Zašto toliki strah od samopouzdanja? Zar je „biti drugačiji“ grijeh?

Strah od onog „famoznog“ šta će ko reći ili misliti toliko je uobičajen, da neki ljudi ne mogu uživati u svom životu onako kako žele, niti raditi ono što ih čini srećnima upravo zato što „vode borbu“ sa ovim strahom.

Evidentno je da se svako od nas susreo sa tim, iz želje da se svidimo baš svima i da svi imaju pozitivno mišljenje o nama, što je zapravo nemoguće, jer se u realnosti svakodnevno susrećemo sa ljudima koji nam se svide ili ne, kao i mi njima.

Pokušavajući prilagoditi se i približiti sebe drugima, sve više se udaljavamo od nas samih.

Zar je cilj u potpunosti izgubiti sebe? Ne smijemo dopustiti strahu od tuđeg mišljenja da „ranjava“ naš život i njegovu ljepotu čini hendikepom.

Ako budemo radili onako kako drugi to od nas žele, bićemo njihov zatvorenik. Njihov rob. A da li ćemo priliku za život i sve ono što nam on pruža protraćiti robujući drugima?

Nekada se desi da jednostavno zaboravimo na sve oko sebe. Krenemo naprijed sa ljudima koje nam srce voli, radeći ono što nam upravo ono kaže. Tada, nesvjesno, započinjemo borbu protiv ovog straha neprihvaćenosti i na dobrom smo putu, polako vraćajući samopouzdanje.

Međutim, oni sa malo slabijom psihom, labilnije ličnosti, već u drugom momentu sjete se šta im je neko drugi rekao, ili šta bi mogli reći, te se opet povlače.

To su nepotrebna patnja i bol koje sami sebi prouzrokujemo.

Prijatelj ne može biti neko ko nam uporno nameće svoje mišljenje, do te mjere da uslovljava, te nam stvara osjećaj manje vrijednosti.

Možda smo previše dobri, da ne vidimo zlo i ljubomoru u ljudima, koji nezadovoljni sobom, usljed nemogućnosti da promijene svoj život, žele da mijenjaju naš i upravljaju nama.

Razlike su, uopšteno govoreći, sve više izvor sukoba u svim slojevima društva, a često zbog opšteg nedostatka tolerancije dolazi do osude  i omalovažavanja svih drugih koji imaju drugačije razmišljanje.

Temeljno etičko načelo života jeste živjeti i pustiti druge da žive, ali ne u smislu da se međusobno izbjegavamo, već da se ne namećemo.

Anastasija Gavrilović

Ako ne prihvatimo razlike, izgubićemo autentičnost.

Zašto da budemo „uniformisani“, kad svako može biti unikatni krojač svoje sreće.

Plašimo se biti vjerni sebi, jer onda nećemo biti vjerni drugima. A zar su oni koji nas uslovljavaju vrijedni vjernosti? Razmislite o tome.

Tek kada se uspijemo osloboditi straha od tuđeg mišljenja i poslušamo svoje srce, koje nam istinski otkucava korake sreće, bićemo srećni.

Piše: Anastasija Gavrilović / FPN Banjaluka, Novinarstvo i komunikologija

U FK “Leotar” nema plate već 3 mjeseca?!

Osim što je fudbalski klub “Leotar” od prvog šampiona zajedničke lige Bosne i Hercegovine i učesnika kvalifikacija za Ligu Šampiona došao do skoro pred gašenje, nevoljama u našem Leotaru nikada kraja.

Poznato je da je fudbal pogodno mjesto za malverzacije, kako na svjetskom nivou, tako i u nižim ligama, a Leotar je, nažalost, godinama služio kao sredstvo za izvlačenje novca od strane mnogih, dok je tonuo sve dublje i dublje.

Naš Leo nalazi se trenutno u Prvoj ligi Republike Srpske, a još u programu vladajuće stranke pred izbore 2016. godine, Luka Petrović obećao je Premijer ligu BiH na “Policama”.

Koncept = predizborna manipulacija

Trebinjski sport vrlo brzo, prema Petrovićevim riječima, “ispao je iz fokusa”.

Čak je i budžetom za 2021. godinu Grad Trebinje predvidio manja sredstva u grantu za finansiranje sporta, a iznosi 400.000KM, manje nego 2020. kada je grant za sport iznosio 450.000KM.

I dok Elektroprivreda RS iznađe načina da finansira nepostojeće klubove poput FK “Viktorije”, fudbaleri Leotara već 3 mjeseca, prema nezvaničnim informacijama, nisu primili plate.

Govori se da je riječ o 12.000KM do 15.000KM na mjesečnom nivou za sve igrače i stručni štab, a da je posljednja isplata bila 10. novembra 2020. godine.

Praznici su u FK “Leotaru” dočekani praznih ruku, ali i praznih džepova.

I dok se najavljuju reflektori na stadionu “Police”, za koje je u budžetu Trebinja ove godine predviđen 1 MILION KM, na stadionu Leotara svlačionice se ne griju!

Nedavno smo svjedočili i lošem stanju travnate površine na “Policama”, što su fudbaleri banjalučkog “Borca” iskoristili snimanjem za društvene mreže kako skaču u lokve na sred terena.

Atletska staza koštala je takođe MILION KM, a na čijem je projektu misteriozno nestalo oko 700.000KM, ako je uporedimo sa cijenama atletskih staza u regionu, a pogotovo ako znamo da je od standardne kraća za 2 trake.

