Na današnjem meniju javne kuhinje: BUĆKURIŠ

Zamislite pekaru u kojoj pekar spava noću, gdje se prodaje hljeb star 2-3 dana. Mislite li da bi takva pekara dobro radila? Ili bi gazda morao da otpusti pekara i nađe novog radnika? Sigurno je da bi i nakon prve prespavane noći pekaru bio uručen otkaz.

Da, tako je to kad se brine o svom kapitalu i profitu. Ipak, država nije privatna stvar. Nije stvarno, barem na papiru. Postavlja se pitanje zašto se svaki neradnik ne smijeni, pogotovo oni koji negativno posluju.

Mi državu doživljavamo kao tuđu. Čak i one puteve koji se grade od našeg novca, pa bacamo smeće kroz prozor automobila. Ima ko to da pokupi. Baš kao i iz svoje avlije ako te uhvate ukućani na djelu. Doduše, tada se i po imenu zna “smećar”, ali taj ne ponavlja postupak.

Zamislite pekara koji od svakog prodatog hljeba uzme barem kiflu za sebe. Ili još ekstremniju situaciju da ako želite da jedete hljeb, morate makar krajac ostaviti pekari. Apsurdno, zar ne?

Gdje ide javni novac? Na “hakuna-matata” ekspedicije? Na vile sa bazenima, stanove širom Evrope? Na kupovinu glasova nakon kupljenih diploma?

Po Ustavu stoji da je vlasnik naše “pekare” narod. Narod je taj koji je nosilac suvereniteta preko svojih izabranih posrednika. Ipak, narod ne interesuje da li pekara ima svježe proizvode, da li je dovoljna plata pekaru, da li pekar mijesi hljeb sa manje brašna. Narodu je bitan naziv pekare, eventualno okačena zastava ispred ulaza.

Ako nam se ne sviđa poslovanje pekare, reći će nam da smo izdajnici, da ne volimo domaći hljeb.

Ipak, možda je bolje poređenje javna kuhinja. U njoj se sve i svašta kuva. A narod je gladan pa i nije u nekoj situaciji da bira. Sistem – daj šta daš. Samo je bitno da je naše. A to što smo pozajmili sastojke iz drugih kuhinja da bismo napravili svoj ručak, u kojem, vjerujte, ima najviše ljutog i gorkog, i što ćemo morati da vratimo mesom za žitarice, skoro je pa nebitno.

Kome se ne sviđa, tu su njemačke, slovačke, švedske kuhinje. Mnogima se svidjela i dubrovačka. Kažu da si tamo sit, a ne traže da iskazuješ idolopoklonstvo prema kuvarima.

Valjda i naši kuvari shvate da je ručak možda ipak neslan. A možda je to i subjektivno mišljenje korisnika javne kuhinje. Kuvari imaju sastojke u svojim rukama, pa vjerovatno jedu nešto drugo, a sigurno i da odaberu najbolju hranu za sebe.

Ono što narodu ostane, neka se snalazi kako ko ugrabi. Zato treba biti dobar sa kuvarom da ostavi što bolji komad mesa. Oni koji ne vole kuvara ješće splačine. Al’ šuti, dobro je dok se ne puca.

Đ.V.

SLOBODNI INTERVJU: Vuk Milivojević

Gost slobodnog intervjua ovoga puta je Vuk Milivojević, nekima poznatiji kao DJ Royal Wolf.

Vuk se pored elektronske muzike bavi i pisanjem pjesama, student je arhitekture. Rođen je u Trebinju, a trenutno na studijama u Novom Sadu. Pjesme Vuka Milivojevića bile su objavljivane i na ovom sajtu.

Đ.V. : Kakvu muziku danas mladi slušaju?

VUK: Na ovo pitanje se može odgovoriti na dva načina, žanrovski i po kvalitetu. Što se tiče ovoga prvog, ova muzika je pokupila sve najgore elemente od svakog žanra. A što se tiče kvaliteta, Radomir Mihajlović Točak je rekao da u muzici postoje nivoi, a ovo je ispod svakog nivoa. Najviše zato što smo zaostali duhom i materijalno, pa sve ono što mladima nedostaje, oni pronađu u tekstovima i sebe u tome.

Đ.V. : Je li ono što ti proizvodiš upravo proizvod bunta na ovu muziku?

VUK: Francuski DJ Laurent Garnier je rekao da je elektronska muzika posljednja revolucija u muzici, a to je bilo prije 30 godina. Danas je sve eksploatisano u umjetnosti, te je samo moguće da se vrati nešto staro, što su nove generacije “preskočile”, nisu čule. Ipak, ova muzika koju ja proizvodim skoro da i nema riječi, pa je ipak barem kulturnija od ove koja ima mnogo više riječi, a znamo kakve su.

Đ.V.: Smatraš li da je tvoja muzika i dalje strana na našem prostoru?

VUK: Pa, ne smatram da je strana, ali smatram da je pogrešno shvaćena, zato što ljudi kod nas idu iz krajnosti u krajnost i da su tu jer je to sada u nekom trendu, i čini mi se da je to najmanje zbog muzike. Dobro je što ima dosta ljudi, ali nije jer nisu tu zbog prave stvari.

Đ.V. : Gdje vidiš naše društvo u budućnosti?

VUK: Ne vjerujem u teoriju evolucije da je čovjek nastao od majmuna, ali vjerujem u teoriju da će od čovjeka nastati majmun. Toliko o budućnosti.

20374350_1386691044714014_3679899536018329035_n

Đ.V. : Misliš li da je spas zato što mladi bježe odavde ili vrijedi ostati ovdje i boriti se na sve moguće načine, pa i kroz umjetnost?

VUK: Mislim da kod nas ljudi nemaju uopšte izgradjenu nacionalnu svijest. Vjerovatno nam je to u genima. Tako ljudi žive dan za dan, prodaju svoj glasove, i kasnije se žale kako je loše. . Ne znam zašto je to tako.

Đ.V. : Ko je po tebi najveći krivac za sve? Gdje je korijen ovoga problema?

VUK: Isprane su sve naše prave vrijednosti kao što su porodica, moral, tradicija, vjera u Boga. . . Sada je to potpuno izbrisano iz naše svijesti i ljudi se čak rugaju sa tim, a to su bile glavne osobine našeg naroda.

Đ.V. : Vidiš li neko rješenje?

VUK : Jedino riješenje je da se mi mladi probudimo, emancipujemo. Mi očekujemo nešto od naših roditelja, ali oni nisu ti koji treba da vode ovu borbu, jer oni ih vode već dovoljno. Mi smo ti koji bi trebali imati krvi i energije za neku promjenu. Ali izgleda nemamo, nego uvijek očekujemo da drugi riješavaju nase probleme.

Đ.V. : Tvoji neki planovi za budućnost?

VUK: Za početak da privedem kraju fakultet, a u muzici ima mnogo planova, o kojima će blagovremeno biti riječi.

Đ.V. : Čitamo li se ?

VUK : Čitamo se, naravno. Podržavam tvoj rad. Nadam se da ćeš ti i dalje buditi omladinu, kao što si i počeo.

SLOBODNI INTERVJU: Lana Parežanin

Gost slobodnog intervjua ovoga puta je Lana Parežanin, neko ko nam je poznat kao najbolji učenik u istoriji O.Š. “Sveti Vasilije Ostroški”, neko ko je smogao hrabrosti da ide korak dalje, napiše svoje romane, nakon dvije godine pohađanja Gimnazije “Jovan Dučić” ode u Mostar na dalje školovanje, te iz Mostara “kupi kartu” za Portland gdje će nastaviti svoje školovanje, i to na polju jezika i informatike.

Đ.V. : Otkud ideja za koledž u Mostaru?

LANA: Za koledž sam čula od komšinice koja je pohađala tu istu školu, tačnije od njene majke.

Prosto, htjela sam da probam, najviše sam htjela iz neke nertrpeljivosti prema sredini u kojoj sam bila i prema obrazovnom sistemu koji me je nervirao do bola.

Đ.V. : Spomenula si da ideš u Mostar, to je ipak multinacionalni, podijeljeni grad, bez izbora. . . Kako su to prihvatili u tvojoj sredini, društvu, kući. . . ?

LANA : Pa, ne mogu reći da sam toliko bila u Mostaru koliko sam bila u toj zajednici koledža. Svi su imali predrasude, djed i baba pogotovo. U toj zajednici bilo nas je preko 70 nacionalnosti. Ti ljudi imaju mnogo drugačije probeme od ljudi u Mostaru, a to su feminizam, radikalna lijevica…

Đ.V. : Kakva je ta škola u Mostaru, kakav je sistem, koja je razlika između našeg i njihovog?

LANA: Sistem školovanja je IB diploma. To je međunarodno prihvaćena diploma. Imamo samo 6 predmeta, 3 na višem, 3 na srednjem nivou. Fazon sa tim je da je cilj diplome ne da nas toliko nauči o činjenicama već da nas nauči da razmišljamo o činjenicama koje nam se serviraju. Jer u današnje vrijeme mi smo bombardovani informacijama i trebamo naučiti razmišljati o njima, a ne kao što smo učili u gimanziji, koliko je Azija 1990. godine imala stanovnika a koliku stopu pismenosti Mijanmar. Mnogo više smisla ima nego moje obrazovanje u gimnaziji. Naučila sam više da razmišljam.

Ta škola me je oslobodila. Cijeli taj sistem je sređen da sam sebe istražuješ kao čovjeka. Imali smo npr. dan kada idemo svi u pidžami u školu. Ti prođeš kroz čitav Mostar u pidžami i vratiš se nazad u dom. Ti si napravio budalu od sebe, ali ti naučiš nešto iz te činjenice da si ti bio budala u gradu gdje te svi gledaju.
Naučiš da se izražavaš, da formiraš svoje mišljenje, što mislim da je mnogo važnije za razliku od trebinjske gimnazije u kojoj smo bubali činjenice, što me je, mogu reći i izludilo.

Đ.V. : Koja je razlika između profesora gimnazije i koledža ?

LANA : Sistem u kakvom je trebinjska gimnazija, kao i ostale gimanzije u RS ne dozvoljava profesorima da podučavaju onako kako bi trebalo da se podučava. Mnogo ih ograničavaju u raznim područjima. Profesor, sve i da hoće, protivzakonito je da iskoči iz kalupa u kojem bi nas učio da razmišljamo. Neki profesori uspiju do nekog stepena ali na koledžu je drugačije. Odnos sa profesorima u gimnaziji je poprilično dalek, iako ja i dan danas izađem na kafu sa nekim profesorima.
Profesori na koledžu su druga vrsta profesora, skroz drugarski odnos imamo sa njima, opet koliko to može da bude a da ostane nivo poštovanja. Profesori razumiju kroz šta prolazimo. Oni se trude da budu bliski sa nama i nekako uče nas mnogo više van učionice i razgovaraju sa nama o drugim problemima. Profesori nas podržavaju u svim događajima. Ako ima neka predstava ili na primjer marš za prava žena u Mostaru, svi profesori su tu. Svako veče nam neko od njih dođe u rezidenciju. Tipa, večeras je profesor matematike tu, sa njim možeš i da pričaš o bilo čemu, a i da vježbaš matematiku.

Đ.V. : Koliko je teško biti drugačiji, takoreći uspješniji u tvom slučaju, hrabriji?

LANA: Ja ne bih ovo svoje nazvala nekom hrabrošću. Mislim da sam otišla iz čiste nužde jer sam se ovdje toliko loše osjećala, može se reći i depresivno. Tokom dva mjeseca koliko je trajao upis na koledž, bila sam pod velikim stresom da li ću upasti ili ne. Tako da ne mogu reći da je to bila neka moja hrabrost, već je više potreba, nagon za preživljavanjem.

Đ.V. : Da li misliš samo o školstvu ili inače o stanju u društvu o umjetnosti… ?

LANA: Ako ćemo iskreno, meni puno toga nije odgovaralo. Nije mi odgovaralo to što nemam skoro nikakvu mogućnost da se bavim umjetnošću ovdje. Nema nekih radionica na koje bih mogla da idem. Ne dolazi toliko ljudi koje bih ja mogla da slušam kako pričaju o stvarima koji me zanimaju, a što ima u jednom gradu koji nije toliko veći od Trebinja. Ipak, Mostar ima mnogo više događaja. Tamo sam se prosto slobodnije osjećala nego što se ovdje osjećam.

Đ.V. : Misliš li da inače ljudi koji su uspješniji, na primjer danas poznati pjevači, slikari, pisci ili glumci su u stvari uspješni jer su na vrijeme otišli odavde? A onda kad su tamo negdje uspjeli Trebinje je reklo : “Aha, ti si NAŠ Trebinjac…” a do tada i nisu baš podržavani. . . ?

LANA: Ja mislim da se prema našim umjetnicima ne odnosi kako treba. Osjećam da ovdje nema previše otvorenosti prema tome, te da se na to gleda kao na nešto strano. Ja mislim da bi svak donekle mogao biti umjetnik. Svi, prije svega, treba da naučimo da se izražavamo.

Ja na primjer slikam vodenim bojama. Ne radim to ni blizu dobro kao što pišem, ali me to ispunjava i uživam u tome.

Mislim da bi se svako mogao pronaći u nečemu. Ali evo u ovom primjeru dolazi naš obrazovni sistem u kojem je likovna kultura toliko zapostavljena, muzička kultura nešto gdje učimo o nekim kompozitorima iz 18. vijeka, a na kraju niko ne zna o rok muzici, o muzici 20. vijeka. . . Osobe u tom uzrastu mislim da su premlade da shvate Baha, Betovena, Mocarta i ostale… Mislim da bi bilo mnogo bliže da se uči o muzici koja je nama bliža, o našoj domaćoj sceni, kako da slušamo i koju muziku… Ali eto, dolazimo do današnje muzike kakva jeste, jer je sve to povezano.

Kada bi ljudi samo znali kakva se muzika danas sluša. . .
Ne kažem da bismo trebali učiti ljude koja muzika treba da im se sviđa a koja ne, već da treba da se izloži : „Evo, ima i ovo. . .“ ali zbog toga je kriva škola, zato i završavamo slušajući muziku koju slušamo.

Đ.V. : Reci mi nešto o tvom nastavku školovanja. . . Ideš u Portland na „Lewis and Clark College“ . . .

LANA: Većina ljudi koji završe ovaj koledž ide u Ameriku na nastavak školovanja. Imala sam 4 drugarice. Svi živimo u istoj državi, ali nas 3 nismo mogle da dobijemo evropsku stipendiju, međutim jedna je imala hrvatsko državljanstvo, te putem EU mogla je da konkuriše u Holandiju, tako da će ona nastaviti školovanje tamo, dok nas 3 idemo u Portland.

Jedva čekam da odem. Upisala sam 3 predmeta (kod njih se to upisuje na predmete), a to su informatika, njemački jezik i naučna fantastika.

Đ.V. : Njemački si, kažeš, naučila preko škole, nisi pohađala kurseve?

LANA: Pa, dobru podlogu sam dobila još u osnovnoj školi za taj jezik, ali dosta u tome pomogla mi je profesorica u Mostaru. Tamo sam imala sjajnu profesoricu, koja se potpuno posvetila meni i još 3 učenice. Imala sam ljude oko sebe koji pričaju njemački, drugare koji su iz Austrije i Njemačke, tako da sam lako savladala taj jezik.

Đ.V. : Misliš li da ćeš se lako uklopiti na novom kontinentu?

LANA: Pričala sam već sa nekim drugaricama, rekli su mi da se Amerikanci druže sa Amerikancima, a stranci sa strancima. Nadam se da će sve dobro proći i jedva čekam nove izazove.

Đ.V. : Šta planiraš nakon toga, da li bi se željela vratiti ovdje?

LANA: Još uvijek ne znam ništa, želim da živim na raznim mjestima na svijetu. Željela bih se u nekom trenutku vratiti. Ipak, mislim da nemam pravo da osuđujem sistem na koji nisam ni probala da utičem. Ne vjerujem u revolutivne promjene. Vjerujem u lične promjene, korak po korak. Ne vejrujem da bi se obrazovni sistem promijenio odjednom, već korak po korak.

Đ.V. : Misliš li da je naša najveća, „rak rana“ obrazovni sistem?

LANA: Ne znam je li najveća, ali sigurno ako imamo 3 najveća problema, jedan od njih je obrazovni sistem.

Đ.V. : Čitamo li se?

LANA: ČITAMO.  🙂

SLOBODNI INTERVJU: Mato i Lana

Ovaj blog donosi jednu novinu, a to je rubrika „slobodni intervju“ u kojem bez cenzure razgovaramo sa atipičnim mladim osobama, koje se ističu svojim radom, kvalitetom i hrabrošću od ostalih, a samim tim skoro da i nemaju prostora u medijima, a i ako imaju, to je cenzurisan prostor.

Slobodni intervju ugostio je premijerno dvije mlade osobe, dvoje gimnazijalaca, dvoje muzičara. Stiže romantična priča o paru: Lani Ćapin i Matu Ratkoviću, koji svoju ljubav pokazuju kroz zajedničke svirke.

Đ.V. :  Lana, kaži našim čitaocima nešto o sebi!

LANA: Trenutno pohađam gimnaziju „Jovan Dučić“ u Trebinju. Završila sam osnovnu muzičku školu takođe u svom rodnom gradu, u kojoj sam bila đak generacije. Tokom muzičkog školovanja osvojila sam 19 prvih nagrada , dvije specijalne i jednu treću. Još kroz osnovnu školu sam se pronašla u umjetnosti. Inače, uopšteno u životu sam se susretala i sa politikom i sa prirodnim naukama ali sebe sam pronašla najviše u umjetnosti, pa bih se mogla skoncentrisati i u budućnosti na to.

Đ.V. : Koji instrument sviraš?

LANA: Sviram klavir a namjeravam da naučim svirati gitaru. (Kroz osmijeh) Mato će me naučiti

Đ.V. : Mato, isto pitanje:

MATO: Ja sam išao na privatne časove u muzičku školu, bez solfeđa i teorije. Može se reći da sam „sam svoj majstor“. Drugari koji znaju svirati dosta su mi pomagali, ali najviše sam se sam muzički obrazovao. Idem takođe u gimnaziju. U njoj sam bio član dramske grupe na čelu sa profesoricom Jelenom Mandrapom, gdje smo po režiji Igora Svrdlina priredili predstavu „Koferi“. Tu sam, pored glume, svirao gitaru.
Svirao sam za ANI „Jovan Dučić“ 3 godine. Inače sam i sportista, tačnije kajakaš sam već 10 godina.

Đ.V. :Kako uspiješ uskladiti muziku i sport?

MATO: Dobra organizacija. Samo treba dobro organizovati vrijeme i sve će se postići.

Đ.V. : Jeste li članovi orkestra gimnazije?

LANA I MATO: Nismo, ali se nadamo pozivu.

Đ.V. : Otkud ta ideja da zajedno svirate? Kako je to sve počelo?

LANA: Pa, oboje smo muzički orijentisani, ja sviram cijeli život klavir a on gitaru. Došli smo na ideju da sviramo zajedno, pa smo nakon malo više od mjesec dana zajedničkih proba dobili ponudu da sviramo, prvi put javno u bašti „SL Industry“ hotela, koja je super prošla s obzirom da je to prvi put. Prvi put sam pokazala i svoje vokalne sposobnosti u javnosti, a i on kao moja pratnja. Nadamo se da ćemo vremenom napredovati.

Ovom prilikom želim da se zahvalim direktoru hotela “SL Industry” Šćepanu Parežaninu, koji nam je ukazao povjerenje da pokažemo šta znamo.

Đ.V. : Gdje su vam probe?

LANA: Pa, planiramo u budućnosti da pronađemo neki prostor, a za sada kući, ili kod mene, ili kod Mata. . .

Đ.V. : Postoji li još neko da svira nešto slično u našem gradu?

MATO: Jedino što sam ja kao mali gledao i slušao to su bili Krugovi („Krugovi u žitu“) i HBŠ („Hor Bečkih šnicala“) u Trebinju, kao i Mikija i Adija.. a od mladih – „Sedmo nebo“, ali nema toliko bendova, pošto mladi ne gledaju toliko na to… ne bave se toiko umjetnošću, već nekim drugim stvarima, a mi smo htjeli da probudimo nešto novo u gradu, jer, jednostavno, nema toga.

Đ.V: Kakva je podrška društva ? Govore li vam „Bravo, super ste“ ili pak, „manite se gluposti, šta će vam to“?

MATO: Više ovo drugo.

LANA: Činjenica je da je ovo poprilično ograničena sredina i da su ljudi skoncentrisani samo i isključivo na sebe i svoje interese, na stranačke sposobnosti. Gledaju u koju će se prije stranku učlaniti, kako bi dobili ranije posao, nego da se skoncentrišu na nešto što vole i na nešto na šta bi zapravo trebali.
Ja mislim da bi ljudi onako, malo više trebali da otvore sebi oči, da se prisjete stvari koje bi voljeli da rade, a ne da gledaju da udovolje drugima, da bi ti drugi njima kasnije mogli manipulisati, a oni samo nesvjesno postaju podređeni.

MATO : . . . da se više bave umjetnošću i generalo budu opušteniji. . .

LANA: . . . i manje ograničeni!

Đ.V. : Kako vidite vaš duo, vaš bend u budućnosti?

MATO: Krenuli smo sa obradama već postojećih i poznatih pjesama, ali u daljim periodima planiramo stvarati svoje, da uozbiljimo priču. . .

Đ.V. : Mislite li uključiti još nekoga ?

LANA: Kristina Miliša ima ogromne vokalne sposobnosti, a ona će na sledećem našem nastupu otpjevati par pjesama. Njena velika podrška nam znači, ona dosta vremena na probama provodi zajedno sa nama. Dodaćemo još nekoga ako bude bilo potrebno u budućnosti. Namjeravamo da profesionalnije radimo.

Đ.V. : Instrumenti i oprema su vaši?

MATO: Posudili smo opremu, imamo svoje instrumente klavir i gitaru, ali bez ozvučenja smo, koje posuđujemo, odnosno iznajmljujemo, ali planiramo da radimo na tome u budućnosti, da kupimo svoju opremu.

Đ.V. : Na kakvom je to nivou naša kultura?

