Dovode građane do ivice siromaštva a onda glume dobrotvore

„A ti, kad daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica šta ti čini desnica, da tvoja milostinja bude u tajnosti. I Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, sȃm će ti uzvratiti javno“ (Matej 6,3-4)

Portal Rejting.info objelodanio je vijest o “velikom humanom činu” odbornika SNSD-a u Trebinju, Milutina Mastilovića.

Da se Vlasi ne dosjete i da ne bude providno da gospodin Mastilović sam sebe hvali, trebinjski “dvorski” portal blizak SNSD-u iza kojeg stoji direktor trebinjske biblioteke Milosava Supić, inače njegova kuma, objavio je tekst pod naslovom – “Budimo humani – SLIJEDIMO PRIMJER MILUTINA MASTILOVIĆA”.

Posebno para oči providna (čak i za one naivne) rečenica – Mastilović nije govorio o ovom svom humanom gestu, niti je želio dati izjavu za medije, ali dobro djelo se ne može sakriti.”

Ništa ne bi bilo manje zanimljivo u ovom humanom gestu da nedavno gospodin Mastilović nije dobio podsticaj od Ministarstva energetike i rudarstva RS u visini od skoro 30.000KM za svoju firmu “Solar 1” koja ima jednog jedinog zaposlenog.

Milutin Mastilović direktor je i Elektroprivredine “Solarne fotonaponske elektrane Trebinje 1” u izgradnji, za koju je koncesiju dodijelilo Ministarstvo energetike i rudarstva RS.

Kakav je to sistem vrijednosti u kojem živimo? Nije li licemjerno uzimati novac direktno ili indirektno od istih ljudi kojima kasnije dijeliš milostinju pa postaješ “dobrotvor”?

Postavlja se pitanje da li narodna kuhinja služi za lične promocije pojedinaca i je li tužno da ona ima stotinjak redovnih korisnika.

Narodna kuhinja inače djeluje pri Eparhiji ZHiP, a postavlja se i pitanje koliko su se Mastilović i slični zalagali u prethodnom periodu za korisnike ove kuhinje, naročito imajući u vidu da je usvojen budžet Grada Trebinja za 2022. godinu u visini od blizu 38 miliona KM.

Zašto korisnicima narodne kuhinje ne omoguće živote dostojne čovjeka? Je li zato što nisu skupili dovoljan broj glasova na prethodnim izborima?

Iako mnogi studenti, ali i njihovi roditelji, a naročito oni koji imaju više od jednog studenta u kući, na velikim mukama kako “izgurati” mjesec, gospodin Mastilović nije glasao za prijedlog da se davanje za studentske stipendije udvostruči, kako bi se povećao broj studenata koji primaju stipendiju, ali i povećalo pojedinačno davanje.

Pomoći sirotinju u skladu sa svojim mogućnostima je svakako nešto što ne bi trebalo predstavljati neku vijest, već stvar kućnog vaspitanja i odraz empatije, ali hvaliti se javno tim činom u najmanju ruku je sramno.

Trebinjskim vlastima bi mnogo bolje bilo da se bore za ambijent u kojem narodna kuhinja neće imati svrhu postojanja. Ali plašim se da su svjesni da će onda teže prolaziti glasovi za 50KM ili dijeljenje građevinskog materijala.

Đorđe Vučinić

Prazne retorike bez razuma i logike – lažni patriotizam kao instrument manipulisanja

Januar je kod Srba mjesec sa ubjedljivo “najgušćim rasporedom” praznika. Prosječan Srbin se hvata za novčanik i za glavu već nakon Božića i teško mu pada to što baš januar ima 31 dan, a ne kao februar, koji je onima koji nisu zaljubljeni ili ne slave Svetog Trifuna praktično bez praznika.

Pored Nove godine, reprize, Ignjatdana i Božića tu je možda i najčuveniji praznik u Bosni i Hercegovini – Šćepandan.

Ne zato što se kao krsna slava proslavlja u velikom broju domova, već zato što ga u Federaciji osporavaju, a u Republici Srpskoj zloupotrebljavaju.

Da, da, zloupotrebljavaju, dobro ste pročitali! Gade ga onima koji su tada uveliko mrznuli po planinama, mirisali barut i prolazili kroz minska polja. Gade ga i onima koji se tada nisu ni rodili, jer ako je srpstvo ono što oni predstavljaju i rade – mnogi će ovaj praznik preskočiti u ionako zgusnutom rasporedu januara.

Kako da naučimo nekog značaju praznovanja rođendana Republike Srpske ako im ta ista Republika okrene leđa još od porodilišta, gdje vam plaše roditelje dok ne donesu kovertu, a kad se koverta pojavi odjednom je sa bebom sve u redu?

Pitajte studente i njihove roditelje kako i zašto se najčešće opredjeljuju za zanimanje. Da li je jedan od glavnih kriterujuma taj da to zanimanje može poslužiti i na Zapadu?

