Kritika urodila plodom, POČELA ISPLATA STIPENDIJA

Pobjeda!

Kritika je urodila plodom, pa je danas počela isplata stipendija.

Samo jedan dan je protekao nakon vapaja studenata i pisanja na ovom sajtu.

Grad Trebinje počeo je sa isplatom stipendija, a prema ugovoru koji je potpisan sa svim studentima ponaosob, Grad je dužan da do kraja 2019. godine isplati 3 (tri) stipendije.

Prva je stigla sa (malim) zakašnjenjem 26.11. a isplatu druge dvije pomno ćemo pratiti.

Izgleda da je pronađen jedan, a možda i sva tri primjerka koja je posjedovao Stipenditor, tako da je otklonjen problem “izgubljenog papira”.

Hvala vladajućim što čitaju ovaj sajt, te se nadam da će obratiti pažnju i na ostale probleme na koje upozoravam, te ih ovako hitro riješiti.

Đ. V.

Deficit u budžetu za deficitarna zanimanja

Danas je 25. novembar, što bi se reklo – visok datum.

Obično se taj termin upotrijebi kada neko ostane bez novca, jer je platu ili penziju primio početkom mjeseca.

Od početka mjeseca visok je datum studentima koji su upisali arhitekturu, građevinarstvo, mašinstvo, elektrotehniku, informatiku, srpski jezik i književnost i ostvarili pravo na stipendiju koju dodjeljuje grad Trebinje.

Pošto razlog kašnjenja (možda je bolji termin – neisplaćivanja) stipendija nije bio poznat, pojedinci su se uputili u Ulicu Vuka Karadžića, te od gradske administracije zatražili odgovor.

Rečeno im je da je papir na kom pišu imena primaoca stipendija izgubljen, te da će, čim ga nađu, poslati stipendije koje inače iznose 200KM.

Ja kao student Pravnog fakulteta nemam pravo na istu stipendiju, jer moje zanimanje nije deficitarno, vjerovatno zbog odličnog stanja u pravosuđu i viška popunjenih mjesta u administracijama, pa pravna država iz tog razloga ne podstiče buduće pravnike, ali se solidarišem sa svim studentima našeg grada koji nisu primili stipendiju, a nekima je veliko vaganje između plaćanja računa i hrane.

Krajnje je vrijeme da potpisani ugovor bude ispoštovan, te se nadam da će studenti dobiti izvinjenje, ako već nisu stipendije.

Đ. V.

DANILO GOVEDARICA: Ističe nam vreme

U jeku trenutnih dešavanja u Crnoj Gori, ali i njenoj okolini, dok se nama pred očima odigrava jedna od istorijskih nepravdi prema jednom narodu, jednoj kulturi, jednom delu istorije, šta mi radimo?

Nije samo Crna Gora u pitanju, ona je trenutno na udaru, već neko vreme se stvaraju određeni problemi i u Republici Srpskoj, a ima li smisla da pominjem Kosmet? Samo je pitanje koliko je ko informisan i koliko ljudi to uopšte i interesuje.

Pošto se režimski mediji uglavnom prave kao da je sve u redu i da se ništa ne događa, do mase informacije dolaze raznim putevima, kao što su društvene mreže, nezavisni internet portali, sistem „od usta do usta”.

Da li treba više trošiti reči o izdajničkoj politici vodeđih ljudi sve tri dežave čiju osnovu čine srpski narod (Srbija, Republika Srpska, Crna Gora)? Ako krenemo, doći ćemo do tema kao što su čuvene „najoštrije protestne note“ koje je srpski vrh upućivao mali milion puta, dok su se šiptarske snage iživljavale nad našim narodom u južnoj pokrajini (time dolazimo do zaključka koliko su protestne note bile delotvorne), onda samo razmatranje odobrenja od strane Republike Srpske za ulazak BiH u NATO pakt, i tako dalje, i tako dalje…

Srpski narod je navikao na izdaju, i ništa ga više ne može iznenaditi, tako što se tiče „vrha“, samo treba čekati koju će sramnu odluku sledeću da donesu. Pa na kraju, i današnje stanje u Crnoj Gori.

