Patologija naroda i Oca nacije

Porodica je osnovna ćelija društva. Bez jake porodice nema ni jake države. Kažu, sve se nosi iz kuće. Osnov neke ličnosti čini ono što je vidio u svom domu, te prepoznao kao pozitivno ili negativno, prihvatljivo ili neprihvatljivo. Koliko je teško da iz poštene familije izađe „loš proizvod“, toliko je izvjesno da će izaći iz one sa slabijim obrazovanjem, poremećenim vrijednostima i kriminalnim dosijeom glave familije.

Kakve su nam porodice, takvo nam je i društvo. Sličan se sličnom raduje, pa su sve te vrijednosti, naizgled nevidljive i sitne, isplivale na površinu kada biramo predstavnike naše velike familije – nacije. Prepoznali su to oni koji su pretendenti na tu poziciju. Prepoznali su da moraju dijeliti ponašanje i razmišljanja sa narodom, pa će tako dobiti podršku od istog.

Napravljen je model Oca nacije. Otac nacije je taj koji je predstavnik svih nas, a što je ključno napomenuti, on baš tako sebe i doživljava. Bez njega, prema njegovim riječima, ne bi bilo ničega. Balkansko poluostrvo, a pogotovo zemlje bivše Jugoslavije, gotovo svaka ponaosob, imaju svojeg Oca.

Treba ući u detaljnu analizu ovakve ličnosti. Kako se vremena mijenjaju, prioriteti društva, popularne priče datog trenutka, tako se mijenjaju i njihovi stavovi. Danas je lažov sinonim za političara. Kad god se spomenu politika i vlast, narod je zgađen, gleda, onako, uz dozu prezira. Ipak, na primjeru mnogih, to se pokazalo kao istinito baš u onom pravcu da je to gađenje rezultat većine tih koji se ježe na sve, a ježe se upravo zbog toga što oni nisu u toj poziciji. Ne radi se tu, nažalost, kod mnogih o moralnim načelima, već o preziru i ljubomori.

Ono što je duboko ukorijenjeno u društvo i mentalitet prosječnog čovjeka sa Balkana, bio to Srbin, Hrvat ili bilo ko, a najbolje se prikazuje na primjeru Bosne i Hercegovine, jeste to da bi većina željela da bude u poziciji u kojoj može vršiti razne malverzacije zbog ličnih koristi, a ujedno da bude u poziciji „bijelog medvjeda“, amnestirana od bilo kakve sankcije.

Upravo su te lične koristi, koje interesuju pojedince, pa generalno rečeno i narod, temelj na kojima se gradi svevlašće Oca nacije. Ako neko ima svevlašće, onda znači da postoji i bezvlašće. Upravo je to bezvlašće prisutno u (ne)moći pravne države i svim tim silnim, idiličnim propisima koji se ne poštuju. Da iole postoji poneki procenat vlasti i moći u institucijama države koje treba da služe kao kontrola normalnosti toka života, svevlašće Oca nacije bi polako, ali sigurno gubilo na značaju, pa bi prevaga bila kobna po Oca nacije.

Otac nacije je onaj koji je svjesno žrtvovao sebe u javnosti, izložen preziru, najviše onom tihom u četiri zida, prvenstveno zarad ličnih interesa i interesa svoje porodice do ko zna kojeg koljena. On je isti kao prosječan građanin koji će svoju podršku pružiti na izborima i van njih Ocu, samo je razlika u podjeli kolača.

Očevi balkanskih nacija svjesni su da, što naprave veći disbalans između realne cijene vrijednosti, kako materijalnih, tako i onih duhovnih, da su u većoj dobiti, te za iste resurse mogu imati mnogo više gotovih proizvoda.

Jasno je da 10 ili 100 evropskih novčanica nema istu vrijednost za svakog građanina jedne zemlje. Nekome je to čitavo bogatstvo, jer zna da će u narednih par dana imati mlijeko i hljeb, dok je drugima to isuviše mala cifra za kojom se ne bi ni okrenuli na ulici da im ispadne iz novčanika. Upravo taj disbalans vrijednosti povlači sa sobom i disbalans moralnih načela. Onaj koji je danima gladan, vrlo je vjerovatno i da bi grizao za parče salame, pa nije ni čudo što se zarad, naizgled običnog glasa, ćutnje, slijepe podrške i raznih vrsta ponižavanja okreće ka kolikom-tolikom izvoru prihoda za egzistenciju, koju vidi u obećanju ili sitnim novcima od strane Patrijarhata.

Otac nacije zna da nisu baš svi sinovi i kćeri isti. Svjestan je da ima i onih koji vide stvari drugačije. Otac je spreman na sve mjere kako se ta manjinska strana ne bi čula, pogotovo o temama koje direktno ugrožavaju njegovu fotelju iz koje drži sve konce u društvu.

Mediji, ukoliko nisu ugušeni, kupljeni su. Stranac bi pomislio, dok lista TV kanale da je sve savršeno, jer gotovo da su na većini TV kanala iste vijesti i ista lica, a najviše lice Oca nacije.

Otac nacije ne preza od bilo čega. Postavlja se pitanje – pa i zašto bi? Njegovi najbliži su u policiji, tužilaštvu, sudovima. . . Pa on čak na svojoj strani ima i vjerske poglavare.

Svaki od Očeva „despotija“ Balkana zna kakva je istorija Balkana. Dovoljno je da počne od imena koje kaže da je to zemlja krvi i meda. Krvi, koja je uzavrela na svakoj od strana, a koliko je uzavrela, toliko i prolivena i meda, koji on i njegovi uspješno konzumiraju, toliko da su i pčele istrijebljene.

Zato je nacionalno pitanje, koje je možda i najjače oružje i velikoj većini funkcionalno nepismenih građana jedina identifikacija s nečim gdje su uspješni ili važni, barem kroz istoriju u kojoj svako ima svoje verzije događaja, česta predizborna retorika i mantra.

Svjesni su Očevi da je dobar dio onih koji ne mogu „dokučiti“ da nisi patriota ako se isključivo riječima busaš u prsa nacionalizmom i patriotizmom. Zato guše na svakom koraku one koji im pokušavaju objasniti da je vrhunski patriotizam da je narod slobodan, sit i neucijenjen.

Kuća se od temelja gradi, pa sve do krova. Da bi Otac napravio svoju kuću, mora da ima sve ili makar većinu elemenata. Nekako će već prebroditi ako nema oluk ili par crijepova, sa tim se još i bore, ali ako ga zidovi i temelji napuste, svjestan je da će mu se kuća urušiti. Zato je spreman na sve, samo da bi ostao tu gdje jeste, na najboljoj parceli sa najboljim pogledom. Samo je pitanje dokle će se jedna cigla zadovoljavati svojim položajem u odnosu na petospratnicu i neshvatati da su upravo ona i slične svojim malim udjelom ta petospratnica.

Zato Otac redovno radi novu fasadu, te se trudi da, s jedne strane napravi estetski bum, što svi mogu spolja vidjeti i diviti se, a sa druge zakloni pogled svakoj cigli.

Glavna je stvar što će se u slučaju požara ili zemljotresa Otac nacije preseliti na neko sigurnije mjesto, a priroda će nastojati da ruševinu pretvori u korov.

Đ.V.