Ako su roditelji previše blagi prema svom djetetu, pa mu praštaju i trpe sve njegove nestašluke, dijete će razmaziti. A onda, kada to isto dijete loptom slomije komšiji prozor, takvi roditelji će biti u stanju da se obračunaju s komšijom jer je on, zamislite, naružio to dijete, te da bi ga zaštitili, napraviće osobu koja će uvijek biti nevina i u drugome tražiti krivca.
Naravno, ne snoseći nikakve sankcije za svoja ponašanja, dijete će vremenom testirati granice, sve dok jednog dana ne dođe trenutak da je situacija izmakla kontroli čak i roditeljima.
Upravo takvu situaciju imamo u Republici Srpskoj.
Poslaše me juče od kuće da kupim malo brašna. Dođoh u najveći prodajni centar u gradu, police su bile prazne. Kako prazne, pomislim, pa se onda sjetim da je čitava zbrka zbog zloglasnog virusa.
Zapitam se, kakav li je to virus koji je odnio osnovne namirnice iz marketa za nepunih 10 dana ovakve situacije. Nije valjda da napada na prehranu, da je kvari ili jednostavno jede?
Nije. Pored svih mogućih prirodnih bogatstava naša Republika nije u stanju da proizvede dovoljno da bi nahranila manje od milion stanovnika. Bar smo učili iz geografije još u osnovnoj školi da imamo Lijevče polje, Posavinu, Semberiju, pa i ovo naše Popovo.
Hajde, pomislim, ako nismo proizveli svoje, možda smo kupili od nekoga pa sačuvali za “ne daj Bože”. Onda se sjetim da su naše robne rezerve preduzeće koje je u stečaju.
Svi moji preci preživjeli su ratove, neko Balkanske i Prvi svjetski, neko Drugi svjetski, neko ovaj 1990-ih godina. Zar neko nema oca, majku ili babu da mu kaže da MORA da računa na crne dane? Ili su upravo ona razmažena djeca izrasla u rukovodioce?
O zdravstvu i virusu ne znam mnogo, ali znam da je veliki strah u narodu. Zbog čega? Nisam siguran, a ne smijem ni biti da ne bih “širio paniku”, te platio penal.
Većina lokalnih portala iz Trebinja objavila je vijest da Trebinje ima 2 respiratora od ukupno 4 u Hercegovini, a uz određene donacije koje se u medijima pojavljuju posljednjih dana, trebalo bi da ih bude još. Možda je zbog toga?
Ili zbog zaustavljenog života, neizvijesnosti radnika iz privatnog sektora kako će preživjeti idući mjesec, “dobrovoljnih” potpisa za neplaćeno odsustvo, najave smanjenja plata u javnom sektoru?
U svakom slučaju, kritika nije dozvoljena. Zar je nekom do kritike u kriznim vremenima? Pravna država radi svoj posao. Kao i do sada. Selektivno.
Već su mnogima stizale prekršajne prijave koji su govorili negativno o stanju u Republici Srpskoj. Tako da, Aleksandre Vučiću, pazi se! Pa ti šalji stalke za infuziju i pšenicu da preživimo. . .
Kad se daje, ne priča se. Mnogo se ljepše osjeća onaj koji prima kad se ne priča baš na sav glas o tome.
Ćutnja je zlato! Barem ako pitaš svog kolegu Milorada.
A to njegovi poštovaoci najbolje pokazuju. Ćuti, posao je posao, ništa ne znači 10% od plate. Istrpi. Bolje ranjen, nego mrtav.
Ćuti, 50KM je 50KM.
Ćuti, meni je dobro, šta mene briga ima li neko ‘ljeba da jede.
Ćuti, valja održati ovo radno mjesto. Nego, treba mi još par glasova, pa bi li mi dao JMBG i broj lične karte?
Ćuti, čuće te neko!
Đ.V.
ČITAMO LI SE?! 