Buđenje borbe

Piše: Danilo Govedarica

Jedna od naših najlepših pesama, koja u izvedbi hora kod većine Srba budi iskrenu i istinsku emociju glasi „Vostani Serbije“. Kako dalje pesma nalaže „Vostani Serbije, davno si zaspala, u mraku ležala, sada se probudi!“ I spava, spavala je, već godinama unazad.

Narod je potlačen i bačen u okove režima, zemlja je uzurpirana, samo što ovaj put to nisu ni Turci, ni Nemci, jer Srbi su sa tuđinom uvek znali da se bore do poslednje kapi krvi, ali šta je sada po sredi? Sada su neka nova vremena, te tako sa njima nastupaju i nove okupacije, a uz njih i okupatori…

Protesters storm Parliament in Belgrade after new coronavirus restrictions imposed

Ali opet, ona malena iskra buntovničke nade ponovo je zasijala nad nebom naše prestonice. Narod je krenuo polako da se budi, ustaje ili se bar nazire onaj početak rasanjivanja i oslobađanja iz mraka u kojem smo spavali kako govori gore pomenuta pesma, mraka u koji smo sve dublje tonuli i koji je pretio da nas sve proguta.

Beoradske ulice u centru grada u večernjim časovima 7. jula doslovno je preplavio izrevoltirani narod. Navodno, prisutna masa se okupila da izrazi proterst povodom ponovnog uvođenja oštrih mera protiv virusa COVID-19.

Zasićena lažima, dotučena poigravanjem sa njihovom sudbinom i sudbinom svojih bližnjih, pogođena svim budalaštinama koje im se serviraju na ekranima, zakovana izdajama, ogromna grupa ljudi kreće da uzima stvar u svoje ruke. Ali, razlog dizanja čuvene kuke i motike, uzrok revolta ponajmanje je „kovid-19 prirode“. Ovo je mnogo više…

Odluka o ponovnom uvođenju policijskog časa je samo kap koja je prelila čašu, čašu koja se punila srpskim znojem, krvlju i suzama, dok su se neki drugi,vnjome napijali i utoljivali svoju beskonačnu žeđ. Eskalacija ovih demonstracija, je bunt onih poniženih, prodatih i izdatih, onih kojima je dosta da budu male marionete sadističkih foteljaša.

Ovo je ustanak onih koji su zbog nebrige o ovoj državi sahranili svoje bližnje, koji svaki dan slušaju i ćute o lažima i prevarama koje nam serviraju. Ovo je protest protiv onih koji misle da se volja naroda može ukrotiti, onih koji su do juče bili najveći Srbi i pojam patriote (pamtimo i dalje bulevar „Ratka Mladića“), a nedugo zatim išli na noge i rukovali se sa srpskim dželatima i njihovim komandirima, a potom ljubili stope ubicama koje su otvoreno zagovarali zatiranje našeg semena.

VEC_5423-630x420

Ovo je protest protiv onih koji ne mare ni malo za narod na Kosmetu i koji spremaju njegovu otvorenu izdaju, protest protiv onih koji na cedilu ostavljaju našu braću u Crnoj Gori dok stojički brane naše najsvetije i naš opstanak u sprskoj Sparti. Kuka i motika se digla na one koji su nam od kulture ostavili Parove i Zadrugu, oblikujući od nas savršene poltrone, na one koji tuđinima prodaše sve što se moglo prodati ovde, na one koji pod parolom „za srpsku decu“, istu teraju svaki dan iz ove države.

Ustalo se protiv onih, koji su naše ratne veterane, koji su sve dali za ovu zemlju, svoju snagu, mladost, godine, srce, živote… zaboravili i ostavili kao poslednji škart, iste one ljude koji su baš njima čuvali domove, dok su se oni većinom krili po nekih rupama kako i dolikuje miševima.

Srbi su se digli, protiv onih, koji dok smo mi zatvoreni u kavezima, uvoze u zemlju nekolicine ilegalnih imigranata i potencijalnih džihadista koji doslovno čine zulum po našoj otadžbini i uz sve to otvoreno možemo videti da po svemu sudeći, imaju mnogo veća prava, od nas samih, državljana i matičnih građanja Republike Srbije.

Zbog njih se pakuju koferi, spaljuju diplome, gutaju suzavci…

A ni njihove marionete nisu ništa bolje, u to smo se mogli uveriti po mnoštvu snimaka koje smo mogli pogledati širom interneta, gde doslovno upotrebljavaju bez potrebe, najbrutalnije načine uspostavljanja „javnog reda i (ne)mira“. Momke koji su zbog mirnog sedenja završili ispendrečeni, čoveka koji je išutiran i izudaran na ulici, a na kraju krajeva i devojku koju je jedan pripadnik oragana javnog reda i mira, uhvatio za zadnjicu.

Posebno bih se osvrnuo na slučaj i sliku svima već dobro poznatu gde privedenom čoveku doslovno stoje na licu i glavi i voleo bih da se oglase svi domaći licemeri koji su znali dobro da ožale slučaj Džordža Flodja u Americi, negde hiljadama kilometara daleko, gde sa tim slučajem i tom državom nemaju ama baš ni jednu dodirnu tačku i da li će odreagovati kada su u pitanju identični slučajevi sa Srbima u CG i sa Srbima u Beogradu.

Protesters storm Parliament in Belgrade after new coronavirus restrictions imposed

Postoji samo bojazan da se ova borba ne pretvori u nešto drugo i ne padne u ruke pogrešnim ljudima. Nije ovo protest ni političara, ni opozicije (koja je pokušavala da ih preuzme), ovo je samo volja naroda, onako kako i treba da bude. Jer samo narod jedne države može suditi njenom vrhu. Svih njih smo se mi nagledali godinama u nazad, sve boje su promenili, sve stavove i parole i ako je narodu nečega dosta, onda mu je dosta laži. Zato ovo treba ostati u rukama i volji izrevoltiranih Srba.

Ćutali smo do sad, više ne. Mentalitet bunta se ponovo vraća u pore ovog društva i to je ono što treba da nas raduje i hrabri. Dosta smo okretali glavu i gurali probleme pod tepih, vođeni ljudima koji su mogli jedino u propast da nas vode.

Svi se moraju probuditi, jer ovo nije vreme spavanja! Ali moramo imati na umu, kad nas ne čuvaju oni koji treba to da rade, moramo čuvati sami sebe i jedni druge, zato samo hrabro i pametno!

Studenti (ne) ćute?

Nakon studentskih protesta u Beogradu gdje se na ulicama pojavilo više hiljada ljudi, te onih u petak gdje se pojavilo par stotina studenata u Novom Sadu, za sada mirni protesti se nastavljaju.

Protest-studenata-zbog-najave-zatvaranja-domova-FoNet-Božana-Pavlica
Studenti na ulicama Beograda

Reakcija je usljedila nakon odluke da se studenti izbace iz domova, navodno zbog korona virusa, a vlasti u Srbiji su u kratkom roku obećale da će promijeniti tu odluku.

Novosadski studenti su pokazali solidarnost, te iznijeli 4 zahtjeva u petak, a nakon 3 dana najavili nove, masovnije proteste ukoliko se zahtjevi ne ispune.

Ovom prilikom pozivam sve studente i one koji podržavaju buduće akademske građane u svojoj borbi, da se pojave u 18:00 ispred fontane kod studentkog doma Slobodan Bajić.

Moje, gotovo čitavo društvo i poznanici iz Hercegovine ne žive u domovima, uključujući i mene, ali se solidarišemo sa problemima naših kolega.

Imali smo svi priliku, koji smo članovi FB grupa naših fakulteta i smjerova, da pročitamo na stotine komentara nezadovoljstva, kako za “zgusnut” raspored ispitnih rokova, previsoke troškove studija, tako i za mnoge druge probleme.

Posebno pozivam sve studentske organizacije, koji se po društvenim mrežama bore za studente, da to pokažu i na djelu.

Pozivam i aktuelne saveze studenata svih fakulteta da ustanu, da se (možda i premijerno) počnu boriti za svoje kolege. Mislim da bi organizacija ovakvih događaja morala biti njihov poziv, te da bi predstavnici studenata, a to su u prvom redu studenti prodekani, kao i predsjednici saveza, morali biti na čelu kolone!

NOVI-SAD_STUDENTI-PROTEST_13
Novi Sad

Pokažimo solidarnost, ne tražimo “dlaku u jajetu” i kojekakve izgovore.

Svi koji misle da drugačije treba nešto organizovati, neka šalju svoje ideje na prave adrese, ili uzmu u svoje ruke organizaciju ovakvog ili sličnih protesta i skupova.

Za sve koji govore da studenti treba da se bore i za ostala pitanja, neka organizuju skupove i povodom tih pitanja, a mislim da će mnogi rado doći na takva okupljanja.

35766269_b-666x999

Nisam jedan od organizatora, ne pogađa me zatvaranje domova, jer živim u privatnom smještaju, trenutno nisam samofinansirajući, već budžetski student, ali ne mogu da stojim sa strane dok moje kolege imaju probleme.

Pogotovo imajući u vidu koliko je roditelja ostalo bez posla ili su im smanjena primanja, a znajući i osjećajući koliko je teško imati studenta, a nerijetko i više njih u jednoj porodici.

4
Studenti u Novom Sadu simbolično – 5 minuta sjede na raskrsnici ispred pokrajinske vlade

Zato ustanimo! Možda ovi protesti neće donijeti do poboljšanja, ali vjerujte mi, da smo složni i da ustajemo češće i za manje nepravde, druga bi se pjesma pjevala.

Kada su nacisti došli po komuniste,
ja sam ćutao;
jer nisam bio komunista.

Kada su zatvorili socijaldemokrate,
ja sam ćutao;
jer nisam bio socijaldemokrata.

Kada su došli po sindikalce,
ja se nisam pobunio;
jer nisam bio sindikalac.

Kada su došli po mene,
nije preostao niko da se pobuni.

Zato USTANI, NIJE VRIJEME SPAVANJA!

Ponedeljak – 18:00 – fontana kod Bajića

Đ.V.

Vladimir Vasić: Zašto pucaju brakovi?

Sociolog iz Istočnog Sarajeva, Vladimir Vasić piše o braku i razlozima pucanja brakova.

Nesumnjivo da je, ko se na taj korak odluči, brak jedna od najvažnijih prekretnica u životu svakoga čovjeka. Po definiciji, brak je zajednica između dvoje ljudi – muškarca i žene – u tradicionalnom poimanju ove pojave, iako savremena liberalna misao instituciju zajedničkog života mnogo šire definiše te se tako mogu vidjeti svakojake odrednice bračne zajednice.

No, ipak o tome ne želim. Ostaću na temeljima, po meni, najispravnije definicije – brak je zajednica između muškarca i žene.

Obično se, kod laika, brak i porodica poistovjećuju kao dvije iste pojave. Brak je divalentna zajednica jer (najčešće) sadrži samo dvije strane, dok je porodica složenija i u osnovi je sačinjena od supružnika i njihove djece (a može biti i šira). Za neke kulture (npr. islam) tipičan je tzv. poligamni brak u kome je moguća bračna veza između jednog muškarca i više žena i obrnuto. Za srpsko društvo tipičan je monogamni brak odnosno zajednički život dvije osobe. Riječ monogamija, izvorno, grčkog je porijekla i znači – biti vjenčan sa jednom osobom.