Zašto svi bježe od prosvjete? Pitajte prosječnog profesora je li zadovoljan stanjem u prosvjeti. Počevši od kvaliteta nastave, sve nižih kriterijuma za đake, često neuslova u kojima se radi, pa sve do plata i konkursa za prijem novih skupljača glasova, pardon, nastavnika.

Rijeke guramo u cijevi da bi “tamo neki” jednakiji hrišćanin i brat Srbin zaradio basnoslovne cifre, a manje jednake Srbe ćemo pustiti da se bore sa nabujalim rijekama i kataklizmom jer je neko stavio svoj profit ispred ekositema.

Baš nas boli briga za rudnik na Ozrenu ili Trgovsku goru i nuklearni otpad koji direktno ugrožava zdravlje i živote desetina hiljada Srba.

Javna preduzeća su nam kao bankomati, krediti se dižu koliko je kome potrebno “iz vrha”, a milioni su postali svakodnevna dosadna informacija i nešto toliko apstraktno a ujedno nebitno.

Nebitno, s obzirom da običnom narodu ne ide “ni iz džepa, ni u džep”, ali baš zato što prosječan Srbin ne shvati da je ostao bez svog novca i prije nego što mu je došao u džep.

Patriote imaju najljepšu i najsrpskiju priču baš onda kada dižu kredite čije kamate padaju na teret prosječnog Srbina ali čija glavnica završava u njihovim novim vikendicama na primorju, u stanovima po Londonu, Beču, Moskvi i Beogradu na vodi.

Kako naučiti svoje dijete patriotizmu ako se danas za patriotizam hvataju najviše oni koji vam ne daju prići hljebu bez da se dobro ne dokažete za “pravu opciju”?

Kako proslaviti Novu godinu, Božić i 9. januar sa 590KM minimalca?

Sjete li se ikada boračke kategorije oni kojima su danas puna usta stvaranja Republike Srpske?

Je li slučaj Branislava Zeljkovića u vrijeme zdravstvenog haosa naše otadžbine patriotizam? Da nije u pritvoru, sigurno bi i on bio jedan od dobitnika sinoćnjih ordena.

Zar onima koji su simbol dezerterstva, šverca nafte i cigara može nešto značiti Republika Srpska?

Koliko su zastave na čelu sa ovom “najdužom zastavom u istoriji Evrope” koja će se zavioriti danas u režiji SNSD-a u Istočnom Sarajevu poboljšale životni standard Srba u Republici Srpskoj?

Je li, patriote, Srbin nije Srbin ako nije član “crvene koalicije” ?

Ima li nešto ogavnije od lažnog srbovanja čiji je isključivi cilj stvaranje lažne slike i prikupljanje jeftinih poena kod onih najranjivijih?

Srpstvo je često nešto apstraktno, nešto što je satkano od epskih junaka i pričama o pobjedama srpske vojske u ratovima koji nas nisu zaobilazili tokom bogate i duge istorije.

Srpstvo se doživljava kao uzvišen osjećaj koji te stavlja rame uz rame sa, ni manje ni više, nego Obilićem, naročito ako se popije koja više.

Bio stvaran lik ili samo naziv epskog junaka koji je na ovaj ili onaj način ubio Murata, Miloš Obilić je svakako simbol hrabrosti i žrtve za srpstvo. Mi u novijem vremenu imamo istoimeni fudbalski klub koji je simbol beščašća i kriminala i koji je sasvim sigurno simbol jednog perioda srpske istorije.

Plašim se da nikako ne shvatamo da će se ovo danas već sutra zvati istorija.

A kako ćemo i shvatiti kad nacionalna pitanja tretiramo kao instant sredstva za opstanak na vlasti.

Ranjivi srpski narod najosjetljiviji je na srpstvo, a to “krvoločne hijene” najbolje znaju.

Od dvoglavog orla u njihovim rukama ne ostaje ni perje.

Na mnogaja ljeta, ozdravićeš Republiko Srpska!

Tek predstoje borbe za tebe protiv onog najgoreg, unutrašnjeg neprijatelja koji se lažno kune u tebe.

Protiv nepotizma, protiv korupcije, protiv kriminala, protiv jednoumlja, protiv bijele kuge. . .

Zbog onih koji su te u rovovima zamišljali mnogo drugačije, srećan ti rođendan Republiko Srpska!

Đorđe Vučinić

Kontradiktornosti društvenih sistema

„Šuti bolan.“ U momentu kada sam uhvatila par minuta da poslušam lokalnu sjednicu Skupštine Gacko, čule su se jedino ove riječi. Zaista ne znam iz čijih usta su dolazile, no to za ovo pisanije nije ni važno. Sprega nekulture i neobrazovanja već dugo vremena radi svoje, a to direktno pokazuje izostanak volje da se čuje druga strana. Kada ulazite u dijalog, veoma je bitno imati argumente. Pored njih, važno je imati i vještinu da istima baratate. S obzirom da je naš obrazovni sistem u prilično lošem stanju, ne možemo očekivati da će većina malih đaka porasti u ljude koji će ovu vještinu razviti. A to nam je neophodno zarad bolje budućnosti i razvoja. 