Šta bi rekao veliki Njegoš na današnju situaciju u njegovoj zemlji? Zar je serdar Janko uzalud ginuo sa mojkovačkim junacima tog Božića 1916. godine. Zar su na Vučijem dolu Hercegovci i Crnogorci ni za šta prolili svoju krv? Šta oni misle kada pogledaju šta vlastodršci takozvanog “Montenegra” danas čine onome što su oni svojim životima odbranili. A to je ono najjače, ono što je sačuvalo naš narod, ne samo dole, nego u svim srpskim zemljama, to su svetinje i pravoslavna vera. Zar se Milo i ekipa ne plaše, kletve Vasilija Ostroškog? Prešli smo i preko nezavisnosti, i preko priznanja „Kosova“ i preko ulaska u NATO, hoćemo li preći preko ovog?

Narod je izašao na ulice, u prestonici je organizovan protest podrške, sve je to u redu, ali… Šta čeka ostatak srpstva? Šta treba da se desi, da se naši ljudi opet dozovu pameti? Može li gore od ovog? Naravno da može, ali pitanje je: “Je l” mora gore od ovog?“. Ne mora, ako se mi potrudimo.
Zar smo izgubili empatiju i saosećanje jedni prema drugima? Što je Srbin iz Beograda drugačiji od onoga iz Crne Gore, Hercegovine, Like, Vojvodine… Treba da se držimo zajedno i jedni drugima da pomognemo, samo tako možemo opstati u ovim teškim vremenima, inače smo osuđeni na direktnu propast, u koju smo već duboko zagazili…

O Crnoj Gori se može uvek pričati kad treba da „grmi“ Budva, da „gori“ Sutomore i „luduje“ Herceg Novi. Kada treba da se gleda koja pevačica gostuje u „Trokaderu“ i šta će se piti u „La Bambi“ ili već ne znam ni gde, tu je srpska omladina prva. Neće vam Milo sređivati jeftine apartmane na primorju za leto, niti će vas dočekati raširenih ruku njemu slični, ali zato kada je u pitanju odbrana vere i svojeg naroda, to nije toliko interesantno… A niko ne shvata, da nema Ostroga, monaha, ikone, manastira koji su digli Nemanjići oko Budve (pre nego što je i sama Budva bila tu), ne bi bilo ni letovanja, ni Sutumora, pa ni tog Trokadera…

I šta onda čekamo?

Da nam sudbinu kroje i manipulišu nama izdajnički vlastodršci, ma koji oni bili. Vidimo već da su se sve 3 skupštine pretvorile u ring, napravimo i mi ring, za našu borbu, na naš način!

Zajedno smo jači!

Već nam vreme ističe. . .

Autor: Danilo Govedarica

Početak kraja?

Teško je i popisati sva dešavanja koja su se dogodila u posljednjih par dana u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj. Tri vladara ove tri napaćene, ojađene i pokradene države kao da su planski udarili po neistomišljenicima.

I dok u Crnoj Gori narod i sveštenstvo vodi borbu sa vladavinom Mila Đukanovića, brani manastire od otimanja i ne dozvoljava da se prvenstveno Ostrog, pa i ostali manastiri pretvore u Međugorje, turističke atrakcije gdje bi mafija uzimala novac, SNS(D) vodi borbu u skupštini.

Koalicija sa dvije strane Drine SNS(D) krenula je sa borbom ali protiv opozicije.

Opozicija u Republici Srpskoj suočila se sa lažnim dokumentom Programa reformi, u kome je na 21 stranici (a originalni dokument sadrži 53) objelodanjen dokument gdje je vlast pokušala da spere sa sebe odgovornost zbog potpisa koji vodi Bosnu i Hercegovinu, pa i Republiku Srpsku sa njom u NATO pakt, pa je u vreloj atmosferi ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač prijeteći udario otvorenom pesnicom narodnog poslanika Draška Stanivukovića.

Protest protiv nasilja i ulaska u NATO pakt, pa i čitavog pokušaja zamajavanja naroda, održan je sinoć u parku Mladen Stojanović, pred par hiljada ljudi, a gle čuda – i kontramiting, vjerovali ili ne – 200m pored.

