ČITAMO LI SE?!

Čestitke maturantima, ali i direktoru!

Čestitke maturantima širom Republike Srpske na završenoj srednjoj školi, novom početku i budućim studijama, a posebno mojim trebinjskim gimnazijalcima i direktoru Mišu Pešiću.

Gimnazija “Jovan Dučić” u Trebinju dobila je novog direktora Miša Pešića 2016. godine, a ove godine Mišo proslavlja jubilej – 4 godine boravka u zgradi gimnazije.

On je zamijenio tadašnjeg direktora i profesora istorije i geografije Dragoslava Banjka, koji je kasnije stekao i doktorat, a tada se preselio u skupštinske klupe Grada Trebinja.

Tada je došlo do, šahovskim rječnikom rečeno – rokade, tako da je Pešić uz posredstvo vladajućeg SNSD-a stigao na mjesto direktora gimnazije, prethodno napustivši mjesto direktora Osnovne škole “Vuk Karadžić”.

Je li bilo adekvatnije zamjene u vidu barem bivšeg đaka trebinjske gimnazije koja postoji od 1921. godine ili makar, kao što je to do sada bio slučaj, iz reda trenutnih profesora ili profesora pred penziju.

Moguće je da je to imenovanje prošlo zakonsku, ali moralnu proceduru sigurno nije, s obzirom da je Mišo Pešić završio Ugostiteljsko-trgovačku srednju školu, a nakon toga i DIF, te ušao u krug 5 trebinjskih DIF-ovaca direktora, što je u internoj šali na trebinjskim ulicama prevedeno kao “Direktorska Izvršna Funkcija”.

Šta drugo reći, osim čestitke na postignutom uspjehu i u daljem radu!

Nova zgrada škole, zadužbina Rodoljuba Draškovića, za koju Grad Trebinje plaća PDV, trenutno je u izgradnji, a s obzirom na moderan projekat i ozbiljnost ustanove, partije bi se mogle (ili morale) držati što dalje od naše gimnazije.

Srećno maturantima!

Đ.V.

SLOBODNI INTERVJU: Jelica Jagodić

Novi gost slobodnog intervjua je Jelica Jagodić. Ona ima (nepune) 22 godine i živi u Rogatici. Student je Fakulteta fizičkog vaspitanja i sporta na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu. Nekada se bavila karateom, a trenutno je dio kluba mačevanja “Pale”.

Đ.V. : Jelice, baviš se “neobičnim” sportom, otkud mačevanje, kako je sve to počelo?

Jelica Jagodić: Ljubav prema mačevanju se pojavila sasvim slučajno. Na fakultetu sam upoznala koleginicu koja se već tada bavila mačevanjem, pa sam i ja poželjela da treniram i upoznam se bolje sa tim sportom.

Mačevanje je sličan borilački sport kao i karate kojim sam se bavila 12. godina.

Đ.V. : Kakvi su uslovi za taj sport u našoj državi?

Jelica Jagodić: U Republici Srpskoj postoje tri mačevalačka kluba „Banjaluka“, „Romanija“ i „Pale“ iz Istočnog Sarajeva, dok u federaciji postoji samo jedan „Valter“ iz Sarajeva. Prošle godine smo uspjeli da formiramo Mačevalački savez Republike Srpske, glavni nam je cilj osnivanje krovnog saveza BiH.

Ovo je olimpijski sport koji je na samom početku u našoj zemlji. Klubovi se trude da obezbijede potrebnu opremu i rekvizite u skladu sa mogućnostima. Nažalost naša država nije prepoznala ovaj sport kao nešto u šta vrijedi ulagati, iako je dosta djece zainteresovano.

Do sad su održana dva mačevalačka susreta u Istočnom Sarajevu na kojima su učestvovali klubovi iz Srbije, Makedonije, Hrvatske i BiH. Nadam se da ćemo u budućnosti moći da obezbijedimo potrebna sredstva za nabavku kompletne opreme kako bi djeca mogla da učestvuju na svim takmičenjima u regionu.

Đ.V. : Prije si se bavila karateom, i ako se ne varam, propustila si svjetsko prvenstvo, zbog čega?

Jelica Jagodić: Sa šest godina sam počela da treniram karate, to je bila ljubav na prvi pogled. Kao što i sami znate nije lako baviti se sportom u našoj zemlji, treba sami da obezbijedite većinu sredstava za odlazak na takmičenja. Stigla sam do crnog pojasa majstor sam karatea I dan.

Dobila sam poziv sa 16. godina da idem na svjetsko prvensto u karateu koje se održavalo u Litvaniji. To bi bilo ostvarenje snova jedne šestogodišnje djevojčice. Međutim, karate savez Republike Srpske „nije mogao“ da obezbijedi sredstva za to takmičenje.

U današnje vrijeme sve više je mladih talentovanih ljudi za koje se ne mogu odvojiti sredstva, pogotovo kada je sport u pitanju. Nažalost naša zemlja može da obezbijedi sredstva za različite događaje, ali ne i za mlade talentovane sportiste.

Đ.V. : Šta studiraš?

Jelica Jagodić: Student sam treće godine Fakulteta fizičkog vaspitanja i sporta, studijskog programa sport, opšti smjer sportska rekreacija.

Đ.V. : Kakva je perspektiva sa tim fakultetom u našoj državi?

Jelica Jagodić: Bez obzira na fakultet mladi ne vide perspektivu u našoj državi. Planiram posle osnovnih studija da upišem master i nastavim svoje školovanje. Mislim da mladi ljudi moraju da se bore za sebe i svoja prava, bez obzira na lošu perspektivu u našoj zemlji.

Đ.V. : Kakva je inače perspektiva u Rogatici za mlade?

Jelica Jagodić: Živim u Rogatici i primjetan je veliki odlazak mladih u poslednjih deset godina. Sistem u našoj zemlji radi na očuvanju vlasti, a ne mladih u našoj zemlji. Sve više je mladih iz moje lokalne zajednice koji idu trbuhom za kruhom. Boriću se za bolje uslove mladih u mojoj Rogatici i drugim lokalnim zajednicama.

Đ.V. : Razlikuje li se nešto u ostatku Republike Srpske?

Jelica Jagodić: Mnogo manje sredstava se izdvaja za razvoj istočnog dijela Republike Srpske, posebno za Rogaticu. Kada bi se više ulagalo u razvoj grada mnogo manje mladih ljudi bi odlazilo. Mislim da stanje u lokalnim zajednicama i Republici Srpskoj mora sistemski da se mijenja. Ne smijemo biti saučesnici u nakaradnom sistemu.

Đ.V. : Šta je po tvom mišljenju to što će mlade ostaviti u Republici Srpskoj?

Jelica Jagodić: Mladima treba sigurno mjesto za život, sa dobrom perspektivom. Zato se svi zajedno moramo boriti za ostanak mladih i stvaranje boljih uslova za život. Treba nam jača ekonomija sa novim radnim mjestima, bolje stanje u prosveti i veće prosječne plate, kako bi mladi ostajali u našoj zemlji.

Đ.V. : Iz trenutne perspektive, otići ili ostati?

Jelica Jagodić: Ostati!

Mislim da je mnogo lakše u trenutnoj situaciji potražiti bolje uslove za život u inostranstvu, ali ja sam uvijek za to da ostanemo i borimo se za bolje uslove u našoj zemlji. Nigdje nam ne može biti kao tamo gdje smo rođeni, zbog toga moramo ostati i boriti se za svakog pojedinca.

Đ.V. : “Čitamo li se?” 🙂

Jelica Jagodić: Naravno da se čitamo! Hvala ti na prilici da mladi ljudi kažu svoje mišljenje. 🙂

Studenti u konfuziji, vlast u fazonu: “Svak’ se o svom jadu zabavio”

Čitava frka i konfuzija digla se među studentskim svijetom u vezi sa testiranjem na (reklo bi se do juče zloglasni) COVID-19, jer uz negativne rezultate testa studenti iz Republike Srpske jedino mogu preći granične prelaze sa Srbijom.

Pored toga što su studente častili po jednokratni test koji vrijedi 72 sata, čini se da ništa više suštinski nije urađeno po tom pitanju. A čim Partija časti, nikada ne izađe na dobro.

Da li će studenti da idu pješke, kao nekada što su se naši preci probijali preko Albanije i Solunskog fronta ili da kupuju svoje automobile ili pozajme na 2-3 mjeseca od roditelja kako bi registracije poslali nadležnim službama da bi prešli granicu, nije poznato. Autobusom, kao do sada sigurno neće, jer autobuske linije nisu u funkciji.

Ostaje nam jedina nada da nakon toliko godina aerodrom “Zupci” krene sa radom, ali prvo još 2-3 predizborna obećanja, pa onda i kamen temeljac. Tako da ta opcija otpada, jer prođoše ispiti.

Doduše, ostaje i opcija helikoptera, jer znam da je tako više puta član predsjedništva BiH Milorad Dodik putovao u Beograd tokom kriznih vremena.

On je barem prelazio bez testiranja i samoizolacije, pa možda može “srediti” i studentima makar dio privilegija.

Izvijesno je samo da mnogi fakulteti u Srbiji počinju sa radom i ispitima već krajem maja.

Kamioni koji su donosili pomoć iz Srbije nesmetano su mogli da se kreću, pa čak i tokom policijskog časa (koji je i dalje na snazi samo u Republici Srpskoj, što, gle čuda – nije situacija ni u Federaciji Bosne i Hercegovine, a ni u Srbiji). Postavlja se pitanje zašto se ne mogu organizovati autobusi koji bi vozili studente u Novi Sad, Beograd ili Kragujevac.

Lako ih je organizovati, sjetimo se samo pred izbore.

Mnogo je nelogičnosti kada je u pitanju testiranje i svrha istog, jer je moguće da se neko zarazi dok čeka rezultate testa, a takođe i tokom sedamdesetdvočasovnog važenja.

Da li se pravi samo privid zdravlja, po običaju na privid stanja u zdravstvu, stanja u privredi, funkcionisanju pravne države? Navika je čudo.

Kako neko bez testiranja može otići u Banjaluku ili iz Banjaluke koja ima najveći broj zaraženih u Trebinje, a za odlazak iz Zvornika u Mali Zvornik mora da se testira?

Da li je maltretiranje studenata i njihovih roditelja to što student može doći do granice privatnim prevozom (ili ako je fizički spremniji – pješke), a onda od granice da mora da se snalazi za putovanje, sa sve koferima u rukama?

Da li je premalo testova došlo do Trebinja, jer na moj današnji poziv dobijam odgovor da me mogu zakazati za testiranje tek iduće sedmice, što bi u mom slučaju bilo isuviše kasno, s obzirom da rezultat stiže za 48 sati, a prvi ispit zakazan mi je 27.05. ?

Koliko je Udruženje studenata Republike Srpske u Novom Sadu spremno da se izbori sa stvarnim problemima i da li je to tijelo još jedan od privida u bobri za studente i šminke blisko određenim strukturama vlasti s obje strane Drine?

No, stara poslovica kaže – uzdaj se u se’ i u svoje kljuse.

Mnogo je pitanja, još više šminke i zavaravanja, a najmanje je stvarnog rada pri rješavanju problema.

A da očekujemo od kadrova koji imaju diplome a nisu studirali da riješe probleme studenata, mislim da je suludo.

Čini se da je gotovo svaka mjera koja je donijeta tokom pandemije COVID-19 stavljena isključivo da zamaže oči javnosti, pa tako smo imali u početku nesklad u satnici i mogućnosti rada kafića, kladionica, pekara i frizerskih salona, a kasnije i pomjeranje policijskog časa, koji i dalje nema logičko uporište u suzbijanju pandemije.

Kako se sve u Republici Srpskoj radi samo da bi lijepo zvučalo, a stvarnost redovno biva drugačija, tako imamo popuštanje mjera i najavu ukidanja vanrednog stanja u srijedu, 20. maja, ukoliko Narodna skupština tako izglasa, uprkos velikom neskladu i povećanju broja zaraženih od početka do današnjeg dana.

Obaveza nošenja rukavica, pa pisanje drakonskih kazni, da bi kroz par dana bilo ukinuto jer je ta mjera prema SZO više štetna nego korisna. Primjera je previše.

Sav besmisao i prepisivanje od Srbije smo jedino i mogli očekivati od kadrova Partije, koji na većinu mjesta nisu došli znanjem, već skupljanjem glasova.

Ali, ćuti! Pregrmiće se i jedan ispitni rok, treba za 2-3 godine tražiti posla. A do tad glasati za rođakov posao i vodovod u 21. vijeku.

Đ.V.

MILAN SAVIĆ: Nakon vanrednog stanja normalan život

Koliko smo se bojali korone ,a koliko smo zapravo bili zaplašeni? Da li je neko uspeo da odradi dobar trening strogoće nad nama? Pitanja su uopštena, a odgovori individualni i sve ređe čujni, jer kako vreme prolazi tako jenjava i priča o COVID-19.

Nakon 7 nedelja i cela 53 dana, ponašajući se skoro kao da virus nije ni postojao, teško shvatamo da pored mera koje su često okarkterisane kao jedne od najbrutalnijih u Evropi, dolazimo do izlaza iz vanredne situacije. Život koji smo svakako jedva čekali da se vrati u normalu sada je tu. Tržni centri,kafići-restorani,kladionice,teretane vratili su staro radno vreme, a narod se po rečima ljudi iz medicinske branše očekivano brzo vratio na ulice.

Obasuti komplimentima na račun neposlušnosti građani su ponovo na ulicama. Neki sa maskama i rukavicama, poštujući mere socijalne distance, neki bez okova i suviše blizu jedni drugih,ali ističu slobodni.

Tokom trajanja vanrednog stanja građani su imali priliku da jednom dnevno čuju od članova kriznog štaba i članova vlade ažurirane podatke o broju obolelih i preminulih od COVID-19. Neretko nakon iščitanih brojki novinari su imali pravo na pitanja. Neko je tu priliku iskoristio za postavljanje „političkih“ pitanja, na koje se ponekad i potkrao po koji odgovor, a neko kako bi građanima odgovorio na nedoumice.

Nažalost neki novinari nisu mogli, a da ne zamole predsednika da im prokomentariše delovanja opozicije, iako je on početkom vanrednog stanja izričito naglasio da na takva pitanja neće davati odgovore.

Za vreme trajanja „kućnog mirovanja“ čovek je, misli se, imao slobodnog vremena na pretek. Neko se ne bi složio sa tim opovrgavajući rečenicom da uvek ima nešto da se radi. Velika većina je imala više zabeleženih sati provedenih na društvenim mrežama i pametnim uređajima.

Tokom tog perioda prava umetnost je bila pronaći prave vesti, razlučiti važno od nevažnog, označiti šablonske vesti koje su objavljivane samo radi čitanosti i targetirati prave koje su za cilj imale informaciju i pomoć građaninu.

6. maja u kratkotrajnoj žiži javnosti pojavilo se istraživanje međunarodne organizacije Freedom House koja je u naslovu obavestila čitaoce da demokratija u Srbiji više ne postoji. Naime zaključi istraživanja Fridom Hausa su glasili:

1) Porast korupcije na visokom nivou i znatno slabljenje antiokorupcijskih institucija
2) Većina štampanih i elektronskih medija je pod kontrolom vladajućeg SNS-a
Odgovor ljudi koji su na čelu države usledio je ubrzo.

Predsednik Aleksandar Vučić izjavio je da je izveštaj potpuno neozbiljno štivo puno netačnosti, ali i naveo da postoje stvari koje su istinite i na kojima treba poraditi. Odgovor predsednice Vlade Ane Brnabić išao je u sličnom smeru, pa je izjavila da je na izveštaj pun kontradiktornosti i subjektivnog pristupa jedne osobe poslala studiozan odgovor na 18 strana.

Na građanima ostaje sud o tome ko je u pravu i gde je istina. Koliko je reč demokratija u ovom trenutku sposobna da stoji uz reč sistem, a u direktnoj vezi sa imenicom Srbija.

IZBORI 21. JUNA

Nakon završetka vanrednog stanja, ponovo na naslovne strane tabloida i medija dospevaju IZBORI.
Stalna nejasna slika opozicije buni svest građana. Dok vladajuća stranka koristi sve resurse da objasni da nas očekuje više investicija i zlatni period. Ko je to u BOJKOTU, a ko izlazi na izbore?

Do izbora nam ostaje oko 5 nedelja, svi političari iskoristiće ili pokušaće u tom periodu da nas ubede u to da su oni pravi izbor i da ako njima podarimo taj visoko cenjeni glas nećemo osećati krivicu.

Period na koji se obećavaju narodu na pošteno postupanje u suštini nije mali, radi se o četiri godine vlasti. Ranijim iskustivma naučeni, na građanima je teška odluka. U koga biti toliko siguran,da nakon dolaska na vlast neće promeniti mišljenje i raditi u svoju korist više nego u korist naroda,a odmah nakon toga sledi pitanje, da li su ovi što su na vlasti dovoljno dobri? Na nama je da tas stavimo na pravu stranu i očekujemo bolje sutra.

Čovek je po prirodi politička životinja. ~Aristotel.

Pritisak javnosti urodio plodom

Mnogi nezadovoljni studenti iz Republike Srpske žalili su se na previsoku cijenu testa na virus korona od 200KM, s kojim bi uz negativan rezultat mogli preći granicu na Drini, kao i na to da se za testiranje mora ići u Banjaluku.

Pored mojeg jučerašnjeg pisanja o toj temi uz više hiljada čitanja, pisanja Slaviše Rakovića, inicijative Udruženja studenata RS u Srbiji iz Novog Sada, te inicijative narodnog poslanika Zorana Vidića, Vlada Republike Srpske donijela je odluku da se studenti i učenici koji se školuju u Srbiji oslobode plaćanja testiranja.

Ministar Alen Šeranić zamolio je studente za razumijevanje, te najavio pravljenje “jasnog plana testiranja”, vjerovatno aludirajući na to da se neće morati putovati u Banjaluku kako bi se uradio test.

Studenti su oduvijek bili nosioci promjena u društvu, a na mladima svijet ostaje.

Ostaje nada da će Vlada Republike Srpske imati razumijevanja i hitrosti i po ostalim pitanjima.

Đorđe Vučinić

Put putuje moj jaran, putujem i ja, oba nas je zavela ta pandemija

Pored toga što je korona virus zatvorila život i mnoga radna mjesta, skratila ili potpuno oduzela primanja zaposlenima, naravno da je za očekivati da će da nas snađu novi nameti.

Šta drugo očekivati od nekoga ko je profitirao i tokom ratnih zbivanja, dok je neko čuvao kućni prag, a neko ostao bez svega, a hiljade i hiljade njih bez života, nego da profitira i u vanrednoj situaciji koju je sam proglasio.

Ispitni rokovi za studente koji studiraju u Srbiji uveliko su zakazani, i to od kraja maja do početka juna, a vlasti Republike Srpske, kao dodatni motiv za učenje i polaganje ispita šalju podstrek u vidu 200KM, ali za plaćanje testa koji se isključivo radi u Banjaluci.

U realnosti to izgleda ovako: uđemo u automobil, ne više od 3 čovjeka, jer je tako po propisima, a i autobuske linije još uvijek ne rade (a možda i prorade do kretanja na fakultet).

Ako ja krenem iz Trebinja sa još dvojicom kolega, troškovi su od 80 do 90KM za gorivo. Evo natočićemo vode kod kuće i napraviti po 2 sendviča, testirati se i opet nazad, dok sačekamo da budu gotovi rezultati testiranja, pa “hajde Jovo nanovo”.

Možda je jeftinije naći neki smještaj, mada ko garantuje da će biti u pitanju jedna noć? Male su šanse da rezultati mogu stići i kroz 2 do 3 dana.

U slučaju da se otvore autobuske linije, to je u jednom pravcu oko 40KM, a ako ponesemo indekse, bolje ćemo proći barem nekolike marake.

Gdje je maltretiranje za tih, u najboljem slučaju 6 sati vožnje u jednom pravcu Trebinje-Banjaluka?

Gdje je trebinjskim studentima deficitarnih zanimanja stipendija, koju nisu vidjeli mjesecima?

Postavlja li iko pitanje jesu li nečiji roditelji ostali bez posla, je li im smanjena plata, da li i dalje stoje i stanarina i režije, put u Beograd, Novi Sad ili Kragujevac?

Pored toga što odavno nemaju sluha za svoj narod, velike patriote uzvraćaju udarac Srbiji koja je studentima iz Republike Srpske omogućila da studiraju u uslovima domaćih studenata, bez dodatnih cijena školarine predviđenih za strane studente.

Isti test koji se radi u Beogradu košta 6.000 dinara, što je oko 100KM?!

Vlasti su skočile da brane svoj test od dvije stotine maraka, kada su se pojavile informacije da je u Federaciji test na korona virus 60KM. Kažu da je njihov tačniji i svjetski priznat, a jedno je sigurno – cijena mu je svjetska.

Kako stvari stoje, iz finansijskog ugla gledano, jeftinije dođe prosječnom studentu da studira u Širokom Brijegu, siguran sam da će prije diplomirati, nego što rezultati testa stignu, a i manje goriva treba do Širokog Brijega nego do Banjaluke.

Svakako su diplome iz Širokog Brijega, Travnika ili Gacka priznate među visokim staležom RS-a, tako da bi to bio pun pogodak!

Ionako nam je i ovo, naizgled normalno obrazovanje srozano na niske grane. Nepismeni ljudi dolaze na mjesta direktora škola, sve je podređeno partiji. Od zaposlenja čistačica, do položaja zaštićenih učenika kojima je neko blizak partiji.

Sve miriše na to da bi profesor Papović mogao imati pune ruke posla. Do sada je imao posla i sa londonskim studentima, pa ne bi bilo zgoreg da pomogne i ove trebinjske.

“Mrski” studenti, zbog kojih je vladala panika da će raširiti virus kada dođu kućama platiće širenje panike, a ako ništa, po kazni će otići u grad koji bilježi najveće cifre zaraženih korona virusom u Republici Srpskoj.

Ostaće nejasno zašto se i u ostalim bolnicama ne rade ovakvi testovi? Ali dobro, navikli smo da Hercegovci za mnoge stvari zdravstvenu pomoć moraju tražiti u drugim regijama, a navika je čudo.

Da je test 1000KM, vjerujem da se niko ne bi pobunio, a i kako će ako mu je partija obećala posao rođaku, asfalt u selu, dala 20kg krompira, otpisala dug za struju.

A ja što ću, ali s kime ću?

Malo rukah, malena i snaga,

jedna slamka među vihorove,

sirak tužni bez nigđe nikoga…

Moje pleme snom mrtvijem spava,

suza moja nema roditelja,

nada mnom je nebo zatvoreno,

ne prima mi ni plača, ni molitve;

u ad mi se svijet pretvorio,

a svi ljudi pakleni duhovi.

Crni dane, a crna sudbino!

O kukavno Srpstvo ugašeno,

zla nadživjeh tvoja svakolika,

a s najgorim hoću da se borim!

-P. P. Njegoš

Hoće li ovi testovi, koji su uslov za prelazak granice, isplatiti makar dio parkinga od 35 miliona KM za UKC Banjaluka ili barem onaj šator, valjda buduću mobilnu bolnicu u Zalužanima?

Đ.V.

Apsurdistan

Koliko negativna selekcija, selekcija onih podobnih, isključivo partijskih kadrova čini svoje, vidljivije je svakim novim danom.

U apsurdnom vremenu u kojem živimo čovjek ne zna čemu bi se više načudio i da li bi se uopšte čudio jer su određene pojave postale naša svakodnevnica.

Borba sa korona virusom posebno je zanimljiva u Republici Srpskoj, pogotovo kada je uporedimo sa borbom u okruženju. Pošten čovjek ne zna da li nositi rukavice ili ne? Jesu li štetne ili korisne?

U svakom slučaju, najzanimljivije je da li je kažnjivo nenošenje istih, a pogotovo ako pogledamo akciju policije koja piše paprene kazne od 500KM za nenošenje, pa u istom danu upalimo TV gdje premijer kaže da one nisu više potrebne.

Struka je i ovoga puta rekla svoje. Ali ona prava, partijska. S jedne strane napuni budžet, a s druge strane se ipak malo raspitaj kod nekoga ko iole poznaje materiju, pa kad je koliko-toliko popravljeno stanje u budžetu, ukini nošenje rukavica na otvorenom.

Kad dođe vrijeme da se svedu računi, istorija će zapamtiti ipak da su određene mjere preduzete, a pobjednici se već unaprijed znaju. Reklo bi se – i vuk sit, i ovce na broju.

Kad smo uspjeli podići čovjekov životni vijek sa 68 na 72 godine, kako onomad reče predsjednica Republike Srpske – Željka Cvijanović iznoseći “neumoljive podatke”, što ne bismo pobijedili i neki “pišljivi” virus. Veliko hvala Vladi RS! Šta bismo mi bez čuvara Srpske?

To što i sam Staša Košarac, ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH i jedan od čelnih ljudi SNSD-a priznaje da mu se član porodice liječi u Federaciji, dovoljno pokazuje koliko je zdravstveni sistem RS jak. Ako ništa, sudeći po 35 miliona, imaćemo najbolji parking jedne bolnice, makar u Evropi.

A možda i nećemo poznavajući naše neimare. Samo u posljednja dva primjera, pored zatvorenog bazena sa renoviranim krovom kraj Trebišnjice koji je pun poslije svake kiše, a kad nema padavina, tu su podzemne vode, i onog oštećenja dijela autobuske stanice u Trebinju zbog rušenja objekta pored, građevinci su pokazali stručnost i razlog za brigu.

U svakom slučaju, s obzirom na uloženu cifru, možda se cijena parkiranja na novom parkingu približi ovoj trebinjskoj, jer vjerujem da skuplji ne može biti. Ali, sve je to na zahtjev građana, barem su tako rekli. A i da nismo zahtjevali, za to smo glasali.

Koliko su mjere u vanrednom stanju dobre, isti taj Staša Košarac pokazao je na svom primjeru u istom tom (njemu do juče mrskom) Sarajevu, pa je uz Halida Bešlića, Šerifa Konjevića i Harija Mata Harija zapjevao dok je Republika Srpska zaključana u 4 zida usljed policijskog časa.

Otac nacije najavio je kažnjavanje i moguću smjenu Staše Košarca, a sad Staši sa prijateljem kobne večeri – Harijem preostaje da zapjeva onu čuvenu: “Sam pao sam, sam se ubio”.

