SLOBODNI INTERVJU: Lana Parežanin

Gost slobodnog intervjua ovoga puta je Lana Parežanin, neko ko nam je poznat kao najbolji učenik u istoriji O.Š. “Sveti Vasilije Ostroški”, neko ko je smogao hrabrosti da ide korak dalje, napiše svoje romane, nakon dvije godine pohađanja Gimnazije “Jovan Dučić” ode u Mostar na dalje školovanje, te iz Mostara “kupi kartu” za Portland gdje će nastaviti svoje školovanje, i to na polju jezika i informatike.

Đ.V. : Otkud ideja za koledž u Mostaru?

LANA: Za koledž sam čula od komšinice koja je pohađala tu istu školu, tačnije od njene majke.

Prosto, htjela sam da probam, najviše sam htjela iz neke nertrpeljivosti prema sredini u kojoj sam bila i prema obrazovnom sistemu koji me je nervirao do bola.

Đ.V. : Spomenula si da ideš u Mostar, to je ipak multinacionalni, podijeljeni grad, bez izbora. . . Kako su to prihvatili u tvojoj sredini, društvu, kući. . . ?

LANA : Pa, ne mogu reći da sam toliko bila u Mostaru koliko sam bila u toj zajednici koledža. Svi su imali predrasude, djed i baba pogotovo. U toj zajednici bilo nas je preko 70 nacionalnosti. Ti ljudi imaju mnogo drugačije probeme od ljudi u Mostaru, a to su feminizam, radikalna lijevica…

Đ.V. : Kakva je ta škola u Mostaru, kakav je sistem, koja je razlika između našeg i njihovog?

LANA: Sistem školovanja je IB diploma. To je međunarodno prihvaćena diploma. Imamo samo 6 predmeta, 3 na višem, 3 na srednjem nivou. Fazon sa tim je da je cilj diplome ne da nas toliko nauči o činjenicama već da nas nauči da razmišljamo o činjenicama koje nam se serviraju. Jer u današnje vrijeme mi smo bombardovani informacijama i trebamo naučiti razmišljati o njima, a ne kao što smo učili u gimanziji, koliko je Azija 1990. godine imala stanovnika a koliku stopu pismenosti Mijanmar. Mnogo više smisla ima nego moje obrazovanje u gimnaziji. Naučila sam više da razmišljam.

Ta škola me je oslobodila. Cijeli taj sistem je sređen da sam sebe istražuješ kao čovjeka. Imali smo npr. dan kada idemo svi u pidžami u školu. Ti prođeš kroz čitav Mostar u pidžami i vratiš se nazad u dom. Ti si napravio budalu od sebe, ali ti naučiš nešto iz te činjenice da si ti bio budala u gradu gdje te svi gledaju.
Naučiš da se izražavaš, da formiraš svoje mišljenje, što mislim da je mnogo važnije za razliku od trebinjske gimnazije u kojoj smo bubali činjenice, što me je, mogu reći i izludilo.

Đ.V. : Koja je razlika između profesora gimnazije i koledža ?

LANA : Sistem u kakvom je trebinjska gimnazija, kao i ostale gimanzije u RS ne dozvoljava profesorima da podučavaju onako kako bi trebalo da se podučava. Mnogo ih ograničavaju u raznim područjima. Profesor, sve i da hoće, protivzakonito je da iskoči iz kalupa u kojem bi nas učio da razmišljamo. Neki profesori uspiju do nekog stepena ali na koledžu je drugačije. Odnos sa profesorima u gimnaziji je poprilično dalek, iako ja i dan danas izađem na kafu sa nekim profesorima.
Profesori na koledžu su druga vrsta profesora, skroz drugarski odnos imamo sa njima, opet koliko to može da bude a da ostane nivo poštovanja. Profesori razumiju kroz šta prolazimo. Oni se trude da budu bliski sa nama i nekako uče nas mnogo više van učionice i razgovaraju sa nama o drugim problemima. Profesori nas podržavaju u svim događajima. Ako ima neka predstava ili na primjer marš za prava žena u Mostaru, svi profesori su tu. Svako veče nam neko od njih dođe u rezidenciju. Tipa, večeras je profesor matematike tu, sa njim možeš i da pričaš o bilo čemu, a i da vježbaš matematiku.

Đ.V. : Koliko je teško biti drugačiji, takoreći uspješniji u tvom slučaju, hrabriji?

LANA: Ja ne bih ovo svoje nazvala nekom hrabrošću. Mislim da sam otišla iz čiste nužde jer sam se ovdje toliko loše osjećala, može se reći i depresivno. Tokom dva mjeseca koliko je trajao upis na koledž, bila sam pod velikim stresom da li ću upasti ili ne. Tako da ne mogu reći da je to bila neka moja hrabrost, već je više potreba, nagon za preživljavanjem.

Đ.V. : Da li misliš samo o školstvu ili inače o stanju u društvu o umjetnosti… ?