LANA: Na poprilično niskom, zaostalom nivou.

Đ.V. : Vidiš li sebe u situaciji da se gradiš i ideš dalje, ako bi dobila kartu u tom pravcu ili da ostaneš ovdje i promijeniš stvari?

LANA: Ja sam prije bila neko ko je dosta, onako bio zatupljen medijima i svojim okruženjem i razmišljala sam u smislu da ako ne odem odavde da neću ništa moći da postignem. Međutim, ja mislim da uopšte nije do mjesta u kome boravimo, već je do toga šta mi možemo da ponudimo. A, ono što je vrlo važno je da mi možemo da ponudimo nešto novo jer je već dosta stvari viđeno i izlizano.

Što se tiče današnjice, konkretno muzike, sviramo stvari koje su nastale prije 40 godina, jer danas nastaje manje-više sezonska muzika koja nije nešto prema čemu bih ja voljela da se okrenem, a sve mlađe generacije, uključujući i moju okreću se prema tome. Tako da, mislim da uopšte nije do mjesta, već do toga šta mi možemo pounditi i ako postoji više ljudi kao što smo na primjer mi, u koga možda neko može da pogleda i kaže: „Aha, ako oni to mogu, zašto to ne bih mogao i ja?“

Da se pokrenu, da prestanu da budu ograničeni i ponude ono što imaju, jer svi imaju nešto u sebi i ne pokazuju to dovoljno, jer ih je možda strah posljedica.

MATO : Pojedinac ne može dosta da učini, ali ako se zajedno skupimo možemo mnogo više!

Đ.V. : Imate li nekog muzičkog uzora?

MATO: Od stranih „Guns N’ Roses“ i gitarista „Slash“, ali od domaćih nema niko. . .

LANA : Ne volim inače u životu tražiti uzore u potpunoj ličnosti, već određene stvari gledam da izvučem iz njih. Na primjer, postoje mnogo dobri ljudi koji su lošiji u nekom poslu koji obavljaju i obrnuto, pokušavam od svakoga da izvučem nešto.

Ali, što se tiče nečega što mi daje ogromnu motivaciju da sviram i da pjevam, to su, bez obrzira što su instrumentalni duo, „Two Cellos“, koji prikazuju na pravi način muziku koja zapravo valja. Bude klasičnu muziku povno i dovode je do izražaja. Rade dosta dobro obrade filmske muzike.

MATO : Za razliku od ostalih kvalitetni su, dok današnja muzika uopšte nije kvalitetna.

Đ.V. : Poruka za kraj?

MATO: Da se ljudi generalno više bave umjetnošću i da se ne zaglupljuju nekim drugim stvarima kao što je, na primjer, rijaliti i nekim stvarima koje nisu moralne.

LANA: Ne mora, naravno, da to bude umjetnost, nego samo da dopuste sebi da razmišljaju svojom glavom i da ne puste druge da upravljaju njima.

Đ.V. : Čitamo li se ?

LANA I MATO : ČITAMO SE!

Deseti januar, dan posle

Pogledam u nebo, vedro. Čudno za mjesec januar. Rekoh sebi, prošetaću do grada. Ali, opet nešto čudno. Kao da nešto ne štima. Oduvijek je glavna fora bila slikanje u bašti trebinjskih kafića u zimskom periodu godine. Ovoga puta kao da je nešto prazno.

A, onda se prisjetim. Skoro pa 4 hiljade Trebinjaca radi u susjednom Dubrovniku. Bože, pomislim, smiju li oni tamo slaviti Dan Republike. Pa se onda zamislim. Šta je to njima Republika dala da bi je slavili? Pa oni su za koru hljeba otišli u drugu državu. Baš oko tog devetog januara devedeset i druge pucalo se između nas i njih.

Neki će reći, nisu patriote. Srbuj, makar slame jeo! Ali ipak, ne može se porediti plata za rad u trebinjskom i dubrovačkom kafiću. Ne može se porediti ni naknada za fizički rad. Možda je malo i kontradiktorno, pogotovo ako slušamo izjave vladajućih oba naroda, ali Srbi u Hrvatskoj su više cijenjeni od Srba u Republici Srpskoj.

Ako ništa, pored veće zarade, radniku u Dubrovniku uslov za zaposlenje nije 50 glasova, niti mahanje zastavama bilo kakve partije.

Pitam se, tako, šta li bi rekli oni koji su poginuli na tom istom ratištu, kuda sada idu hiljade njihovih sugrađana na posao. Sigurno je da bi se pitali za koji su ideal oni izginuli. Da li za slobodu, samostalnost ili da te neko na dugme šalje na (kontra)mitinge, tribine, po kućama?

Nisam bio rođen dok je trajao taj, za mnoge porodice nesrećni rat. Zašto ne kažem za sve? Pa zato što je nekom rat, a nekom brat. Nafta i cigarete znaju odgovor na ovo pitanje. A nisu jedini.

Ali, eto, 20-30 godina kasnije, dođoše na branik otadžbine i ovi koji su tada kalkulisali. Kako su samo oštre njihove izjave. Kako su im samo jake prijetnje. Ali, dobro je, ne daju Republiku Srpsku. Doduše, daju je u članstvo NATO savezu, ali Bože moj. Navikli smo da budu “naivni”.

Sličan se sličnom raduje, pa je i ministar odbrane Srbije – Vulin dobio orden povodom 9. januara, lično od Željke Cvijanović, koja je predsjednik Republike Srpske, za sve one koji to ne znaju. Znam da mnogi misle da je to Milorad Dodik, ali, eto, da ne bude zabune.

Orden dobi i Narodno pozorište Republike Srpske, pa smo ovoga puta imali orden i za komediju i za tragediju na Dan Republike.

Pitam se, šta se to sve slavi za Dan Republike. Da li to što još od rata nemamo normalnog puta između opština Hercegovine? Da li to što je smanjena nezaposlenost (odlaskom stanovništva u druge zemlje)? Da li to što “možeš biti najbolji student i stručnjak ali ako nisi u vlasti, sve je to zabluda”? Da li to što demobilisani borci VRS gladuju?

Što se nudi 5.000KM za zaposlenje, a vreća brašna, otpisani dug za struju ili 50KM za glas? Što se čuva posao prikupljanjem glasova za vladajuću stranku? Što su penzije 300 i kusur maraka, a potrošačka korpa skoro 2.000KM? Što je legalizovana kupovina diploma i postala “normalna stvar”? Što su nam ministri sa istim takvim diplomama? Što je mortalitet veći od nataliteta?

Zbog neriješenih ubistava? Zbog višemilionskih dugovanja gotovo svih javnih preduzeća? Zbog straha studenata i da upitaju zašto 2 mjeseca kasne stipendije, da je ne bi izgubili? Radi namještenih tendera? Prointerovih 96.000KM dnevno?

Nisam siguran.

Ali, za drugu stvar sigurno jesam – Republika Srpska je nešto što je dio svih nas i taj zajednički dio čini 25.053 kvadratna kilometra.

Nisam ljut na nju što je u ovakvom stanju, ali ljut sam na pojedince koji su umislili da su iznad svakog od nas. Kakva god da je – naša je, ali pošto je naša, ne bi smjela da bude “kakva god”.

Prst na čelo, pogled pravo, u budućnost! Ipak, krajičkom oka bacite pogled i na sat. Tačno je 11:55.

Đ.V.

SLOBODNI INTERVJU: “Država banana, mito i korupcija”, Rep sastav “02S5”

Stalno se pitamo zašto mladi odlaze, a odgovor je tako blizu.

Pored ekonomskog aspekta, koji je u bitnoj mjeri i bitan i prisutan, jedna stvar je mnogo, mnogo važnija.

Sloboda koja je ubijena u ovom kvazi-demokratskom društvu upravo je oslikana Mixer-ovim i Lox-ovim primjerom.

Čini se da su državi najpotrebniji oni koji ćute, a njih je toliko, da sva usta koja progovore, država uspije da začepi.

Nažalost, sigurno je da je taj aparat vlasti najrazvijeniji, tako da “šuti i pusti. . .”

Ipak, koliko god se činilo učinkovitim, prekrajanje slobode nikada neće uspjeti, niti je to ikome uspjelo u istoriji čovječanstva.

Zato, ovoga puta imamo dva gosta slobodnog intervjua, a današnji sagovornici su: Mihajlo Prostran – Mixer i Miloš Spasojević – Lox, studenti Pravnog fakulteta u Novom Sadu, mladi reperi iz Sombora.

Đ.V. : Od kada nastupate, kako ste se počeli baviti repom?

Mixer (02S5) : Pa recimo da sam u nekom drugom srednje, 2015. godine, valjda, počeo stidljivo da se bavim pisanjem rima, mahom na “bleji“ ili u školi, i nisam dao nikome da čita šta pišem, jer sam bio izuzetno samokritičan, kao što sam i dan danas. Uvek sam smatrao da moj rad može biti bolji, što je pomoglo u razvijanju mene kao umetnika. Pod pritiskom prijatelja sam morao da odrepujem par tekstova i na moje čuđenje i oduševljenje reakcije su bile i vise nego pozitivne. Posle godinu dana sam odlučio da priključim Loxa, za kog sam znao da je vrstan pisac tekstova, što lirike što proze, a i lakše je kad imaš nekog da se zajedno cimate, nije lako da se sam afirmišeš i probiješ. S obzirom da se družimo ceo život veoma lako smo ukomponovali naša razmišljanja i stavove. Prvi nastup se desio posle nekih godinu dana od početka mog aktivnog pisanja i posle par demo pesama, što solo, što sa Loxom. Atmosferu sa prvog nastupa nikad nećemo zaboraviti, došlo je baš dosta ortaka i drugarica da nas podrži i naravno na tome smo im neizmerno zahvalni, bez njihove podrške ne bi krenuli putem kojim idemo danas.

Posle su nastupi nastavili da se ređaju, bili smo predgrupa Bvani, Edu Majci i nekim rege bendovima. Nastupali smo mahom po Somboru i okolini, par puta u Novom Sadu. Cilj nam je da se predstavimo i u drugim gradovima.

Đ.V. : Poznati ste po oštroj kritici, gađate u srž problema… jeste li imali neke savjete da “opustite rimu” i prebacite se na laganije teme? Jesu li vam govorili da je to “Sizifov posao”?

02S5: Naravno, uvek sa svih strana stižu saveti, i mi se trudimo da ih prihvatimo na najbolji mogući način. Baš zbog reakcija posle par pesama koje su bile oštre, kritički osvrnute prema današnjici i društvenim događajima odlučio sam se za solo album koji je prožet opustenom tematikom i laganijim rimama. Naravno, i nakon izvođenja tih opuštenijih pesama ljudi su govorili kako bi trebali da budemo više kritički osvrnuti, tako da, u suštini, najviše odlučuju preferncije slušaoca. Svakom nešto drugo prija, neko voli da čuje moćnu poruku, kritiku, a neko jednostavno želi da se opusti uz pivo i laganiji tekst. Naravno, kroz budućnost ćemo se truditi da ljudima ponudimo što raznovrsniji sadržaj, ali naravno da ne iskačemo puno iz našeg stila, već da se razvijamo u njemu.

Đ.V. : Prijavili ste se na OPENS-ov konkurs za mlade, kažite čitaocima nešto više o tome!