Obrazovanje jeste važno posmatrano sa različitih aspekata. Prilično široka tema kojoj se ne posvećuje dovoljno prostora. Pritom, ne mislim samo na škole, već i na neformalni lični razvoj i učenje. Mehaničko ubacivanje termina, pojmova, godina, stranih jezika, ne može oplemeniti vijuge đaka. Postaju nezainteresovani za rad. Toliko gradiva, a na kraju rijetko ko dobije nešto efektivno za kasnije.

Potrebno je doći do tačke na slobodnoj površini, u otvorenom društvu, gdje će presudan uticaj na svaku odluku imati cjelokupno društvo, a vodeći se sistemom predstavničke demokratije i savremenog parlamentarizma (u prvi plan dolaze političke partije, a naši životi ne smiju biti ograničeni na njigove koristi) koji postoji u izuzetno lošem stanju na našim prostorima, za to se trebaju izboriti nosioci slobodnih mandata. Ostvareni i krajnji interesi kolektiva, zavise od odnosa koji se uspostavi između građana i njihovih predstavnika.

Kako je Aristotel govorio, za opstanak jedne države, presudno je da njeni građani žele da žive zajedno. Sada ću se prebaciti u 2021. godinu i kazati da je nama presudna sama želja da živimo, a ne da preživljavamo. U skladu sa njom preostaje nam samo jedno. Djelanje. Kako je rekao jedan autor, čijeg imena trenutno ne mogu da se sjetim: „Misao je majka djelanja, a vaša vjerovanja zaista mogu da se ostvare.“ Čovjek je apsolutno imao pravo, a ova sentenca važi i danas. Ta moralna misao mora pronaći put do primjene u našem društvu. Država je filosofima često značila moralno prisnu zajednicu njenih građana. Ti građani su zajedno odlučivali o svim odlukama koje su se donosile i manje ili više bitno, uticale na egzistenciju te cjeline. Prije par dana, dok sam skrolovala (u našem, srpskom jeziku, po stručnjacima ne postoji riječ koja bi zamijenila ovu tuđicu, što je direktan odraz na razvoj jezika, a jezik prati društvo) socijalne mreže, naišla sam na fotografije jednog putnika koji je posjetio Grčku i zabilježio da još uvijek, u nekim mjestima, stanovnici imaju okupljanja u parkovima gdje se dogovaraju o daljim koracima ka razvoju svojih gradova, dok naši nosioci političkih funkcija, jedni drugima govore „šuti bolan.“ Možda neko smatra da ovakve opaske nemaju veze sa ovim što pominjem. Ja sam sigurna da im je izvor baš tu. Svaki problem unutar sistema, izbija na površinu i prelazi na njegove ostale dijelove. Ili obrnuto.

Simptomi nebrige koji nastupe nakon podijeljenih mandata, moraju sa enormnim imperativom biti otklonjeni. Tu se ponovo vraćamo na obrazovanje, konstantan napredak i rad, kao i na proces jačanja institucija. Dok sam prethodnih dana razmišljala o tome na koji način pokrenuti javne organe, pa makar i u najmanjem stepenu, rodila se jedna koncepcija. Ljudi ne poznajusvoja prava, ovlašćenja kojima kao građani raspolažu, a u zdravom kolektivu, institucije nemaju mogućnost (da biraju da li će ili neće reagovati), već isključivu zakonsku obavezu. Zbog čega, uz izvršenje svojih zakonskih obaveza, ne tražite i zaštitu svojih prava? Uposlite prstiće ljudima koji su plaćeni našim budžetom, jer samo na taj način možemo krenuti ka još uvijek mogućem oporavku naše države. Pronađite mjesto i način da svi pojedinačno, a u opštem interesu, utičemo na mjere čiji je krajnji cilj razvoj u svim domenima zajednice. Potrebno je suočiti se sa nekim pojavama kako bi se nešto eventualno promijenilo, u dugoročnom smislu. Takođe, moramo zajedno raditi na podizanju značaja ljudskih života, jačanju ljudskih prava uz istovremeno ispunjavanje svih obaveza, poštovanje normi koje prvenstveno moraju poštovati institucije koje ih donose (polazna tačka svega jeste pravosuđe), buđenje odgovornosti predstavnika unutar sistema (kao i medija), revizija kompletne države (a nju čine i stanovnici, dakle od individualnog do kolektivnog morala, do one revizije svima poznate), vježbanje kritičkog razmišljanje, a samim tim će i volja da se založimo postajati veća.

Ekonomski mjehurić koji prikazuju kao garanciju napretka, moramo probiti i zaista raditi na njegovom razvoju. Intelektualac će uvijek štititi profesiju, šta god stajalo naspram nje i pokušavalo da je uvuče u svoj mulj. Starije generacije moraju da se vrate na ispravniji put i pokažu svoje stečeno iskustvo. Mlađe generacije moraju da rade na svom razvoju, ukoliko postoji želja da naša otadžbina opstane. Znamo kome dugujemo da je sačuvamo.

Školstvo nam treba pružiti kvalitetne kadrove. To je i cilj njegovog postojanja. Takvi ljudi mogu prepoznati anomalije, upravljati rizicima, uticati na održivi razvoj i uložiti trud u postojanje zrelog sistema. Pitanje je, koliko su današnji nosioci funkcija (apsolutno od najmanje do najznačajnije) sposobni izboriti se sa negativnim faktorima. Nužno je djeci otvoriti neka nova vrata i dati prostor za razmišljanje. Oni će vremenom postati obrazovani, mladi ljudi koji imaju kapacitete da se suoče sa devijantnim pojavama. Kako je pisao Haruki Murakami, od škole treba tražiti da djeci obezbijedi mjesto na kom će moći da opstane jedinstvenost svakog djeteta ponaosob. Kao zaključak, kazaću da je stanje obrazovnog sistema, ogledalo stanja u društvu. Moram spomenuti i jedan tekst profesorice Zagorke Grahovac, a on nosi naziv „Uvozimo smeće a izvozimo genijalce.“ Tu je sve rečeno. Prilika koja znači moguću promjenu, jeste izborni proces. Pametno koristite svoja biračka prava. Njima niko ne smije manipulisati. Ovdje ću stati jer sve što pišem predstavlja začarani krug ovog sistema, a iz njega moramo iskočiti.

Možda nekome vezano za ovo, a nekome ne, zamoliću svakoga ko bude čitao da pozove broj 17763 (Republika Srpska) i tako pomogne ugroženim porodicama, preko Humanitarne organizacije „Srbi za Srbe.“ Na takav način bismo svi trebali biti jedni uz druge.

Nikolina Jelić

Zakon, zakon – e, pa šta je, ako je pravni akt, nije lav!

Zakon, zakon – e, pa šta je, ako je pravni akt, nije lav! Postoji velika mogućnost da je ovo motivaciona floskula i zvijezda vodilja lokalne vlasti u opštini Gacko. Javnosti već dobro poznat po svojim izjavama, načelnik Milinković ne posustaje sa šokiranjem. Zbog nejasne ideologije partije kojoj pripada (SNSD), osim ubiranja sredstava za sopstvene interese, možda bi se mogao izvući koncept upravljanja ovih ljudi, direktno iz njihovih svakodnevnih ispada.

Stanje sa ZP „Rudnik i Termoelektrana Gacko“ je alarmantno, kop više ne može dati ugalj zadovoljavajuće kalorijske vrijednosti, a sama TE ne može raditi na taj način. Ono što je itekako omogućeno, jeste trovanje stanovnika Gacka, Nevesinja, Bileće i Trebinja, ali i šire. Pitanje je samo, da li su ljudi svjesni razmjera ove katastrofe? Načelnik nije. Uprkos činjenici da je ljekar. On kaže da zagađenja nema, vjetar radi svoj posao. Baš kao i načelnik. Onaj kroz ideologiju, ne realnu funkciju. Školujete se kroz Medicinski fakultet, dograbite do političke karijere i prestanete da se bavite časno svojim prvim pozivom. Ne možete biti ljekar, a usljed svakodnevnog svjedočenja o količini emisija iz TE izjaviti ono što je načelnik Gacka izjavio.

Pojam ekološkog kriminala koji čini dio organizovanog kriminala, obuhvata i nelegalne emisije/ispuštanja supstanci u vazduh. Akti koji se preduzimaju sa ciljem da se ostvari određena lična ili poslovna korist. Svaki akt koji je suprotan ekološko-pravnim normama, moguće je i nužno procesuirati. Među posljednjim mjerama jeste krivičnopravna zaštita. Svi procesi su izuzetno spori, jer su institucije upletene u začarani krug korupcije. Trenutna dešavanja jesu plod društvenih izvora ugrožavanja, a ona nastaju nemarom, nehatom, slučajnim okolnostima, radom koji je pogrešan i neadekvatan u datim okolnostima. Delikti koji su pod okriljem ekologije obuhvataju i ekološke prekršaje i ekološke privredne prestupe. Kroz zahtjev upućen Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, dobila sam potvrdu da je odgovorno lice dužno bez odlaganja prijaviti nezgodu, namjerno ili slučajno izazvanu, kako bi se šteta što prije sanirala. Obzirom na snijeg crne boje, prašinu i pepeo iznad Gacka, u dvorištu vrtića, školama i po cijelom gradu, postavlja se pitanje da li su odgovorni poslali obavještenje javnom organu i da li je javni organ našao za shodno da reaguje u slučaju nesumnjivog narušavanja prava na zdravlje? Ekološki kriminal je direktno uperen protiv humano-ekoloških vrijednosti. U užem smislu, ekološka krivična djela su ona djela koja direktno inkriminišu ugrožavanje vazduha, vode, zemljišta i biološke raznovrsnosti. Životna sredina jeste jedan od najbitnijih uslova za opstanak čovjeka. Imperativ moramo staviti na odnos čovjeka prema prirodi. Od individue do pravnog lica i preduzeća.