LANA: Ako ćemo iskreno, meni puno toga nije odgovaralo. Nije mi odgovaralo to što nemam skoro nikakvu mogućnost da se bavim umjetnošću ovdje. Nema nekih radionica na koje bih mogla da idem. Ne dolazi toliko ljudi koje bih ja mogla da slušam kako pričaju o stvarima koji me zanimaju, a što ima u jednom gradu koji nije toliko veći od Trebinja. Ipak, Mostar ima mnogo više događaja. Tamo sam se prosto slobodnije osjećala nego što se ovdje osjećam.

Đ.V. : Misliš li da inače ljudi koji su uspješniji, na primjer danas poznati pjevači, slikari, pisci ili glumci su u stvari uspješni jer su na vrijeme otišli odavde? A onda kad su tamo negdje uspjeli Trebinje je reklo : “Aha, ti si NAŠ Trebinjac…” a do tada i nisu baš podržavani. . . ?

LANA: Ja mislim da se prema našim umjetnicima ne odnosi kako treba. Osjećam da ovdje nema previše otvorenosti prema tome, te da se na to gleda kao na nešto strano. Ja mislim da bi svak donekle mogao biti umjetnik. Svi, prije svega, treba da naučimo da se izražavamo.

Ja na primjer slikam vodenim bojama. Ne radim to ni blizu dobro kao što pišem, ali me to ispunjava i uživam u tome.

Mislim da bi se svako mogao pronaći u nečemu. Ali evo u ovom primjeru dolazi naš obrazovni sistem u kojem je likovna kultura toliko zapostavljena, muzička kultura nešto gdje učimo o nekim kompozitorima iz 18. vijeka, a na kraju niko ne zna o rok muzici, o muzici 20. vijeka. . . Osobe u tom uzrastu mislim da su premlade da shvate Baha, Betovena, Mocarta i ostale… Mislim da bi bilo mnogo bliže da se uči o muzici koja je nama bliža, o našoj domaćoj sceni, kako da slušamo i koju muziku… Ali eto, dolazimo do današnje muzike kakva jeste, jer je sve to povezano.

Kada bi ljudi samo znali kakva se muzika danas sluša. . .
Ne kažem da bismo trebali učiti ljude koja muzika treba da im se sviđa a koja ne, već da treba da se izloži : „Evo, ima i ovo. . .“ ali zbog toga je kriva škola, zato i završavamo slušajući muziku koju slušamo.

Đ.V. : Reci mi nešto o tvom nastavku školovanja. . . Ideš u Portland na „Lewis and Clark College“ . . .

LANA: Većina ljudi koji završe ovaj koledž ide u Ameriku na nastavak školovanja. Imala sam 4 drugarice. Svi živimo u istoj državi, ali nas 3 nismo mogle da dobijemo evropsku stipendiju, međutim jedna je imala hrvatsko državljanstvo, te putem EU mogla je da konkuriše u Holandiju, tako da će ona nastaviti školovanje tamo, dok nas 3 idemo u Portland.

Jedva čekam da odem. Upisala sam 3 predmeta (kod njih se to upisuje na predmete), a to su informatika, njemački jezik i naučna fantastika.

Đ.V. : Njemački si, kažeš, naučila preko škole, nisi pohađala kurseve?

LANA: Pa, dobru podlogu sam dobila još u osnovnoj školi za taj jezik, ali dosta u tome pomogla mi je profesorica u Mostaru. Tamo sam imala sjajnu profesoricu, koja se potpuno posvetila meni i još 3 učenice. Imala sam ljude oko sebe koji pričaju njemački, drugare koji su iz Austrije i Njemačke, tako da sam lako savladala taj jezik.

Đ.V. : Misliš li da ćeš se lako uklopiti na novom kontinentu?

LANA: Pričala sam već sa nekim drugaricama, rekli su mi da se Amerikanci druže sa Amerikancima, a stranci sa strancima. Nadam se da će sve dobro proći i jedva čekam nove izazove.

Đ.V. : Šta planiraš nakon toga, da li bi se željela vratiti ovdje?

LANA: Još uvijek ne znam ništa, želim da živim na raznim mjestima na svijetu. Željela bih se u nekom trenutku vratiti. Ipak, mislim da nemam pravo da osuđujem sistem na koji nisam ni probala da utičem. Ne vjerujem u revolutivne promjene. Vjerujem u lične promjene, korak po korak. Ne vejrujem da bi se obrazovni sistem promijenio odjednom, već korak po korak.

Đ.V. : Misliš li da je naša najveća, „rak rana“ obrazovni sistem?

LANA: Ne znam je li najveća, ali sigurno ako imamo 3 najveća problema, jedan od njih je obrazovni sistem.

Đ.V. : Čitamo li se?

LANA: ČITAMO.  🙂

Published by djvucinic

Pisac, kolumnista, disident i student Pravnog fakulteta u Novom Sadu

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: