NIKOLA KRALJEVIĆ: KOMENTARI, OLAJAVANJE I NEKOLIKO OSUDA

Mlad čovjek, dobro vaspitan, malo ambiciozniji od ostatka svog okruženja, u pubertetu počinje da traži sebe. Domen interesovanja mu se širi, jer su mladost i adolescencija vjerovatno najbolji period da se čovjek oproba u što više stvari, da zgazi što više predrasuda, te da napravi dobar temelj za nešto što kasnije slijedi, nešto što i dalje nazivaju životom.

Recimo da ta, mlada osoba pronađe sebe u nečemu što ne mogu baš svi da shvate, odobre ili bar prihvate. Pogleda u visine, vidi sebe negdje gore, ostvarenog, uspješnog, prihvaćenog od strane ljudi. Poželi svima da osjete čar dostignuca svojih snova, postane jednostavno čovjek bez predrasuda.

Roditelji znaju biti prepreka, ali računamo to kao izuzetak, jer roditelji obično pruže podršku svojoj djeci u svim njihovim željama i ambicijama. Kada roditelji postanu odskočna daska svojoj djeci, djeci koja se munjevito transformišu u mlade ljude, reklo bi se da tu nema previše prepreka do nekog konacnog cilja.

U tom momentu, možda i malo ranije, na scenu stupaju, ali baš onako teatralno, uz vatromete, zvučne efekte i sve ostale prateće rekvizite, svi oni neostvareni i sitni ljudi, koji rade za službe komentarisanja, omalovažavanja i degradiranja. Njihov zadatak je prilično jasno definisan, premda ni oni baš nisu svjesni šta su sve zapravo u stanju da urade. Nisu svjesni koliku moć posjeduju. Potpomognuti su ljudima sličnim sebi, vjerovatno su i oni nekada imali bilo kakvu ambiciju, koju je ugušio neko na koga oni sada liče. Ili su isti.

Nisu svjesni da imaju moć da unište tone i tone snova, da ih pocijepaju na komade, slome, smrve, unakaze, obezvrijede i zatrpaju na neko duboko dno, do kog više nikada niko nece moći dosegnuti.

Takvi ljudi su svuda oko nas, oni su nam prijatelji, rodbina, kumovi, komšije.

Znam, oni nisu ni svjesni toga, vjerovatno su to površni ljudi koji ne premotavaju film poslije svakog dana, ne pročešljaju neke razgovore koji su možda nekome ostali urezani.

Ali, Bože moj… Kada nešto nije jasno meni, pomislim na to, da, nisam ja kao drugi, niti su drugi kao ja. Različiti smo i to je tako.

Sada smo došli do fenomena koji je u bližoj nam prošlosti postao aktuelan. Došli smo do legendarnih komentara na društvenim mrežama.

Ljetos smo uživali u svjetskom prvenstvu u košarci, ambiciozan tim reprezentacije Srbije dao je svima osnov da se nadamo nekoj medalji, koja nam je, eto, izmakla i još jednom nas napomenula, da je sport malo komplikovaniji od 12 imena na papiru. Iako potišteni zbog „neuspjeha“, uživanje se nastavilo na društvenim mrežama, gdje su se skoncetrisali svi samoproklamovani stručnjaci igre pod obručima. Osuđivane su legende tog istog sporta, osuđivani su igrači, profesionalci koji su nas usrećili bezbroj puta do sada. Osuđivani su oni koju su osuđivali pojedince, osuđivani su oni koji nisu osuđivali nikoga, a trebali su. Osuđeni smo bili od glave do pete i svi mi koji smo pogledali barem jednu utakmicu čitavog prvenstva. Osuđeni. Presuđeni.

Za kraj, samo ću zamisliti neku „lobanju”, koja misli da zna bolje od Saleta Đorđevića, ili recimo ruku koja je preciznija od Bogdanove. Zamislite i vi takve ljude, detektujte ih u svojoj okolini i uradite sve da im začepite usta.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: