Funkcionalno nepismenih u našoj državi je oko 50% prema nedavnim istraživanjima. To su oni koji znaju da čitaju, ali ne znaju da odgonetnu šta su zapravo pročitali, tj. ne shvataju suštinu pročitanog.
Sistem “trbuhom za kruhom” uzeo je maha, pa mnogi obrazovani kadrovi napuštaju državu zbog ekonomskih, ali i moralnih razloga. Zašto bi neko radio u svojoj struci za 2-3 ili čak 4-5 puta manje novca, ako mu se ukaže prilika za boljim uslovima?
Zašto bi neko trpio da onaj koji je bezobrazniji, lukaviji, namazaniji, koji vrši zloupotrebe bude u mnogo boljem socijalno-ekonomskom položaju od onoga koji je godine “bacio” na knjige, rad na sebi?
Bijeli medvjedi postoje i u Republici Srpskoj. Izgleda, što si više sklon kriminalu, to ti je zaštita veća. Naravno, ako si u pravom “klanu”.
U takvoj atmosferi oni koji znaju sabrati 2 i 2 (a obično je to i krajnji domet) hvataju se sličnih radnji, pa prilaze “pravom klanu”. Misle, bolje ranjen, nego mrtav. Bolje uzeti i mrvice, nego ne jesti ništa. Često su svjesni (barem u početku) da mogu imati ono što po svojoj struci, svojem znanju nikada neće moći imati.
Kasnije, kad malo porastu, dobijaju i veće apetite. Kroz dobru materijalnu situaciju, kroz koju prolaze, vide konkurenciju u drugima, pa kroz materijalne stvari žele da se dokažu da su bolji, superiorniji od onih koji su čitav život bili ispred njih.
Takvi su skloni sve da urade samo da bi se održali u poziciji u kojoj su trenutno. Njima duhovna strana ništa ne predstavlja, važno je da je materijalna preovladala, da mogu da poju najskuplja pića, imaju “najbolje” žene, voze skupe automobile, a nerijetko rastu apetiti i za nekretninama, jahtama, helikopterima. Sve u zavisnosti od stepenice na kojoj se nalaze i jačine prljavog posla koji imaju iza sebe.
Takvi hrle u crkvu za Božić da bi bili viđeni. Ne shvataju oni molitvu duhovno. Jer, ionako niko ne može znati da l’ se oni mole, ili su tu kako bi bili viđeni. Opet, njihovo razmišljanje ide u pravcu da to samo Bog može znati, ali on je negdje, tamo na nebu, a mi smo na zemlji, pa je i nebitno.
Takvi kupuju sve, pa misle da mogu i oproštajnice grijehova. Često im to prolazi u narodnim masama, jer, podsjetiću na broj funkcionalno nepismenih.
Što je manje onih učenih, kulturnih i moralnih, to je njihova moć veća. Bilo iz razloga jer zauzimaju pozicije koje bi mogli samo da sanjaju da su gorepomenuti tu, bilo iz razloga jer su ovi što su ostali samo takmičari za materijalnim, koji bi takođe preskočili ako mogu onaj dosadni dio života gdje se uči suština.
To su oni koji su “bubali napamet” sve predmete još u osnovnoj školi. Suština ih nije interesovala, samo ocjena.
To su naravno i oni koje nije zanimala nauka, jer su shvatili da nauku mogu kupiti. Da je diploma samo dokaz znanja.
U moru takvih, koji se lako prepoznaju čak i po mjestima gdje piju kafu, pa i onima gdje nikada ne bi sjeli, jer su sada, valjda, elita, teško je da će biti shvaćen onaj koji zna, onaj koji je stručan, onaj koji zna odvojiti žito od kukolja.
Takvima su drugi pisali pismene zadaće, pa kasnije i diplomski. Takvi ljudske živote tretiraju samo kao broj.
Oni vide samo površno stvari. Slušaju samo komercijalnu muziku. Gledaju samo filmove koji su u trendu. Sjede isključivo sa zvučnim imenima, pa kasnije ako neko nije vidio sve te fotografije po društvenim mrežama gdje su sa “ozbiljnim facama” prepričavaju, naglašavajući ko je to sa njima pio piće.
Njima je bitna vizuelna slika njihovog života. Gotovo nikada neće zaboraviti da objave skupocjeno vino ili fensi ručak na društvenim mrežama.
Takvi misle da se sve može srediti, jer i oni sve sređuju. Kod njih nema čekanja u redu.
Takvi su pohlepni i uvijek im je malo. Znaju da je najgore imati pa nemati. A oni su već bili u situaciji da nemaju. Naravno, ono materijalno. Zaboravili su da još uvijek nemaju ono nematerijalno. To se danas ni ne gleda.
Za takvima trče ulizice koje su u nižoj ljestvici, a oni su zapravo ulizice onih koji su u višoj.
Važna je “ona boca šampanjca što se dobijaju prskalice uz nju”. Važno je da svi vide kako se živi, nikad se ne umiralo.
Takvima je uvijek malo, takvi su bezosjećajni prema “nižima” i “običnima”.
Ipak, kad ih vrijeme i situacije koje vrijeme donosi, a koje kroje oni koji su slični njima, vrati na početak igrice, oni postaju samo mrtvo slovo na papiru koje sanja da opet postane knjiga.
Ali, važno je znati da su takvi svjesni šta ih čeka ukoliko se vrate na nulu. Zato, oni su spremni na sve, pa i na pakt sa đavolom, samo da bi njihova pozicija ostala tu gdje jeste.
Jer, oni su u stvari samo objekat. Iako kupuju, znaju da i oni imaju svoju cijenu. Nekad se precijene, pa nestanu sa tržišta, a nekad je u pitanju hiperprodukcija, pa je sistem “daj šta daš.”
Njihove jedine strasti su novac i moć koju imaju preko novca (nerijetko i strahopoštovanje), ali njihova jedina ljubav je svoja guzica.
Njih možete naći u gotovo svakoj sredini. Naročito u onim nerazvijenim.
Oni su kraljevi grada.
Đ.V.
ČITAMO LI SE?! 