Deseti januar, dan posle

Pogledam u nebo, vedro. Čudno za mjesec januar. Rekoh sebi, prošetaću do grada. Ali, opet nešto čudno. Kao da nešto ne štima. Oduvijek je glavna fora bila slikanje u bašti trebinjskih kafića u zimskom periodu godine. Ovoga puta kao da je nešto prazno.

A, onda se prisjetim. Skoro pa 4 hiljade Trebinjaca radi u susjednom Dubrovniku. Bože, pomislim, smiju li oni tamo slaviti Dan Republike. Pa se onda zamislim. Šta je to njima Republika dala da bi je slavili? Pa oni su za koru hljeba otišli u drugu državu. Baš oko tog devetog januara devedeset i druge pucalo se između nas i njih.

Neki će reći, nisu patriote. Srbuj, makar slame jeo! Ali ipak, ne može se porediti plata za rad u trebinjskom i dubrovačkom kafiću. Ne može se porediti ni naknada za fizički rad. Možda je malo i kontradiktorno, pogotovo ako slušamo izjave vladajućih oba naroda, ali Srbi u Hrvatskoj su više cijenjeni od Srba u Republici Srpskoj.

Ako ništa, pored veće zarade, radniku u Dubrovniku uslov za zaposlenje nije 50 glasova, niti mahanje zastavama bilo kakve partije.

Pitam se, tako, šta li bi rekli oni koji su poginuli na tom istom ratištu, kuda sada idu hiljade njihovih sugrađana na posao. Sigurno je da bi se pitali za koji su ideal oni izginuli. Da li za slobodu, samostalnost ili da te neko na dugme šalje na (kontra)mitinge, tribine, po kućama?

Nisam bio rođen dok je trajao taj, za mnoge porodice nesrećni rat. Zašto ne kažem za sve? Pa zato što je nekom rat, a nekom brat. Nafta i cigarete znaju odgovor na ovo pitanje. A nisu jedini.

Ali, eto, 20-30 godina kasnije, dođoše na branik otadžbine i ovi koji su tada kalkulisali. Kako su samo oštre njihove izjave. Kako su im samo jake prijetnje. Ali, dobro je, ne daju Republiku Srpsku. Doduše, daju je u članstvo NATO savezu, ali Bože moj. Navikli smo da budu “naivni”.

Sličan se sličnom raduje, pa je i ministar odbrane Srbije – Vulin dobio orden povodom 9. januara, lično od Željke Cvijanović, koja je predsjednik Republike Srpske, za sve one koji to ne znaju. Znam da mnogi misle da je to Milorad Dodik, ali, eto, da ne bude zabune.

Orden dobi i Narodno pozorište Republike Srpske, pa smo ovoga puta imali orden i za komediju i za tragediju na Dan Republike.

Pitam se, šta se to sve slavi za Dan Republike. Da li to što još od rata nemamo normalnog puta između opština Hercegovine? Da li to što je smanjena nezaposlenost (odlaskom stanovništva u druge zemlje)? Da li to što “možeš biti najbolji student i stručnjak ali ako nisi u vlasti, sve je to zabluda”? Da li to što demobilisani borci VRS gladuju?

Što se nudi 5.000KM za zaposlenje, a vreća brašna, otpisani dug za struju ili 50KM za glas? Što se čuva posao prikupljanjem glasova za vladajuću stranku? Što su penzije 300 i kusur maraka, a potrošačka korpa skoro 2.000KM? Što je legalizovana kupovina diploma i postala “normalna stvar”? Što su nam ministri sa istim takvim diplomama? Što je mortalitet veći od nataliteta?

Zbog neriješenih ubistava? Zbog višemilionskih dugovanja gotovo svih javnih preduzeća? Zbog straha studenata i da upitaju zašto 2 mjeseca kasne stipendije, da je ne bi izgubili? Radi namještenih tendera? Prointerovih 96.000KM dnevno?

Nisam siguran.

Ali, za drugu stvar sigurno jesam – Republika Srpska je nešto što je dio svih nas i taj zajednički dio čini 25.053 kvadratna kilometra.

Nisam ljut na nju što je u ovakvom stanju, ali ljut sam na pojedince koji su umislili da su iznad svakog od nas. Kakva god da je – naša je, ali pošto je naša, ne bi smjela da bude “kakva god”.

Prst na čelo, pogled pravo, u budućnost! Ipak, krajičkom oka bacite pogled i na sat. Tačno je 11:55.

Đ.V.

SLOBODNI INTERVJU: “Država banana, mito i korupcija”, Rep sastav “02S5”

Stalno se pitamo zašto mladi odlaze, a odgovor je tako blizu.

Pored ekonomskog aspekta, koji je u bitnoj mjeri i bitan i prisutan, jedna stvar je mnogo, mnogo važnija.

Sloboda koja je ubijena u ovom kvazi-demokratskom društvu upravo je oslikana Mixer-ovim i Lox-ovim primjerom.

Čini se da su državi najpotrebniji oni koji ćute, a njih je toliko, da sva usta koja progovore, država uspije da začepi.

Nažalost, sigurno je da je taj aparat vlasti najrazvijeniji, tako da “šuti i pusti. . .”