Najčešće vršenje zabranjenih radnji ove vrste, javlja se u okviru privrednih društava kao i institucija koje posluju po dozvolama na osnovu kojih bi trebale biti društveno korisne, ali praksa to ipak ne prati. Čvrste su veze između lica koja učestvuju u pomenutim aktivnostima i lokalne vlasti, sprega korupcije, ljudi iz visokih društvenih slojeva koji rijetko nailaze na procesuiranje zbog imuniteta i ugleda koje posjeduju u zajednici. 

Ono što je kroz pravne i sociološke teorije definitivno pogodno tlo za ekološki kriminal, sa sigurnošću posjedujemo. Nefunkcionalnost državnih institucija, izuzetno loše društvene prilike kao i loša organizacija zajednica. Izvršioci se uvijek nalaze na samim marginama zakona i dozvola, gdje uspjevaju ostvariti svoj poslovni ili lični interes, zahvaljujući neadekvatnoj reakciji građanstva i javnih organa. Ova druga reakcija najčešće izostane. U potpunosti.

Sistem za monitoring zagađujućih čestica još nije izbavljen iz ogromnog kvara, zvanog „šta nas briga što vas trujemo.“ Od 17.11. je isključen. Čak i kada je uključen ne radi valjano. Na Osmoj redovnoj sjednici SO Gacko, održanoj 25.11. 2021. odbornik ispred SNSD-a, Nikolić Saša, poručio je da očekuje da istoga dana dođe do stabilizacije i poboljšanja situacije sa filterima. Nakon mjesec dana situacija je identična. Još uvijek čekamo izvještaj od Republičke uprave za inspekcijske poslove RS.  

Broj krivičnih djela koja ostaju neotkrivena u toku jedne godine, naziva se „tamna brojka.“ Gačani imaju šljašteću brojku, ovdje je jedino pitanje zašto neko ne želi da vidi šta se dešava

Kroz zaštitu životne sredine, štite se životi ljudi i ljudske vrijednosti. To očigledno nekima nije još uvijek jasno. Politika je izvgnuta ruglu kroz višedecenijski rad političara. Loša politika vas stjera u ćošak i ovdje imate dvije mogućnosti. Pobuniti se i ostati bez posla ili udisati zagađen vazduh uz platu za osnovne životne potrepštine.

A ne mora biti tako. Samo da se poštuje opet neki zakon i izborni proces. U pravosudnom grmu leži zeko.

Nikolina Jelić

Da se burek ne ohladi – službeno vozilo HET-a ne mari za pješake

Kako javljaju građani Trebinja, Ljubo Vuković službeno vozilo Hidroelektrana na Trebišnjici iskoristio je za prevoz do pekare u naselju Tini.

I da ima pravo na to, sigurno nema pravo da se parkira na trotoar.

Građani kažu da ovo nije prvi put, ali ovoga puta je sve zabilježeno kamerom.

Za gospodina Vukovića “ispadi” su izgleda tradicionalno ponašanje, a samo se treba prisjetiti njegovog nedavnog odnosa sa novinarima, u vezi slučaja za koji je prije sedam dana Jelena Denda Borjan dala izjavu u trebinjskoj policiji.

Da li će policija reagovati i uručiti prekršajni nalog službenom vozaču Vukovića i da li će vozaču i izvršnom direktoru za ekonomske i pravne poslove Hidroelektrane na Trebišnjici smanjiti plate zbog narušavanja ugleda firme i zloupotrebe službenog vozila (ali i položaja), vidjećemo.

Daj Bože da su ovo jedine zloupotrebe visokopozicioniranih ljudi u HET-u, ali apelujem na saobraćajnu policiju da radi svoj posao bez da gleda čije vozilo pravi prekršaj.

Od nečega se mora krenuti i sigurno je da bi mnogo posla bilo za policiju, ali i tužilaštvo ukoliko bi se otvorile istrage u elektro-energetskom sektoru, a svakako da nepisani imunitet koji posjeduju visokopozicionirani ljudi u javnim preduzećima daje im vjetar u leđa da ne mare ni za sitne prekršaje.

Đorđe Vučinić

Podobna i nepodobna djeca – slika propasti jednog društva

Jesmo li se nekad zapitali gdje je granica?

Ne, ne, spustite pištolje! Nema potrebe za tim, nisam mislio na tu granicu.

Postoji li uopšte granica dobrog ukusa, granica dokle moral može pasti u politici, granica do koje uopšte neka politička partija treba da ide?

Ako postoji, koliko visoko, odnosno nisko je postavljena? Ako ne postoji…. ček, pa stvarno se čini da ne postoji.

Nedavno je u Trebinju, na javnom glasilu izašao naslov “Mladi SNSD-a obradovali mališane paketićima”.

Čekajte, mogu li oni nekoga ubijetiti da su se skupili i dogovorili da će odvajati od popodnevne kafe (i(li) cigara) ili preskočiti vikend, ostati kući umjesto kafane pa ušparati jer su mislili na djecu?!

I kamen bi zaplakao kad vidi kakve žrtvenike i omladinu imamo.

