Dušo

Dok se zvijezde nebom roje,
Plaču male oči tvoje
Gledaš nebo, tražiš nadu
A smrt je tu, čeka na pragu

Opet okice, sklopiti nećeš
Nema sunca, nema sreće
Ubija me dušo, svaka suza tvoja
Ova tvoja bol, biće i moja

Biće dušo bol, bol roda tvoga
Da se pamti sudba tvoja
Da se pamte, oči male, što su strahom isplakale

Sada te pokri, plašt života
Što preživi ti, bila je grozota
Padni dušo u miran sanak, sutra već je novi danak

Zaspi dušo, tugu će voda, odnijeti negdje u daleka mora
Stopiće se u beskraj suza mala, što junački ti s lica pala

Pašće jednom i sile mraka, ogrijaće sunce predaka
Ogrijaće sunce srpskog roda
Živjeće dušo i tvoja sloboda

David Vučurević

Prst na čelo, jadan ne bio!

Veliki Njegoš u Gorskom vijencu kaže: “Ko na brdo, ak’ imalo stoji, više vidi no onaj pod brdom.”

Koliko puta smo bili u situaciji da kritikujemo i komentarišemo, evo počevši od lika i djela Đorđa Balaševića pa do “Dare iz Jasenovca” šta je to trebalo dodati, šta oduzeti u filmu, što je posljednjih dana u žiži javnosti.

Činjenica da je glavna tema u posljednjih par dana Jasenovac, a nije Cecin sin ili isprazna priča o ovome ili onome, može da raduje. Jako teška i kompleksna tema, o kojoj bi svako od nas trebao znati par činjenica u podne, u ponoć.

O Jasenovcu smo mogli isto saznati i prije filma, ali na “teži način”, kroz čitanje “dosadne” literature. Ipak, nova vremena donose nov način života, a u “Instagram vremenima” fokus je na drugačijim sadržajima, te u životnoj brzini današnjice nije tako lako naći ni vremena, a ni volje za knjigu, samostalna istraživanja i teme koje nisu “IN”.

Svakako da je stavljanje jedne ovakve teme na filmsko platno odlično, prije svega jer se podsjećamo na neke stvari koje bismo u svakodnevnici “zbili u ćošak”. Dobro je što ovakve teme stižu u novijim formatima i što iste, na pravi način, dižu prašinu po društvenim mrežama.

Slagaćemo sebe ako kažemo da bez ovakvog filma ne bismo imali priliku da saznamo nešto o Jasenovcu, kao i o bilo čemu drugom na ovom svijetu. Svako je gospodar svojih interesovanja, svojih postupaka i građenja sebe.

Do pojedinca je hoće li baciti smeće u kantu ili ga izbaciti kroz prozor automobila, s mosta ili na ulicu.

Do svakoga od nas je koliko ćemo raditi na sebi i koliko ćemo biti upućeni u određene teme. Fakulteti, naravno, pružaju određenu vrstu znanja, ali to niti smije da bude granica našeg interesovanja, niti je cilj da se ograničimo samo na jednu oblast, a sve druge da nisu u našem djelokrugu, jer se itekako mnoge tiču nas!

Tako dolazimo u situaciju da i kada razumijemo (a često razumijemo) procese u državi i društvu, a još češće se ne slažemo sa istim, ne reagujemo, jer, ne tiče nas se.

A onda Đorđe Balašević izvede hiljade ljudi na ulice, neke iz ljubavi prema njegovim romantičnim stihovima, neke iz ljubavi prema njegovoj disidentskoj noti, a veliku većinu to što niko neće zamjeriti ako i sazna da su bili tamo.

Neću reći da njegova popularnost i posebnost s umjetničke strane nije ujedinila ljude za njegov posljednji oproštaj, ali dovoljno je pogledati program RTS-a, gdje živ godinama nije imao ni jednu minutu prostora. Kad je postao bezopasan, dobio je prostor, a to upravo govori o mentalitetu “nezamjeranja”, jer da je htio da ga promoviše isključivo sa one romantične strane, urednik RTS-a je to mogao, ali pusti đa’ola, ipak je Đorđe pričao protiv vlasti.

Do pojedinca je kako će se ponašati, hoće li gledati “svoja posla” ili posao svih nas, jer je pitanje dana kada će se njegova branša ili ličnost naći na meti nepravde.

Pad Bastilje

Sve će se ovo jednom zvati juče. Kao što se i francuska revolucija zove prošlost, kao i Josip Broz Tito o kojem možemo danas čuti svakojake kritike, kao što ćemo moći sutra o Dodiku, čim padne s vlasti. A životi će nam biti i ostati licemjerni ako budemo isključivo kritikovali greške iz prošlosti, a budemo ostavljali nove greške za ispiranje usta potomcima.

A ko će kako raditi, ko će koliko smjeti, sve je do pojedinačnog slučaja. Ipak, da bi se shvatio značaj određenih tema, one moraju biti pristupačne većini i na način koji će najlakše konzumirati većina.

U sistemu gdje je medijska blokada uz kontranapade u vidu medijskih spinova svakodnevna pojava, jasno je da je takav zadatak mnogo teži, ali kreiranjem lažne slike o pojedinim temama ne znači da je ono što je plasirano javnosti tako, niti znači da nema lijeka i protiv toga.

Diktatura se čini nepobjedivom, a njen temelj je upravo svaki pojedinac koji izabere da nekome da mjesečno par hiljada KM uz mnoštvo privilegija u zamjenu za 50KM ili rođakov pripravnički rad. A taj koji nudi sitnice na koje kao društvo pristajemo opet ima nekog iznad sebe, koji ima gladnija usta i ujedno još lažniju sliku o sebi, koju mu grade oni koji ga stvarno doživljavaju kao gospodara bez kojeg nema ni života a nii smrti.

Do tebe je hoćeš li iskoristiti svoje pravo glasa i na koji način. Naravno, 9 od 10 ljudi je politički nepismeno, ako ne i u većem procentu. Najveći broj ljudi ne zna koja je podjela vlasti, a kamoli ko je sve na političkoj sceni. I naravno da takvo stanje odgovara onima koji političkom zloupotrebom dolaze do nezamislivih novaca.

Ne radi se samo o politici, već o našoj nezainteresovanosti za svaku poru života, a svemu tome umnogome doprinosi da se informišemo putem 2-3 FB statusa, člankom iz novina i to nam sve daje lažnu sliku kako dovoljno znamo o temi, jer smo pokupili ključne informacije iz tih šturih analiza ili spinova, da možemo njima baratati po kafanama.

Zato se lako dijelimo na ove ili one, a još lakše prelazimo kod onih drugih, jer tamo gdje smo, nismo zbog suštine, niti ulazimo u srž i ideologiju priče, ma koja god to bila.

Ne mora se raditi o stranačkim dresovima, ovo je tako karakteristično za navijačke dresove. I onda kad neko pređe da navija za drugi klub možemo shvatiti da tu nije bio iz ljubavi prema klubu, niti fudbalu, već zbog potpuno drugih interesa ili priča.

A sve to je posljedica nas koji sve u životu posmatramo i radimo površno, tek onoliko “za prolaz”. Zato smo laka meta za sve moguće vrste manipulacija, jer smo šuplji na sve strane.

Zato će bolja vremena doći kad i sami budemo bolji. Kad očistimo svoje dvorište i zapitamo se koja je naša uloga u društvu, koliko smo žrtvovali sebe za dobrobit zajednice, bilo na umjetničkom, bilo na sportskom ili bilo kom trećem planu, budemo primjer drugima, a svako u svojoj sferi, onda će se i državni aparat i sistem lako stopiti sa postojećim sistemom vrijednosti.

A i tada, kao i danas, predstavljaće nas prosječan pripadnik naše društvene zajednice, sa kojim se identifikujemo.

Zato, pamet u glavu, budi koristan, probudi se, pokreni se, ne budi biljka! Minut je do 12!

Đorđe Vučinić

Prva plata od novembra i licemjerno saopštenje uprave

Svega par sati prije treninga koji je bio zakazan za danas od 14:00 časova legao je i prvi novac za fudbalere FK “Leotara”.

S obzirom da su pritisci urodili plodom, a i da igrači ponovo ne bi izašli na teren, uprava kluba odlučila je da uplati i tu “crkavicu” od 550 ili 700KM po igraču, a radnica zadužena za održavanje higijene sportske opreme isplaćena je sa dvije plate, što je i bio njen uslov da ne nastavi sa štrajkom.

Anonimni sagovornik lokalnog sportskog portala Herceg-sport pokušao je da obmane javnost, ali dobro je što je moja pisanja demantovao djelima, pa je nakon tri mjeseca smogao snage uplatiti igračima ono što im pripada! Ili barem trećinu.

Od koga je i previše je!

Jasno je da u lokalnom SNSD-u i njegovim visokim funkcionerima ne nedostaje mašte kada su u pitanju isprazna obećanja koja lijepo zvuče, kao i projekti gdje se još maštovitije, a i, kako to rekoše u predsjednštvu kluba, energično “ugrađuje”.

Dobro je da reaguju na kritike i što su napokon isplatili plate, ali nije dobro da obmanjuju javnost.

Ako je dnevna politika to što omladinska škola ima horor uslove za treninge, dok se godinama obećava izgradnja terena sa vještačkom travom, to što igrači nisu isplaćeni mjesecima, što se sportska oprema nije prala zbog neisplaćenih plata, to što se ne griju svlačionice, čija je rekonstrukcija takođe obećana i to što je prvi šampion zajedničke lige BiH opljačkan, zadužen i otjeran u beton ligu, onda svaka čast!

Znam da i vi znate da su neki, kako se nazivaju “novinarima”, odnosno partijski bilježnici sa dvorskih portala odbili da pišu o ovoj temi, ali na vašu žalost oni nisu jedini “prozor u svijet”.

Vratite Leotar u Premijer ligu BiH, isplatite redovno igrače pristojnim platama, obezbijedite uslove za stvaranje novih talenata, ne smišljajte nove prevare i ne dajte mi nikakvog povoda da negativno kritikujem rad uprave FK “Leotar”.

A do tada, sve po zasluzi, za pravdu, red i istinu!

Đorđe Vučinić

Novi problemi u FK “Leotar”

Stanje u fudbalskom klubu “Leotar” sve je gore i gore. Pored toga što su igrači i zaposleni u klubu posljednji put primili platu 10. novembra prošle godine, problemima, čini se, nikad kraja.

Valjalo bi da Gordan Mišeljić, predsjednik upravnog odbora fudbalskog kluba “Leotar” , direktor Hidroelektrana na Trebišnjici i zamjenik kluba odbornika SNSD-a u Skupštini grada Trebinja odgovori na pitanje da li su zaposleni koji rade na održavanju higijene, odnosno pranju sportske opreme, stupili u štrajk zbog neisplaćenih plata?

Fudbaleri Leotara u srijedu, 17. februara nisu održali dnevni trening koji je predviđen na stadionu “Police”. Ni na jučerašnjem treningu nije bilo fudbala, a igračima je obećana isplata zaostalih plata na današnjem treningu. Ukoliko se ne dogodi isplata ni ovoga puta, trening ponovo neće biti održan.

I dok se baca milion maraka na atletsku stazu, a planiran je još jedan milion za reflektore, igrači i klub ponovo su dovedeni do najnižih grana.

Valjalo bi i da gradonačelnik Mirko Ćurić izađe u javnost i kaže šta je sa izgradnjom pomoćog terena u bivšoj kasarni sa vještačkom travom, što je obećao u vrijeme postavljanja najnovije uprave FK “Leotar”.

FK “Leotar” je nepresušna tema ako govorimo o malverzacijama, uništavanju (nekada) stabilnog i uspješnog sportskog kolektiva, pljijenu oko kojeg se skupljaju hijene.

Dajte osnovne uslove omladinskoj školi da njeguje i stvara nove talente! Dajte igračima bar to malo novaca koji im ugovorom pripadaju! Nemojte stadion “Police” posmatrati samo kao savršeno mjesto zločina!

Ne pišem ovo jer imam nešto lično protiv bilo koga iz uprava, kako prijašnjih, tako i sadašnje. Pišem ovo iz srca mnogih Trebinjaca koja se stežu kad pomisle na naš klub i stanje u koje je doveden.

Kritika služi kao korektivni faktor, ne bi li usmjerila na pravi put, što je često previše teška riječ, jer je pravi put toliko daleko, da se samo “spašava što se spasiti može”.

Osim što fudbaleri Leotara, izgleda, ne igraju za platu, do novih odluka Republičkog kriznog štaba, neće igrati ni za publiku, jer je zbog pandemije virusa korona zabranjen ulaz za navijače na stadione širom Republike Srpske.

Đorđe Vučinić

Zašto toliki strah od samopouzdanja? Zar je „biti drugačiji“ grijeh?

Strah od onog „famoznog“ šta će ko reći ili misliti toliko je uobičajen, da neki ljudi ne mogu uživati u svom životu onako kako žele, niti raditi ono što ih čini srećnima upravo zato što „vode borbu“ sa ovim strahom.

Evidentno je da se svako od nas susreo sa tim, iz želje da se svidimo baš svima i da svi imaju pozitivno mišljenje o nama, što je zapravo nemoguće, jer se u realnosti svakodnevno susrećemo sa ljudima koji nam se svide ili ne, kao i mi njima.

Pokušavajući prilagoditi se i približiti sebe drugima, sve više se udaljavamo od nas samih.

Zar je cilj u potpunosti izgubiti sebe? Ne smijemo dopustiti strahu od tuđeg mišljenja da „ranjava“ naš život i njegovu ljepotu čini hendikepom.

Ako budemo radili onako kako drugi to od nas žele, bićemo njihov zatvorenik. Njihov rob. A da li ćemo priliku za život i sve ono što nam on pruža protraćiti robujući drugima?

Nekada se desi da jednostavno zaboravimo na sve oko sebe. Krenemo naprijed sa ljudima koje nam srce voli, radeći ono što nam upravo ono kaže. Tada, nesvjesno, započinjemo borbu protiv ovog straha neprihvaćenosti i na dobrom smo putu, polako vraćajući samopouzdanje.

Međutim, oni sa malo slabijom psihom, labilnije ličnosti, već u drugom momentu sjete se šta im je neko drugi rekao, ili šta bi mogli reći, te se opet povlače.

To su nepotrebna patnja i bol koje sami sebi prouzrokujemo.

Prijatelj ne može biti neko ko nam uporno nameće svoje mišljenje, do te mjere da uslovljava, te nam stvara osjećaj manje vrijednosti.

Možda smo previše dobri, da ne vidimo zlo i ljubomoru u ljudima, koji nezadovoljni sobom, usljed nemogućnosti da promijene svoj život, žele da mijenjaju naš i upravljaju nama.

Razlike su, uopšteno govoreći, sve više izvor sukoba u svim slojevima društva, a često zbog opšteg nedostatka tolerancije dolazi do osude  i omalovažavanja svih drugih koji imaju drugačije razmišljanje.

Temeljno etičko načelo života jeste živjeti i pustiti druge da žive, ali ne u smislu da se međusobno izbjegavamo, već da se ne namećemo.

Anastasija Gavrilović

Ako ne prihvatimo razlike, izgubićemo autentičnost.

Zašto da budemo „uniformisani“, kad svako može biti unikatni krojač svoje sreće.

Plašimo se biti vjerni sebi, jer onda nećemo biti vjerni drugima. A zar su oni koji nas uslovljavaju vrijedni vjernosti? Razmislite o tome.

Tek kada se uspijemo osloboditi straha od tuđeg mišljenja i poslušamo svoje srce, koje nam istinski otkucava korake sreće, bićemo srećni.

Piše: Anastasija Gavrilović / FPN Banjaluka, Novinarstvo i komunikologija

U FK “Leotar” nema plate već 3 mjeseca?!

Osim što je fudbalski klub “Leotar” od prvog šampiona zajedničke lige Bosne i Hercegovine i učesnika kvalifikacija za Ligu Šampiona došao do skoro pred gašenje, nevoljama u našem Leotaru nikada kraja.

Poznato je da je fudbal pogodno mjesto za malverzacije, kako na svjetskom nivou, tako i u nižim ligama, a Leotar je, nažalost, godinama služio kao sredstvo za izvlačenje novca od strane mnogih, dok je tonuo sve dublje i dublje.

Naš Leo nalazi se trenutno u Prvoj ligi Republike Srpske, a još u programu vladajuće stranke pred izbore 2016. godine, Luka Petrović obećao je Premijer ligu BiH na “Policama”.

Koncept = predizborna manipulacija

Trebinjski sport vrlo brzo, prema Petrovićevim riječima, “ispao je iz fokusa”.

Čak je i budžetom za 2021. godinu Grad Trebinje predvidio manja sredstva u grantu za finansiranje sporta, a iznosi 400.000KM, manje nego 2020. kada je grant za sport iznosio 450.000KM.

I dok Elektroprivreda RS iznađe načina da finansira nepostojeće klubove poput FK “Viktorije”, fudbaleri Leotara već 3 mjeseca, prema nezvaničnim informacijama, nisu primili plate.

Govori se da je riječ o 12.000KM do 15.000KM na mjesečnom nivou za sve igrače i stručni štab, a da je posljednja isplata bila 10. novembra 2020. godine.

Praznici su u FK “Leotaru” dočekani praznih ruku, ali i praznih džepova.

I dok se najavljuju reflektori na stadionu “Police”, za koje je u budžetu Trebinja ove godine predviđen 1 MILION KM, na stadionu Leotara svlačionice se ne griju!

Nedavno smo svjedočili i lošem stanju travnate površine na “Policama”, što su fudbaleri banjalučkog “Borca” iskoristili snimanjem za društvene mreže kako skaču u lokve na sred terena.

Atletska staza koštala je takođe MILION KM, a na čijem je projektu misteriozno nestalo oko 700.000KM, ako je uporedimo sa cijenama atletskih staza u regionu, a pogotovo ako znamo da je od standardne kraća za 2 trake.

Valjalo bi da nam nadležni odgovore je li loše izvođenje radova na atletskoj stazi uzrok uništavanja drenaže na stadionu “Police”?

Gdje je dugo obećavani pomoćni teren? U kakvim uslovima omladinska škola održava treninge?

Kad se sjetim Leotara, fudbalskog kluba u kojem sam kao klinac trenirao i koji sam bodrio sa tribina iz sezone u sezonu, sjetim se i riječi jednog od trenera koji nam je pokušavao probuditi nadu da će stanje u klubu jednog dana biti zadovoljavajuće, s nostalgijom se sjećajući starih i slavnih vremena kada je naš Leo bio strah i trepet Sarajevu, Želju, Borcu, Veležu i Zrinjskom.

Danas smo u situaciji da se sam Leotar plaši svojeg rukovodstva i gradskih valsti koji ga guraju već godinama u provaliju.

A, šta ih briga, niti znaju onu “bubamara, ljubav je stara, Leo, Leo, lee…”, niti je osjete, a dinar je zlatan i mio, a još miliji jer se ne znoje za njega!

Umjesto što smišljaju novu pljačku uz pomoć reflektora preko leđa našeg Lea, bolje bi im bilo da isplate igrače i stručni štab! Da, Petroviću i Mišeljiću, na vas mislim!

Kad ste već igračima dali plate od 550KM do 700KM, onda ih isplatite! Lako je tuđim novcima gloginje mlatiti, a za sebe svaki mjesec iz direktorskih fotelja elektro-energetskog sektora uzimati hiljade maraka!

Nek golovi padaju i mreže se tresu!
Đorđe Vučinić

Visoka ocjena za malu Daru

Piše: Lana Zečević


Srpska djevojčica uzdrmala svijet


Ovaj tekst je napisan u znak podrške narodima koji su preživjeli Jasenovac, porodicama i svim ljudima
koji osjećaju empatiju prema nedužnima.


Visoka ocjena na IMDb iako ga je pogledalo malo ljudi, američka kina ga prikazuju, polemika na
internetu, glavna tema današnjih razgovora, a još malo stiže i u naša kina. Srpska djevojčica je
postigla svoj cilj. Dara iz Jasenovca je odavno pokrenula diskusiju u Americi, dok se kod nas diže
prašina u zadnjih par dana. Kako i ne bi kad tema ovog filma pogađa u srž na pravi način. Za one koje
nisu upoznati, radi se o filmu „Dara iz Jasenovca“, po scenariju Nataše Drakulić.

Film opisuje stradanja srpskog naroda u koncentracionom logoru Jasenovac koji je proglašen 1941. godine. Ne smatram da je tema filma odbrana i skretanje pažnje sa zločina srpskog naroda, kako pojedinci kažu. Jedan ovakav film je potreban kako bi ostalo svjedočenje nekim sljedećim generacijama o našim precima.


Definitivno se saosjećam, jer su članovi moje porodice lično iskusili zločin i teror spomenutog logora.
Kao djevojčici mi nije bilo prijatno slušati o gnusnim sadističkim stvarima koje je moja prabaka
preživjela, ali sam željela stvoriti svijest o svemu šta je prošao srpski narod. Ne, to nisu bile lekcije iz
škola, nisu bile rečenice iz knjige nekog sprskog pisca kojima sam povjerovala. To su bile rečenice
moje prabake propraćene suzama. Iako je prošlo 70 godina kad mi je pričala, njoj je bol ista, utkana
zauvijek.