Ipak, koliko god se činilo učinkovitim, prekrajanje slobode nikada neće uspjeti, niti je to ikome uspjelo u istoriji čovječanstva.

Zato, ovoga puta imamo dva gosta slobodnog intervjua, a današnji sagovornici su: Mihajlo Prostran – Mixer i Miloš Spasojević – Lox, studenti Pravnog fakulteta u Novom Sadu, mladi reperi iz Sombora.

Đ.V. : Od kada nastupate, kako ste se počeli baviti repom?

Mixer (02S5) : Pa recimo da sam u nekom drugom srednje, 2015. godine, valjda, počeo stidljivo da se bavim pisanjem rima, mahom na “bleji“ ili u školi, i nisam dao nikome da čita šta pišem, jer sam bio izuzetno samokritičan, kao što sam i dan danas. Uvek sam smatrao da moj rad može biti bolji, što je pomoglo u razvijanju mene kao umetnika. Pod pritiskom prijatelja sam morao da odrepujem par tekstova i na moje čuđenje i oduševljenje reakcije su bile i vise nego pozitivne. Posle godinu dana sam odlučio da priključim Loxa, za kog sam znao da je vrstan pisac tekstova, što lirike što proze, a i lakše je kad imaš nekog da se zajedno cimate, nije lako da se sam afirmišeš i probiješ. S obzirom da se družimo ceo život veoma lako smo ukomponovali naša razmišljanja i stavove. Prvi nastup se desio posle nekih godinu dana od početka mog aktivnog pisanja i posle par demo pesama, što solo, što sa Loxom. Atmosferu sa prvog nastupa nikad nećemo zaboraviti, došlo je baš dosta ortaka i drugarica da nas podrži i naravno na tome smo im neizmerno zahvalni, bez njihove podrške ne bi krenuli putem kojim idemo danas.

Posle su nastupi nastavili da se ređaju, bili smo predgrupa Bvani, Edu Majci i nekim rege bendovima. Nastupali smo mahom po Somboru i okolini, par puta u Novom Sadu. Cilj nam je da se predstavimo i u drugim gradovima.

Đ.V. : Poznati ste po oštroj kritici, gađate u srž problema… jeste li imali neke savjete da “opustite rimu” i prebacite se na laganije teme? Jesu li vam govorili da je to “Sizifov posao”?

02S5: Naravno, uvek sa svih strana stižu saveti, i mi se trudimo da ih prihvatimo na najbolji mogući način. Baš zbog reakcija posle par pesama koje su bile oštre, kritički osvrnute prema današnjici i društvenim događajima odlučio sam se za solo album koji je prožet opustenom tematikom i laganijim rimama. Naravno, i nakon izvođenja tih opuštenijih pesama ljudi su govorili kako bi trebali da budemo više kritički osvrnuti, tako da, u suštini, najviše odlučuju preferncije slušaoca. Svakom nešto drugo prija, neko voli da čuje moćnu poruku, kritiku, a neko jednostavno želi da se opusti uz pivo i laganiji tekst. Naravno, kroz budućnost ćemo se truditi da ljudima ponudimo što raznovrsniji sadržaj, ali naravno da ne iskačemo puno iz našeg stila, već da se razvijamo u njemu.

Đ.V. : Prijavili ste se na OPENS-ov konkurs za mlade, kažite čitaocima nešto više o tome!

02S5: Da da, OPENS. . .haha. Pa, u suštini, slučajno sam naleteo na konkurs i prijavio nas, misleći da će to biti dobra prilika za nas mlade umetnike i možda neka stepenica više. Međutim, ta naša saradnja nije prošla baš u najlepšem svetlu. Naime, dobili smo pesmu i spot za “džabake”, na tome smo im zahvalni, nije to jeftina rabota. Mada, kada su predstavnici OPENS-a čuli našu pesmu, koja je bila okrenuta na kritku današnjice i stanja u društvu, odlučili su da nas na neki način “cenzurišu” i tim putem su nam uskratili još mnogo obećanih stvari. Naravno, ja mislim da je veoma neozbiljno da jedna tako velika organizacija reperima, koji su po prirodi buntovni, ne saopšti činjenicu da iza projekta stoji Vlada Srbije i da je to projekat od “nacionalnog značaja”. Još gore, po mom mišljenju je to što niko od njih nije želeo da čuje istinu, a govorili su za sebe da su spremni da se bore za bolje stanje u državi.

Kako ćemo se boriti za bolje stanje u državi ako smo zatvorili i oči i uši pred jednom istinom ? Kako ćemo se boriti za bolje kad su sputali mlade koji govore o realnim problemima ? Po mom mišljenju jako teško.

Đ.V. : Koliko ste prihvaćeni i shvaćeni u ovom društvu, s obzirom da ste buntovni?

02S5: E, pa do sada, hvala Bogu nismo imali problema sa prihvatanjem i shvatanjem osim gorepomenutog OPENS-a. Većinom nas drugi umetnici i mladi ljudi razumeju, čak veoma orno podržavaju, ali postoje i pored toga ljudi koji bi radje bili poltroni zbog svog boljitka na ustrb opšteg dobra. Još se nismo afirmisali kao ozbiljni reperi, tako da verujem da će takvi problemi tek doći jer i dalje ljudi ne znaju ko smo ili nas ne shvataju dovoljno ozbiljno. Iskreno, nadam se da ćemo našim radom u budućnosti privući pažnju ljudi svih uzrasta, pa makar ta pažnja značila i po koji loš komentar. Verujem da ce većina da razume jer dolazi vreme naših, mladih generacija, samo treba ozbiljno da se radi, a sa prihvatanjem i neshvatanjem ćemo se boriti na naš način, a to je rečima i jakim porukama

Đ.V. : Koliki je problem što je društvo dobrim dijelom moralno posrnulo?

02S5: Pa brate, veliki problem, onako globalno smo moralno posrnuli i nastavljamo svakim danom sve jačim ritmom. Prave vrednosti su marginalizovane, gurnute u senku prostakluka, kiča i šunda. Svi biraju brže i lakše puteve, prave ljubavi je sve manje, po interenetu se promovišu blud, razvrat, sve najgore. I što je još gore sve to gledaju jako mladi ljudi, koji nemaju još formirane stavove o bilo čemu. Teško ljudima da misle glavom, teško im da budu ljudi od reči, teško im da budu obzirni prema sebi i drugima, sve normalno što se nekad podrazumevalo i nije se dovodilo u pitanje, danas ne postoji, ili postoji kod jako malo ljudi. Mislim da su dosta roditelji krivi, koji su zanemarili vaspitanje svoje dece a i sve nedaće koje su nas pogodile od 90-ih godina na ovamo, nije to bilo lako pregurati, a sačuvati moral naroda na nivou.

Đ.V. : Gdje vidite izlaz u svemu tome? Gdje je rješenje? Kako postaviti društvo na stabilnije noge?

02S5: Pa, izlaz je iskreno u onoj, već kliše recenici “Svi treba prvo da krenemo od sebe” i to je živa istina. Naravno, ni jedan čovek ne može da bude savršen u bilo kom smislu, ali verujem da kroz vreme treba da usavršava sebe i stremi ka tom savršenstvu. Danas malo novac pravi problem, ogrezli smo u kapitalističkom načinu života, svi samo gledaju kako da profitiraju ne obaziru se na druge ljude. Kad bi izvadili glave iz kutija, torbi, kako god, i samo malo se međusobno poštovali i pomagali, mogli bi to smatrati dobrim početkom. Društvo se gradi isto kao i kuća, od temelja, kamen po kamen. Moramo početi od najvažnijih institucija poput osnovnog i srednjeg obrazovanja.

Đ.V. : Imate li neke nove projekte u budućnosti?

02S5: Naravo, projekti se uvek spremaju, u mom kompjuteru leži jedno 6, 7 snimljenih pesama koje čekaju da ugledaju svetlost dana. Kao grupa ćemo uskoro spremiti 2, 3 pesme sigurno, a nadam se da će bar jedna ili dve biti propraćene spotom. Angažovali smo se i na drugim poljima pored muzike tako da verujem da ce budućnost biti plodonosna što se tiče projekata. Mora se raditi posao.

Pjesmu koju su ovi momci napravili i koja je zasmetala demokratiji u Srbiji možete da poslušate na OVOM LINKU, a njen naziv kaže: “Istina ubija”.

Đ.V.

NIKOLA KRALJEVIĆ: KOMENTARI, OLAJAVANJE I NEKOLIKO OSUDA

Mlad čovjek, dobro vaspitan, malo ambiciozniji od ostatka svog okruženja, u pubertetu počinje da traži sebe. Domen interesovanja mu se širi, jer su mladost i adolescencija vjerovatno najbolji period da se čovjek oproba u što više stvari, da zgazi što više predrasuda, te da napravi dobar temelj za nešto što kasnije slijedi, nešto što i dalje nazivaju životom.

Recimo da ta, mlada osoba pronađe sebe u nečemu što ne mogu baš svi da shvate, odobre ili bar prihvate. Pogleda u visine, vidi sebe negdje gore, ostvarenog, uspješnog, prihvaćenog od strane ljudi. Poželi svima da osjete čar dostignuca svojih snova, postane jednostavno čovjek bez predrasuda.

Roditelji znaju biti prepreka, ali računamo to kao izuzetak, jer roditelji obično pruže podršku svojoj djeci u svim njihovim željama i ambicijama. Kada roditelji postanu odskočna daska svojoj djeci, djeci koja se munjevito transformišu u mlade ljude, reklo bi se da tu nema previše prepreka do nekog konacnog cilja.

U tom momentu, možda i malo ranije, na scenu stupaju, ali baš onako teatralno, uz vatromete, zvučne efekte i sve ostale prateće rekvizite, svi oni neostvareni i sitni ljudi, koji rade za službe komentarisanja, omalovažavanja i degradiranja. Njihov zadatak je prilično jasno definisan, premda ni oni baš nisu svjesni šta su sve zapravo u stanju da urade. Nisu svjesni koliku moć posjeduju. Potpomognuti su ljudima sličnim sebi, vjerovatno su i oni nekada imali bilo kakvu ambiciju, koju je ugušio neko na koga oni sada liče. Ili su isti.

Nisu svjesni da imaju moć da unište tone i tone snova, da ih pocijepaju na komade, slome, smrve, unakaze, obezvrijede i zatrpaju na neko duboko dno, do kog više nikada niko nece moći dosegnuti.

Takvi ljudi su svuda oko nas, oni su nam prijatelji, rodbina, kumovi, komšije.

Znam, oni nisu ni svjesni toga, vjerovatno su to površni ljudi koji ne premotavaju film poslije svakog dana, ne pročešljaju neke razgovore koji su možda nekome ostali urezani.

Ali, Bože moj… Kada nešto nije jasno meni, pomislim na to, da, nisam ja kao drugi, niti su drugi kao ja. Različiti smo i to je tako.

Sada smo došli do fenomena koji je u bližoj nam prošlosti postao aktuelan. Došli smo do legendarnih komentara na društvenim mrežama.

Ljetos smo uživali u svjetskom prvenstvu u košarci, ambiciozan tim reprezentacije Srbije dao je svima osnov da se nadamo nekoj medalji, koja nam je, eto, izmakla i još jednom nas napomenula, da je sport malo komplikovaniji od 12 imena na papiru. Iako potišteni zbog „neuspjeha“, uživanje se nastavilo na društvenim mrežama, gdje su se skoncetrisali svi samoproklamovani stručnjaci igre pod obručima. Osuđivane su legende tog istog sporta, osuđivani su igrači, profesionalci koji su nas usrećili bezbroj puta do sada. Osuđivani su oni koju su osuđivali pojedince, osuđivani su oni koji nisu osuđivali nikoga, a trebali su. Osuđeni smo bili od glave do pete i svi mi koji smo pogledali barem jednu utakmicu čitavog prvenstva. Osuđeni. Presuđeni.

Za kraj, samo ću zamisliti neku „lobanju”, koja misli da zna bolje od Saleta Đorđevića, ili recimo ruku koja je preciznija od Bogdanove. Zamislite i vi takve ljude, detektujte ih u svojoj okolini i uradite sve da im začepite usta.

Jedi ono što je servirano! Nije ukusno? Nisi ti, sine, gladan.

Gledam juče TV, pojavi se kanal “K3” i prilog kako je Baka Prase obradovao mališane svojim dolaskom u Doboj. Pred par stotina, a sigurno preko hiljadu mališana nastupao je poznati jutjuber, a ono što mi je zaparalo uši jesu riječi novinarke kako je Boris Jerinić, gradonačelnik Doboja častio mališane dovođenjem Bake Praseta (Bogdana Ilića) povodom Nove godine.

Zapitah se – kako častio? Je li iz svog džepa platio postavljanje bine, pozvao Bogdana, obezbijedio mu smještaj i hranu, platio nastup? Ili je to iz gradskog budžeta plaćeno?

Pomislih, pa i ja sam onda dobrotvor. Jednom prilikom je nas 7-8 iz društva izašlo u noćni provod, pa se dogovorišmo da svi stavimo pare na gomilu, pa sakupljeni novac damo jednom od nas, (a to sam jedne prilike bio ja) pa da jedan plaća konobaru, da ne pravimo konfuziju oko svake ture. Platih ja tako 10-ak tura, pa “častih” društvo.

Bože, svašta se ovom narodu može servirati, a narod kao narod, gladan, poješće sve. Gladna usta ne biraju. Što kaže stric mog prijatelja, kad se ovaj žalio šta je na meniju za ručak :” Nisi ti, sine, gladan.”

Tako je narodu servirana i činjenica da je uzalud i 9 godina osnovne, 4 srednje, pa nakon toga bar 4 fakulteta ako nisi član vladajuće partije. Ipak, to je u predizbornoj kampanji aktuelni član predsjedništva BiH Milorad Dodik i potvrdio : “Možete biti najbolji student i stručnjak, ali ako niste u vlasti, sve je to zabluda.”

Da je to, nažalost tačno, govori nam primjer doktora koji nisu u odgovarajućoj partiji, pa zbog toga ne mogu dobiti specijalizaciju.

Istina, situacija je teška, ali narod se plaši. Kako Njegoš reče: “Strah životu obraz kalja često”. Narod u Crnoj Gori dobio je leđa od Crkve. Ustao je. Probijena je barijera straha, samo zato što narod zna da protiv Crkve niko pobijedio nije. Nije ni Sotona, pa ne bi trebao ni Milo. Zna narod da je napravio pravu stvar, da je na pravoj strani, makar pred Bogom. U slučaju odmazde, zna da je kao pojedinac pod zaštitom svevišnjega.

Ono što ostaje žal, jeste da ta ista Crkva prošle godine uručuje orden Dodiku i Vučiću, a oni u najtežoj do sada situaciji u kojoj se nalazi SPC i njeni manastiri, težoj od vladavine Turaka, ćute. Doduše, Vučić je pokušao da odglumi Srbendu, ali je shvatio da nema vremena da organizuje autobuse i posne sendviče, a bez njih bi, vjerovatno, bio izviždan jer je “provaljen”.

Nisam siguran da je udar na manastire jedini razlog naroda koji je ustao. To je, očigledno, bila inicijalna kapisla, kap koja je prelila čašu nakon višegodišnjeg terora, ucjena, kupovine glasova, reketa, ulaska u NATO, priznavanja tzv. Kosova. . .

Situacija u Republici Srpskoj nije ništa bolja. U NATO polako, ali sigurno ulazimo. Nepotizma, kriminala i korupcije ne manjka. Jedina je razlika što još nismo priznali tzv. Kosovo i što političari nisu udarili na Crkvu, pa ih zbog toga možda Crkva i daruje ordenjem.

Ostaće žal što neko ko ima 20-30 godina mora da pravi lažne profile po društvenim mrežama, moli za glasove jer mu je obećan posao, da se ponižava uprkos stečenom znanju i fakultetskom obrazovanju. Sve po principu: “Kako vođa svira ja moram da plešem.”

Isti ti koji propagiraju, mogu slobodno reći – sektu (jer, ako si jednom ušao, nema ti izlaska, ili ima, ali ima i posljedica, a zadatak je da uvučeš i najbliže), groze se udarom policije na narod u Crnoj Gori, vladavinom Mila Đukanovića. Nešto se ne sjećam da su se grozili nad policijskom torturom u centru Banjaluke.

Patriote, pa i to je, valjda, srpski narod?!

A zašto? Zato što objektivno mogu da sagledaju sliku i stanje, režimski mediji im ne prenose priče o obojenim revolucijama, a što je najvažnije – od te vlasti nemaju LIČNU KORIST.

Podrška narodu Crne Gore, ne samo zbog odbrane manastira, već i zbog odbrane dostojanstva i protivljenja kriminalu.

Podrška i našem strpljenju. Nije to lako. Nama očigledno ništa ne fali. Obećan nam je asfalt, obećan posao, obećana i vreća brašna, samo ako zaokružimo pravi broj, eventualno (a zavisi od visine obećanja) nađemo još 50 komšija, prijatelja i rođaka da zaokruže taj isti.

Ali, ćuti! Je li tebi dobro? Jeste? Pa šta onda ti pričaš???

Đ. V.

Imamo prijatelje?

Da “imamo prijatelje”, što je M:tel-ov slogan, govori i reklama društvene igre “Nauči se čovječe” na poslovnici M:Tel-a u Trebinju, koja aludira na “Ne ljuti se, čovječe”.

Kakvu poruku šalje naš internet, telefonski i kablovski operater, ne znamo, ali vjerovatno, čitajući između redova, poručuju nam da se ne ljutimo jer od Nove godine u ponudi nema više kanala NOVA BH.

Tako je M:Tel odlučio sa bratskim ERONET-om da ukine TV kanal NOVA BH, vjerovatno plašeći se druge strane i ugrožavanja jednoumlja na medijskom nebu Republike Srpske, u kojem prednjače državna SRNA, RTRS i “kumov” ATV.

Kompanija M:Tel, koja vrši usluge mobilne telefonije, interneta i kablovske televizije, poznata u svijetu kao primjer monopola jednog preduzeća kupovinom firmi Blicnet d.o.o, Telrad net d.o.o i Elta – kabel (što je zabranjeno gotovo na čitavoj planeti Zemlji).

Ipak, da monopol nije monopol reći će nam situacija da Republika Srpska nije država već samo entitet u okviru države BiH, pa je tako izigran i Ustav.

Iako je nemoguće obezbijediti usluge ERONET-a ili BH Telekom-a u Republici Srpskoj, već samo M:Tel-a, monopol ne postoji.

Predlažem M:Tel-u da pored ove, uvede i reklamu za društvenu igru “MONOPOL”, koja ima dosta više simbolike.

I dok čekamo povećanje PDV-a, za koji su, nažalost, sve veći izgledi, jer stanovništva je sve manje, pa samim tim i priliva u budžet, možemo uz to očekivati i povećanje cijena goriva, namirnica, pa i internet, TV i telefonskih usluga.

Ali, pusti đa’ola, mi IMAMO PRIJATELJE.

Đ.V.

Sanja i Tanja

Sanja


U Ostojićevu, u selu sjevernog Banata koje broji svega 2 do 3 hiljade stanovnika živjela je Sanja.

Bila je kćerka direktora Seoske zadruge „Ostojićevo“. Njena majka takođe je radila u zadruzi.

Ekonomski fakultet u Subotici pohađala je više zbog želje svoga oca nego iz svoje ljubavi i afiniteta prema toj nauci. Nije imala ni brata ni sestru. Roditelji su joj bili sve. Tročlana porodica za nju je predstavljala utočište, prirodno stanište, od kojeg se teško odvajala i s radošću vraćala. Iako je bila kćerka jedinica, nije bila razmažena kao što to obično biva, te su joj roditelji više bili kao brat i sestra, nego kao isključivi zaštitnici koji bi svoju mezimicu čuvali u „staklenom zvonu“.

Godinu dana nakon upisa u Subotici, gledala je da ispoštuje i svoje želje. Nije joj bilo teško da svoju želju stavi na drugo mjesto, ali bila je istrajna u namjeri da je ispuni. Ta želja bio je Pedagoški fakultet u Kikindi. Otac se nije bunio. Shvatio je da ona treba da bira svoje buduće zanimanje a i znao je za njenu veliku ljubav prema djeci.

Slobodno vrijeme nije trošila previše na provod. Nešto je uvijek vuklo da se vrati kući, a olakšavajuća okolnost joj je bila to što joj dom nije bio daleko. To joj je majka zamjerala. Uvijek joj je govorila: „Idi provodi se, mlada si… Kada ćeš ako ne sada? Uživaj sa društvom, biće vremena za kuću.“

Ona nije marila za majčine riječi. Znala je da majka ide protiv sebe i svojih osjećanja, da najviše voli kad joj je dijete kući, ali je i znala da majka govori najdobronamjernije.

Prvi novembarski vikend upravo je iskoristila na način koji najviše voli – došla je u svoje Ostojićevo. Te subotnje noći 2. novembra 1997. godine vraćala se iz kafića sa drugaricom. Krenule su kući pješke. Brza vožnja i neoprezno upravljanje automobilom izazvali su saobraćajnu nesreću.

Greške za volanom skupo se plaćaju. Račun je stigao na Sanjinu adresu, pa je ovu grešku platila Sanja i to onim najvrjednijim – životom. Mladić koji je upravljao vozilom prošao je bez kazne. Baš kao i njegov otac kada je bio u njegovim godinama. Izgleda da im je to u genima. Ipak, greška je plaćena, neće se, valjda, duplo plaćati.

Mrak, koji je pao te noći, više nije odlazio. Praznio je srca Sanjinih roditelja. Noć je bila tiha, ali puna jecaja. Svaka nova suza otvarala je nove rane, sve dok ne zaplaka Tanja, a njen plač prizva sunce i zoru.

Tog 28. jula 1999. život kreće ispočetka.

Tanja

Sanjinu sestru Tanju sasvim slučajno susrećem na Pravnom fakultetu u Novom Sadu, 20 godina kasnije. Tanja je nasmijana djevojka, gotovo uvijek pozitivna. Voli da paniči pred svaki ispit. To radi više iz hobija, neke rutine.

Stiže da svakom pomogne, stiže da sasluša svačiji problem.

Otvaram njen indeks. Tanja je očistila godinu u junu prosječnom ocjenom 9,66.

Đ.V.

Mladost – ludost

Pričamo tako, najčešće kraj čitaonice ili menze, jadamo se, nerijetko “krpimo” u Mašincu na FTN za kafu jedni druge (prava studentska, 70 dinara), dolazimo do raznih tema, potežu se ideje, zbijaju šale. . .

Nekako najmučnija dođe ona zbog koje smo zapravo svi okupljeni – šta posle završenog fakulteta?

Tu zastane dah, promijeni se ton. Priča dobija ozbiljniju crtu, a lica se potpuno uozbilje.

Najviše drugova imam na tom istom FTN (Fakultet tehničkih nauka) koji je preko puta mog Pravnog u Novom Sadu.

Budući inženjer građevine kaže kako svoj izlaz vidi u Njemačkoj, Švajcarskoj ili nekoj od zemalja (razvijene) Evrope.

Kaže kako je svjestan da je tamo svoj na svome, da zna zašto uči i da bi se jedino tamo, daleko preko granice, dvije, tri, isplatio sav onaj trud, neprospavanih noći, bdijenja nad knjigom i crtanja razno-raznih projekata.

Da zna “Ultra” koliko je kontejnera napunila njena prazna limenka, poslala bi, ako ništa u znak solidarnosti, paket tog energetskog pića.

Iako se gradi, turistički prepoznatljivo Trebinje nema ni realne, a ni pristojne uslove za nekog sa diplomom građevine. Osim ako nisi u sprezi, unutar najveće porodične zadruge, jer u suprotnom, ako nisi – žestoka je borba za opstanak.

Drugi kaže da ne zna šta će, da ga čeka ili mahanje zastavom partije za posao u nekom od elektro-energetskih preduzeća (ako tad uopšte budu i postojala) naše Hercegovine, ili da ode i on trbuhom za kruhom, a već je preko 600 kilometara daleko od kuće.

Gdje god se okrenem, oči su uprte preko granice. Onda se zapitam, jesam li ja lud, koji želim da se vratim i čije oči gledaju na grad u kome sam odrastao?!

Pa se dobro zagledam. . .

Krajičkom oka ugledam da je u Vladi RS primljen novi savjetnik. Pomislim, pa ja i nisam lud, ima još neko da misli i stvara budućnost naše države.

A onda, onda se dobro zagledam i vidim da je riječ o nekome ko ima 82 godine. Pomislim, svaka čast, sigurno da treba da se iskoristi potencijal nekog profesora, doktora neke oblasti.

U tom trenutku se sjetim – on je (ne)krunisani papak.

Da, papak. To je ono kad za određenu cifru prodaš svoje ideale, svoje glasače. Ono kad ti plate da se pokažeš u pravom svjetlu, da ti je stalo samo do sebe.

