Pričamo tako, najčešće kraj čitaonice ili menze, jadamo se, nerijetko “krpimo” u Mašincu na FTN za kafu jedni druge (prava studentska, 70 dinara), dolazimo do raznih tema, potežu se ideje, zbijaju šale. . .
Nekako najmučnija dođe ona zbog koje smo zapravo svi okupljeni – šta posle završenog fakulteta?
Tu zastane dah, promijeni se ton. Priča dobija ozbiljniju crtu, a lica se potpuno uozbilje.
Najviše drugova imam na tom istom FTN (Fakultet tehničkih nauka) koji je preko puta mog Pravnog u Novom Sadu.
Budući inženjer građevine kaže kako svoj izlaz vidi u Njemačkoj, Švajcarskoj ili nekoj od zemalja (razvijene) Evrope.
Kaže kako je svjestan da je tamo svoj na svome, da zna zašto uči i da bi se jedino tamo, daleko preko granice, dvije, tri, isplatio sav onaj trud, neprospavanih noći, bdijenja nad knjigom i crtanja razno-raznih projekata.
Da zna “Ultra” koliko je kontejnera napunila njena prazna limenka, poslala bi, ako ništa u znak solidarnosti, paket tog energetskog pića.
Iako se gradi, turistički prepoznatljivo Trebinje nema ni realne, a ni pristojne uslove za nekog sa diplomom građevine. Osim ako nisi u sprezi, unutar najveće porodične zadruge, jer u suprotnom, ako nisi – žestoka je borba za opstanak.
Drugi kaže da ne zna šta će, da ga čeka ili mahanje zastavom partije za posao u nekom od elektro-energetskih preduzeća (ako tad uopšte budu i postojala) naše Hercegovine, ili da ode i on trbuhom za kruhom, a već je preko 600 kilometara daleko od kuće.
Gdje god se okrenem, oči su uprte preko granice. Onda se zapitam, jesam li ja lud, koji želim da se vratim i čije oči gledaju na grad u kome sam odrastao?!
Pa se dobro zagledam. . .
Krajičkom oka ugledam da je u Vladi RS primljen novi savjetnik. Pomislim, pa ja i nisam lud, ima još neko da misli i stvara budućnost naše države.
A onda, onda se dobro zagledam i vidim da je riječ o nekome ko ima 82 godine. Pomislim, svaka čast, sigurno da treba da se iskoristi potencijal nekog profesora, doktora neke oblasti.
U tom trenutku se sjetim – on je (ne)krunisani papak.
Da, papak. To je ono kad za određenu cifru prodaš svoje ideale, svoje glasače. Ono kad ti plate da se pokažeš u pravom svjetlu, da ti je stalo samo do sebe.
Skontam, pa taj lik mi može biti djed. A, onda se sjetim pravog značenja DJEDA. One pažnje i ljubavi, onih krišom datih para “da mi se nađe”, pored penzije “crkavice”, a znamo dobro kolike su penzije u RS.
E, onda se zahvalim Bogu što mi baš on nije u rodbinskoj vezi, jer ovome 82-ogodišnjaku blizu 900.000 unuka izdvaja “da mu se nađe”, dok on svu pažnju i ljubav usmjerava sebi.
On ne mora preko granice. On je sve granice prešao.
Ko je ovdje lud?
Mladi koji bježe ili mladi koji ostaju?
Đ. V.
ČITAMO LI SE?! 