Valjalo bi da nam nadležni odgovore je li loše izvođenje radova na atletskoj stazi uzrok uništavanja drenaže na stadionu “Police”?

Gdje je dugo obećavani pomoćni teren? U kakvim uslovima omladinska škola održava treninge?

Kad se sjetim Leotara, fudbalskog kluba u kojem sam kao klinac trenirao i koji sam bodrio sa tribina iz sezone u sezonu, sjetim se i riječi jednog od trenera koji nam je pokušavao probuditi nadu da će stanje u klubu jednog dana biti zadovoljavajuće, s nostalgijom se sjećajući starih i slavnih vremena kada je naš Leo bio strah i trepet Sarajevu, Želju, Borcu, Veležu i Zrinjskom.

Danas smo u situaciji da se sam Leotar plaši svojeg rukovodstva i gradskih valsti koji ga guraju već godinama u provaliju.

A, šta ih briga, niti znaju onu “bubamara, ljubav je stara, Leo, Leo, lee…”, niti je osjete, a dinar je zlatan i mio, a još miliji jer se ne znoje za njega!

Umjesto što smišljaju novu pljačku uz pomoć reflektora preko leđa našeg Lea, bolje bi im bilo da isplate igrače i stručni štab! Da, Petroviću i Mišeljiću, na vas mislim!

Kad ste već igračima dali plate od 550KM do 700KM, onda ih isplatite! Lako je tuđim novcima gloginje mlatiti, a za sebe svaki mjesec iz direktorskih fotelja elektro-energetskog sektora uzimati hiljade maraka!

Nek golovi padaju i mreže se tresu!
Đorđe Vučinić

Visoka ocjena za malu Daru

Piše: Lana Zečević


Srpska djevojčica uzdrmala svijet


Ovaj tekst je napisan u znak podrške narodima koji su preživjeli Jasenovac, porodicama i svim ljudima
koji osjećaju empatiju prema nedužnima.


Visoka ocjena na IMDb iako ga je pogledalo malo ljudi, američka kina ga prikazuju, polemika na
internetu, glavna tema današnjih razgovora, a još malo stiže i u naša kina. Srpska djevojčica je
postigla svoj cilj. Dara iz Jasenovca je odavno pokrenula diskusiju u Americi, dok se kod nas diže
prašina u zadnjih par dana. Kako i ne bi kad tema ovog filma pogađa u srž na pravi način. Za one koje
nisu upoznati, radi se o filmu „Dara iz Jasenovca“, po scenariju Nataše Drakulić.

Film opisuje stradanja srpskog naroda u koncentracionom logoru Jasenovac koji je proglašen 1941. godine. Ne smatram da je tema filma odbrana i skretanje pažnje sa zločina srpskog naroda, kako pojedinci kažu. Jedan ovakav film je potreban kako bi ostalo svjedočenje nekim sljedećim generacijama o našim precima.


Definitivno se saosjećam, jer su članovi moje porodice lično iskusili zločin i teror spomenutog logora.
Kao djevojčici mi nije bilo prijatno slušati o gnusnim sadističkim stvarima koje je moja prabaka
preživjela, ali sam željela stvoriti svijest o svemu šta je prošao srpski narod. Ne, to nisu bile lekcije iz
škola, nisu bile rečenice iz knjige nekog sprskog pisca kojima sam povjerovala. To su bile rečenice
moje prabake propraćene suzama. Iako je prošlo 70 godina kad mi je pričala, njoj je bol ista, utkana
zauvijek.

Scene koje je doživjela su zauvijek urezane u njeno sjećanje.


Dara iz Jasenovca je, naime, bila nominovana za Oskara i Zlatni Globus kao realističan prikaz ratnih
dešavanja. Nedugo nakon toga je uklonjena sa liste nominacija za nagrade. Film su nazvali srpskom
propagandom i način da skrenemo temu sa nas kao zločinaca.

Zašto se drugi filmovi o ratu nisu okarakterisali kao propaganda?

Negativne kritike američkih kritičara ne mogu spriječiti promociju ovog filma i ostvarivanje svrhe zbog koje je snimljen. Umjetnička ekspresija i izražaj Nataše Drakulić i
Predraga Antonijevuća nisu došli u obzir pri ocjenjivanju. Sama tema je krivac za gubitak nominacija.
Film je snimljen po svjedočenjima preživjelih žrtava, a ne po pretpostavkama.

Ljudi koji su doživjeli Jasenovac, ispričali su svoje priče i pomogli u stvaranju ovog filma. Ipak, drugu ratni film je ostao u konkurenciji za Oskara. Dupli standardi ili samo animozitet prema jednom narodu?

Prašina se digla, internet diskusije su počele masovno. Film će uskoro doći i u naša kina ili televizije,
pa predlažem svim ljubiteljima filmova po istinitim događajima da pogledaju film „ DARA IZ
JASENOVCA“.

Licemjer i poskupljenje struje

Da rade ono što pričaju, SNSD sa svojim koalicionim partnerima od Republike Srpske napravio bi pravi mali raj za život. Međutim, njihova priča, osim što se često mijenja, još češće je plod obmanjivanja narodnih masa, a najčešće licjemjerje i laž.

Ruku na srce, često je to i mučna priča, a pogotovo isprazni i lažni patriotizam, koji pokazuju iz dana u dan, uništavanjem i posljednjeg zdravog tkiva Republike Srpske.

Na posljednjoj sjednici, odbornik u Skupštini grada Trebinja i v.d. direktora EPRS Luka Petrović u odgovoru na moju diskusiju o nacrtu budžeta grada Trebinja za 2021. godinu osvrnuo se na to da je jedan od prijedloga Liste za pravdu i red – Nebojše Vukanovića poskupljenje električne energije.

Poskupljenje struje za njega je u tom trenutku predstavljalo nešto za šta se on nikada neće zalagati, pa je u toj zamjeni teza pokušao mene optužiti da sam ja upravo to inicirao.

Iako nikakva riječ nije bila o tome, dobro je što je Luka Petrović isukao sablju protiv poskupljenja, jer se svega par sedmica nakon toga govori o poskupljenju električne energije koje bi moglo stupiti na snagu od proljeća.

Zbog sistema za odsumporavanje dimnih gasova na RiTE Ugljevik, ova elektrana pokrenula je tarifni postupak, a Regulatorna komisija ga je odobrila, pa je cijena proizvodnje u Ugljeviku povećana. EPRS kao javni snadbjevač uputiće, prema riječima Luke Petrovića, zahtjev za izmjenu tarifnog postupka, što će uzrokovati povećanje cijena električne energije.

I naravno, nemoj da je ko pomislio da je pretrpavanje Elektroprivrede RS kao i čitavog javnog sektora zbog izbora jedan od razloga za poskupljenje struje.

Sumnjivi tenderi? Ne daj Bože. . . Možda se ponekad omakne da za nepostojeće fudbalske klubove EPRS izdvoji nešto novca, ali to je slučajnost, sitnica. . .

Možda će se ovim postupkom kompenzovati povećanje penzije od 0.84%? Hoće li tako penzioneri, vjerovatno i u većem obimu državi vratiti ovaj dodatak ili će ipak veliki humanista održati svoju riječ da se novo poskupljenje električne energije neće doticati penzionera (prema njegovim riječima one sa najnižim primanjima), kao i višečlane porodice i one koji koriste tuđu njegu i pomoć.

Novim nametima, sumnjivim tenderima, zapošljavanju kadrova Partije i licemjerju u Elektroprivredi Republike Srpske nikad kraja.

Kako radili, tako nam Bog pomogao, kako čelnicima Elektroprivrede, tako i potrošačima, ćutolozima, disidentima, običnim i neobičnim smrtnicima.

Đorđe Vučinić

Nemoj da ćutiš!

Šamar starijeg i jačeg uvijek si mogao da izbjegneš. Ne moraš imati brzinu eskivaže niti razoran udarac desnom, dovoljno je da prećutiš. Na psovku zanjemiš, na čvoku zažmiriš i nekako se sve to skonča, a ti tako šćućuren, mali i nejak iz sukoba izlaziš minimalno oštećen i srećan si jer je moglo biti i gore.

Politička partija je nanjušila da su ti roditelji u ekonomskom ćorsokaku i za glasove do devet koljena nekako će se nastaviti kotrljanje porodice uz neki vjetrić već pomenute partije. Iako bi možda trebalo da toj partiji opsuješ sve do devet koljena, umjesto onih glasova do devet koljena, ti ćeš prećutati.

Prećutaćeš profesoru kad je podrugljiv. 

Prećutaćeš poznaniku kad je odbojan.

Prećutaćeš roditeljima da ih ne sekiraš.

Prećutaćeš bilo kome ko se istrese na tebe ni krivog ni dužnog, jer mu nije dan.

Ćutanje je zlato, to je rekao jedan jako pametan čovjek. Pametan, ali ne i dobronamjeran.

Prećutala si silovanje, više puta.

Prećutao si nevjeru.

Prećutao si nekom matorom, olinjalom metuzalemu, jer je stariji.

Svo to ćutanje se u tebi toliko nakupilo, da se talozi ćutanja hvataju na svaki centimetar tvoje unutrašnjosti.

Prećutao si i opet ćeš, onda kada si joj htio šapnuti, onda kada ti se pjevalo, kada ti se vriskalo, onda kada je sve u tebi buktalo, ti si prećutao.

E pa nemoj nikada više.

Piše: Nikola Kraljević

Post prošao, praznoslovlje ne prolazi

I evo ga, osmi januar, dan nakon najradosnijeg hrišćanskog praznika – Božića. Dan koji se dugo čekao, prvenstveno jer s njim počinje i malo manje kukavička politika gospodina Mirka Ćurića, gradonačelnika Trebinja.

Tako se barem moglo zaključiti iz skupštinskih obraćanja Mirka Ćurića, koji je govorio da ne želi da se uključuje u rasprave jer je u toku božićni post.

Prosječan čovjek pomislio bi na to da Mirko uopšte ne želi da diskutuje, odnosno protivriječi, no čuda iz Mirkovih rečenica su moguća, jer nekada iz sintagmi gospodina gradonačelnika ne možete ni zaključiti, a ni naslutiti šta je htio reći.

Tako je Mirko Ćurić odlučio da svoje pravo na govor u trebinjskom parlamentu koristi isključivo nakon zaključivanja tački dnevnog reda, jer tada sebe ne dovodi u opasnost da se njegovi neistomišljenici “potegnu” za krivi navod ili repliku.

Svojim briljantnim govorima, koje, vjerujem, ni on ne razumije do kraja, uspio je izmamiti i aplauze dizača ruku vladajuće koalicije, što je veliki pomak za pojedine odbornike, koji su u svojem djelovanju morali koristiti čak dvije ruke, a ne jednu, u kojoj tradicionalno drže plavu karticu na kojoj piše “ZA”.

Ruku na srce, vladajuća koalicija dizala je i crvene kartice na kojima piše “PROTIV”. Naravno, ne protiv stranačkog zapošljavanja, niti protiv milion KM za reflektore na stadionu “Police”, niti protiv pumpanja novca u vatrogasno društvo koje služi za sipanje vode po privatnim (ali našim novcem izgrađenim) bazenima.

Čuveno “protiv” dobio je narodni poslanik Nebojša Vukanović na kolegijumu, kada je odlučeno da se zabranjuje ulazak i kratko obraćanje narodnog poslanika na sjednicu trebinjske skupštine.

Tom prilikom Gordan Mišeljić izjavio je da nema ništa protiv Vukanovića, međutim, on je legalista, tako da glasovi Saveza nezavisnih socijaldemokrata idu protiv.

Ništa ne bi bilo apsurdno da legalista Mišeljić to nije izvukao iz poslovnika koji je 2018. izmijenjen upravo zbog Nebojše Vukanovića, 5 dana nakon njegovog ulaska u Narodnu skupštinu Republike Srpske.

Ipak, Nebojša Vukanović na sjednici pojavio se u svojstvu novinara, a frustracije su se osjetile već u uvodnim minutima. I dalje nisam dobio odgovor od kolege Borislava Grubača šta mu tačno smeta u prisustvu Nebojše Vukanovića. A ko iole poznaje Vukanov rad, jasno je ko su oni koji se plaše Vukana.

Borislav Grubač

Ni od gradonačelnika Mirka Ćurića nisam dobio odgovor zašto se krije iza punice (kojoj želim sve najbolje, iako je njen zet pokušao obmanuti javnost da imam nešto protiv gospođe), zar stvarno nema ko da ga savjetuje da je mnogo jača poruka da je on sam (kao što i jeste) uzeo zemlju na obrađivanje, pa da na svom primjeru pokaže da je spreman za ispunjenje partijskog zadatka, ali i zadatka svih nas – preživjeti ako se ponovo zatvore granice, jer robne rezerve nemamo.

Gradonačelnik je ipak odgovorio pitanjem zašto mi ne smeta zemlja kolege i prijatelja Nebojše Milišića, te kako je Nešo ne obrađuje, što je apsolutna laž, a dotakao se i Ilije Stankovića, čovjeka kojem je primarno zanimanje poljoprivreda i stočarstvo, a koji je nakon revanšizma u Hidroelektranama na Trebišnjici, kada je smijenjen sa mjesta direktora (a posljednji je direktor HET-a za čijeg je mandata ovo preduzeće pozitivno poslovalo), odlučio da se bavi poljoprivredom i stočarstvom

Ipak, u drugom grmu leži zec. Najpoznatiji trebinjski kumovi bi da preuzmu svaku oblast. Naravno, po starom receptu, ispod tuđeg imena. Još samo je ostalo slikarstvo, jer su se i u muzičkoj umjetnosti isprobali u duetu.

“Daj neku o aerodromu” – M. Ćurić

S obzirom da su odbornička pitanja dostavljena i pismenim putem, a posti su prošle, čekaćemo odgovor i na pitanje kako su se pokazale spužve u borbi protiv korone.

Puna usta Luke&Mika da ja kršim mjere, najbolji su pokazatelj straha od slobodoumlja. Zamislite kad je najveći problem dvadesetjednogodišnjak koji je izašao u grad. O tempora, o mores! Znate li da se sprda čitav grad sa vama?

Osim što mene lažno optužuju kako ja navodno kršim mjere, a dvorski portali plešu kako vođa svira, evo jedna retrospektiva, ali i sa svježijim primjerima lažnih moralista:

Novogodišnja žurka Herceg TV
Luka Petrović ispred restorana “MG”, iza 23.00č.
Vladajuća koalicija izlazi iz restorana u 23.00č.
Badnji dan na Zagori, uprkos držanju lekcija da odgovorni odbornici ne idu među narod tokom pandemije
Kumovi tokom gange i rakijanja u kampanji

Ne znam da li je Mirko Ćurić, koji se predstavlja kao veliki hrišćanin, razvadio zavađene strane u Gomiljanima, jer prema mojim informacijama došlo je do velike svađe oko plaćanja gozbe između mještana-domaćina. Da li je se možda rakija morala dodatno naručivati, pa je to uzrok svađe, nije mi poznato.

Iako često u crkvi, kao “prvi hrišćanin” našeg grada, Mirko bi morao znati da nije sve u fizičkom prisustvu, već da je duhovno prisustvo mnogo bitnije.

Svojom blizinom crkvi i punim ustima hrišćanstva, Mirko pokušava kupiti indulgencije u narodu, iako ne shvata da ga ponašanje van crkve takođe opisuje, odnosno raskrinkava.

Možda Mirko može kupiti toalet papirom i makaronama pristalice, novcem diplomu, ali oproštaj će “kupiti” samo radom za dobrobit građana i polaganjem računa narodu. Hrišćanski je vjerovati u to da će dobro pobijediti, pa tako nada umire posljednja i kod našeg Mirka.

Iako je božićni post prošao, Mirku bi bio koristan post na hljebu i vodi, te da se jedno vrijeme udalji iz javnosti. Epidemiološki sjajna priča, a za uši i oči javnosti savršena. To je sjajna prilika da razmisli o svojim dosadašnjim postupcima i krene ispočetka. Nikad nije kasno za spasenje duše!

Đorđe Vučinić

Sutra počinje skupštinska borba, a po prvi put i video prenos

Prva ili takozvana konsitutivna sjednica gradskog parlamenta u Trebinju zakazana je za sutra (ponedeljak) od 10:00.

To je ujedno i premijera Liste za pravdu i red – Nebojše Vukanovića u trebinjskom parlamentu.

Prije 4 godine našoj listi je zabranjen izlazak na izbore, jer “greškom” nije upisana kao politički subjekat, a na prethodnim izborima Lista je osvojila 15% glasova, te kroz dobro poznate malverzacije i otimanje 2 mandata, Lista za pravdu i red nastupa kao druga po broju najjača stranka, sa 4 osvojena mandata.

Dajana Milišić, Nebojša Milišić, Duško Ninković i ja od sutra premijerno nastupamo u skupštinskim klupama, a oformili smo i odbornički klub “Za pravdu i red”.

Dokazaćemo im da im je nervoza bila opravdana zbog našeg izbornog rezultata, ali i da je bolje bilo da su prihvatili volju građana, koja će se svakako uskoro pokazati na djelu.

Mi nismo nikakvi političari, niti se osjećamo tako. Nismo ni ljudi koji su bili članovi bilo kakve političke partije, niti je naša nestranačka lista nešto nalik tome.

Mi smo nastali iz građanskog bunta. Mi smo glas naroda koji će se čuti skupštinskim klupama.

Naš front i djelokrug proširio se i na Skupštinu grada Trebinja. Hvala građanima, odužićemo se!

Naravno, nismo jedini predstavnici naše priče, već su tu i ostali, koji su i bili od prvog dana okupljeni oko ideje za uspostavljanje slobode, reda i pravde u našem društvu.

S obzirom da postoji velika želja u javnosti za praćenjem skupštine, a i naša da sve bude transparentno, internet magazin Moja Hercegovina izlazi u susret svim građanima i emituje prvu sjednicu Skupštine grada Trebinja, pa će tako prvi put u istoriji biti omogućen i direktan video prenos sjednice.

Sutra od 10:00 časova možete pratiti rad sjednice putem Facebook stranice Moja Hercegovina.

Ovim putem želim da im se zahvalim, što za prenos, što za objektivnost i čuvanje novinarske profesije.

Do sada je prenos bio organizovan putem radio prenosa na trebinjskom radiju kojeg možete slušati na talasu 95.9, kao i putem njihovog internet portala, što će biti i ovoga puta.

Slušamo se i gledamo iz Kulturnog centra gdje će se održavati sjednice i u budućnosti dok pandemija i situacija oko COVID-19 ne prestane.

Neka bude borba neprestana!

Đorđe Vučinić

Nušićev Mali: Gosti (priča o skupocjenom satu)

Putem mejla stigla mi je zanimljiva priča, puna simbolike (ili simbologije, što bi rekao jedan čo’jek), a u potpisu se našao pseudonim Nušićev Mali.
Kao i ovu, svaku zanimljivu priču i pismo rado ću objaviti na ovom sajtu.

GOSTI

Zima kao i svaka druga. Pretpraznično raspoloženje, regres, zimnica, kasne plate, sve skupo, penzije male i kasne, ljudi se sele u inostranstvo trbuhom za kruhom, sezonski grip hara …

Ali ipak, stižu praznici. Vrijeme je obilaszaka bliže i dalje rodbine, kumova i prijatelja.

Najviše problema pravi sezonski grip radi kojeg ne možeš kao čovjek ni da odeš, ni da obiđeš nekoga, ni da mu daš poklon.

Našoj rodbini i prijateljima su se najavili gosti iz daleka.

Sve je danima podređeno njihovom dolasku, organizaciji njihovog boravka i izboru poklona. Svakako da nije lako izabrati poklon za takve goste, jer se stvarno jako rijetko gledamo, a i ugledna su familija i u mjestu iz kojeg dolaze.

Mi im nismo najbliža rodbina ali se trudimo da ako ikako mogu čim izađu iz voza dođu prvo kod nas, kako bi im mi ukazali čast svojim gostoprimstvom jer smo im dalji rod od onih drugih, a kako bismo one druge napravili ljubomornima, jer naš tata to tako voli da radi.

Naš tata ih je dugo molio, obećao da će sve platiti što zažele, čak im je obećao i iznenađenje koje će ih sigurno oduševiti.

Na našu radost i sreću, a na žalost ove njihove bliže rodbine, odlučili su da prvo dođu kod nas i da sa nama provedu vrijeme.

Mi smo kao i svaka balkanska porodica oduševljeno čekali goste, sačekali na stanici, dovezli kući, i nikome, pa ni njihovoj bližoj rodbini nismo javili da su oni kod nas, a živimo kuća do kuće. Očekivali smo da će rodbina to saznati i da će pući od zavisti, što je i bio naš cilj.

Spremili smo večeru iznad naših mogućnosti. Tata je pozajmio pare od nekih ljudi iz inostranstva kako bismo imali sve šta smo obećali gostima.

Svi smo iščekivali taj famozni momenat kada će početi darivanje.

Mi djeca smo razmijenili poklone, većinom igračke.

Mame su darovale nakit jedna drugoj.

Tata je od njihovog tate dobio poklon, zapakovan u divan papir. Oduševljeno ga je otvarao, i potajno se nadao da nije ništa što bi bilo vrijednije od njegovog poklona gostu.