Miting protiv nasilja i lažnog dokumenta u skupštini RS (Banjaluka)

Razlog kontramitinga saznali smo kasnije, gdje je pružena podrška u nasilju u skupštini, te pokušana ponovna “patriotska mantra” i bacanje magle u oči okupljenom (ili dovezenom narodu, s obzirom na broj autobusa).

I u Modriču je stigao nalog za putovanje.

Strah u narodu veliki je, a imajući u vidu da je u Crnoj Gori uspio proći i izlazak iz zajednice sa Srbijom, priznavanje nezavisnosti tzv. Kosova, pa naravno i ulazak u NATO, nije ni čudo što je veliki broj ucijenjenih morao doći na ovaj kontramiting.

U Srbiji ništa manje “veselo”. Opozicioni poslanici zbog stanja u Crnoj Gori došli su sa parolama u parlament na kojima je pisalo “Vučić i Milo braća blizanci”, “Milo, Vučiću”, a upućenu poruku zaustavilo je novo nasilje u skupštinskim klupama u posljednja 3 dana.

Postavlja se logično pitanje, a to je – hoće li Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, dobitnici ordenja od strane patrijarha Irineja skočiti u pomoć SPC u Crnoj Gori i zašto neće?

I dok su sveštenici hapšeni i tučeni, narod blokirao ulice širom gradova i opština Crne Gore, uhapšeni opozicioni poslanici, a Zakon o “slobodi” vjeroispovijesti usvojen, SNS(D) ćuti.

Tuča u parlamentu Crne Gore i hapšenje opozicionih poslanika

Jasno je samo jedno – tri vladara imaju samo različita imena. Motiv je isti – vlast. Cilj je jedan – novac, a očigledno je da je fetiš – moć.

Tužno je što je narod kolateralna šteta (godinama), a još tužnije je što postoje i oni koji preko svega mogu mirno preći.

Narode, vrijeme je! Zaslužujemo slobodu i dokaz da živimo demokratskoj, a ne diktatorskoj Evropi, lažnoj zavjesi pridruživanja i praznih obećanja. Dokle da nasjedamo na istu priču?

Pamet u glavu, noge na ulice!

Podrška za hrabre koji su već ustali i koji će tek ustati, a onima koji ćute na sve ovo želim poručiti: SRAM VAS BILO!

Đ. V.

Ćutanje (ni)je zlato?

“Pusti đa’ola, šta se ti miješaš… ko si ti da pričaš o tome… pa to je svugdje tako… “

A da li je to normalno? Ljudski? Pošteno? To je manje važno. Važno je da je opšte prihvaćeno. Baš kao i odvratna IDJ Videos muzika. Trend je trend. Ko iskače iz mase, taj je meta i predmet sprdnje.

Uče nas još u školskim klupama da podvijamo repove. Profesor je profesor i ti nemaš ništa s tim. Nije tvoja stvar što je očigledna nepravda pred tobom, što je različit kriterijum ocjenjivanja, što se vladanje nekom smanji ako ode u WC, a za isto to vrijeme neko nekažnjeno može da psuje, prijeti, lomi…

“Znate svoja prava ali ne i svoje obaveze”, ostaće zauvijek upamćena rečenica, onako, životna, koju sam najbolje naučio u školi. Naša prava su tu da se krše, jer, gdje ćeš ti ustati protiv profesora, protiv nekoga ko se sutra pita za djelić tvoje sudbine, a taj djelić ti je tada djelovao kao stijena.

Tako su nas dobro dresirali, da se i sada nećemo miješati u ono što nije naš posao. Možemo, eto, ako se nešto nama dogodi, ali samo MI. Neće niko drugi da vodi naše brige. Zašto? Pa nije njihov problem, ko smo mi da se oni solidarišu. MI smo ti kojima nije dobro, nisu ONI. Zašto bi se ONI zamjerali, pa to može da im naškodi. Pomogli bi ONI, ali moralno, šapatom, da niko ne čuje.

Klasično ono: “Brate, svaka čast tebi, podržavam”, koje ostaje na riječima.

Svak’ se o svom jadu zabavio.

To je politika svoje guzice. Baš onako kako se bore moćnici za fotelje i mogućnost namještanja novih miliona sebi i svojima, tako se i običan čovjek bori sa sebe i svoje interese. Ali, isključvo svoje. Komšiji nek’ crkne krava. A i ako crkne, njegova je, ko mu je kriv. . .

Može i da gori, da streljaju po abecednom redu, ali šta te briga, druže, nije ti prezime na “A”.

Nisam siguran šta je to što treba da se desi da bi narod ustao i rekao DOSTA JE, NEMAM VIŠE ŠTA DA IZGUBIM.

Izmišljali su, prolazilo im je. Krali su, prolazilo im je. Namještali su poslove sinovima i kumovima, prolazilo im je. Stavljali su ljubavnice na funkcije, prolazilo im je. Tukli su narod, prolazilo im je.

Ubijali su, prolazilo im je. Ček, šta?!

Zato sada idu do krajnjih granica. Uvode nas u NATO koji nas je bombardovao.

Pa, naravno. . . igre bez granica. Samo ne znam kako im ne dosadi. Pa čak je i video-igrica dosadna kad se podesi na najlakši nivo, kad igraš s botovima.

Reakcije nema, a kako će je i biti.

“Je l’ kradu od čitave države ili samo od tebe? Šta si se ti našao, svi ćute, samo se ti našao da nešto prkosiš, pričaš… Ko te plaća? Ti si izdajnik.”

Srećom, Soroš nije bio živ kad su Francuzi premijerno na ovoj planeti raskinuli s plavom krvi, pa im je revolucija uspjela. Inače, da je bio živ i da je bilo sedme sile – medija (neka vrsta (fr)ATV-a), sada bi na vlasti bio LUJ trideset i neki.

I dan danas, isti Francuzi, radi kapi vode u moru, u odnosu na naše probleme i standarde, oblače žute prsluke, blokiraju Pariz i dolaze do svojih prava.

A mi? Pa mi i dalje imamo plavu krv. Samo što se ne zove kralj, nego se nekad zove premijer, nekad predsjednik, a nekad član predsjedništva.

Šta nam fali? Imamo podanički sistem, pravo da sjedimo kući i ćutimo i osjetimo neku novu dimenziju gledajući RTRS, koji ionako svi plaćamo.

Đ. V.

Sve je manje ljudi, pa i DIF-ovci postadoše direktori

Obrazovni sistem ključ je uspjeha jedne zemlje. Kakve kadrove proizvedemo, takvi će upravljati državnim aparatom, pa i svim ostalim segmentima društva.

S jedne strane, naš obrazovni sistem ima toliko mana i zastarjelosti u odnosu na većinu zemalja našeg kontinenta, a s druge sve manje đaka.

Kako smo došli do toga?

Prema statističkim podacima, u prvi razred osnovne škole u Republici Srpskoj u školskoj 2019/20. godini upisana su 9.293 učenika, što je druga godina zaredom da je taj broj ispod 10.000, dok je, poređenja radi, u školskoj 2013/14. bilo 10.133, a 2008/09. taj broj je iznosio 10.831.

Pored niske stope nataliteta, negativnog prirodnog priraštaja, Republika Srpska se, kao i zemlje regiona, susreće sa problemom odlazaka.

Prije 50-60 godina, ljudi sa ovih prostora išli su “trbuhom za kruhom” u Njemačku, Irak ili Libiju. Razlika u današnjim odlascima je to da se više kofera ponese. Čitave porodice, prvenstveno mladi roditelji, napuštaju (zauvijek?) Republiku Srpsku.

Ekonomske prilike, ali i životne, kao što su nepravda, dostojanstvo, sigurnost radnog mjesta (neskupljanje glasova za produžetak radnog odnosa) su razlog puste Republike Srpske i podatka da je 56% građana BiH izvan države, što znači da je više ljudi u inostranstvu, nego u matičnoj zemlji.

Zemlja mnogih prirodnih resursa sa sve manje ljudi – neki bi rekli da nedostaje ljudi da popune radna mjesta. Ipak, ti neki žive u Evropi, a mi, sve su prilike, idemo ka Africi.

Ipak, kadrova ima. U Republici Srbiji broj doktora nauka porastao je u posljednjoj deceniji za 880%.

Možemo li pokupiti kadrove preko Drine? Ili možda imamo i svoje?

Pored ministara sa Megatrend diplomama, Šefildskih i Londonskih đaka, imamo i ministra prosvjete i kulture koji je na doktorskim studijama. Barem tako stoji na sajtu Vlade RS.