4-19-16_bathroom_family
Poligamija

Kao sociologu, razumljivo je, teme braka i porodice su među najzanimljivijim i najprivlačnijim pojavama koje plijene interesovanje. S obzirom da sam u moru sociologija izabrao da se, dublje, bavim socijalnom patologijom te tako s tim u vezi u određenim pojavama pokušavam da proniknem u ono patološko tj. da razotkrijem uzroke koji razaraju određeno zdravo tkivo.

Tako je slučaj i sa ovom temom. Želim da definišem zašto dolazi do bračnih i porodičnih brodoloma i koji su to uslovi za iste.

Smatram da je u društvu danas niz tzv „automatizovanih“ moralnih normi, po onom principu moraš (što i većina) i to je normalno i moralno, a ako nećeš (suprotno većini) to je pogubno i nemoralno i nenormalno – izaziva osudu i, u najmanju ruku, čuđenje zajednice. Takve moralne proporcije, čini mi se, najtipičnije su za brak tj. sklapanje te čudesne zajednice.

Da se razumijemo, na samom početku, kao čovjek iznad svega, zalažem se za pozitivnu afirmaciju braka i porodice te s tim u vezi tvrdim da je porodica ključna i nezamjenjiva društvena kategorija kojoj su povjerene najspecifičnije obaveze i zadaci koje ona jedino adekvatno može da obavi.

Side view of wedding couple standing at lawn

No, šta želim reći?

Smatram da je jako opasno u bračnu (oba)vezu, po principu „mora se“ po svaku cijenu, ugurati nekoga ko za to nije ni po kojem osnovu spreman. Ili, što je još opasnije, sa druge strane, one koji po mjerama slobode ne žele brak, osuđivati i etiketirati kao najgore.

Opet i opet ponavljam i ističem činjenicu da se zalažem za bračne i porodične vrijednosti ali, kao odgovoran pojedinac, moram da, koliko god bolno zvučalo, upozorim na opasnost koja nam prijeti od „pro forme“ sklapanja brakova. Brak kao brak, biću slobodan da kažem, i u toj „pro forme“ opciji nije tolika opasnosot kolika postaje kada se formira porodica, odnosno kada se rode djeca.

Zadatak i obaveza supružnika je da vaspitavaju i socijalizuju djecu ali i da budu primjer i uzor popnašanja. Kako, neko ko je neozbiljno, nezrelo, tek tako, zbog ovih i onih razloga stupio u brak može adekvatno da ispunjava ove uslove? Ne govorim ovo kao teoretičar, naprotiv, govorim isključivo iz prakse jer sam mnogo, nažalost, uočio parova koji su tek tako stupili u bračnu vezu, a poslije se ostvarili kao roditelji i na grub način zanemaruju vaspitanje i odgoj rođene djece. Dakle, želim da kažem sljedeće, veći je grijeh i strašno nedjelo zanemarivati vaspitanje svoje djece i još gore da djeca u porodici trpe nasilje ili svjedoče istom.

71536021_10217379725057563_9033774115776888832_n

Kriza savremenog braka danas ali i porodice, duboko vjerujem, pored raznih socioekonomskih razloga, proizilazi iz odnosa među supružnicima. Nehtjenje bračnih partnera da podnesu bilo kakvu žrtvu, teret ili odricanje nesumnjivo da dovodi do kraha bračne i porodične veze, a što se dugoročno najteže odnosi na stečenu djecu u zajedničkom životu. Odsustvo ljubavi budi u čovjeku egoizam i egocentrizam a egoizam nas upravo čini nesposobnim da trpimo i žrtvujemo se.

Šta znači odsustvo ljubavi?

Zapravo, to je odsustvo Boga u nama jer je Bog ljubav. Pogledajmo, na šta smo sveli svadbene pirove i zabave, na iće i piće, na besmisleno trošenje novca na kojekakve pikanterije i parade gdje se sva pažnja usredsređuje na prostor, muziku, izgled mladenaca (sve je to super i treba!) a tek tako, svetoj tajni braka u crkvi, pristupamo i jedva čekamo da pop završi svoje.

Bože oprosti, kao da tom činu pristupamo protokolarno!! Upravo u crkvi, pred svetim oltarom, izgovaramo sudbonosno da koje koje se pečati i na zemlji i na nebu. Bojim se da pomalo sve to obesmišljavamo.

A ako svetu tajnu braka ne gledamo kao takvu – kao svetinju, bolje je da joj i ne pristupamo! Citirati apostola Pavla koji kaže „Žene, pokoravajte se svojim muževima kao Gospodu jer je muž glava ženi kao što je i Hristos glava Crkvi, i on je spasitelj tijela. No kao što se Crkva pokorava Hristu, tako i žene u svemu svojim muževima.” kod nekih žena, ali i muškaraca, u najmanju ruku bi izazvao burnu reakciju jer, tobož, to narušava jednakost i uravnoteženost između nje i njega.

unnamed

Starogrči filosof Aristotel negdje je rekao da je idealno zapravo na sredini između dvije krajnosti – između crnog i bijelog – ni pretjerano desno ni pretjerano lijevo. Svjedoci smo, u prošlosti, velike stigmatizacije od strane muškaraca na štetu žena što je bilo krajnje neprihvatljivo ponašanje ali, nažalost, tipično za neka tradicionalna društva.

Bez pretjerivanja, u nekim situacijama, žena je bila u robovskom položaju i potčinjena u odnosu na muškarca, nerijetko trpeći i psihofizičko nasilje bez bilo čije zaštite. Taj koncept je užasan i neprihvatljiv! Sa druge strane, danas imamo dijametralno suprotnu stranu (u nekim slučajevima) da se promovišu vrijednosti „slobode“ koje u nekim krajnostima graniče sa zdravim razumom.

S tim u vezi, danas je pod plaštom ljudskih prava sve i svašta sloboda i izbor. Pa je sloboda da dijete odluči koji će biti pol. Sloboda je da žene, pod feminističkim parolama, se zalažu za abortus i opravdavaju ga kao „pravo žene“, sloboda je da se žene odlučuju na rađanje djeteta bez muškarca jer, avaj, one su jake i hrabre te mogu da u toj slobodi da iznesu i samostalno odgajanje djeteta, sloboda je u izvitoperenosti.

Fashion-enter-2

Niz drugih „sloboda“ od kojih smo postali robovi, danas se plasiraju i podvaljuju u paketu tzv. ljudskih prava. Žene, ne smiju da tu izvitoperenu slobodu reklamiraju kao „zbacivanje lanaca i okova“ iz prošlosti pa da idu u totalnu krajnost narušavajući bazu porodice i urušavajući svetost majčinstva propagiranjem bezbračnosti, abortusa, nehtjenja djece itd.

Kako i da rađamo djecu kad ne stupamo u brak. Zašto ne stupamo? Zato što su današnji muškarci, mamini sinovi, maze, ostali u majčinom gnijezdu ne razvijajući tu sposobnost za osamostaljivanjem. Naprosto, kao da nemamo snage i smjelosti da se odvojimo i krenemo u nešto novo bez ičije pomoći – sem u Boga i u svoje ruke! Ne možemo da se doreknemo sebe, svoga egoizma i svojih prohtjeva pa se onda vadimo na razne izgovore dok zaradim za stan, auto, dok dobijem stalni posao, dok izgradim karijeru itd, a biološki sat smireno, nemareći, kuca.

Neki od nas/njih kažu kako žele još da prožive pa kad prođe taj put proživljavanja okrenu se iza sebe u 45. i onda vide da su otišli duboko!

Danas živimo u eri razno raznih šarlatana i tzv. lajf koučeva (zamalo da napišem nešto vulgarno) oličenih u internet mudracima koji naprosto, putem društvenih mreža, bombarduju korisnike sa „mudrim“ porukama o ljubavi, sreći, životu, braku, porodici, vaspitanju djeteta itd.

Nikad više govora o ljubavi a nikad manje razumijevanja. Iz dana u dan raste apatija! Ravna linija. Statistike govore da internet mudrologija i prodavanje m… pod bubrege kojekakvih bračnih savjetnika i nema nekakav pozitivan efekat. Zvanični podaci u Bosni i Hercegovini kažu da je u prvoj polovini 2019. godine, 7 551 put izgovoreno sudbonosno “DA” što je procentualno za 6,52 manje u odnosu na isti period 2018. godine. Bračni brodolom doživjelo je 1,140 brakova odnosno 5,36% više nego za isti posmatrani period u 2018. godini.

34034-razvod-potpisivanje

O razlozima bračnih kriza teško je i mučno govoriti, ali opet i opet, smatram da je problem u nezrelosti i neodgovornosti. Danas se brakovi, ako se sklapaju, sklope brzo, instant, uslovljeno!

Populistički je postalo uslovljeno sklapanje braka zbog prijevremene ili pravovremene (ne znam) trudnoće. Uslovljeni devetomjesečnim rokom pojedini parovi silom prilika izgovore sudbonosno “DA”, iako za to nisu ni spremni ni radi!

E, isto tako, kako se na brzinu sklope još brže se i rasklope pa danas imamo svojevrsne „montažne brakove“ lako prenosive sa mjesta na mjesto. Sklopi, rasklopi kao neki šator – sve u par mjeseci bez da iko za montažu i demontažu snosi bilo kakvu odgovornost.

68886809_10217019331007937_4483463149944569856_o

U braku, na prvom mjestu trebaju da budu muž i žena – da svetinju braka izdignu iznad svega gdje ne smiju od njih dvoje biti bitniji neki drugi likovi pa taman to bila njena ili njegova majka ili (što je danas moderno) otac njen ili njegov! Dakle, ako odlučimo da uđemo u tu svetu zajednicu moramo da se odlučno oslobodimo svih uticaja i da zajedno u jedinstvu istrajavamo u svim iskušenjima. Danas, roditelji iz pretjerane ljubavi i brige savjetuju, naročito ćerke onom famoznom rečenicom „imaš se uvijek gdje vratiti“ e ta deviza za nazad je u više navrata brodolomna!

Razmislite zašto!

Brak i porodica nisu niti smiju biti obaveze ni moralne ni tradicionalne već naprotiv moraju da proizilaze iz naše zrelosti i spemnosti da stupanjem u bračnu vezu budemo spremni da gradimo porodicu i rađamo novi život koji ćemo vaspitavatii podizati i pripremati za velike uloge novoga života! Naše majke, bake da ne govorim, nisu nas vaspitavale i podizale uz pomoć Instagrama i Fejsbuka niti su isčitavale kojekakve priručnike (danas majke isčitavaju literaturu kako vaspitati dijete – pretvarajući tu svetost u inžinjeriju!) već su postupale po ljubavi i isntiktu, majčinskom, nepogrešivom.

Žene, majke, odgovorno kao muškarac, tvrdim u mnogome su jače i hrabrije od nas. Uvijek su bile stubovi porodice, one koje su poslednje lijegale prve ustajale i uvijek imale snage da sabiraju porodicu na okupu i podižu djecu. Ne smijemo, mi mladi, danas da dozvolimo da te temelje urušavamo. Žene, buduće majke i sadašnje majke da budu u sadejstvu ljubavi sa muževima i muškarcima koje vole da u njima vide snagu i zaštitu a ne da bjesomučno hrle nekom izjednačavanju i prstizanju muškaraca jer su one, tobož, hrabre i samostalne, žene, majke, kraljice.

marriage-2

Ako iko, bar mi Srbi imamo toliko primjera majki na koje se možemo ugledati. Prelsitajmo malo istoriju mnogo je divnih primjera! I zaista, po riječi vladike Nikolaja, majka je biće najsličnije Bogu!

Vladimir Vasić

Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi

Crna Gora usvojila je izmjene u oblasti porodičnog prava, te uvela istopolne brakove.

Zakonom regulisanim istopolnim brakom ona je ušla u društvo Španije, Portugala, Slovenije, Irske, Danske, Velike Britanije, Norveške, Švedske, Belgije, Francuske, Holandije i Luksemburga.

Da li je Milo Đukanović dao još jedan ustupak svojim prijateljima/mentorima sa Zapada, pa nakon referenduma iz 2006. godine, raznih “državnih udara”, ulaska u NATO pakt i priznavanja nezavisnosti tzv. Kosova pokušao dodatno da učvrsti svoj položaj i dobije dodatnu podršku ili je Crna Gora stvarno postala “evropski-moderna” država, vrijeme će kazati.

Možda je ovo jedna od usluga koju Crna Gora mora učiniti da bi uspješno donijela novi zakon o vjeroispovijesti?

Do juče se mislilo da je Valtazar Bogišić, tvorac Opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru iz 1888. godine učinio dobru stvar kada je kodifikujući građanski zakonik izostavio nasljedno i porodično pravo zato što se nedugo zatim izgubilo plemensko uređenje porodice i zadruge.

Valtazar_Bogišić_by_Vlaho_Bukovac_1892

Ipak, od danas Crna Gora ima novi institut u porodičnom pravu – istopolne brakove, izmjenu kakvu ni za 1000 godina Valtazar Bogišić, Srbin katolik iz Cavtata, sigurno ne bi predvidio.

Pored zatvorenih granica ili otvorenih za mnoge zemlje Evrope, ali ne i za Srbiju, a za BiH sa posebnim uslovima, Crna Gora nastavila je da iznenađuje.

Ako ništa, oni koji su planirali da ljetuju na mediteranskoj klimi, nisu ostali uskraćeni za aranžman, s obzirom da Trebinje ima takvu klimu. U okviru kampanje “Ljetuj u Trebinju”, prema podacima gradske turističke organizacije, zabilježeno je preko 10.000 prijava za turističke vaučere od 150KM.

Ipak, prema pisanju portala Capital, banjalučki (Vladini) vaučeri od 100KM doživjeli su fijasko, jer su građani Srpske uzeli “tričavih” 1,7% od emitovanih vaučera.

107117489_735292303955815_1752918472196432153_n

Vjerovatno narod nema dovoljno novca jer se prave privatne robne rezerve u svakom dobrostojećem domaćinstvu širom RS, a imajući u vidu kakva je situacija bila sa zatvaranjem granica , te da bismo u nekom narednom scenariju mogli da ostanemo bez humanitarne pomoći drugih zemalja, pošto robne rezerve Republike Srpske ne postoje, ništa nije isključeno.

Oni koji su nekako pregurali krizna vremena, mjesece bez posla i primanja, a takvih je dobar dio naše Srpske, njima sigurno nije do putovanja i turizma, a pogotovo ne u uslovima pod kojima se mogu koristiti vaučeri.

vauceri
Izvor: ATV

Srećom pa je kod nas u Republici Srpskoj pokušano poboljšanje u oblasti turizma, a da se u porodicu nije diralo. Osim što su ponekad čitave porodice primorane da idu “trbuhom za kruhom” po bijelom svijetu i što nam se svake godine sve manje i manje đaka upisuje u škole, a država reaguje u fazonu: “Biće bolje (ali samo nama)”.

Republika Srpska još nije imala ni paradu LGBT zajednice, kako to vole nazivati “paradom ponosa”, pa se nadam da smo i dalje daleko od pokušaja da se zakon o istopolnim brakovima uvede kod nas, ali ništa nije isključeno, s obzirom da smo prodali i kosti iz Jasenovca, najvećeg stratišta našeg naroda, a nedavno i potpisali dokument kojim smo bukvalno poslali zahtjev kao onaj za prijateljstvo na društvenoj mreži Facebook – za članstvo u NATO paktu.

82_big

I sve to zarad šake vlasti i moći pojedinaca. Zato ništa više nije isključeno.

Ali, nek’ smo zdravo. Samo nek’ se ne puca.

Đ.V.

Trebinjska ekološka svijest

Posljednjih dana u Trebinju “gore” društvene mreže. Fotografije divljih deponija, kao i otpada neodgovornih pojedinaca koji bacaju u prirodu, glavna su tema Trebinjaca.

Postavlja se pitanje ko je odgovoran za ovaj, nimalo bezazlen problem.

S jedne strane smeće po ulicama, a pogotovo u prirodi, izgleda užasno, a sa druge strane to povlači sa sobom i mnogo veći problem od onog vidljivog golim okom. Ekološki sistem se zagađuje, što na direktan ili indirektan način uništava naše zdravlje.

106536191_198525734842606_8805406744501769978_n
Izletište Studenac kraj rijeke Trebišnjice

Jesu li uzalud sve one lekcije još iz osnovne škole? Ili je školski program tu samo da se prođe “pro forme”? Škola je, kako smo to mogli čuti u školskim klupama na desetine (a neću slagati – i stotine) puta vaspitna i obrazovna ustanova.

Hajde što neko nije volio učiti, što je preskakao lekcije, ali kako to da se nije naučio pravilima lijepog i društveno-odgovornog ponašanja?!

Bonton se spominje još od prvih dana školovanja, a bacanje smeća gdje mu nije mjesto je jedna od glavnih lekcija, odmah nakon lične higijene i persiranja.

106461191_1015374785531887_7618485008694049241_n

Drugo odgovorno lice jeste roditelj. Roditelj koji ne “usadi” svom djetetu u glavu da se smeće ne baca mimo kante ili kontejnera. Što kaže dobro poznata rečenica: “Sve se nosi iz kuće”.

Ipak, svakakve djece, ali i svakakvih roditelja ima, tako da krivca u porodici ne možemo tražiti. Možemo ga naći, ali smo ga proizveli kao društvo.

Odgovorno preduzeće za otpad i smeće (čak se i rimuje) jeste Komunalno a.d. Trebinje.

106554798_1508358099346170_1200468069262219445_n

Što se tiče kabastog otpada, Komunalno se oglašavalo u više navrata, ali očigledno nedovoljno jer nije doprlo do dobrog dijela stanovnika grada Trebinja. Zato imamo užasne prizore.

106792009_680450125851019_8968012695625508117_n

106602483_269636304344988_1562511796610593320_n

Ono što je najveći problem, jeste to da niko ne snosi posljedice za ekocid. Prosječan Trebinjac ostaje nijem i na sječu parka, a onaj koji siječe (ili naredi da se siječe), logično je – nije kažnjen, a ni “osuđen” sa više od 2-3 Fejsbuk statusa. Zato se vremenom stvara nepisana društvena norma da za uništavanje prirode niko neće odgovarati.

Pogotovo ako se ima u vidu gradnja mnogih MHE, od kojih isključivo multimilioneri imaju korist, kako bi “zgrnuli” još poneki milion, onda ta jedna kesa smeća postaje bagatelna.

Jedna po jedna, a onda dolazimo do scenarija koji je nedavno zadesio rijeku Drinu:

maxresdefault

Ipak, čini se da ovo nije novi i nadolazeći problem, već da je tek u posljednje vrijeme u Trebinju skrenuta pažnja na ovaj problem na društvenim mrežama. To je rezultiralo da javno osudimo anonimne sugrađane, ali i da vidimo mnoge koji samoinicijativno skupljaju otpad za neodgovornima.

106453103_358581705106989_1290616013438178716_n
Planinarsko društvo “Vučji zub” Trebinje

To je sjajna vijest sa jedne, ali sa druge strane baš i ne, s obzirom da je Komunalno a.d. Trebinje dobitnik laskavog priznanja.

106212071_733719920750484_287759521455128481_n

To priznanje je potvrda dugogodišnjeg sistemskog i kvalitetnog rada koji dobitnike tog sertifikata svrstava u sami vrh domaće privrede, rame uz rame sa preduzećima iz EU, za koji se primjenjuju isti, rigorozni i dokazani kriterijumi. Tako barem stoji na sajtu Bisnode.

Dokaz smeća na ulicama Trebinja, nedostatka kanti za smeće, npr. na šetalištu prema Arslanagića mostu, nikako ne može biti dobar pokazatelj da “poslovni subjekt spada u najviši razred bonitetne izvrsnosti u Bosni i Hercegovini.” Ili može, ali onda treba staviti prst na čelo pa se zapitati kakvi su ostali poslovni subjekti u BiH.

Ruku na srce, radnici Komunalnog preduzeća nisu krivi za takvo stanje, pogotovo ne za nedostatak kanti za smeće i nerijetko nedostatak kontejnera u nekim naseljima (što je već druga tema, tema “uhljebljivanja” partijskih kadrova u fotelje), već MI koji se bezobzirno odnosimo prema prirodi i gradu. I sve dok se ne ukine ružna navika Trebinjaca, džaba će biti i 3 preduzeća gradske čistoće.

Screenshot_20200515_193537-810x395
Sječa parka u centru Trebinja zbog gradnje KORT marketa

Ono što država treba obezbijediti, jeste “dobra” kazna za sve koji ne poštuju prirodu, ali prvo mora poći od sebe i svojih struktura.

Screenshot_20200418-143453_Collect-768x371-1
Početak gradnje MHE kod Foče (u vrijeme vanrednog stanja u RS)

Ni seljačko ponašanje koje rezultira zagađenjem naše okoline, a ni kapital zbog kojeg se grade MHE i siječe drveće ne smije biti ispred prirode.

Đ.V.

Uvlači li partija studente u svoju hobotnicu?

Zanimljiva diskusija narodnog poslanika u NSRS Nebojše Vukanovića govori o autonomiji Univerziteta i “naivnim” studentima koji olako ulaze u “hobotnicu” partije i čine njene pipke.

Hoće li vjerne sluge partije, koje se “na vrijeme” uče na korupciju biti naši novi rukovodioci, ministri i predsjednici?

Je li to jedan od razloga pasivnosti studenata?

Hoće li se studenti služiti samo kao veliko biračko tijelo?

Pogledajte diskusiju:

Nešto je u vazduhu

Piše: Nikola Kraljević

Osjećaj nesigurnosti, stanje nervoze, nemir koji čovjek osjeća kada nešto u njegovoj okolini nije uobičajno. Sve to osjećam dok radim veleslalom kroz brdo informacija kojima smo tako besomučno bombardovani svaki dan.

 Virus koji ne spava, vratio se sa godišnjeg odmora koji je trajao 20ak dana. Horde migranata naviru na granice i obračunavaju se sa policijom i običnim ljudima. Vlada proganja crkvu i narod. Izborna pobjeda se slavi uz dvočasovni vatromet, iako je u startu mogla da se registruje 20-0 za „domaćina“, jer se „protivnici“ nisu pojavili.

Osjećaj empatije se budi, ali tokom gledanja videa u kom policajac koljenom davi čovjeka crne rase. Studenti svoj posao rade sezonski, kao u Budvi na ljeto i stalno su u pripravnosti da pakuju kofere, ostavljaju sve svoje obaveze i bježe kući jer se maloprije pomenuti virus, kome od muke više ni ime ne mogu da pomenem, zaista razbjesnio i ovo mu je drugi krug u kom je jači, bolji i izdržljiviji.

Osim studenata, u pripravnosti su svi.

Da, pripravnost. Stanje pripravnosti. To je gomila onih osjećaja udomljenih pod jedan izraz. Pripravnost. U tom stanju budnosti, spremnosti, dežurstva nalazimo se već par mjeseci.

stres-1

Mi smo grupa Marvelovih junaka koja uporno nešto čeka. Da nas pojede virus, da pomognemo bratu što brani crkvu, da se pobunimo u slučaju da neko zauvijek proda neku našu svetu zemlju, možda da branimo i svoju kuću od nekog čovjeka sa istoka što luta pored iste te naše kuće nebili pronašao svoju.

Ne znam koja misija će zapasti koga, ali misija je pregršt, sve zvuče filmski i ne zna se koja je zanimljivija. Jedna od mnogih misija, koja je malo zaboravljena, je ona u kojoj mi kao studenti branimo svoja buduća zanimanja od onih kojima to što mi radimo nema smisla ukoliko nismo partija. Sijaset misija, možda za moj ukus i previše. Razumijem da Zagor ima mišiće da svakog negativca opali tomahavkom u čelo, ali mi.. jako teško. Mi jedino „Imamo mišiće da otvorimo vrata.“

Sve što sam pomenuo od potencijalnih misija, naletjelo je tokom svakodnevnog „skrola“ kroz društvene mreže i ako informacije koje dolaze do nas malo analiziramo, pročešljamo, pozabavimo se njima, svhatimo jednu stvar.

Nešto je u vazduhu.

Cijeli svijet naseli, a sebe (ne) raseli

Ne znam zašto se iko čudi kada se u Narodnoj skupštini otvoreno priča i predlaže odlagalište nuklearnog otpada u Hercegovini. Hercegovina je odavno “zadnja rupa na sviralu” u Republici Srpskoj. Ona služi da se maksimalno iskoristi i izvuče svaki resurs iz nje.

Ono što je Hercegovini najveća mana, objektivno gledano iz ugla razvijenijih dijelova (barem po infrastrukturi) RS, to je malo biračko tijelo. Tužna je istina da Banjaluka, Bijeljina, Prijedor i Doboj ponaosob imaju veće biračko tijelo od čitave Hercegovine.

Ono što je tek tužna i ništa manje bolna istina je to da je Hercegovina sama sebe stavila u taj položaj. Vlast u Hercegovini radi isključivo za interese krupnog kapitala, Banjaluke i nekolicine enormno bogatih političara i ljudi bliskih vlastima.

Hercegovina je iz sebe iznjedrila mnoge. Od Alekse Šantića, braće Ćorović i Jovana Dučića, Luke Vukalovića. . . preko slavnih vojvoda i umnih ljudi koji su nadaleko poznati u regionu, pa i svijetu.

Nevesinjska puška iz 1875. godine izazvala je “Veliku istočnu krizu”, koja je uzdrmala Tursku imperiju nakon viševjekovne okupacije. To je kasnije dovelo do Berlinskog kongresa, gdje se dio Hercegovine pripojio Crnoj Gori, a drugi dio ostao pod Austrougarskom vlašću.

unnamed

I tada je Hercegovina dala Bogdana Žerajića i Vladimira Gaćinovića.  Kasnije i Solunske dobrovoljce, a onda se selila mahom u Vojvodinu.

Hercegovina je dala i Mitrovdanske ofanzive, Aleksandra Maslešu i mnoge saborce.

A mi smo joj ovako vratili.

104631537_730050981077286_1220919745731197669_n

Krov spomen sobe u čast palim borcima VRS u Trebinju, koji je otvoren prije 10 mjeseci prokišnjava.

O bilo kojem, nekad zdravom preduzeću, da i ne govorimo. Dovoljno je reći da RiTE Gacko i HET danas posluju sa višemilionskim minusima.

Puteve nemamo, u zdravstvo se gotovo i ne ulaže.

IMG_20190620_201457

Ali imamo kneza. Doduše jednog krunisanog i par nezvaničnih vladara. Ministre u Vladi nikada nemamo, a mjesta se nije našlo čak ni za velikog umjetnika, banjalučkim mušterijama posebno dragog – profesora Papovića.

Zato se i ne moramo previše čuditi što se vitalni nacionalni interesi prelamaju baš preko naših leđa. Nagradićemo mi njih i za to. Nuklearni otpad odlagaćemo u inat Hrvatima iznad Dubrovnika, ali Trebinje ćemo stavljati na promotivne spotove. Zdravlje se svakako tamo ne vidi.

Ljubinje, npr., ne treba ni spominjati, jer vjerujem da mnogi od vladajućih nisu nikada ni čuli za to mjesto, a kamoli posjetili ili, “ne daj Bože” uložili.

Doduše, nije da nisu baš svi, jer su pojedinci “ostali dobri” 2,8 miliona od neke propale građevine nazvane hotelom baš u tom Ljubinju.

hotel-ljubinje-mh-1

To što je paradoks da se, gle čuda, skoro pola zaposlenih Trebinjaca i još toliko njihovih porodica, a što je slučaj i sa mnogim građanima Bileće i ostalih dijelova Hercegovine, hrani od Dubrovnika, to je manje važno. Važno je samo da lijepo zvuči, onako, patriotski.

A mi ćemo borcima dati privilegije, doduše samo na papiru, a prvom dezerteru orden za Mitrovdan.

Paprikaška politika” Jaše Tomića je naša rak-rana. On je tim pojmom opisao, još krajem 19. vijeka, jedno selo u Vojvodini koje je čitavo glasalo za mađarsku stranku, jer je stranka pred izbore pekla papriku i dijelila po selu.

felj1

Zato ćemo sanjati aerodrome i vjetroelektrane, razne resorte i bazene, a što da ne i fabrike, radna mjesta, ulaganje u sport, pristojne puteve. . .

aerodromtrebinje2

Zato je naš doktor, danas cijenjen u svijetu, kao počasni profesor hirurgije na univerzitetu u Indiji i hirurg najveće klinike u Dohi, imao svega 113 glasova u svojem gradu.

Samo se plašim da je ona izreka “Hercegovina cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli“, postala samo jedna šarena laža, a posljednji popis koji kaže da nas je svega oko 65.000 upalio nam je crveni alarm.

Dok god ne promijenimo tu boju, pa makar i alarma, loše nam se piše.

Đ.V.

Vostani Serbie, jer IDE GAS

Davno si zaspala. U mraku ležala. Sada se probudi!

Čim se oko malo otvori, onako – “naškilji”, nesoj shvata da je ipak nesoj i da je dirnuo u nešto što ne bi smio da dira. Tako je Desanka Maksimović uspjela da se sačuva od zaborava, te ipak neće biti izbrisana iz gimnazije za treće i četvrte razrede u Srbiji.

Desanka-Maksimović

Ipak, nesoj ostaje nesoj, pa ne shvata da ni ostale sfere nisu za njega, međutim, i ono oko koje je do pola otvoreno u čast velike Desanke, potonu u duboki, zimski san.

I dok pleme moje snom mrtvijem spava, specijalci, samoproglašeni, podobni, neuki, bezosjećajni, sebični i slični nosioci naših sudbina rovare, potkradaju (se), diraju i u osinje gnijezdo, jer su čak i ose (pot)kupili.

Ipak, ruku na srce, a gledajući kakvo je de facto stanje društva, veseljaci nisu nimalo promašili kada su rekli da Desanka Maksimović nije pogodna za naše vrijeme.

Zar da se do podne čita “Ne, nemoj mi prići, hoću izdaleka da volim i želim tvoja oka dva“, a od podne “Ona mene pali, kurve su mi tu, al’ mi ljubav fali, ona rola ‘vu’, kada mi se vari, vrti mi se, manta, u klubu smo glavni, pu*ite mi ku*ac“?

Sumarice-spomenik-Pucajte-ja-i-sada-drzim-cas

Zar neko može da se saosjeća sa mučeničkom smrću čete đaka u jednom danu, dok noć prije “pišamo po pubovima, kurve su u klubovima, celu noć sa drugovima-kriminalnim krugovima“, a “s jutra sam u dugovima“.

S obzirom da je već Ceca ušla u čitanke, vjerujem da će nove generacije odrastati uz Vuka Moba, Kiju Kockar, Gastoza, Teodoru i Senidu, umjesto Ćopića, Pope, Sremca ili Rakića.

Pojedinac je postao nezainteresovan za rad na sebi. Rijetkost je da uopšte neko i čita nešto, ali zato se mora držati do trenda. Važno je da ide gas.

Veće je licemjerje što se u školama čitaju Dučić, Šantić, Dis, Kočić i Domanović a nakon toga

“Možete da budete najbolji student, možete da budete najbolji stručnjak u nekoj oblasti, ali ako niste u sistemu vlasti, tj. dio vlasti, to je uglavnom uzaludno.”

– Otac Nacije

103763391_905012579966135_7889467604682986826_n

O tempora, o mores!

Postavlja se pitanje da li je završena škola uopšte bitna, a pogotovo ono što se u njoj uči.

Važan je samo taj neki papir, eto, čisto da se Vlasi ne dosjete, zlu ne trebalo, ali neka ima.

Petar-Djokic-2

Zato, vostani Serbie, vostani carice . . . i serblje vozbudi!

Kao što će drumovi poželjeti ludaka, tako će i nosioci naših sudbina poželjeti da ih još malo pronosaju, kako bi se dodatno obogatili obezvređujući SVE, a najviše razum. Međutim, kad se oči potpuno otvore, talog će ostati na dnu.

Jer, mi znamo sudbu i sve što nas čeka, no strah nam neće zalediti grudi!

A, snaga je naša planinska rijeka, koju neće ustaviti niko!

Đ.V.

Čestitke maturantima, ali i direktoru!

Čestitke maturantima širom Republike Srpske na završenoj srednjoj školi, novom početku i budućim studijama, a posebno mojim trebinjskim gimnazijalcima i direktoru Mišu Pešiću.

Gimnazija “Jovan Dučić” u  Trebinju dobila je novog direktora Miša Pešića 2016. godine, a ove godine Mišo proslavlja jubilej – 4 godine boravka u zgradi gimnazije.

On je zamijenio tadašnjeg direktora i profesora istorije i geografije Dragoslava Banjka, koji je kasnije stekao i doktorat, a tada se preselio u skupštinske klupe Grada Trebinja.

bar reljef gimnazija jovan ducic (2)

Tada je došlo do, šahovskim rječnikom rečeno – rokade, tako da je Pešić uz posredstvo vladajućeg SNSD-a stigao na mjesto direktora gimnazije, prethodno napustivši mjesto direktora Osnovne škole “Vuk Karadžić”.

Je li bilo adekvatnije zamjene u vidu barem bivšeg đaka trebinjske gimnazije koja postoji od 1921. godine ili makar, kao što je to do sada bio slučaj, iz reda trenutnih profesora ili profesora pred penziju.

Moguće je da je to imenovanje prošlo zakonsku, ali moralnu proceduru sigurno nije, s obzirom da je Mišo Pešić završio Ugostiteljsko-trgovačku srednju školu, a nakon toga i DIF, te ušao u krug 5 trebinjskih DIF-ovaca direktora, što je u internoj šali na trebinjskim ulicama prevedeno kao “Direktorska Izvršna Funkcija”.

95719510_238472434133797_6028080015474688000_n

Šta drugo reći, osim čestitke na postignutom uspjehu i u daljem radu!

Nova zgrada škole, zadužbina Rodoljuba Draškovića, za koju Grad Trebinje plaća PDV, trenutno je u izgradnji, a s obzirom na moderan projekat i ozbiljnost ustanove, partije bi se mogle (ili morale) držati što dalje od naše gimnazije.

gimnazija_trebinje

Srećno maturantima!

Đ.V.