Januar je kod Srba mjesec sa ubjedljivo “najgušćim rasporedom” praznika. Prosječan Srbin se hvata za novčanik i za glavu već nakon Božića i teško mu pada to što baš januar ima 31 dan, a ne kao februar, koji je onima koji nisu zaljubljeni ili ne slave Svetog Trifuna praktično bez praznika.
Pored Nove godine, reprize, Ignjatdana i Božića tu je možda i najčuveniji praznik u Bosni i Hercegovini – Šćepandan.
Ne zato što se kao krsna slava proslavlja u velikom broju domova, već zato što ga u Federaciji osporavaju, a u Republici Srpskoj zloupotrebljavaju.
Da, da, zloupotrebljavaju, dobro ste pročitali! Gade ga onima koji su tada uveliko mrznuli po planinama, mirisali barut i prolazili kroz minska polja. Gade ga i onima koji se tada nisu ni rodili, jer ako je srpstvo ono što oni predstavljaju i rade – mnogi će ovaj praznik preskočiti u ionako zgusnutom rasporedu januara.
Kako da naučimo nekog značaju praznovanja rođendana Republike Srpske ako im ta ista Republika okrene leđa još od porodilišta, gdje vam plaše roditelje dok ne donesu kovertu, a kad se koverta pojavi odjednom je sa bebom sve u redu?
Pitajte studente i njihove roditelje kako i zašto se najčešće opredjeljuju za zanimanje. Da li je jedan od glavnih kriterujuma taj da to zanimanje može poslužiti i na Zapadu?
Zašto svi bježe od prosvjete? Pitajte prosječnog profesora je li zadovoljan stanjem u prosvjeti. Počevši od kvaliteta nastave, sve nižih kriterijuma za đake, često neuslova u kojima se radi, pa sve do plata i konkursa za prijem novih skupljača glasova, pardon, nastavnika.
Rijeke guramo u cijevi da bi “tamo neki” jednakiji hrišćanin i brat Srbin zaradio basnoslovne cifre, a manje jednake Srbe ćemo pustiti da se bore sa nabujalim rijekama i kataklizmom jer je neko stavio svoj profit ispred ekositema.
Baš nas boli briga za rudnik na Ozrenu ili Trgovsku goru i nuklearni otpad koji direktno ugrožava zdravlje i živote desetina hiljada Srba.
Javna preduzeća su nam kao bankomati, krediti se dižu koliko je kome potrebno “iz vrha”, a milioni su postali svakodnevna dosadna informacija i nešto toliko apstraktno a ujedno nebitno.
Nebitno, s obzirom da običnom narodu ne ide “ni iz džepa, ni u džep”, ali baš zato što prosječan Srbin ne shvati da je ostao bez svog novca i prije nego što mu je došao u džep.
Patriote imaju najljepšu i najsrpskiju priču baš onda kada dižu kredite čije kamate padaju na teret prosječnog Srbina ali čija glavnica završava u njihovim novim vikendicama na primorju, u stanovima po Londonu, Beču, Moskvi i Beogradu na vodi.
Kako naučiti svoje dijete patriotizmu ako se danas za patriotizam hvataju najviše oni koji vam ne daju prići hljebu bez da se dobro ne dokažete za “pravu opciju”?
Kako proslaviti Novu godinu, Božić i 9. januar sa 590KM minimalca?
Sjete li se ikada boračke kategorije oni kojima su danas puna usta stvaranja Republike Srpske?
Je li slučaj Branislava Zeljkovića u vrijeme zdravstvenog haosa naše otadžbine patriotizam? Da nije u pritvoru, sigurno bi i on bio jedan od dobitnika sinoćnjih ordena.
Zar onima koji su simbol dezerterstva, šverca nafte i cigara može nešto značiti Republika Srpska?
Koliko su zastave na čelu sa ovom “najdužom zastavom u istoriji Evrope” koja će se zavioriti danas u režiji SNSD-a u Istočnom Sarajevu poboljšale životni standard Srba u Republici Srpskoj?
Je li, patriote, Srbin nije Srbin ako nije član “crvene koalicije” ?
Ima li nešto ogavnije od lažnog srbovanja čiji je isključivi cilj stvaranje lažne slike i prikupljanje jeftinih poena kod onih najranjivijih?
Srpstvo je često nešto apstraktno, nešto što je satkano od epskih junaka i pričama o pobjedama srpske vojske u ratovima koji nas nisu zaobilazili tokom bogate i duge istorije.
Srpstvo se doživljava kao uzvišen osjećaj koji te stavlja rame uz rame sa, ni manje ni više, nego Obilićem, naročito ako se popije koja više.
Bio stvaran lik ili samo naziv epskog junaka koji je na ovaj ili onaj način ubio Murata, Miloš Obilić je svakako simbol hrabrosti i žrtve za srpstvo. Mi u novijem vremenu imamo istoimeni fudbalski klub koji je simbol beščašća i kriminala i koji je sasvim sigurno simbol jednog perioda srpske istorije.
Plašim se da nikako ne shvatamo da će se ovo danas već sutra zvati istorija.
A kako ćemo i shvatiti kad nacionalna pitanja tretiramo kao instant sredstva za opstanak na vlasti.
Ranjivi srpski narod najosjetljiviji je na srpstvo, a to “krvoločne hijene” najbolje znaju.
Od dvoglavog orla u njihovim rukama ne ostaje ni perje.
Na mnogaja ljeta, ozdravićeš Republiko Srpska!
Tek predstoje borbe za tebe protiv onog najgoreg, unutrašnjeg neprijatelja koji se lažno kune u tebe.
Protiv nepotizma, protiv korupcije, protiv kriminala, protiv jednoumlja, protiv bijele kuge. . .
Zbog onih koji su te u rovovima zamišljali mnogo drugačije, srećan ti rođendan Republiko Srpska!
Đorđe Vučinić
ČITAMO LI SE?! 