Ipak, Otac nacije je ostavio i poruku između redova, a sve u cilju očuvanja Republike Srpske i njenih interesa, kao pravi patriota, da će zbog Srba i Srpskog interesa ipak biti potrebno to ministarsko mjesto u Savjetu ministara BiH, tako da, Staša: “Baš ti lijepo stoje suze, ali nemoj plakati”.

Pored silnih mjera, nekako je i logično da smo pred pobjedom nad korona virusom. Iako ostaje nelogično to što je mnogo manje zaraženih po danu bilo kada su se mjere stezale, a sada kada ih je par puta više, mjere se smanjuju, sad možemo čak i do 10 uveče biti vani.

Sve u svemu, vidjeli smo i ovoga puta ko je glavni baja, ko najavljuje svaki dalji korak (ili prepisuje od Srbije), iako mu nadležnost ne dopire dotle.

Dobili smo i novu pokretnu bolnicu, koja može imati i neke druge namjene, na primjer kao šator gdje bi mogao da se održi neki veći skup nalik Kočićevom zboru ili predizborno druženje uz jagnjeći i praseći fond?

Barem asocira na to. A i bilo bi baš bez veze da samo služi kao bolnica, ipak nas je koštalo 4 miliona KM.

Ostaje pitanje zašto u Federaciji BiH nema policijskog časa, a u Republici Srpskoj i dalje ima? Hoćemo li i mi ukidati vanredno stanje, jer je skupština Srbije ukinula? Do kada će Narodna skupština RS jedina ostati paralizovana iako sve na ovom kontinentu normalno funkcionišu, pa čak i ona u Italiji, čijim su nas scenariom plašili?

Veliki Njegoš davno reče: “Čašu meda jošt niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči. Čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se piju.”

Samo se plašim da nam pčela ne bude malo. A kako su krenuli sa prirodom, od sječe šuma, piralena, do gradnje MHE i stavljanja rijeka u cijevi, u Apsurdistanu sve je moguće.

Đ.V.

Pamćenje kratko, a pamet još kraća

Koliko je narodu ogađen termin “politika”, toliko taj isti narod ne može ništa bez iste. Ona se nalazi u gotovo svakoj pori društva. Ni drektor škole se ne može postaviti bez nje, pa čak ni zasaditi krompir, ali i podijeliti sirotinji.

Koliko je ozloglašen taj termin, toliko je prljavih poslova i lica ispod njega koji su mu i dodijelili najgadniju pomisao uz njegov pomen. O tome najbolje govore slike mnogih – ko su i gdje su bili prije, a gdje poslije ulaska u vlast. Stotine i stotine takvih prošlo je Republikom Srpskom od njenog osnivanja do dana današnjeg, a svaki od njih da je imao samo jednu “mrlju” u političkoj karijeri, to su stotine i hiljade afera.

Da je bilo 20 ili 30 afera, prljavih poslova, protivzakonitih radnji od strane onih koji donose zakone, namještenih tendera, ugašenih javnih preduzeća i bilo kakvih drugih nemoralnih radnji, to bi bilo previše.

Pojam milion je danas izgubio značaj. Gotovo svaki dan se može čuti da je negdje nestalo makar milion, a nerijetko na desetine i stotine miliona. Ljudi su, prosto, oguglali na takve informacije. A ono što je najveća tuga – ni za pet života velika većina građana Republike Srpske neće zaraditi milion poštenim radom.

Svi ti milioni bi i nekako bili shvatljivi i donekle prihvatljivi da prosječan građanin ne mora da se prikloni određenoj partiji da bi dobio vodovod, asfalt, posao (najčešće u posljednje vrijeme do narednih izbora), a u krajnjoj liniji i otpis duga za struju od 100-200KM, vreću krompira i luka. . .

Današnji penzioner koji primi 400KM penzije spada u one sa “dobrom” penzijom.

Mnogi radnici su prinuđeni da rade i 12 sati a primaju ispod minimalca. Minimalac u Republici Srpskoj je tužnih 520KM.

Kada prihvatite da glasate za novac, zapitajte se odakle taj novac. Prosto je. Od svakog hljeba, svake kafe i soka, svake kupljene majice, svakog točenja goriva, kupovine cigareta. . . dio novca ide u državnu kasu, a onda iz budžeta preko raznih precijenjenih poslova, gradnje bazena i zgrada, uređenja parkova, a dovoljan je posljednji primjer garaže za bolnicu od 35 miliona KM, novac ide NEGDJE.

Koliko je zaposlenih u javnom sektoru, raznih savjetnika, pomoćnika, zamjenika, koji nemaju nikakvu stvarnu ulogu u bilo kakvom poslu, a primaju plate?

Tu nestaju svi naši putevi, sva naša medicinska oprema, normalne plate i penzije i život dostojan čovjeka. A onda, pred izbore, vraćaju nam se kao bumerang u obećanjima, a nažalost, narod toliko čeka svjetlo sa kraja tunela, da pristaje na sve samo da ga već jednom ugleda.

U ovakvom sistemu, gdje je sve staromodno, od službi i načina zastrašivanja građana, preko Gebelsove propagande, do obrazovnog sistema, imamo i dramu iz 1948. Semjuela Beketa – “Čekajući Godoa”, u kojoj na kraju i ne dočekasmo Godoa, kao i sva obećanja data narodu kako bi se prikupile simpatije glasača.

Osim prevelikog broja afera, kriminalnih radnji i oguglavanja na sve to, muči nas i zaborav. Takav spoj uz ucjene, pritiske, ostavljanje pojedinca da bira između obraza i ideala ili golog opstanka, daje priliku svim onim koji nisu bili niko i ništa, niti bi ikada i mogli biti neko i nešto prema svojim intelektualnim sposobnostima, da imaju enormno bogatstvo, amnestiju za sva nedjela i (straho)poštovanje u društvu.

Da se samo sjetimo koliko smo puta izvarani, izmanipulisani, izdani i pokradeni, situacija bi bila drugačija.

Veliki procenat funkcionalno nepismenog stanovništva, koje se namjerno drži u takvom stanju, a stalno se nastoji da bude u zabludi i neprestano mu se serviraju bajke, upravo i održava ovakav sistem u životu.

A takav pojedinac bi osudio lopova koji mu uzima 10KM iz novčanika. Ipak, on ne može shvatiti da je mnogo više toga pokradeno i prije nego što mu je i došlo do novčanika. Nažalost, takav pojedinac je pristao da bude ograničen i uvijek će dići gard samo na mig jeftine propagande.

Ono što je društvu potrebno da bi se preporodilo, to je jako obrazovanje i širenje vidika. A i naša istorija nam govori u prilog tome, treba se samo sjetiti Miloša Obrenovića koji je i sam bio nepismen, ali je shvatio da mu za izgradnju države treba “učenog kadra”, pa je studente slao širom Evrope, koji su se vraćali kao stručnjaci iz raznih oblasti, a Srbija je do Prvog svjetskog rata bila primjer intelektualnog uspona i nedostižna za sve Balkanske države.

Ono što mi imamo u Travniku i Širokom Brijegu, ali nažalost i na mnogim priznatijim fakultetima (ako se ovo u Travniku i Širokom Brijegu može nazvati fakultetom), gdje se kupuje zvanje, a ne stiče znanje, dovodi nas u poziciju u kojoj se i nalazimo.

Zato, pamet u glavu!

Đorđe Vučinić

Kriza srednjih godina

Kriza je opasna stvar. Pogotovo kriza identiteta. Ujutro se ustaneš kao veliki patriota, uđeš u kabinet i nedostaje ti trobojka. Do ručka osudiš Srebrenicu, nakon ručka potpišeš dokument za ulazak u NATO pakt, a za večeru braniš Republiku Srpsku. Pred spavanje brojiš ovce, pa onda sanjaš kako ih šišaš.

Tvoj život je monoton. Razne brojke vrte ti se po glavi. Više ne znaš kad si kome tender namjestio, da l’ po krvnoj ili duhovnoj, kumovskoj vezi.

Kriza je kriva za to što nas napadaju a mi se moramo braniti. Nekako se već grčevito odbranimo od tog imaginarnog neprijatelja, kad eto ti novih napada. Pojavljuju se unutrašnji neprijatelji. Ni manje ni više, nego rušitelji institucija, rušitelji ustavnog poretka!!! Ne, nisam mislio na kneza. . . Mislio sam na one što prave državne udare i na one što pišu protiv velikaša.

Srećom, tu su da te spase kapitalne investicije sa drugog kontinenta. Ne, nisu dolari. To je predstavnik jedne od, kako kažu, vodećih svjetskih korporacija iz Vijetnama. Obiđeš sa njim neke firme, slikate se, ali ispadne vam mutna slika. Onda ti on kaže da se ne brineš jer on zna dobro u tom fotošopu.

Kriza identiteta je, na primjer, kad se SRNA ponaša kao Bambi, te ne izlazi iz svijeta bajki.

Nije ta briga samo kod nas. I u komšiluku su slične stvari. Jedan komšija najavljuje jubilarni 30. put ove godine da će, ako se situacija pogorša, morati da šalje vojsku dole, na jug. Kaže, pomno prati situaciju. Valjda mu je lakše da pročita taj scenario, jer ga je on i pisao. To je ono kad hapse naše, a on zabrinuto rješava probleme preko prijatelja u Evropi.

To je onaj što se o jadu zabavi sa ROSU, dok mu premijerka svojoj djevojci mrsi kosu.

Drugi je zaratio sa crkvom. Ipak, bolje da ratuje sa njom nego sa svojim aferama. Crkva je ipak jedna. Doduše, jedna s kojom ratuje, ima on i svoju. Napravio je da bi narod imao o čemu da govori dok on obavlja svoj posao ovih 30-ak godina.

I tako, kriza je u čitavom komšiluku. Ekonomska, moralna. . . Najveća je, ipak, kriza svijesti.

Dokle god bude bilo krize svijesti, biće i krize srednjih godina. Mladost su nam rastjerali, ali iskustvo grade i dalje. Nadam se da je kriza srednjih godina ono u čemu ćemo naći utjehu i korijen problema. Očigledno je da je tako, jer oni stvarno više ne znaju kud udaraju, sve će učiniti zarad fotelje, spremni su i na promjene fotelja, oslačalo im se, uzvrtili su se. Nikako da im neko kaže da je kućna fotelja najbezbolnije rješenje za njih a najbolje za nas. Kriza srednjih godina im unosi nemire pa više ne znaju ni šta su jeli juče a kamoli pričali i obećavali.

Pojedince ona drma preko 15 godina. Da, oni su fenomeni. Fenomeni, po mnogim referencama.

Zato, ti si MLAD i to ne možeš imati. Ustani, protresi glavu!

Bori se za ljetovanje na primorju, da ti oni raspremaju sobu i čiste toalet, a ne TI njima.

Bori se da OVDJE voziš njemačko auto, a ne da ga u Njemačkoj sklapaš.

Ako nisi dao drugu priliku djevojci koja te je prevarila. . .

Ako nisi dao drugu priliku pekari u kojoj si pojeo loš burek. . .

Ako ti je prekipilo da ti stalno uzimaju pare u nepovrat. . .

Ne postoji razlog zašto gledaš kroz prste nekome ko te konstantno vara, kome đavolji proizvod nema kvalitet, ko ti uzima i crno ispod nokta, a redovno te zadužuje.

Osim, ako kriza nije uzela maha.

Psihička kriza.

Oštro pero: Đ.V.

Zanimljiva besjeda Nikoline Savić o Republici Srpskoj

Nikolina Savić, student Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu učetvovala je na takmičenju besjedništva u organizaciji Studentske organizacije FPN Banjaluka u martu 2018. godine.

Prenosim zanimljivu besjedu i pogled o stanju u Republici Srpskoj, te ideju u kojoj bi se mogla (ili morala) razvijati Republika Srpska.

Besjeda Nikoline Savić:

Demokratija i politika su čudne stvari. Ono što mi obični ljudi u njima prepoznajemo su lažna obećanja, neostvareni planovi i česta priča o našoj boljoj budućnosti koja samo što nije počela u zemlji.

Rođena sam u Republici Srpskoj, jednom od entiteta naše ne tako velike države.
Odrasla sam u ne tako srećnom vremenu. Vrijeme u kome danas živimo izgubio je svaki smisao, a sistem vrijednosti mu je potpuno poremećen. U današnjem vremenu, u Bosni i Hercegovini vlada demokratija- svi imaju pravo glasa, ali ga neki imaju više u odnosu na ostale.

Nažalost, stiče se utisak da ga pametni imaju najmanje. Danas apsolutno svaki čovjek može biti političar, ne mora biti čak ni dovoljno obrazovan. U redovima ljudi koji predstavljaju našu državu sve češće se nalaze osobe koje nedovoljno poznaju gramatiku srpskog jezika, tablicu množenja i još neke slične stvari ,banalne stvari, da ne nabrajam sad.

Naravno, čast izuzecima. Sumnjam da se neko zapitao kakvu to zapravo sliku naše države šaljemo u svijet. U kakvoj mi to državi zapravo živimo? Šta vam je trenutno na umu?

Da li ste platili račun za prošli mjesec? Je li skupa struja, voda? Je li ovo država koju ste gradili? Ne baš.

Čini mi se da smo stigli do drugog sprata, dok nam se temelj urušio a krov spao. Da je svako od nas dao jednu pravu “ciglu” i pošteno bez varanja,učestvovao u gradnji, krajnji produkt bi bio nevjerovatan. Sadašnje stanje bi bilo solidno,ako ne i zadovoljavajuće.

Ja nisam zadovoljna.

Nisam.

Nemaš pravo da kažeš da ti je dobro, pa po ćoškovima pričaš kako ti je muka od svega. Imao si svoj papir i hemijsku olovku i glasačko pravo kao svaki punoljetan građanin Republike Srpske. Nisi ga iskoristio? Žao mi je.

Najlakše je “tapkati” i ići za slijepim vođama i čekati da se desi čudo. Ovde čuda ne postoje. Ovdje je čudo da čovjek nađe posao,zasnuje porodicu i iškoluje dijete.

Kakvu Republiku Srpsku želite? Naravno samostalnu, jaku i uspješnu Republiku Srpsku. Država kao produkt srećne nacije sa stavom i jasnim mišljenjem. Država sa Univerzitetom, plodnom zemljom, učenim ljudima i poštenom i jednakom prilikom za sve.

Jer vi ostavljate ovu državu meni, ja mojoj djeci, moja djeca njihovoj djeci i to je jedan krug koji stalno cirkuliše. Zato taj krug mora biti čvrst. Nema više vremena za čekanje! Ni dan, ni dva…ni pet! Jer tako jedan po jedan-protekla godina. Godina po godinu-decenija. Decenija po decenija već nas nema.

Kako riješiti ovaj problem? Prosto je, lako je. Bar ja tako mislim. Neka svako očisti svoje dvorište i cijeli grad bi bio čist. Da svako jasno i precizno zacrta svoje ciljeve-ne bi bilo ni nesreće ni siromaštva.

Krajnje je vrijeme da poštujemo istinske vrijednosti i vrline, da se osjećamo sigurno na ulici, da poštujemo znoj predaka i srdačno radimo za sreću potomaka. Da punim plućima udahnemo čist vazduh i kažemo sebi da je ovo Republika Srpska u kojoj želimo da živimo.

A za to je potrebno da svako od nas ustane i izrazi svoje stavove, nezadovoljstva i želje, jasno i glasno i onda tek dolazi Republika Srpska kakvu želimo.

Zato svako po jendu ciglu u ruku i malo pijeska. Vjerujte, nije teško, ali vremena više nema. Zato, ustanimo i krenimo. Vrijeme prolazi a mi smo prolazni. Da bar jednom stignemo na vrijeme, a ne da se u našoj zemlji prije vremena- samo umire.

Ustanite da napravimo nešto u pravo vrijeme.

KRENIMO!