Pogledam u nebo, vedro. Čudno za mjesec januar. Rekoh sebi, prošetaću do grada. Ali, opet nešto čudno. Kao da nešto ne štima. Oduvijek je glavna fora bila slikanje u bašti trebinjskih kafića u zimskom periodu godine. Ovoga puta kao da je nešto prazno.
A, onda se prisjetim. Skoro pa 4 hiljade Trebinjaca radi u susjednom Dubrovniku. Bože, pomislim, smiju li oni tamo slaviti Dan Republike. Pa se onda zamislim. Šta je to njima Republika dala da bi je slavili? Pa oni su za koru hljeba otišli u drugu državu. Baš oko tog devetog januara devedeset i druge pucalo se između nas i njih.
Neki će reći, nisu patriote. Srbuj, makar slame jeo! Ali ipak, ne može se porediti plata za rad u trebinjskom i dubrovačkom kafiću. Ne može se porediti ni naknada za fizički rad. Možda je malo i kontradiktorno, pogotovo ako slušamo izjave vladajućih oba naroda, ali Srbi u Hrvatskoj su više cijenjeni od Srba u Republici Srpskoj.
Ako ništa, pored veće zarade, radniku u Dubrovniku uslov za zaposlenje nije 50 glasova, niti mahanje zastavama bilo kakve partije.
Pitam se, tako, šta li bi rekli oni koji su poginuli na tom istom ratištu, kuda sada idu hiljade njihovih sugrađana na posao. Sigurno je da bi se pitali za koji su ideal oni izginuli. Da li za slobodu, samostalnost ili da te neko na dugme šalje na (kontra)mitinge, tribine, po kućama?
Nisam bio rođen dok je trajao taj, za mnoge porodice nesrećni rat. Zašto ne kažem za sve? Pa zato što je nekom rat, a nekom brat. Nafta i cigarete znaju odgovor na ovo pitanje. A nisu jedini.
Ali, eto, 20-30 godina kasnije, dođoše na branik otadžbine i ovi koji su tada kalkulisali. Kako su samo oštre njihove izjave. Kako su im samo jake prijetnje. Ali, dobro je, ne daju Republiku Srpsku. Doduše, daju je u članstvo NATO savezu, ali Bože moj. Navikli smo da budu “naivni”.
Sličan se sličnom raduje, pa je i ministar odbrane Srbije – Vulin dobio orden povodom 9. januara, lično od Željke Cvijanović, koja je predsjednik Republike Srpske, za sve one koji to ne znaju. Znam da mnogi misle da je to Milorad Dodik, ali, eto, da ne bude zabune.
Orden dobi i Narodno pozorište Republike Srpske, pa smo ovoga puta imali orden i za komediju i za tragediju na Dan Republike.
Pitam se, šta se to sve slavi za Dan Republike. Da li to što još od rata nemamo normalnog puta između opština Hercegovine? Da li to što je smanjena nezaposlenost (odlaskom stanovništva u druge zemlje)? Da li to što “možeš biti najbolji student i stručnjak ali ako nisi u vlasti, sve je to zabluda”? Da li to što demobilisani borci VRS gladuju?
Što se nudi 5.000KM za zaposlenje, a vreća brašna, otpisani dug za struju ili 50KM za glas? Što se čuva posao prikupljanjem glasova za vladajuću stranku? Što su penzije 300 i kusur maraka, a potrošačka korpa skoro 2.000KM? Što je legalizovana kupovina diploma i postala “normalna stvar”? Što su nam ministri sa istim takvim diplomama? Što je mortalitet veći od nataliteta?
Zbog neriješenih ubistava? Zbog višemilionskih dugovanja gotovo svih javnih preduzeća? Zbog straha studenata i da upitaju zašto 2 mjeseca kasne stipendije, da je ne bi izgubili? Radi namještenih tendera? Prointerovih 96.000KM dnevno?
Nisam siguran.
Ali, za drugu stvar sigurno jesam – Republika Srpska je nešto što je dio svih nas i taj zajednički dio čini 25.053 kvadratna kilometra.
Nisam ljut na nju što je u ovakvom stanju, ali ljut sam na pojedince koji su umislili da su iznad svakog od nas. Kakva god da je – naša je, ali pošto je naša, ne bi smjela da bude “kakva god”.
Prst na čelo, pogled pravo, u budućnost! Ipak, krajičkom oka bacite pogled i na sat. Tačno je 11:55.
Đ.V.
ČITAMO LI SE?! 