Ćutanje (ni)je zlato?

“Pusti đa’ola, šta se ti miješaš… ko si ti da pričaš o tome… pa to je svugdje tako… “

A da li je to normalno? Ljudski? Pošteno? To je manje važno. Važno je da je opšte prihvaćeno. Baš kao i odvratna IDJ Videos muzika. Trend je trend. Ko iskače iz mase, taj je meta i predmet sprdnje.

Uče nas još u školskim klupama da podvijamo repove. Profesor je profesor i ti nemaš ništa s tim. Nije tvoja stvar što je očigledna nepravda pred tobom, što je različit kriterijum ocjenjivanja, što se vladanje nekom smanji ako ode u WC, a za isto to vrijeme neko nekažnjeno može da psuje, prijeti, lomi…

“Znate svoja prava ali ne i svoje obaveze”, ostaće zauvijek upamćena rečenica, onako, životna, koju sam najbolje naučio u školi. Naša prava su tu da se krše, jer, gdje ćeš ti ustati protiv profesora, protiv nekoga ko se sutra pita za djelić tvoje sudbine, a taj djelić ti je tada djelovao kao stijena.

Tako su nas dobro dresirali, da se i sada nećemo miješati u ono što nije naš posao. Možemo, eto, ako se nešto nama dogodi, ali samo MI. Neće niko drugi da vodi naše brige. Zašto? Pa nije njihov problem, ko smo mi da se oni solidarišu. MI smo ti kojima nije dobro, nisu ONI. Zašto bi se ONI zamjerali, pa to može da im naškodi. Pomogli bi ONI, ali moralno, šapatom, da niko ne čuje.

Klasično ono: “Brate, svaka čast tebi, podržavam”, koje ostaje na riječima.

Svak’ se o svom jadu zabavio.

To je politika svoje guzice. Baš onako kako se bore moćnici za fotelje i mogućnost namještanja novih miliona sebi i svojima, tako se i običan čovjek bori sa sebe i svoje interese. Ali, isključvo svoje. Komšiji nek’ crkne krava. A i ako crkne, njegova je, ko mu je kriv. . .

Može i da gori, da streljaju po abecednom redu, ali šta te briga, druže, nije ti prezime na “A”.

Nisam siguran šta je to što treba da se desi da bi narod ustao i rekao DOSTA JE, NEMAM VIŠE ŠTA DA IZGUBIM.

Izmišljali su, prolazilo im je. Krali su, prolazilo im je. Namještali su poslove sinovima i kumovima, prolazilo im je. Stavljali su ljubavnice na funkcije, prolazilo im je. Tukli su narod, prolazilo im je.

Ubijali su, prolazilo im je. Ček, šta?!

Zato sada idu do krajnjih granica. Uvode nas u NATO koji nas je bombardovao.

Pa, naravno. . . igre bez granica. Samo ne znam kako im ne dosadi. Pa čak je i video-igrica dosadna kad se podesi na najlakši nivo, kad igraš s botovima.

Reakcije nema, a kako će je i biti.

“Je l’ kradu od čitave države ili samo od tebe? Šta si se ti našao, svi ćute, samo se ti našao da nešto prkosiš, pričaš… Ko te plaća? Ti si izdajnik.”

Srećom, Soroš nije bio živ kad su Francuzi premijerno na ovoj planeti raskinuli s plavom krvi, pa im je revolucija uspjela. Inače, da je bio živ i da je bilo sedme sile – medija (neka vrsta (fr)ATV-a), sada bi na vlasti bio LUJ trideset i neki.

I dan danas, isti Francuzi, radi kapi vode u moru, u odnosu na naše probleme i standarde, oblače žute prsluke, blokiraju Pariz i dolaze do svojih prava.

A mi? Pa mi i dalje imamo plavu krv. Samo što se ne zove kralj, nego se nekad zove premijer, nekad predsjednik, a nekad član predsjedništva.

Šta nam fali? Imamo podanički sistem, pravo da sjedimo kući i ćutimo i osjetimo neku novu dimenziju gledajući RTRS, koji ionako svi plaćamo.

Đ. V.

Sve je manje ljudi, pa i DIF-ovci postadoše direktori

Obrazovni sistem ključ je uspjeha jedne zemlje. Kakve kadrove proizvedemo, takvi će upravljati državnim aparatom, pa i svim ostalim segmentima društva.

S jedne strane, naš obrazovni sistem ima toliko mana i zastarjelosti u odnosu na većinu zemalja našeg kontinenta, a s druge sve manje đaka.

Kako smo došli do toga?

Prema statističkim podacima, u prvi razred osnovne škole u Republici Srpskoj u školskoj 2019/20. godini upisana su 9.293 učenika, što je druga godina zaredom da je taj broj ispod 10.000, dok je, poređenja radi, u školskoj 2013/14. bilo 10.133, a 2008/09. taj broj je iznosio 10.831.

Pored niske stope nataliteta, negativnog prirodnog priraštaja, Republika Srpska se, kao i zemlje regiona, susreće sa problemom odlazaka.

Prije 50-60 godina, ljudi sa ovih prostora išli su “trbuhom za kruhom” u Njemačku, Irak ili Libiju. Razlika u današnjim odlascima je to da se više kofera ponese. Čitave porodice, prvenstveno mladi roditelji, napuštaju (zauvijek?) Republiku Srpsku.

Ekonomske prilike, ali i životne, kao što su nepravda, dostojanstvo, sigurnost radnog mjesta (neskupljanje glasova za produžetak radnog odnosa) su razlog puste Republike Srpske i podatka da je 56% građana BiH izvan države, što znači da je više ljudi u inostranstvu, nego u matičnoj zemlji.

Zemlja mnogih prirodnih resursa sa sve manje ljudi – neki bi rekli da nedostaje ljudi da popune radna mjesta. Ipak, ti neki žive u Evropi, a mi, sve su prilike, idemo ka Africi.

Ipak, kadrova ima. U Republici Srbiji broj doktora nauka porastao je u posljednjoj deceniji za 880%.

Možemo li pokupiti kadrove preko Drine? Ili možda imamo i svoje?

Pored ministara sa Megatrend diplomama, Šefildskih i Londonskih đaka, imamo i ministra prosvjete i kulture koji je na doktorskim studijama. Barem tako stoji na sajtu Vlade RS.

Manje je đaka, pa je lakše probrati one prave. To su, izgleda, dobro “namirisale” razvijene zemlje Evrope i svijeta, pa su oni najbolji odlučili da tamo zasnuju radni odnos.

Šta tačno ne štima? Ne štima to da su razlike u platama samo u susjednoj Hrvatskoj za one najmanje kvalifikovane radnike u srazmjeri barem 3:1 naspram nas.

Zato imamo podatak da skoro 4.000 ljudi radi u Dubrovniku, dok Trebinje zapošljava takođe nešto oko 3 do 4.000 ljudi (ne računajući one koji rade na crno).

Koliko smo znali da cijenimo pamet i stručne kadrove, dovoljno govori podatak da je počasni profesor hirurgije na Univerzitetu “Radžif Gandi” u Indiji, hirurg najveće klinike u Kataru, preciznije Dohi, Dražan Erić imao svega 181 glas na izborima 2014. u Foči.

Da nije sve tako sivo, ima i pozitivnih primjera. Izgleda da je najbolje završiti DIF. Da li je to “direktorska izvršna funkcija” ili “državni institut za fiskulturu”, reći će nam 5 direktora DIF-ovaca iz Trebinja.

Da li zbog manjka kadrova ili zbog nekih drugih razloga, ova diploma se najbolje “primila” za rukovodeću poziciju.

Sa DIF-om i trgovačkom školom se može postati čak i direktor gimnazije. Doduše, sa ugostiteljskom i ministar prosvjete i kulture.

Sa diplomom iz Širokog Brijega ili Travnika široka je lepeza mogućnosti.

Sa ostalim diplomama, a bez dodatnog “mastera” u vidu članske kartice vladajuće partije, može se isto kao i sa pasošem. Putovati, daleko.

Ništa drugo ne preostaje ni ovih 9.293 prvačića, nego da na vrijeme počnu da koriste društvene mreže, smišljaju imena botovskih profila, sačekaju 10-ak godina, učlane se i kupe diplomu.

A ko zna, možda diploma dođe i uz člansku karticu.

Eventualno, nek’ dobro nauče strane jezike.

Đ. V.

SJEVERNOATLANSKE PATRIOTE

SJEVERNOATLANSKE PATRIOTE

Mnogima je poznato prijateljstvo Srpskog naroda i NATO pakta.

NATO je bombardovao SR Jugoslaviju 1999. godine, nanijevši time hiljade žrtava (direktno ili indirektno zbog posljedica osiromašenog uranijuma), kao i više milijardi štete gledano sa ekonomskog aspekta.

NATO i Bosna i Hercegovina imali su odličnu saradnju tokom 1990-ih godina.

NATO je napadao položaje koje je držala VRS (vojska Republike Srpske), a ostala dva konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine su sa podrškom, a vjerovatno i na poziv, pratili ove događaje.

Ovoga puta, umjesto jedinstva srpskih političara, na koju je pozivala vladajuća stranka Republike Srpske – SNSD, dogodilo se jedinstvo BH političara.

Neki bi rekli da je napokon došlo vrijeme za saradnju i pomirenje nemirnog Balkana, ali neki će se sjetiti i obaranja francuskog Miraž-a na Palama 1995. godine.

Josip Broz – TITO, jedna od najjačih političkih ličnosti u istoriji Balkana nije imao dovoljno hrabrosti da stane na jednu od dvije strane, pa je Jugoslavija bila neutralna, nije težila ni ka NATO , a ni ka Varšavskom paktu.

Raspadom Varšavskog pakta NATO je postao svjetski policajac, što je posebno na svojoj koži osjetio Srpski narod, a Bosna i Hercegovina je prihvatanjem ANP-a, dijela Akcionog plana za pristupanje BIH u NATO savez, krenula polako, ali sigurno ka ulasku u NATO.

Hoće li NATO u BiH donijeti bolje životne uslove, jaču ekonomiju i život dostojan čovjeka ili samo pojedincima vlast na nivou BiH, vidjećemo.

Srećan put ka NATO savezu svima koji slave, uz pjesmu, jagnjiće i prasiće!

Đ.V.