Vrijeme kada se govornici plaše govora

 

 

Ako porobite nekog, nemojte misliti da ste njegov mentalitet učinili slabijim.

Lav je kralj i u džungli i u kavezu.

Ova situacija sa Novakom me natjerala da svoje misli napokon iznesem na vidjelo.

Nepravda koja je učinjena, nažalost je samo još jedan od primjera koji su nas zadesili kao (ne)čovječanstvo. Godinama ga nisu mogli poraziti, pa su ga „porazili“ učinivši ga „nemoćnim i nesrećnim“.

I tako nam je svuda u svijetu.

Svoj ego hrane zlobom.

Nagon za sticanjem i posjedovanjem osnažen je nad inteligencijom i sposobnostima.

Tuđa nesreća i nevolja pothranjuju njihovu (ne)sreću.

Tuđa tuga osnažuje njihovu radost.

Svijet ima dovoljno blaga za svakog, pa zašto onda nekom oduzeti sve, da bi neko imao višak?

Podvale, spletke, laži, tračarenje, ogovaranje… Sve su ovo sredstva kojima se služe za „uspostavljanje autoriteta“, naglu „prevlast“ i mamljenje „stida“ na lica nedužnih.

I još na kraju sebe nazivaju vjernicima.

Prijateljski umiljati glasovi sve su sličniji režanju, a zagrljaji ranjavanju.

Bahatošću prikrivaju neznanje i nedostatak obrazovanja.

Bezobrazlukom prikrivaju strah.

Nisu ni svjesni da im je „jedan običan radnik“ vjerovatno veći prijatelj od onog kome slijepo vjeruju.

Oprostite mi za naslov ukoliko Vam se čini preuveličanim, jer nije trebao predstavljati neku filozofiju, već nešto čime samu sebe preispitujem svaki dan, kao jedno obično ljudsko biće.

Da pojasnim, neki koji bi „u ono pravo vrijeme“ bili govornici reformatori, ćute i ponizno „klimaju glavama“, skrivajući se iza sjenki nažalost nadređenih.

Sve ovo vidim i zaključujem iza očiju jednog običnog studenta i plašim se kako će sve to izgledati tamo kasnije.

Možda trošim riječi, možda će me neki ismijati, neki samo odmahnuti glavom, a neki ipak podržati, ali ja nekako još uvijek vjerujem u promjene i ne plašim se kritika, jer jedna od onih „dosadnih lekcija“ u Banjalučkoj Gimnaziji naučila me je da je Aristotel rekao : „Postoji samo jedan način da izbjegnete kritike: da ne govorite ništa, ne radite ništa i budete ništa“.

Pa hajde onda da ne budemo ništa i da zajedno napravimo nešto!

Anastasija Gavrilović

Published by djvucinic

Pisac, kolumnista, disident, student Pravnog fakulteta u Novom Sadu i najmlađi odbornik u istoriji Skupštine grada Trebinja

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: