Sanja i Tanja

U Ostojićevu, u selu sjevernog Banata koje broji svega 2 do 3 hiljade stanovnika živjela je Sanja.

Bila je kćerka direktora Seoske zadruge „Ostojićevo“. Njena majka takođe je radila u zadruzi.

Ekonomski fakultet u Subotici pohađala je više zbog želje svoga oca nego iz svoje ljubavi i afiniteta prema toj nauci. Nije imala ni brata ni sestru. Roditelji su joj bili sve. Tročlana porodica za nju je predstavljala utočište, prirodno stanište, od kojeg se teško odvajala i s radošću vraćala. Iako je bila kćerka jedinica, nije bila razmažena kao što to obično biva, te su joj roditelji više bili kao brat i sestra, nego kao isključivi zaštitnici koji bi svoju mezimicu čuvali u „staklenom zvonu“.

Godinu dana nakon upisa u Subotici, gledala je da ispoštuje i svoje želje. Nije joj bilo teško da svoju želju stavi na drugo mjesto, ali bila je istrajna u namjeri da je ispuni. Ta želja bio je Pedagoški fakultet u Kikindi. Otac se nije bunio. Shvatio je da ona treba da bira svoje buduće zanimanje a i znao je za njenu veliku ljubav prema djeci.

Slobodno vrijeme nije trošila previše na provod. Nešto je uvijek vuklo da se vrati kući, a olakšavajuća okolnost joj je bila to što joj dom nije bio daleko. To joj je majka zamjerala. Uvijek joj je govorila: „Idi provodi se, mlada si… Kada ćeš ako ne sada? Uživaj sa društvom, biće vremena za kuću.“

Ona nije marila za majčine riječi. Znala je da majka ide protiv sebe i svojih osjećanja, da najviše voli kad joj je dijete kući, ali je i znala da majka govori najdobronamjernije.

Prvi novembarski vikend upravo je iskoristila na način koji najviše voli – došla je u svoje Ostojićevo. Te subotnje noći 2. novembra 1997. godine vraćala se iz kafića sa drugaricom. Krenule su kući pješke. Brza vožnja i neoprezno upravljanje automobilom izazvali su saobraćajnu nesreću.

Greške za volanom skupo se plaćaju. Račun je stigao na Sanjinu adresu, pa je ovu grešku platila Sanja i to onim najvrjednijim – životom. Mladić koji je upravljao vozilom prošao je bez kazne. Baš kao i njegov otac kada je bio u njegovim godinama. Izgleda da im je to u genima. Ipak, greška je plaćena, neće se, valjda, duplo plaćati.

Mrak, koji je pao te noći, više nije odlazio. Praznio je srca Sanjinih roditelja. Noć je bila tiha, ali puna jecaja. Svaka nova suza otvarala je nove rane, sve dok ne zaplaka Tanja, a njen plač prizva sunce i zoru.

Tog 28. jula 1999. život kreće ispočetka.

Sanjinu sestru Tanju sasvim slučajno susrećem na Pravnom fakultetu u Novom Sadu, 20 godina kasnije. Tanja je nasmijana djevojka, gotovo uvijek pozitivna. Voli da paniči pred svaki ispit. To radi više iz hobija, neke rutine.

Stiže da svakom pomogne, stiže da sasluša svačiji problem.

Otvaram njen indeks. Tanja je očistila godinu u junu prosječnom ocjenom 9,66.

Đ.V.