Konfuzija

Živimo u vremenu u kom čak i kurva priča o poštenju. I ne samo da priča, već je najglasnija na tu temu, ima potrebu da to ističe.

Velike šetnje protestanata širom Crne Gore koje se organizuju dva puta sedmično doživile su odjek, kako u medijima, tako i na društvenim mrežama.

Zašto kažem protestanata, a ne vjernika? Zato što po popisu u Crnoj Gori živi oko 30% Srba, a na šetnjama bude gotovo pola Crne Gore i taj broj je u stalnom porastu iz sedmice u sedmicu.

SPC je uspjela da okupi sve nezadovoljne da krenu zajedno u litije, namjerno na ulice, jer su hramovi mali da prime toliki broj ljudi.

Namjerno na ulice, jer su ulice mjesto revolucije. Mehanizam ucjene, kupovine, lažiranja i krađe izbora pokazao se kao odličan za Mila Đukanovića, pa je narod izašao na ulice.

SPC je u ovom trenutku, možda nikada gorem po neku vjersku zajednicu u civilizovanom svijetu, izvela svoje vjernike, ali i one koji nisu pripadnici Crkve Hristove na ulice.

Pozitivan primjer možemo vidjeti u muslimanskom stanovništvu koje se pridružilo u ovoj velikoj i do sada neviđenoj borbi protiv tiranije u CG.

Važno je znati da ono što je narod izvelo na ulice, s moralne strane gledano, nije pokušaj oduzimanja imovine SPC koja bi trebala da pređe u ruke države, a poslije, ko zna gdje. To je bila samo kap koja je prelila čašu. Bolje rečeno kriglu ili jedan bidon od 5 litara.

Pored ulaska u NATO, priznavanja tzv. Kosova, izlaska iz zajednice sa Srbijom, kriminala i korupcije, strahovlade i slobodno se može reći privatizacije Crne Gore, ovo je bio dodatni ali i presudni motiv za konačni obračun nezadovoljnog i obespravljenog naroda sa tiranijom.

Ono što je najbitnije iz svega, jeste da je narod, vjerovatno nemajući više šta da izgubi, a vjerujući u Boga i tražeći čvrst oslonac, upravo pronašao oslonac u SPC koja je organizator ovih protesta sveopšteg nezadovoljstva.

Obično prosječan čovjek ne želi da izađe na proteste, da li zbog straha od posljedica, da li zbog nepovjerenja u organizatora (što je često rezultat medijskog spina), pa tako sva veća okupljanja u svakoj od zemalja regiona dobijaju svoje teorije zavjere, priču o obojenim revolucijama i tako dalje.

U znak podrške narodu u Crnoj Gori, ustalo je više gradova, kako Srbije, tako i Republike Srpske.

Ono što mnogima zapada za oko jeste stav vladajućih sa obje strane Drine koji su uz narod, ali tiho, da se veliki učitelj Milo ne naljuti. Shvataju oni da za konkretne radnje nema mjesta, jer ipak Milo je stvorio ovaj sistem oligarhije koji je kopiran od strane Vučića i Dodika, a saradnja trojca je na visokom nivou.

Acta, non verba. Najbolji primjer ove činjenice je to da deklaracija o položaju Srba u Crnoj Gori nije usvojena u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

Prijatelj se u nevolji poznaje, zar ne?

Tiho, tek toliko da dopre do glasača, “patriote” iz Republike Srpske ne daju svetinje. Znaju da u kontrolisanim medijima moraju brujati o podršci, nuditi posao Miloju koji je napustio MUP CG kada je policija krenula na narod, a samo godinu ranije šalju svoju policiju na isti, srpski narod?!

O tempora, o mores. Kontradiktornost na zavidnom nivou.

Oni, koliko-toliko, mogu mirno leći u krevet, jer znaju da su oni veliki prijatelji i sa poglavarom SPC. Irinej je to znao nagraditi ordenjem, a oni milionima.

Znaju oni da je mnogo onih koji ne znaju izračunati koliko je 2 i 2, ali znaju i da takvi padaju na lažna obećanja, sitne novce, pa im podrška u ovoj izbornoj godini ne bi trebala izostati.

Postavlja se pitanje – koja je to razlika između Vučića i Dodika sa jedne i Mila Đukanovića sa druge strane, osim u odnosima sa SPC?

Politika u svakoj pori društva, skupljanje glasova za zaposlenje, ali i za ostanak na radnom mjestu, negativna selekcija, lažne diplome, pokojnici koji glasaju, nekolicina enormno bogatih porodica naspram većine siromašnih, uništavanje javnih preduzeća, nepotizam, medijska kontrola. . . su samo dio vrijednosti koje gaji ovaj trojac.

Zato mi je drago kada vidim da mnogi “viđeniji” aktivisti vladajućih stranaka, ali i političari sa vlasti podržavaju litije, štaviše i sami su učesnici istih.

To samo govori da su protiv svih ovih “vrijednosti“, što budi nadu, ili da su potpuno ograničeni. Dešava li se moralni preporod ili obmana javnosti, vrijeme će pokazati.

Narod neće dati svetinje, u to sam siguran, a kad ih odbrani, nadam se da nema stajanja do kraja. A kraj ove tame je kad svane, kad se otvore oči, kad se sve probudi i ustane, pa počne novi dan.

Po jutru se dan poznaje. Nadam se da smo se dobro naspavali, a kako i nećemo, medvjedi nam zavide.

Đ.V.