NALIV PERO, Parker, pozlaćeno. Pa divno. HVALA. Ne znamo stvarno da li je to tatino oduševljenje bilo iskreno, ali je bar nama tako izgledalo.

Onda je došao red na tatu i njegov poklon gostu.

Na gostu se vidjela nestrpljivost.
Šta li će mi pokloniti.

Obećali su lijepe poklone.

Tata mu je uručio poklon. Gost se duboko poklonio i lijepo zahvalio.

Tata ga je pitao što ga ne otvori, a on je rekao da će kući. No, na tatino insistiranje, koje je potrajalo jedan određeni period, gost je odlučio da otpakuje poklon.

Svi smo sa nestrpljenjem iščekivali reakciju tatinog važnog gosta. Sve je trajalo kao vječnost.
SAT, ROLEX, HRONOMETAR, ZLATO, DIJAMANTI.

Ni mi sami nismo znali šta je bilo zapakovano. Naše oduševljenje je bilo ogromno. Znali smo da smo ispunili očekivanja i da smo uspjeli da impresioniramo gosta.

Gost jeste bio impresioniran, ali njegova reakcija nije bila onakva kakvu smo očekivali da će biti i za poklon manje vrijednosti od toga preskupog sata. Zagledao je sat par minuta, okretao ga, nešto kao da je tražio.

Gdje ste kupili ovaj sat, upitao je tiho.

Nije važno, rekao je tata, sav ponosan, važno je da je poklon od srca. Nije važno ni gdje je kupljen ni koja mu je vrijednost. Jednostavno, vi ste nama toliko dragi da smo htjeli da vam darujemo takav poklon.

Dobro sam upoznat sa vrijednošću ovoga sata, rekao je gost.

Svi su u prostoriji zaćutali.

Odakle vam ovaj sat?

Tata, nemajući kud, i sumnjajući da nešto nije u redu reče: Sin našeg rođaka iz kuće do nas, a vašeg bliskog rođaka je ovaj sat dao našem sinu u zamjenu za autić koji mu se sviđao a roditelji nisu htjeli da mu ga kupe.

TO JE MOJ SAT!!!

Ja sam ga dobio za 30 godina rada u službi. Na njemu je pečat, ugraviran datum i serijski broj. Pakovanje od sata je kod mene u radnoj sobi, reče gost.

Ali, kako … zacrveni se tata.

Prije par godina naša rodbina, a i vaša, iz kuće do vaše, boravila je na naš poziv kod nas. Boravili su 2 sedmice. Taj sat je poklon, i nisam ga  nosio uopšte, osim u posebnim prilikama. Pošto sam u penziji, taj sat stoji u stolu moje radne sobe i nisam ga već par godina nosio.

Ne želim ni da pomislim kako je došao u vaše vlasništvo. Da li je moguće da ste dopustili da vam dijete u kuću donese nešto za šta ne znate ni čije je i da li to nekome nedostaje.

Da li tako vaspitate svoju djecu?
Da li je to primjer vašoj djeci kao i okolini u kojoj živite?
Pa vi ste ugledan građanin!!!
Jeste li ikada pomislili da je to neko dobio na poklon?
Pa kakav ste vi to čovjek koji pokušava nekoga da impresionira sa poklonom koji nije kupio, ne zna mu vrijednost, materijalnu kao ni sentimentalnu.

Onako ljut, i vidno razočaran, gost je tiho rekao tati: Molim vas da taj sat zajedno sa sinom vratite onome od koga ste ga dobili, a ja ću se sa tim ljudima potruditi da se vrati pravom vlasniku.

Ustao je, pozvao ženu i djecu da ustanu, obukao se, otišao i zauvijek nestao iz naših života.

Čuo sam priče da je sin našeg rođaka uzeo sat kada su bili kod njih u gostima.

Tata od tada više nikada nije bio isti.

Kao da mu se Svijet srušio.

Prvih 15 dana smo svima govorili da ima grip, jer je pio tablete za smirenje i za pritisak.

Onda je odlučio da napusti posao i da se preselimo u drugi grad. Nikada se više nismo ni čuli ni vidjeli sa našom rodbinom, ni bližom ni daljom.

Piše: Nušićev Mali

Kakve su reakcije studenata UIS o skidanju famozne table?

Prije par godina, Milorad Dodik zajedno sa Sonjom Karadžić Jovićević i njenom majkom Ljiljanom, inaće kćerkom i suprugom dr Radovana Karadžića, prvog predsjednika Republike Srpske, postavili su ploču ispred studentskog doma na Palama sa imenom dr Radovana Karadžića.

Dodik nije uvijek imao lijepo mišljenje o Radovanu, doduše, moguće je da ga nije ni mijenjao, ali okolnosti pod kojima je Milorad Dodik obukao patriotski dres, pronašavši tako recept za dugu i sigurnu vlast, natjerale su ga i na takav potez.

Tabla je danas skinuta, i to svega pola sata nakon konferencije za medije u kojoj je Sonja Karadžić Jovićević (SDS), inače potpredsjednica Narodne skupštine RS iz reda opozicije, uputila zahtjev za njenim skidanjem.

Sve se to dogodilo na postavljeni ultimatum Valentina Incka da tabla bude uklonjena, a Milorad Dodik je to učinio uz pomoć Karadžićeve.