Scene koje je doživjela su zauvijek urezane u njeno sjećanje.


Dara iz Jasenovca je, naime, bila nominovana za Oskara i Zlatni Globus kao realističan prikaz ratnih
dešavanja. Nedugo nakon toga je uklonjena sa liste nominacija za nagrade. Film su nazvali srpskom
propagandom i način da skrenemo temu sa nas kao zločinaca.

Zašto se drugi filmovi o ratu nisu okarakterisali kao propaganda?

Negativne kritike američkih kritičara ne mogu spriječiti promociju ovog filma i ostvarivanje svrhe zbog koje je snimljen. Umjetnička ekspresija i izražaj Nataše Drakulić i
Predraga Antonijevuća nisu došli u obzir pri ocjenjivanju. Sama tema je krivac za gubitak nominacija.
Film je snimljen po svjedočenjima preživjelih žrtava, a ne po pretpostavkama.

Ljudi koji su doživjeli Jasenovac, ispričali su svoje priče i pomogli u stvaranju ovog filma. Ipak, drugu ratni film je ostao u konkurenciji za Oskara. Dupli standardi ili samo animozitet prema jednom narodu?

Prašina se digla, internet diskusije su počele masovno. Film će uskoro doći i u naša kina ili televizije,
pa predlažem svim ljubiteljima filmova po istinitim događajima da pogledaju film „ DARA IZ
JASENOVCA“.

Licemjer i poskupljenje struje

Da rade ono što pričaju, SNSD sa svojim koalicionim partnerima od Republike Srpske napravio bi pravi mali raj za život. Međutim, njihova priča, osim što se često mijenja, još češće je plod obmanjivanja narodnih masa, a najčešće licjemjerje i laž.

Ruku na srce, često je to i mučna priča, a pogotovo isprazni i lažni patriotizam, koji pokazuju iz dana u dan, uništavanjem i posljednjeg zdravog tkiva Republike Srpske.

Na posljednjoj sjednici, odbornik u Skupštini grada Trebinja i v.d. direktora EPRS Luka Petrović u odgovoru na moju diskusiju o nacrtu budžeta grada Trebinja za 2021. godinu osvrnuo se na to da je jedan od prijedloga Liste za pravdu i red – Nebojše Vukanovića poskupljenje električne energije.

Poskupljenje struje za njega je u tom trenutku predstavljalo nešto za šta se on nikada neće zalagati, pa je u toj zamjeni teza pokušao mene optužiti da sam ja upravo to inicirao.

Iako nikakva riječ nije bila o tome, dobro je što je Luka Petrović isukao sablju protiv poskupljenja, jer se svega par sedmica nakon toga govori o poskupljenju električne energije koje bi moglo stupiti na snagu od proljeća.

Zbog sistema za odsumporavanje dimnih gasova na RiTE Ugljevik, ova elektrana pokrenula je tarifni postupak, a Regulatorna komisija ga je odobrila, pa je cijena proizvodnje u Ugljeviku povećana. EPRS kao javni snadbjevač uputiće, prema riječima Luke Petrovića, zahtjev za izmjenu tarifnog postupka, što će uzrokovati povećanje cijena električne energije.

I naravno, nemoj da je ko pomislio da je pretrpavanje Elektroprivrede RS kao i čitavog javnog sektora zbog izbora jedan od razloga za poskupljenje struje.

Sumnjivi tenderi? Ne daj Bože. . . Možda se ponekad omakne da za nepostojeće fudbalske klubove EPRS izdvoji nešto novca, ali to je slučajnost, sitnica. . .

Možda će se ovim postupkom kompenzovati povećanje penzije od 0.84%? Hoće li tako penzioneri, vjerovatno i u većem obimu državi vratiti ovaj dodatak ili će ipak veliki humanista održati svoju riječ da se novo poskupljenje električne energije neće doticati penzionera (prema njegovim riječima one sa najnižim primanjima), kao i višečlane porodice i one koji koriste tuđu njegu i pomoć.

Novim nametima, sumnjivim tenderima, zapošljavanju kadrova Partije i licemjerju u Elektroprivredi Republike Srpske nikad kraja.

Kako radili, tako nam Bog pomogao, kako čelnicima Elektroprivrede, tako i potrošačima, ćutolozima, disidentima, običnim i neobičnim smrtnicima.

