Na današnjem meniju javne kuhinje: BUĆKURIŠ

Zamislite pekaru u kojoj pekar spava noću, gdje se prodaje hljeb star 2-3 dana. Mislite li da bi takva pekara dobro radila? Ili bi gazda morao da otpusti pekara i nađe novog radnika? Sigurno je da bi i nakon prve prespavane noći pekaru bio uručen otkaz.

Da, tako je to kad se brine o svom kapitalu i profitu. Ipak, država nije privatna stvar. Nije stvarno, barem na papiru. Postavlja se pitanje zašto se svaki neradnik ne smijeni, pogotovo oni koji negativno posluju.

Mi državu doživljavamo kao tuđu. Čak i one puteve koji se grade od našeg novca, pa bacamo smeće kroz prozor automobila. Ima ko to da pokupi. Baš kao i iz svoje avlije ako te uhvate ukućani na djelu. Doduše, tada se i po imenu zna “smećar”, ali taj ne ponavlja postupak.

Zamislite pekara koji od svakog prodatog hljeba uzme barem kiflu za sebe. Ili još ekstremniju situaciju da ako želite da jedete hljeb, morate makar krajac ostaviti pekari. Apsurdno, zar ne?

Gdje ide javni novac? Na “hakuna-matata” ekspedicije? Na vile sa bazenima, stanove širom Evrope? Na kupovinu glasova nakon kupljenih diploma?

Po Ustavu stoji da je vlasnik naše “pekare” narod. Narod je taj koji je nosilac suvereniteta preko svojih izabranih posrednika. Ipak, narod ne interesuje da li pekara ima svježe proizvode, da li je dovoljna plata pekaru, da li pekar mijesi hljeb sa manje brašna. Narodu je bitan naziv pekare, eventualno okačena zastava ispred ulaza.

Ako nam se ne sviđa poslovanje pekare, reći će nam da smo izdajnici, da ne volimo domaći hljeb.

Ipak, možda je bolje poređenje javna kuhinja. U njoj se sve i svašta kuva. A narod je gladan pa i nije u nekoj situaciji da bira. Sistem – daj šta daš. Samo je bitno da je naše. A to što smo pozajmili sastojke iz drugih kuhinja da bismo napravili svoj ručak, u kojem, vjerujte, ima najviše ljutog i gorkog, i što ćemo morati da vratimo mesom za žitarice, skoro je pa nebitno.

Kome se ne sviđa, tu su njemačke, slovačke, švedske kuhinje. Mnogima se svidjela i dubrovačka. Kažu da si tamo sit, a ne traže da iskazuješ idolopoklonstvo prema kuvarima.

Valjda i naši kuvari shvate da je ručak možda ipak neslan. A možda je to i subjektivno mišljenje korisnika javne kuhinje. Kuvari imaju sastojke u svojim rukama, pa vjerovatno jedu nešto drugo, a sigurno i da odaberu najbolju hranu za sebe.

Ono što narodu ostane, neka se snalazi kako ko ugrabi. Zato treba biti dobar sa kuvarom da ostavi što bolji komad mesa. Oni koji ne vole kuvara ješće splačine. Al’ šuti, dobro je dok se ne puca.

Đ.V.

Published by djvucinic

Pisac, kolumnista, disident i student Pravnog fakulteta u Novom Sadu

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: