znanju nikada neće moći imati.

Kasnije, kad malo porastu, dobijaju i veće apetite. Kroz dobru materijalnu situaciju, kroz koju prolaze, vide konkurenciju u drugima, pa kroz materijalne stvari žele da se dokažu da su bolji, superiorniji od onih koji su čitav život bili ispred njih.

Takvi su skloni sve da urade samo da bi se održali u poziciji u kojoj su trenutno. Njima duhovna strana ništa ne predstavlja, važno je da je materijalna preovladala, da mogu da poju najskuplja pića, imaju “najbolje” žene, voze skupe automobile, a nerijetko rastu apetiti i za nekretninama, jahtama, helikopterima. Sve u zavisnosti od stepenice na kojoj se nalaze i jačine prljavog posla koji imaju iza sebe.

Takvi hrle u crkvu za Božić da bi bili viđeni. Ne shvataju oni molitvu duhovno. Jer, ionako niko ne može znati da l’ se oni mole, ili su tu kako bi bili viđeni. Opet, njihovo razmišljanje ide u pravcu da to samo Bog može znati, ali on je negdje, tamo na nebu, a mi smo na zemlji, pa je i nebitno.

Takvi kupuju sve, pa misle da mogu i oproštajnice grijehova. Često im to prolazi u narodnim masama, jer, podsjetiću na broj funkcionalno nepismenih.

Što je manje onih učenih, kulturnih i moralnih, to je njihova moć veća. Bilo iz razloga jer zauzimaju pozicije koje bi mogli samo da sanjaju da su gorepomenuti tu, bilo iz razloga jer su ovi što su ostali samo takmičari za materijalnim, koji bi takođe preskočili ako mogu onaj dosadni dio života gdje se uči suština.

To su oni koji su “bubali napamet” sve predmete još u osnovnoj školi. Suština ih nije interesovala, samo ocjena.

To su naravno i oni koje nije zanimala nauka, jer su shvatili da nauku mogu kupiti. Da je diploma samo dokaz znanja.

U moru takvih, koji se lako prepoznaju čak i po mjestima gdje piju kafu, pa i onima gdje nikada ne bi sjeli, jer su sada, valjda, elita, teško je da će biti shvaćen onaj koji zna, onaj koji je stručan, onaj koji zna odvojiti žito od kukolja.

Takvima su drugi pisali pismene zadaće, pa kasnije i diplomski. Takvi ljudske živote tretiraju samo kao broj.

Oni vide samo površno stvari. Slušaju samo komercijalnu muziku. Gledaju samo filmove koji su u trendu. Sjede isključivo sa zvučnim imenima, pa kasnije ako neko nije vidio sve te fotografije po društvenim mrežama gdje su sa “ozbiljnim facama” prepričavaju, naglašavajući ko je to sa njima pio piće.

Njima je bitna vizuelna slika njihovog života. Gotovo nikada neće zaboraviti da objave skupocjeno vino ili fensi ručak na društvenim mrežama.

Takvi misle da se sve može srediti, jer i oni sve sređuju. Kod njih nema čekanja u redu.

Takvi su pohlepni i uvijek im je malo. Znaju da je najgore imati pa nemati. A oni su već bili u situaciji da nemaju. Naravno, ono materijalno. Zaboravili su da još uvijek nemaju ono nematerijalno. To se danas ni ne gleda.

Za takvima trče ulizice koje su u nižoj ljestvici, a oni su zapravo ulizice onih koji su u višoj.

Važna je “ona boca šampanjca što se dobijaju prskalice uz nju”. Važno je da svi vide kako se živi, nikad se ne umiralo.

Takvima je uvijek malo, takvi su bezosjećajni prema “nižima” i “običnima”.

Ipak, kad ih vrijeme i situacije koje vrijeme donosi, a koje kroje oni koji su slični njima, vrati na početak igrice, oni postaju samo mrtvo slovo na papiru koje sanja da opet postane knjiga.

Ali, važno je znati da su takvi svjesni šta ih čeka ukoliko se vrate na nulu. Zato, oni su spremni na sve, pa i na pakt sa đavolom, samo da bi njihova pozicija ostala tu gdje jeste.

Jer, oni su u stvari samo objekat. Iako kupuju, znaju da i oni imaju svoju cijenu. Nekad se precijene, pa nestanu sa tržišta, a nekad je u pitanju hiperprodukcija, pa je sistem “daj šta daš.”

Njihove jedine strasti su novac i moć koju imaju preko novca (nerijetko i strahopoštovanje), ali njihova jedina ljubav je svoja guzica.

Njih možete naći u gotovo svakoj sredini. Naročito u onim nerazvijenim.

Oni su kraljevi grada.

Đ.V.