„Šuti bolan.“ U momentu kada sam uhvatila par minuta da poslušam lokalnu sjednicu Skupštine Gacko, čule su se jedino ove riječi. Zaista ne znam iz čijih usta su dolazile, no to za ovo pisanije nije ni važno. Sprega nekulture i neobrazovanja već dugo vremena radi svoje, a to direktno pokazuje izostanak volje da se čuje druga strana. Kada ulazite u dijalog, veoma je bitno imati argumente. Pored njih, važno je imati i vještinu da istima baratate. S obzirom da je naš obrazovni sistem u prilično lošem stanju, ne možemo očekivati da će većina malih đaka porasti u ljude koji će ovu vještinu razviti. A to nam je neophodno zarad bolje budućnosti i razvoja.
Obrazovanje jeste važno posmatrano sa različitih aspekata. Prilično široka tema kojoj se ne posvećuje dovoljno prostora. Pritom, ne mislim samo na škole, već i na neformalni lični razvoj i učenje. Mehaničko ubacivanje termina, pojmova, godina, stranih jezika, ne može oplemeniti vijuge đaka. Postaju nezainteresovani za rad. Toliko gradiva, a na kraju rijetko ko dobije nešto efektivno za kasnije.
Potrebno je doći do tačke na slobodnoj površini, u otvorenom društvu, gdje će presudan uticaj na svaku odluku imati cjelokupno društvo, a vodeći se sistemom predstavničke demokratije i savremenog parlamentarizma (u prvi plan dolaze političke partije, a naši životi ne smiju biti ograničeni na njigove koristi) koji postoji u izuzetno lošem stanju na našim prostorima, za to se trebaju izboriti nosioci slobodnih mandata. Ostvareni i krajnji interesi kolektiva, zavise od odnosa koji se uspostavi između građana i njihovih predstavnika.
Kako je Aristotel govorio, za opstanak jedne države, presudno je da njeni građani žele da žive zajedno. Sada ću se prebaciti u 2021. godinu i kazati da je nama presudna sama želja da živimo, a ne da preživljavamo. U skladu sa njom preostaje nam samo jedno. Djelanje. Kako je rekao jedan autor, čijeg imena trenutno ne mogu da se sjetim: „Misao je majka djelanja, a vaša vjerovanja zaista mogu da se ostvare.“ Čovjek je apsolutno imao pravo, a ova sentenca važi i danas. Ta moralna misao mora pronaći put do primjene u našem društvu. Država je filosofima često značila moralno prisnu zajednicu njenih građana. Ti građani su zajedno odlučivali o svim odlukama koje su se donosile i manje ili više bitno, uticale na egzistenciju te cjeline. Prije par dana, dok sam skrolovala (u našem, srpskom jeziku, po stručnjacima ne postoji riječ koja bi zamijenila ovu tuđicu, što je direktan odraz na razvoj jezika, a jezik prati društvo) socijalne mreže, naišla sam na fotografije jednog putnika koji je posjetio Grčku i zabilježio da još uvijek, u nekim mjestima, stanovnici imaju okupljanja u parkovima gdje se dogovaraju o daljim koracima ka razvoju svojih gradova, dok naši nosioci političkih funkcija, jedni drugima govore „šuti bolan.“ Možda neko smatra da ovakve opaske nemaju veze sa ovim što pominjem. Ja sam sigurna da im je izvor baš tu. Svaki problem unutar sistema, izbija na površinu i prelazi na njegove ostale dijelove. Ili obrnuto.
Simptomi nebrige koji nastupe nakon podijeljenih mandata, moraju sa enormnim imperativom biti otklonjeni. Tu se ponovo vraćamo na obrazovanje, konstantan napredak i rad, kao i na proces jačanja institucija. Dok sam prethodnih dana razmišljala o tome na koji način pokrenuti javne organe, pa makar i u najmanjem stepenu, rodila se jedna koncepcija. Ljudi ne poznajusvoja prava, ovlašćenja kojima kao građani raspolažu, a u zdravom kolektivu, institucije nemaju mogućnost (da biraju da li će ili neće reagovati), već isključivu zakonsku obavezu. Zbog čega, uz izvršenje svojih zakonskih obaveza, ne tražite i zaštitu svojih prava? Uposlite prstiće ljudima koji su plaćeni našim budžetom, jer samo na taj način možemo krenuti ka još uvijek mogućem oporavku naše države. Pronađite mjesto i način da svi pojedinačno, a u opštem interesu, utičemo na mjere čiji je krajnji cilj razvoj u svim domenima zajednice. Potrebno je suočiti se sa nekim pojavama kako bi se nešto eventualno promijenilo, u dugoročnom smislu. Takođe, moramo zajedno raditi na podizanju značaja ljudskih života, jačanju ljudskih prava uz istovremeno ispunjavanje svih obaveza, poštovanje normi koje prvenstveno moraju poštovati institucije koje ih donose (polazna tačka svega jeste pravosuđe), buđenje odgovornosti predstavnika unutar sistema (kao i medija), revizija kompletne države (a nju čine i stanovnici, dakle od individualnog do kolektivnog morala, do one revizije svima poznate), vježbanje kritičkog razmišljanje, a samim tim će i volja da se založimo postajati veća.
Ekonomski mjehurić koji prikazuju kao garanciju napretka, moramo probiti i zaista raditi na njegovom razvoju. Intelektualac će uvijek štititi profesiju, šta god stajalo naspram nje i pokušavalo da je uvuče u svoj mulj. Starije generacije moraju da se vrate na ispravniji put i pokažu svoje stečeno iskustvo. Mlađe generacije moraju da rade na svom razvoju, ukoliko postoji želja da naša otadžbina opstane. Znamo kome dugujemo da je sačuvamo.
Školstvo nam treba pružiti kvalitetne kadrove. To je i cilj njegovog postojanja. Takvi ljudi mogu prepoznati anomalije, upravljati rizicima, uticati na održivi razvoj i uložiti trud u postojanje zrelog sistema. Pitanje je, koliko su današnji nosioci funkcija (apsolutno od najmanje do najznačajnije) sposobni izboriti se sa negativnim faktorima. Nužno je djeci otvoriti neka nova vrata i dati prostor za razmišljanje. Oni će vremenom postati obrazovani, mladi ljudi koji imaju kapacitete da se suoče sa devijantnim pojavama. Kako je pisao Haruki Murakami, od škole treba tražiti da djeci obezbijedi mjesto na kom će moći da opstane jedinstvenost svakog djeteta ponaosob. Kao zaključak, kazaću da je stanje obrazovnog sistema, ogledalo stanja u društvu. Moram spomenuti i jedan tekst profesorice Zagorke Grahovac, a on nosi naziv „Uvozimo smeće a izvozimo genijalce.“ Tu je sve rečeno. Prilika koja znači moguću promjenu, jeste izborni proces. Pametno koristite svoja biračka prava. Njima niko ne smije manipulisati. Ovdje ću stati jer sve što pišem predstavlja začarani krug ovog sistema, a iz njega moramo iskočiti.
Možda nekome vezano za ovo, a nekome ne, zamoliću svakoga ko bude čitao da pozove broj 17763 (Republika Srpska) i tako pomogne ugroženim porodicama, preko Humanitarne organizacije „Srbi za Srbe.“ Na takav način bismo svi trebali biti jedni uz druge.
Nikolina Jelić
ČITAMO LI SE?! 