Skontam, pa taj lik mi može biti djed. A, onda se sjetim pravog značenja DJEDA. One pažnje i ljubavi, onih krišom datih para “da mi se nađe”, pored penzije “crkavice”, a znamo dobro kolike su penzije u RS.

E, onda se zahvalim Bogu što mi baš on nije u rodbinskoj vezi, jer ovome 82-ogodišnjaku blizu 900.000 unuka izdvaja “da mu se nađe”, dok on svu pažnju i ljubav usmjerava sebi.

On ne mora preko granice. On je sve granice prešao.

Osamdesetdvogodišnji savjetnik u Vladi Republike Srpske

Ko je ovdje lud?

Mladi koji bježe ili mladi koji ostaju?

Đ. V.

Meni daj orden, njemu povelju, pa uzmi i ti sebi šta ćeš!

Poznajete l’ osjećaj, zove se sramota”, reče jedna pjesma Dubioze kolektiv.

I stvarno, poznajem. Sramota me je. Pa zar ja i dalje nemam neki orden? Neku povelju?

Gdje god se okreni, neko dobije neku uzvišenu nagradu, priznanje. Dođe mi da se zapitam jesam li ja toliko bez veze. Jesam li toliko nebitan u ovome društvu?

Ili je samo hiperprodukcija zvanja i priznanja?!

Dođe tako vrijeme da si niko i ništa ako nemaš neko priznanje.

Hajde, shvatam, ne možemo svi biti ni knezovi, nema ih stotinu, jedan je u Hercegovini.

Ne možemo svi ni imati orden Svetog Save. Nismo svi Nikola Tesla, Stepa Stepanović. . . ili možda Dodik, Vučić. . .

Ali, bilo nas je još što nismo ratovali. Evo, ja priznajem. Nisam branio svoj grad. Pa taman da se desi situacija da ga branim uz 5.000 saboraca (uključujući ranjenike, djecu i starce) dok ga napada neprijateljskih 40.000 ratnika.

Nevesinje, Mitrovdan 1992.

Doduše, rodio sam se 6 i po godina posle identične situacije.

Ruku na srce, pitanje je šta bi bilo da nije bilo tih 5.000.

Tada su (možda) napravili grešku, ali naše društvo je tu (na čelu sa državom, koja je stub civilizovanog društva) da takve ljude adaptira.

Ipak, neki nisu htjeli da rizikuju. Otišli su kilometrima daleko od ratnih dejstava, ostavivši komšije, rodbinu i prijatelje, kućni prag i prve korake napravljene na gradskoj kaldrmi.

Država je shvatila caku, pa u duhu jednakosti preduzela posebne mjere.

Država je rekla istorijsko NE diskriminaciji, te je na simboličan datum za sve Hercegovce, a pogotovo Nevesinjce odlučila da nagradi i one koji nisu bili 1992. u Nevesinju.

Zašto da se bilo ko neprijatno osjeća jer je drugačiji?

Svi smo kao mladi imali nestašluke, nepromišljene odluke… međutim pojedinci kao Aleksandar Masleša ili Spomenko Gostić nikad ne dočekaše starije dane da to isprave.

Oni se neće sjećati svoje mladosti, a i da mogu, sigurno je ne bi negirali.

Zato, zbog onih koji se sjećaju svoje mladosti sa knedlom u grlu i grižom savjesti, koji bi da postanu patriote, jer je to sad u modi, država je uz pomoć lokalne samouprave učinila pravu stvar.

Ipak, treba obratiti pažnju na borce koji negoduju zbog ovog poteza.

Ali, opet… Koji borci? Ista ta država ne drži ozbiljno do njih.

A i šta će nam borci? Pa nije rat. . .

Neka oni čekaju novi rat da se dokazuju, a ja ću da čekam neko priznanje, pa ako ga ne bude, počeću da se bahato ponašam, tad će me sigurno primijetiti.

Đ. V.

Piccola storia de grande amore

Stajao je na drugom peronu autobuske stanice, nestrpljivo odbrojavajući svaki od 25 minuta do dolaska autobusa. Dim iz cigarete letio je u tmurno nebo sive boje, stapajući se s njim. Oko njega bilo je ljudi raznih godina. Kao da se na svakom od njih vidio razlog putovanja. U toj dosadi čekanja sklopio je čitavu priču u glavi. Par starijih ljudi, penzionera, sa još starijim torbama putovali su kod svoje djece. Obrnuto mu se nije slagalo, jer bi ih, nekom logikom i poštovanjem, djeca pratila na autobus. Jedan, očigledno zaljubljeni par, veselo se smješkao i zadirkivao, dok se drugi tužno rastajao. Za dva Kineza nije imao rješenje. Više ga je mučilo da li su stvarno Kinezi ili su Japanci, a možda i Korejanci. Tako udubljen u priču dočeka i 16:30 časova, a sa tridesetim minutom pojavio se i autobus na peronu broj dva.