Manje je đaka, pa je lakše probrati one prave. To su, izgleda, dobro “namirisale” razvijene zemlje Evrope i svijeta, pa su oni najbolji odlučili da tamo zasnuju radni odnos.

Šta tačno ne štima? Ne štima to da su razlike u platama samo u susjednoj Hrvatskoj za one najmanje kvalifikovane radnike u srazmjeri barem 3:1 naspram nas.

Zato imamo podatak da skoro 4.000 ljudi radi u Dubrovniku, dok Trebinje zapošljava takođe nešto oko 3 do 4.000 ljudi (ne računajući one koji rade na crno).

Koliko smo znali da cijenimo pamet i stručne kadrove, dovoljno govori podatak da je počasni profesor hirurgije na Univerzitetu “Radžif Gandi” u Indiji, hirurg najveće klinike u Kataru, preciznije Dohi, Dražan Erić imao svega 181 glas na izborima 2014. u Foči.

Da nije sve tako sivo, ima i pozitivnih primjera. Izgleda da je najbolje završiti DIF. Da li je to “direktorska izvršna funkcija” ili “državni institut za fiskulturu”, reći će nam 5 direktora DIF-ovaca iz Trebinja.

Da li zbog manjka kadrova ili zbog nekih drugih razloga, ova diploma se najbolje “primila” za rukovodeću poziciju.

Sa DIF-om i trgovačkom školom se može postati čak i direktor gimnazije. Doduše, sa ugostiteljskom i ministar prosvjete i kulture.

Sa diplomom iz Širokog Brijega ili Travnika široka je lepeza mogućnosti.

Sa ostalim diplomama, a bez dodatnog “mastera” u vidu članske kartice vladajuće partije, može se isto kao i sa pasošem. Putovati, daleko.

Ništa drugo ne preostaje ni ovih 9.293 prvačića, nego da na vrijeme počnu da koriste društvene mreže, smišljaju imena botovskih profila, sačekaju 10-ak godina, učlane se i kupe diplomu.

A ko zna, možda diploma dođe i uz člansku karticu.

Eventualno, nek’ dobro nauče strane jezike.

Đ. V.

SJEVERNOATLANSKE PATRIOTE

SJEVERNOATLANSKE PATRIOTE

Mnogima je poznato prijateljstvo Srpskog naroda i NATO pakta.

NATO je bombardovao SR Jugoslaviju 1999. godine, nanijevši time hiljade žrtava (direktno ili indirektno zbog posljedica osiromašenog uranijuma), kao i više milijardi štete gledano sa ekonomskog aspekta.

NATO i Bosna i Hercegovina imali su odličnu saradnju tokom 1990-ih godina.

NATO je napadao položaje koje je držala VRS (vojska Republike Srpske), a ostala dva konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine su sa podrškom, a vjerovatno i na poziv, pratili ove događaje.

Ovoga puta, umjesto jedinstva srpskih političara, na koju je pozivala vladajuća stranka Republike Srpske – SNSD, dogodilo se jedinstvo BH političara.

Neki bi rekli da je napokon došlo vrijeme za saradnju i pomirenje nemirnog Balkana, ali neki će se sjetiti i obaranja francuskog Miraž-a na Palama 1995. godine.

Josip Broz – TITO, jedna od najjačih političkih ličnosti u istoriji Balkana nije imao dovoljno hrabrosti da stane na jednu od dvije strane, pa je Jugoslavija bila neutralna, nije težila ni ka NATO , a ni ka Varšavskom paktu.

Raspadom Varšavskog pakta NATO je postao svjetski policajac, što je posebno na svojoj koži osjetio Srpski narod, a Bosna i Hercegovina je prihvatanjem ANP-a, dijela Akcionog plana za pristupanje BIH u NATO savez, krenula polako, ali sigurno ka ulasku u NATO.

Hoće li NATO u BiH donijeti bolje životne uslove, jaču ekonomiju i život dostojan čovjeka ili samo pojedincima vlast na nivou BiH, vidjećemo.

Srećan put ka NATO savezu svima koji slave, uz pjesmu, jagnjiće i prasiće!

Đ.V.