Sonja je tako “spasila Dodikovu glavu”, te produžila mit o patriotskom dresu Milorada Dodika, koji će u javnost sada izaći sa poznatom pričom kako su se stranci okomili na njega, a on nije dao na srpstvo, te da nikakve veze nema sa uklanjanjem famozne ploče.

Na pitanje kako komentariše skidanje, pa i postavljanje table sa imenom dr Radovana Karadžića, predsjednik studentskog parlamenta UIS, Uroš Bjelica kazao je:

– Nisam bio upoznat do danas da će tabla biti skinuta, dok Sonja Karadžić nije izašla u javnost i rekla da se skine ploča. Mi ostajemo pri stavu da nismo za to da se skinte ploča. Kad porodica izađe i kaže da se skine tabla, teško da ja tu mogu šta da komentarišem.

Kakve su reakcije ostalih kolega, hoće li biti nekih protesta?

-Trenutno nisam upoznat, ali mi ćemo sazvati sve sjednice od omladinskog savjeta do studentskog parlamenta i unije studenata da vidimo kakav je njihov stav, a oni kad dođu i kažu: “Mi nismo za to”, onda u redu, mi ćemo to ispoštovati. Još uvijek nismo sazvali te sjednice, ali kad član porodice izađe i izjavi te stvari, mi studenti tu nema šta da tražimo. Iskreno, mi se borimo za interese studenata, za studentski standard, za bolje uslove studenata, ali opet ponavljam, ostajemo pri svojim stavovima da po nama nije trebala da se skine ta ploča.

Zašto dom nikad zvanično nije dobio ime po Radovanu Karadžiću, jeste li imali nekada takvu inicijativu?

Iskreno, niko nije pokretao tu inicijativu. Dom na Palama se zove “Studentski centar Pale”, a ploča je bila po imenu Radovana Karadžića, ali nikada nije bila inicijativa da se zvanično prezove u dom “dr Radovan Karadžić.”

Ako je porodica bila za skidanje ploče, onda nema logike i ne znam zašto mi studenti treba da kažemo da ne treba da se skida ta ploča, kazao je Uroš Bjelica.

Međutim, student 4. godine fakulteta Kineskog i engleskog jezika UIS Dejan Milošević kaže da će protesta ipak biti.

Kakva je reakcija prosječnog studenta povodom uklanjanja famozne table?

-Studenti su zgroženi ovim činom. Nakon pompezne priče oko postavljanja ploče, a nakon toga borbe oko sklanjanja iste, vjerujem da se svi među nama osjećaju kao pijuni u šahovskoj igri Milorada Dodika i Valentina Incka. Studenti su u više navrata davali izjave da im ne smeta ploča na studentskom domu i da su ponosni što se ime prvog predsjednika Republike Sprkse nalazi na ulazu u njihovo prebivalište tokom studija.

Zbog prijetnji sankcijama, Dodik je pomoću svojih ljudi u opoziciji, tačnije Sonje Karadžić Jovićević, pilatovski opravo ruke i skinuo pomenutu tablu bez da oblati svoje ime. Mi studenti smo ponosni na borbu našeg naroda u odbrambeno-otadžbinskom ratu kao i na prvake našeg naroda u to doba. U ovom trenutku možemo samo da se pitamo koliko je Dodik spreman da brani RS ako pred prvom prijetnjom sancijama radi ono što mu se kaže.

Hoće li biti neka reakcija?

-Sutra, 11.12. studenti ispred SC “pale” organizuju protest zbog ovog sramnog čina. Održaće se u podne i nadam se što većem odzivu studenata. Ne znam kakvu ćemo reakciju izazvati, ali sumnjam da se ovakve odluke mogu mijenjati dok su na čelu svih odgovornih institucija poslušnici Milorada Dodika, kazao je Dejan Milošević, inače bivši stanar ovoga doma.

Bilo kako bilo, Sonja Karadžić Jovićević odradila je Dodikov posao i skinula mu veliko breme sa vrata. Valentin Incko moraće da smisli novi “gorući problem” i hitno ga riješi, a da li će se Milorad Dodik izvući iz novih “makaza”, ostaje da se vidi.

Vjerujem da Incko ima već spremljene teme, ali moj prijedlog su korupcija, nepotizam, izborne krađe i sumnjivi tenderi javnih preduzeća.

Đorđe Vučinić

20 dana kasnije. . . neka bude borba neprestana!

Glavna tema i ključno poređenje, kako na slavama, u kafanama, tako i kroz medije, pa i u skupštinama kod nas Srba jeste ko je veći Srbin. Ta tema posebno je upečatljiva ako se nalazite na javnoj funkciji, odnosno želite da “ugrozite” nečiju fotelju.

Otkako ja pratim i pamtim politička dešavanja u Republici Srpskoj, a to je preko 10 godina “staža”, gotovo nikog nije zaobišlo to pitanje.

Po vladajućem mišljenju to je onaj koji je “blizak crkvi”, koji po svaku cijenu diže tri prsta (naravno, u svojoj avliji) i koji se u svakom momentu trudi da iskaže nacionalno osjećanje (naravno, riječima).

U takvim okolnostima i u takvim kvalifikacijama za “NAJ SRBINA”, često pobijede oni kojih bi se svaki normalan Srbin morao stiditi. I ne samo Srbin, već svaki Hrišćanin, jer ako ništa, takvi se kose u više zapovijesti Božijih.

Ne ubij. . .

Do današnjg dana nisu otkrivene ni ubice, ni naručioci ubistva Davida Dragičevića

Ne kradi. . .

Na projektu atletske staze u Trebinju ukradeno najmanje 700.000KM

Ne čini preljubu (političku, da ne ulazimo u privatnost nosilaca javnih funkcija). . .

Milan Kovač, bivši predsjednik mladih SDS-a a trebutno odbornk u budućem sazivu trebinjske skupštine ispred Ujedinjene Srpske

Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga. . .

Ne poželi ništa što je tuđe. . .

Ne pravi idola niti kakva lika, nemoj im se klanjati niti im služiti. . .

Sanja Vulić, poslanik u Parlamentu BiH, poznata po rečenici “On (Dodik ) je za mene Bog.”

Ipak, vlastodršci se drže Dodikove formule za uspjeh, u kojoj Otac nacije kaže da ako želiš uspjeh u političkom smislu, moraš biti “dobar sa Crkvom”.

To su doslovno prihvatili njegovi puleni u Trebinju, pa su litiju koja je u jeku borbe za svetinje bila od Mrkonjića do Trebinja pokušali pretvoriti u svoju promociju.

No, od takvih moralnih vertikala nije ni za očekivati ništa drugo. Oni Crkvu ne shvataju kao stub hrišćanstva, već kao jednu od poluga njihove vlasti. Tako, kad ne mogu direktno da kontrolišu i šuruju sa crkvenim licima, što su, ruku na srce, mogli u ranijim godinama, odlučuju se na drugačije poteze.

Šta bolje opisuje njihovo osjećanje vjere, nego dijeljenje paketa sirotinji, naočigled svih građana, u subotu (koja je pazarni dan u Trebinju), u centru grada, na predizborni dan šutnje?

Prema nezvaničnim informacijama, više (nečijih, (čitaj: naših)) stotina hiljada maraka sprženo je u izbornom vikendu.

Plači voljena zemljo! Zamislite da platite nekoga da bi odabrao vašu politiku koji provodite preko 20 godina u Republici Sprkoj!?

Hajde što plaćate, ucjenjujete podređene, pravite spiskove sigurnih glasova koji su vam čak i ispadali na ulicama, ali šta ste uradilii makar da zamažete oči narodu?

Osim što ste ozbiljno udarili na COVID-19, spužvama?

A mjesecima kasnije ste dopustili da se pacijenti, sugrađani, komšije, rodbina, prijatelji …. ovako liječe?

Pitam se je li stvarni gradonačelnik Trebinja, Luka Petrović ovako dočekan u trebinjskoj bolnici?

Ne znam ni kako je dočekan kada je sa formalnim gradonačelnikom Trebinja posjećivao biračka mjesta na dan izbora, ali vjerujem da nije kao ja u gradskoj izbornoj komisiji tog jutra kada sam otišao da se žalim na istjerivanje našeg posmatrača, na ivici fizičkog sukoba sa određenim ljudima u trebinjskom GIK-u.

Isti taj GIK “slučajno” je pogriješio na više izbornih mjesta sa zapisnicima, te Bojanu Milićeviću, za kojeg sam uvjeren da je imao veću podršku građana, oduzeo desetine glasova.

Bojan MIlićević (Za pravdu i red, lista Nebojše Vukanovića)

Da cirkus od crvenom bojom obojenog GIK-a bude veći, a prevaga jedne od struja SNSD-a jača, tako se u skupštinskim klupama u budućem sazivu neće naći Blagoje Šupić, Mirjana Ninković i Tijana Lučić, za koje se spekiliše iza kulisa da su “pokradeni” u crvenom “doiksavanju”.

Zanimljivo je da su prošli pojedinci koji su se žalili na Lukin populizam putem ukidanja odbroničkih dodataka, a istovremeno građenje i kupovinu više nekretnina. No, o tome uskoro, svečanijom prilikom.

O “poštarima” iz NDP-a pisaću čim CIK uvaži prigovore i kazni Zorana Pologoša, falsifikatora i prevaranta. Ako CIK ostane nijem na to, što je po meni samo teoretska šansa, onda neka se dobro pripreme za sjednice trebinjske skupštine.

Bilo kako bilo, čekao sam 20 dana, ali ovo je zemlja apsurda koja uvijek iznenadi, tako da sam se i sada oglasio izgleda prerano, jer sam planirao da sačekam i zvanične rezultate ili barem one koji slute kakav je konalčan rezultat izbora, pa da se tim putem oglasim.

Ponosan sam na sve koji su uložili 0 ( n u l a ) maraka za kupovinu glasova. Hvala i svima koji su odabrali Za pravdu i red, listu Nebojše Vukanovića, kao i onima koji su stavili “X” pored mojeg imena. Zbog vas slobodoumnih i neucijenjenih postajem najmlađi odbornik u istoriji trebinjske skupštine.

Kao i do sada, boriću se za opštu stvar a daću i prvo obećanje, a to je – biće zanimljivo!

Čestitam svima koji su kao i naša lista izašli na izbore, bez ucjena, bez kupovine, bez prljavštine i falsifikovanja!

Kad se ostali odvaže da tako izađu na izbore, čestitaću i njima. Upravo je u tome naša pobjeda.

I da, neću zaboraviti riječi Luke Petrovića, budućeg kolege-odbornika koji je prije dva dana na ATV-u rekao da želi konstruktivnu opoziciju kojoj neće biti uskraćen nijedan odgovor.

Čovjek se drži za riječ, a vo za rogove.

-narodna poslovica

Đorđe Vučinić