Iste one koji su se učlanili u vladajuće partije zbog rješavanja isključivo ličnog pitanja, bez i da pomisle kuda plovi ovaj brod.

Istu onu omladinu koja se spremna žrtvovati “pod zastavom Srpske” od kuće do kuće pred izbore, ne bi li koga “ubijedili” u to da je “program” baš njihove opcije najbolji za budućnost naše lokalne zajednice ali i Republike Srpske.

A program obično glasi: “Bi li potpis’o, pravimo sad ovaj spisak, jbg, treba mi pedeset glasova za ________ _______ , obećao mi je pripravnički. . .”

Čekajte malo, poznajete li vi nekog mladog SNSD-ovca koji se učlanio u tu stranku zbog ideološke odrednice? Ja ne, osim ukoliko je ideologija trasirati put do HET-a, Elektroprivrede RS, neke pozicije u gradskoj upravi.

Vladajuća partija koja gospodari deceniju i po svjesno ili ne tokom godine stvara siromaštvo i bijedu, a onda šalje svoje “pionire” da “obraduju mališane” putem Crvenog krsta čijim roditeljima ne daju priliku da sami obraduju svoju djecu, kojoj je čokolada misaona imenica.

Za bilo koju političku opciju koja se na ovaj način pokušava promovisati, za ovaj potez imam prezir i gađenje, a posebno za one koji bi svojim položajem u vlasti mogli, odnosno morali na potpuno drugačiji način pristupiti kreiranju ambijenta u kojem će ova djeca sutra, ali i njihovi roditelji danas imati makar život dostojan čovjeka.

Živimo li to mi u lošoj i neukusnoj komediji?

Dokle ćemo koristiti djecu u političke svrhe?

Hajde što pokušavaju ispasti humanitarci, ali zamislite situaciju u kojoj se jedno udruženje pod nazivom “4+” uzaludno godinama obraća gradskim vlastima da pomogne majkama sa četvoro i više djece, a gradske vlasti se prave kao da se ništa ne događa.

Pa nakon posljednjeg pokušaja da se natalitet stimuliše i nagradi imamo osnivanje novog udruženja “3+” iza kojeg, kako nezvanično saznajem stoji jedan od načelnika odjeljenja gradske uprave Grada Trebinja?!

Čekajte, ako sam dobro shvatio – dijete ako ima sreću da se rodi u kući roditelja koji su bliski vlastima biće podržano i njegovi roditelji stimulisani za rađanje njegovog brata ili sestre?

A ako ima “nesreću” da se rodi tamo gdje se ne favorizuje lokalna vlast, neće dobiti ništa?

Da, naravno da će sad stići odgovor i oštar demanti kako su ovo napadi na novoosnovano udruženje. . .

Znači, nema novca za “4+” a biće za “3+” ?!

Ili nema novca za “4+” ali neće biti ni za “3+”, pa zašto je onda osnovano?

Čekajte, je li teže roditeljima izdržati finansijski troje ili četvoro djece? Šta je prioritetnije?

A, da, pa u “3+” spada i četiri, pet, šest. . .

Ali spada i troje, što je “mana” udruženja “4+”, što će reći da je više roditelja obuhvaćeno koji će imati pravo na određene beneficije i pomoći ili u prevodu – više glasova.

Ako osnivanje “3+” nije ništa drugo nego namjera da bi se briga o ovoj populaciji povjerila “provjerenijim kadrovima” ili ne daj Bože podloga za neke zloupotrebe, zašto onda za “4+” nikada nije bilo ni marku iz gradskog budžeta?

Kako onda to da za “4+” imaju sluha u Banjaluci, Zvorniku, Laktašima, Istočnom Novom Sarajevu, Istočnoj Ilidži, Tesliću, Brodu, Doboju. . . ?

Dijeliti majke je potpuni bezobrazluk i crvena linija preko koje se ne smije preći. Svakoj majci treba pomoći, pogotovo u vrijeme bijele kuge i prevelikih iseljavanja iz naše zemlje, gdje iz godine u godinu imamo sve manje prvačića u školama.

Bilo kom udruženju koje se bori za pronatalitetnu politiku želim sve najbolje i da uspije na planu svojih osnovnih ciljeva, barem onih formalno opisanih u osnivačkom aktu.

Ako neko pokuša stimulisati samo podobne i to zbog krajnjeg interesa neke stranke, ma koja to bila, neka bude svjestan da je saučesnik u propadanju ionako posrnule Republike Srpske.

Granice političkog nemorala očigledno su odavno pređene iako se čini da one i ne postoje.

Dijeliti djecu na podobnu i nepodobnu i koristiti ih u političke svrhe, ništa je drugo nego dno dna i pokazivanje pravog lica, lica bez obraza.

Đorđe Vučinić

“Oštra rasprava” i pokušaj senzacije

Na društvenoj mreži Facebook nedavno su se vodile zanimljive rasprave i po slobodnoj volji, mahom trebinjske opozicije, ali i ljudi širom Republike Srpske povela se priča oko kandidatura za člana predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, kao i za kandidaturu za predsjednika Republike Srpske za naredne izbore koji će biti zakazani u jesen 2022. godine.