Đorđe Vučinić

Nemoj da ćutiš!

Šamar starijeg i jačeg uvijek si mogao da izbjegneš. Ne moraš imati brzinu eskivaže niti razoran udarac desnom, dovoljno je da prećutiš. Na psovku zanjemiš, na čvoku zažmiriš i nekako se sve to skonča, a ti tako šćućuren, mali i nejak iz sukoba izlaziš minimalno oštećen i srećan si jer je moglo biti i gore.

Politička partija je nanjušila da su ti roditelji u ekonomskom ćorsokaku i za glasove do devet koljena nekako će se nastaviti kotrljanje porodice uz neki vjetrić već pomenute partije. Iako bi možda trebalo da toj partiji opsuješ sve do devet koljena, umjesto onih glasova do devet koljena, ti ćeš prećutati.

Prećutaćeš profesoru kad je podrugljiv. 

Prećutaćeš poznaniku kad je odbojan.

Prećutaćeš roditeljima da ih ne sekiraš.

Prećutaćeš bilo kome ko se istrese na tebe ni krivog ni dužnog, jer mu nije dan.

Ćutanje je zlato, to je rekao jedan jako pametan čovjek. Pametan, ali ne i dobronamjeran.

Prećutala si silovanje, više puta.

Prećutao si nevjeru.

Prećutao si nekom matorom, olinjalom metuzalemu, jer je stariji.

Svo to ćutanje se u tebi toliko nakupilo, da se talozi ćutanja hvataju na svaki centimetar tvoje unutrašnjosti.

Prećutao si i opet ćeš, onda kada si joj htio šapnuti, onda kada ti se pjevalo, kada ti se vriskalo, onda kada je sve u tebi buktalo, ti si prećutao.

E pa nemoj nikada više.

Piše: Nikola Kraljević

Post prošao, praznoslovlje ne prolazi

I evo ga, osmi januar, dan nakon najradosnijeg hrišćanskog praznika – Božića. Dan koji se dugo čekao, prvenstveno jer s njim počinje i malo manje kukavička politika gospodina Mirka Ćurića, gradonačelnika Trebinja.

Tako se barem moglo zaključiti iz skupštinskih obraćanja Mirka Ćurića, koji je govorio da ne želi da se uključuje u rasprave jer je u toku božićni post.

Prosječan čovjek pomislio bi na to da Mirko uopšte ne želi da diskutuje, odnosno protivriječi, no čuda iz Mirkovih rečenica su moguća, jer nekada iz sintagmi gospodina gradonačelnika ne možete ni zaključiti, a ni naslutiti šta je htio reći.

Tako je Mirko Ćurić odlučio da svoje pravo na govor u trebinjskom parlamentu koristi isključivo nakon zaključivanja tački dnevnog reda, jer tada sebe ne dovodi u opasnost da se njegovi neistomišljenici “potegnu” za krivi navod ili repliku.

Svojim briljantnim govorima, koje, vjerujem, ni on ne razumije do kraja, uspio je izmamiti i aplauze dizača ruku vladajuće koalicije, što je veliki pomak za pojedine odbornike, koji su u svojem djelovanju morali koristiti čak dvije ruke, a ne jednu, u kojoj tradicionalno drže plavu karticu na kojoj piše “ZA”.

Ruku na srce, vladajuća koalicija dizala je i crvene kartice na kojima piše “PROTIV”. Naravno, ne protiv stranačkog zapošljavanja, niti protiv milion KM za reflektore na stadionu “Police”, niti protiv pumpanja novca u vatrogasno društvo koje služi za sipanje vode po privatnim (ali našim novcem izgrađenim) bazenima.

Čuveno “protiv” dobio je narodni poslanik Nebojša Vukanović na kolegijumu, kada je odlučeno da se zabranjuje ulazak i kratko obraćanje narodnog poslanika na sjednicu trebinjske skupštine.

Tom prilikom Gordan Mišeljić izjavio je da nema ništa protiv Vukanovića, međutim, on je legalista, tako da glasovi Saveza nezavisnih socijaldemokrata idu protiv.

Ništa ne bi bilo apsurdno da legalista Mišeljić to nije izvukao iz poslovnika koji je 2018. izmijenjen upravo zbog Nebojše Vukanovića, 5 dana nakon njegovog ulaska u Narodnu skupštinu Republike Srpske.