*

Njen čvrst zagrljaj zbunio ga je prvog sekunda. U naredna 2 je shvatio da je to ona i da je to java, a u narednih 10-ak je uživao, vraćajući još čvršće zagrljaje. Zbunjeno i srećno se pogledaše, te uhvatiše siguran korak ulicama tog velikog grada.

*

Nije bilo te pjesme, tog stiha koji joj nije napisao drhtavom rukom, onako polako, baš onako kako bi je i zagrlio na nekoj usamljenoj klupi u nepoznatom i pustom gradu, a da nije vidio baš njen pogled u svakom dodiru papira i mastila. Ovoga puta to se desilo dok je izlazio iz autobusa. Kao neki deja vu, događaj koji je unaprijed osmislio u svojoj glavi. Divio joj se i pisao krišom. Čak i od ptica, sunca, pa i sebe, onda kad je tijelo skoro spavalo a duša ostajala budna. U noći, gdje ga ne može niko osuditi zašto to radi, pa čak ni sam sebe.

*

Gledao je dugo sjedeći preko puta nje u jednom „fensi“ kafiću. Udubio se gledajući u njene oči, kao da projektuju novi film domaće kinematografije, o kojem internet svaki dan priča i zbija šale, a koji, izgleda, jedini on nije pogledao. Gledala je i ona njega, pomno pratila svaki pogled, takoreći, odgovarala na paljbu. Te oči koštale su ga zbunjivanjem u par navrata. Priča počne, zaplet odličan, ali – blokada.

*

Nije tajna da je par jutara alarm prekinuo baš taj san u kojem se ona nalazila kao glavni akter. Naravno, ne sjeća se koje radnje, jer on nju i budan sanja, mnogo češće. Svakog dana.

*

Ponosno je šetao kraj nje prometnom ulicom. Još ponosnije onoga trenutka kada ga je u toj sporoj šetnji, koja mu je ipak godila, iako on brzo hoda, uhvatila pod ruku. Svaka briga ovog mladića stala je pod tu ruku. Riješio se svih svojih problema i muka. Mislio je da ta ulica nema kraja. Čak je bio zahvalan ovoj planeti jer je okrugla, zamišljajući šetnju bez kraja.

*

Svaku djevojku, dok nju nije upoznao gledao je kao priliku. Svaki pogled, svaki osmijeh, pošalicu… očekivao je da dobije zauzvrat. Ona se pokazala kao kraj jedne sage, ili ipak – ružne navike?!

Da li je to zbog različite boje kose u odnosu na njegovu, većinom plavu ciljnu grupu? Ili zbog toga što ga ona može slušati satima, kako o ozbiljnim, tako i o temama gdje se, prosto, krevelji i mlati gluposti?
Možda je i zbog toga što do sada nije sreo ljepšu a kulturniju djevojku? Vjerovatno da je u njoj vidio potencijal akademskog građanina, za kojim žudi. Vrlo moguće da je i zbog toga jer mu je zanmljiva čak i kad priča o najdosadnijim temama današnjice, a njoj, Bogu hvala, nije mane u pričanju.

*

Autobus pun putnika vozio je istim pravcem, ali suprotnim smjerom. Slušalice u ušima prenosile su taktove i stihove Zabranjenog Pušenja, 357 grupe, Azre, ali i Slađane Milošević. Tonuo je u san. Ovoga puta ne u onaj budni, opijeni, već pravi.

*

Razmišlja da joj napiše pismo.

Svoju malu priču o velikoj ljubavi.

*

T O B E C O N T I N U E D . . . nada se ovaj mladić.

Đ. V.

FENOMEN U REGIONU: Aerodrom Trebinje

U avionu od cvijeća do raja. . .

Da se Trebinje gradi i raste, pokazuje to i novi aerodrom koji treba da se izgradi na Zupcima.

Da, djeluje kao poznata priča. Kao da sam već negdje čuo za ovu ideju. . .

Čekajte, pa zar već nemamo aerodrom?

Ko je ovaj Ćubrilović? Koga sve neće staviti na TV. . . Čekaj, ovo je predsjednik Narodne skupštine RS?! Onda mora da je ovo montaža.

Pa, da. . . Možda je fora sa Čubrilovićem da je promašio cifru. Jer, ovu tablu sam negdje gledao. . .

Pa dobro. Još jedan aerodrom i ima da pojedemo Dubrovnik i turistički i ekonomski!!!

Šta, ugasila se firma? Ne radi od 2014. godine?

Sjećam se da je do 2010. godine najavljeno da će aerodrom biti u funkciji.

Dugo su izdržali. . . Stvarno smo aljkav narod, ništa ne znamo čuvati.

Srećom se ugasilo samo preduzeće, barem je pista ostala, pa ćemo lako novi aerodrom ubaciti. . .

Dobro se drži.

Nekako mi na ovoj fotografiji izgleda kao da ga je pojelo vrijeme ili rat. Ili možda da tog aerodroma nije ni bilo?!

Čekaj, kako aerodroma nije bilo a postojalo preduzeće, ljudi primali platu? ? ?

Dobro došli u Republiku Srpsku!

Dobro došli i na aerodrom Zupci! Izvolite:

Daćete mi jednu povratnu kartu!

Dokle, gospodine?

Do narednih izbora.

Đ.V.