Sve to propratio je lokalni portal TrebinjeLive uz senzacionalistički naslov “Oštra rasprava trebinjskih opozicionara: Za pravdu i red vs SDS – PDP smirivao strasti”.

Da ne bismo ostali samo jaki iza tastatura, odlučili smo da odmjerimo snage i u “Kruni”, kafiću pod Platanima, gdje je održan “meč” Marić (SDS) VS Vučinić (Za pravdu i red), a gdje je sudija bio Milivojević (PDP).

Iako je rezultat bio neriješen, riješena je jedna stvar, a to je da srdačno pozdravimo nepotpisanog autora zanimljivog teksta i zahvalimo mu se ispred opozicionog bloka jer prati naš rad, uz poruku da se ne bismo ljutili da nastavi, kao i da smo spremni ponekad i da damo neku izjavu za taj portal, kao i sve slične, gdje se opozicija stvarno ponekad i može naći, ali gotovo uvijek u negativnom kontekstu.

Prirodno je i Ustavom Republike Srpske zagarantovano pravo na slobodu mišljenja i govora, a pravo je čudo što se od različitih, gle čuda, stavova pravi senzacija.

To što su na suprotnoj strani navikli na jednoumlje i da se svaka različitao misao žestoko kažnjava, to je samo poraz cjelokupnog društva, a naročito onih koji su svjesno ili ne zarobljeni u takvom sistemu, protiv kojeg se i borimo!

Žao mi je što pojedini portali pripadaju upravo takvom sistemu, gdje se zna ko ima moć “izražavanja mišljenja”, a ko su samo izvršioci naređenja zbog sitnih sinekura.

Ja lično neću odlučiti, a vjerujem ni Nešo Milivojević ili Vojo Marić ko će biti kandidati za ove dvije funkcije ispred opozicije, a siguran sam da će i naš izbor, ali i izbor većine građana biti neki ko bude odabran ispred opozicije.

Prirodno je da svi imamo svoje favorite, ali još prirodnije da zajedno sa kandidatima, kako za ove dvije funkcije, tako i za poslanike u parlamentima Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, krenemo u put promjena, koje su neophodne kako bi se oporavio ekonomski, ali i moralni krah naše zemlje i stanovništva.

Đorđe Vučinić

Krunić ipak nije smijenjen, trebinjski režimski portali spinovali javnost?

Iako su mnogi trebinjski portali prenijeli vijest o smjeni Branislava Krunića sa klupe FK “Leotara”, prema mojim informacijama, ali i informacijama koje posjeduju i neki banjalučki novinari, Krunić nije smijenjen, te Miodrag Bodiroga neće doći na čelo ovog kluba.

Šta su to pokušale “sive eminencije” kluba sa Polica, zašto su se ovako javno odrekli trenera Krunića?

Mnogo je pitanja za gospodina Mišeljića, ali i gospodina Radovića, na koja će morati dati odgovor javnosti.

Prenosim pisanje portala http://www.pravdabl.com u cjelosti, koji izvorno možete pročitati na OVOM LINKU:

Loše vijesti za trebinjske studente

Skupštinska većina usvojila je danas rebalans budžeta za 2021. godinu u kojoj su studenti “zakinuti” za redovne stipendije za 20.000KM u odnosu na usvojeni bužet 2021.

Međutim, ni 2022. godine neće se posvetiti veća pažnja od dosadašnje u vezi sa stipendijama za trebinjske studente.

Prema prijedlogu budžeta za 2022. godinu stipendije su ostale u iznosu od 140.000KM, a predloženi amandman koji sam uložio kao odbornik na današnjoj sjednici za dodatnih 140.000KM nije usvojen.

Odbornici vladajuće koalicije predvođeni SNSD-om nisu prihvatili da se za studentske stipendije poveća davanje i da za stipendije iz gradskog budžeta bude izdvojeno 280.000KM, iako je ovaj prijedlog izazvao burne rasprave, gdje su padale i teške riječi.

Dobili smo potvrdu od gotovo svih odbornika da su ZA povećanje, međutim pojedinci iz kluba SNSD-a su “izletili” time da ipak ne smiju glasati za ovaj prijedlog, jer su dio vladajuće koalicije.

Predložio sam da isti prijedlog amandmana predloži neko drugi, ali ponos vladajuće koalicije izgleda da je važniji od studenata.

Iako se vlasti hvale “istorijskim” budžetom koji iznosi blizu 39 miliona KM, za studente nije bilo više sluha.

Studenti dobro znaju kolika je “frka” oko stipendija, mnogi su nezadovoljni visinom od 100KM ali i spiskovima, gdje nemali broj studenata završi “ispod crte”.

U amandmanu na budžet predložio sam da se povećaju novčana davanja na stipendije, kao i broj studenata koji će ih u 2022. godini primati.

To svakako odlučuje komisija koja pripada gradskoj upravi, a koju imenuje gradonačelnik, ali umjesto sa 280.000KM, raspolagaće u 2022. godini sa iznosom od 140.000KM, ukoliko ne bude dodatnih, kao i ove godine, realokacija od strane gradonačelnika, pa je rebalansom budžeta utvrđeno da je iskorišteno samo 120.000KM od ukupno 32.128.000KM.

Studenti, prst na čelo!

Ja se lično nikada nisam prijavio, niti planiram da se prijavim za primanje stipendije, kako ne bih zauzimao bilo kom studentu mjesto, jer znam kako mnoge moje kolege “krpe” kraj s krajem i sa čim se sve susreću roditelji, a naročito oni koji imaju dva ili više studenata u kući.

Stipendije su česta tema među studentima, naročito kada kasne, što je ranije i bio slučaj, a ovakav odnos gradskih vlasti je u najmanju ruku nekorektan.

Đorđe Vučinić

Od Mičevca do Klobuka – analiza stanja i svijesti o našoj istoriji i spomenicima

Prava pobjeda dogodila se prije nekoliko dana kada je skrenuta pažnja na stanje spomenika kulture u Trebinju, ali i mnogo važnije stanje – stanje svijesti o nacionalnom blagu koje posjedujemo.

Stari grad Mičevac, o kojem datiraju zvanični podaci još iz 11. vijeka, koji je bio mjesto carine i svojevremeno mnogo veće naselje od Trebinja tokom Srednjeg vijeka, uspješno je očišćen i nakon dužeg vremena gradske vlasti su preduzele određene korake kako bi se sačuvalo nacionalno blago.

Skupštinski i javni pritisci naših sugrađana urodili su plodom, pa sada imamo Mičevac bez smeća. Nadam se da je stavljena i tačka na bilo kakav pokušaj uništavanja ovog starog grada i pretvaranja u pijesak, kako bi određeni ministri preko povezanih lica pravili kamenolom i nacionalno blago uništili za dodatni izvor prihoda. Vrijeme će kazati, a siguran sam da se niko neće usuditi da dira “u osinje gnijezdo”.

Ostaje gorak ukus što za očuvanje ovakvog jednog spomenika kulture mora da se digne “kuka i motika” i što bi najvjerovatnije bio ostavljen zubu vremena da se nije napravio javni pritisak.

Ali, kako kažu – kakav narod, takva vlast. S tim u vezi imamo primjer gdje za potrebe privatne kuće i privatnog parkinga imamo uništavanje stećaka, te apsolutnu nebrigu, što je najblaži izraz kada je su u pitanju temelji starog hrama u Policama.

U razgovoru sa ljudima iz oblasti istorije složio sam se da je u posljednje vrijeme prisutno favorizovanje Rusije i Rusa u našem narodu, što je svakako za pohvalu ukoliko gledamo neku dublju priču, međutim na mikroplanu, a konkretno odnosa Rusije i naše lokalne zajednice u poslejdnje vrijeme imamo pojedince koji sami ostvaruju kontakte i organizuju određene manifestacije.

Takvi pojedinci često nailaze na oduševljenje od strane lokalne vlasti, jer – Rusija je Rusija, a zna se šta naš narod najviše voli. Lako će naš narod zaboraviti potpis za NATO pakt, samo daj iole (često jeftine) predstave rusofilstva, što je na kraju krajeva i usađeno praktično u gene najvećeg dijela našeg naroda.

Ipak, složili smo se da se lokalna vlast nije pretjerano bavila meritumom, već po svaku cijenu podržala obostrane interese, a narodu kao narodu najlakše je prodati priču, jer isti taj narod ne zna, a ruku na srce niti ga zanima, pretjerano o Klobuku.

Nedavno je postavljena ploča stradalim Rusima na Klobuku, tanke ploče uklesane na kamenu, istorijski netačne i koja isključivo ističe stradanje Rusa. Hvala Rusima koji su bili, ruku na srce, samo manji dio Srpske vojske i vječna im slava, ali činjenica koja je (ne)namjerno izostaljena i koja će se (a preciznije je reći da je već zaboravljena) zaboraviti, jeste da je vojska brojala 3000 vojnika koji su izašli na Francuze i Turke koji su se nalazili u Klobuku.

Sama lokacija gdje je postavljena ova ploča nije ni blizu mjesta pogibije Rusa. Pravo mjesto stradanja nalazi se nekoliko kilometara dalje, pa se postavlja pitanje zašto je ova ploča tu gdje jeste, odnosno je li to po onoj “gdje god nađeš zgodno mjesto tu drvo posadi”. Je li marketinškim magovima koji su vjerovatno sve ovo uradili zbog nekolike fotografije i zamajavanja naroda bilo teško da pješače?

Veći je problem što neznanje vlada našom lokalnom sredinom, te očigledno svaka priča koja iole liči na nešto “pametno” može da prođe od strane pojedinaca koji su bliski vlasti, dok se s druge strane ljudi iz struke svjesno ignorišu, jer nisu podobni.

Srpskom narodu istorija je jako bogata, ali čini se da ništa iz nje nismo naučili, niti smo u stanju da je njegujemo i na pravi način prenosimo na nove generacije.

Đorđe Vučinić