Ipak, Nebojša Vukanović na sjednici pojavio se u svojstvu novinara, a frustracije su se osjetile već u uvodnim minutima. I dalje nisam dobio odgovor od kolege Borislava Grubača šta mu tačno smeta u prisustvu Nebojše Vukanovića. A ko iole poznaje Vukanov rad, jasno je ko su oni koji se plaše Vukana.

Borislav Grubač

Ni od gradonačelnika Mirka Ćurića nisam dobio odgovor zašto se krije iza punice (kojoj želim sve najbolje, iako je njen zet pokušao obmanuti javnost da imam nešto protiv gospođe), zar stvarno nema ko da ga savjetuje da je mnogo jača poruka da je on sam (kao što i jeste) uzeo zemlju na obrađivanje, pa da na svom primjeru pokaže da je spreman za ispunjenje partijskog zadatka, ali i zadatka svih nas – preživjeti ako se ponovo zatvore granice, jer robne rezerve nemamo.

Gradonačelnik je ipak odgovorio pitanjem zašto mi ne smeta zemlja kolege i prijatelja Nebojše Milišića, te kako je Nešo ne obrađuje, što je apsolutna laž, a dotakao se i Ilije Stankovića, čovjeka kojem je primarno zanimanje poljoprivreda i stočarstvo, a koji je nakon revanšizma u Hidroelektranama na Trebišnjici, kada je smijenjen sa mjesta direktora (a posljednji je direktor HET-a za čijeg je mandata ovo preduzeće pozitivno poslovalo), odlučio da se bavi poljoprivredom i stočarstvom

Ipak, u drugom grmu leži zec. Najpoznatiji trebinjski kumovi bi da preuzmu svaku oblast. Naravno, po starom receptu, ispod tuđeg imena. Još samo je ostalo slikarstvo, jer su se i u muzičkoj umjetnosti isprobali u duetu.

“Daj neku o aerodromu” – M. Ćurić

S obzirom da su odbornička pitanja dostavljena i pismenim putem, a posti su prošle, čekaćemo odgovor i na pitanje kako su se pokazale spužve u borbi protiv korone.

Puna usta Luke&Mika da ja kršim mjere, najbolji su pokazatelj straha od slobodoumlja. Zamislite kad je najveći problem dvadesetjednogodišnjak koji je izašao u grad. O tempora, o mores! Znate li da se sprda čitav grad sa vama?

Osim što mene lažno optužuju kako ja navodno kršim mjere, a dvorski portali plešu kako vođa svira, evo jedna retrospektiva, ali i sa svježijim primjerima lažnih moralista:

Novogodišnja žurka Herceg TV
Luka Petrović ispred restorana “MG”, iza 23.00č.
Vladajuća koalicija izlazi iz restorana u 23.00č.
Badnji dan na Zagori, uprkos držanju lekcija da odgovorni odbornici ne idu među narod tokom pandemije
Kumovi tokom gange i rakijanja u kampanji

Ne znam da li je Mirko Ćurić, koji se predstavlja kao veliki hrišćanin, razvadio zavađene strane u Gomiljanima, jer prema mojim informacijama došlo je do velike svađe oko plaćanja gozbe između mještana-domaćina. Da li je se možda rakija morala dodatno naručivati, pa je to uzrok svađe, nije mi poznato.

Iako često u crkvi, kao “prvi hrišćanin” našeg grada, Mirko bi morao znati da nije sve u fizičkom prisustvu, već da je duhovno prisustvo mnogo bitnije.

Svojom blizinom crkvi i punim ustima hrišćanstva, Mirko pokušava kupiti indulgencije u narodu, iako ne shvata da ga ponašanje van crkve takođe opisuje, odnosno raskrinkava.

Možda Mirko može kupiti toalet papirom i makaronama pristalice, novcem diplomu, ali oproštaj će “kupiti” samo radom za dobrobit građana i polaganjem računa narodu. Hrišćanski je vjerovati u to da će dobro pobijediti, pa tako nada umire posljednja i kod našeg Mirka.

Iako je božićni post prošao, Mirku bi bio koristan post na hljebu i vodi, te da se jedno vrijeme udalji iz javnosti. Epidemiološki sjajna priča, a za uši i oči javnosti savršena. To je sjajna prilika da razmisli o svojim dosadašnjim postupcima i krene ispočetka. Nikad nije kasno za spasenje duše!

Đorđe Vučinić