02S5: Da da, OPENS. . .haha. Pa, u suštini, slučajno sam naleteo na konkurs i prijavio nas, misleći da će to biti dobra prilika za nas mlade umetnike i možda neka stepenica više. Međutim, ta naša saradnja nije prošla baš u najlepšem svetlu. Naime, dobili smo pesmu i spot za “džabake”, na tome smo im zahvalni, nije to jeftina rabota. Mada, kada su predstavnici OPENS-a čuli našu pesmu, koja je bila okrenuta na kritku današnjice i stanja u društvu, odlučili su da nas na neki način “cenzurišu” i tim putem su nam uskratili još mnogo obećanih stvari. Naravno, ja mislim da je veoma neozbiljno da jedna tako velika organizacija reperima, koji su po prirodi buntovni, ne saopšti činjenicu da iza projekta stoji Vlada Srbije i da je to projekat od “nacionalnog značaja”. Još gore, po mom mišljenju je to što niko od njih nije želeo da čuje istinu, a govorili su za sebe da su spremni da se bore za bolje stanje u državi.

Kako ćemo se boriti za bolje stanje u državi ako smo zatvorili i oči i uši pred jednom istinom ? Kako ćemo se boriti za bolje kad su sputali mlade koji govore o realnim problemima ? Po mom mišljenju jako teško.

Đ.V. : Koliko ste prihvaćeni i shvaćeni u ovom društvu, s obzirom da ste buntovni?

02S5: E, pa do sada, hvala Bogu nismo imali problema sa prihvatanjem i shvatanjem osim gorepomenutog OPENS-a. Većinom nas drugi umetnici i mladi ljudi razumeju, čak veoma orno podržavaju, ali postoje i pored toga ljudi koji bi radje bili poltroni zbog svog boljitka na ustrb opšteg dobra. Još se nismo afirmisali kao ozbiljni reperi, tako da verujem da će takvi problemi tek doći jer i dalje ljudi ne znaju ko smo ili nas ne shvataju dovoljno ozbiljno. Iskreno, nadam se da ćemo našim radom u budućnosti privući pažnju ljudi svih uzrasta, pa makar ta pažnja značila i po koji loš komentar. Verujem da ce većina da razume jer dolazi vreme naših, mladih generacija, samo treba ozbiljno da se radi, a sa prihvatanjem i neshvatanjem ćemo se boriti na naš način, a to je rečima i jakim porukama

Đ.V. : Koliki je problem što je društvo dobrim dijelom moralno posrnulo?

02S5: Pa brate, veliki problem, onako globalno smo moralno posrnuli i nastavljamo svakim danom sve jačim ritmom. Prave vrednosti su marginalizovane, gurnute u senku prostakluka, kiča i šunda. Svi biraju brže i lakše puteve, prave ljubavi je sve manje, po interenetu se promovišu blud, razvrat, sve najgore. I što je još gore sve to gledaju jako mladi ljudi, koji nemaju još formirane stavove o bilo čemu. Teško ljudima da misle glavom, teško im da budu ljudi od reči, teško im da budu obzirni prema sebi i drugima, sve normalno što se nekad podrazumevalo i nije se dovodilo u pitanje, danas ne postoji, ili postoji kod jako malo ljudi. Mislim da su dosta roditelji krivi, koji su zanemarili vaspitanje svoje dece a i sve nedaće koje su nas pogodile od 90-ih godina na ovamo, nije to bilo lako pregurati, a sačuvati moral naroda na nivou.

Đ.V. : Gdje vidite izlaz u svemu tome? Gdje je rješenje? Kako postaviti društvo na stabilnije noge?

02S5: Pa, izlaz je iskreno u onoj, već kliše recenici “Svi treba prvo da krenemo od sebe” i to je živa istina. Naravno, ni jedan čovek ne može da bude savršen u bilo kom smislu, ali verujem da kroz vreme treba da usavršava sebe i stremi ka tom savršenstvu. Danas malo novac pravi problem, ogrezli smo u kapitalističkom načinu života, svi samo gledaju kako da profitiraju ne obaziru se na druge ljude. Kad bi izvadili glave iz kutija, torbi, kako god, i samo malo se međusobno poštovali i pomagali, mogli bi to smatrati dobrim početkom. Društvo se gradi isto kao i kuća, od temelja, kamen po kamen. Moramo početi od najvažnijih institucija poput osnovnog i srednjeg obrazovanja.

Đ.V. : Imate li neke nove projekte u budućnosti?

02S5: Naravo, projekti se uvek spremaju, u mom kompjuteru leži jedno 6, 7 snimljenih pesama koje čekaju da ugledaju svetlost dana. Kao grupa ćemo uskoro spremiti 2, 3 pesme sigurno, a nadam se da će bar jedna ili dve biti propraćene spotom. Angažovali smo se i na drugim poljima pored muzike tako da verujem da ce budućnost biti plodonosna što se tiče projekata. Mora se raditi posao.

Pjesmu koju su ovi momci napravili i koja je zasmetala demokratiji u Srbiji možete da poslušate na OVOM LINKU, a njen naziv kaže: “Istina ubija”.

Đ.V.

NIKOLA KRALJEVIĆ: KOMENTARI, OLAJAVANJE I NEKOLIKO OSUDA

Mlad čovjek, dobro vaspitan, malo ambiciozniji od ostatka svog okruženja, u pubertetu počinje da traži sebe. Domen interesovanja mu se širi, jer su mladost i adolescencija vjerovatno najbolji period da se čovjek oproba u što više stvari, da zgazi što više predrasuda, te da napravi dobar temelj za nešto što kasnije slijedi, nešto što i dalje nazivaju životom.

Recimo da ta, mlada osoba pronađe sebe u nečemu što ne mogu baš svi da shvate, odobre ili bar prihvate. Pogleda u visine, vidi sebe negdje gore, ostvarenog, uspješnog, prihvaćenog od strane ljudi. Poželi svima da osjete čar dostignuca svojih snova, postane jednostavno čovjek bez predrasuda.

Roditelji znaju biti prepreka, ali računamo to kao izuzetak, jer roditelji obično pruže podršku svojoj djeci u svim njihovim željama i ambicijama. Kada roditelji postanu odskočna daska svojoj djeci, djeci koja se munjevito transformišu u mlade ljude, reklo bi se da tu nema previše prepreka do nekog konacnog cilja.

U tom momentu, možda i malo ranije, na scenu stupaju, ali baš onako teatralno, uz vatromete, zvučne efekte i sve ostale prateće rekvizite, svi oni neostvareni i sitni ljudi, koji rade za službe komentarisanja, omalovažavanja i degradiranja. Njihov zadatak je prilično jasno definisan, premda ni oni baš nisu svjesni šta su sve zapravo u stanju da urade. Nisu svjesni koliku moć posjeduju. Potpomognuti su ljudima sličnim sebi, vjerovatno su i oni nekada imali bilo kakvu ambiciju, koju je ugušio neko na koga oni sada liče. Ili su isti.

Nisu svjesni da imaju moć da unište tone i tone snova, da ih pocijepaju na komade, slome, smrve, unakaze, obezvrijede i zatrpaju na neko duboko dno, do kog više nikada niko nece moći dosegnuti.

Takvi ljudi su svuda oko nas, oni su nam prijatelji, rodbina, kumovi, komšije.

Znam, oni nisu ni svjesni toga, vjerovatno su to površni ljudi koji ne premotavaju film poslije svakog dana, ne pročešljaju neke razgovore koji su možda nekome ostali urezani.

Ali, Bože moj… Kada nešto nije jasno meni, pomislim na to, da, nisam ja kao drugi, niti su drugi kao ja. Različiti smo i to je tako.

Sada smo došli do fenomena koji je u bližoj nam prošlosti postao aktuelan. Došli smo do legendarnih komentara na društvenim mrežama.

Ljetos smo uživali u svjetskom prvenstvu u košarci, ambiciozan tim reprezentacije Srbije dao je svima osnov da se nadamo nekoj medalji, koja nam je, eto, izmakla i još jednom nas napomenula, da je sport malo komplikovaniji od 12 imena na papiru. Iako potišteni zbog „neuspjeha“, uživanje se nastavilo na društvenim mrežama, gdje su se skoncetrisali svi samoproklamovani stručnjaci igre pod obručima. Osuđivane su legende tog istog sporta, osuđivani su igrači, profesionalci koji su nas usrećili bezbroj puta do sada. Osuđivani su oni koju su osuđivali pojedince, osuđivani su oni koji nisu osuđivali nikoga, a trebali su. Osuđeni smo bili od glave do pete i svi mi koji smo pogledali barem jednu utakmicu čitavog prvenstva. Osuđeni. Presuđeni.

Za kraj, samo ću zamisliti neku „lobanju”, koja misli da zna bolje od Saleta Đorđevića, ili recimo ruku koja je preciznija od Bogdanove. Zamislite i vi takve ljude, detektujte ih u svojoj okolini i uradite sve da im začepite usta.

Jedi ono što je servirano! Nije ukusno? Nisi ti, sine, gladan.

Gledam juče TV, pojavi se kanal “K3” i prilog kako je Baka Prase obradovao mališane svojim dolaskom u Doboj. Pred par stotina, a sigurno preko hiljadu mališana nastupao je poznati jutjuber, a ono što mi je zaparalo uši jesu riječi novinarke kako je Boris Jerinić, gradonačelnik Doboja častio mališane dovođenjem Bake Praseta (Bogdana Ilića) povodom Nove godine.

Zapitah se – kako častio? Je li iz svog džepa platio postavljanje bine, pozvao Bogdana, obezbijedio mu smještaj i hranu, platio nastup? Ili je to iz gradskog budžeta plaćeno?

Pomislih, pa i ja sam onda dobrotvor. Jednom prilikom je nas 7-8 iz društva izašlo u noćni provod, pa se dogovorišmo da svi stavimo pare na gomilu, pa sakupljeni novac damo jednom od nas, (a to sam jedne prilike bio ja) pa da jedan plaća konobaru, da ne pravimo konfuziju oko svake ture. Platih ja tako 10-ak tura, pa “častih” društvo.

Bože, svašta se ovom narodu može servirati, a narod kao narod, gladan, poješće sve. Gladna usta ne biraju. Što kaže stric mog prijatelja, kad se ovaj žalio šta je na meniju za ručak :” Nisi ti, sine, gladan.”

Tako je narodu servirana i činjenica da je uzalud i 9 godina osnovne, 4 srednje, pa nakon toga bar 4 fakulteta ako nisi član vladajuće partije. Ipak, to je u predizbornoj kampanji aktuelni član predsjedništva BiH Milorad Dodik i potvrdio : “Možete biti najbolji student i stručnjak, ali ako niste u vlasti, sve je to zabluda.”

Da je to, nažalost tačno, govori nam primjer doktora koji nisu u odgovarajućoj partiji, pa zbog toga ne mogu dobiti specijalizaciju.

Istina, situacija je teška, ali narod se plaši. Kako Njegoš reče: “Strah životu obraz kalja često”. Narod u Crnoj Gori dobio je leđa od Crkve. Ustao je. Probijena je barijera straha, samo zato što narod zna da protiv Crkve niko pobijedio nije. Nije ni Sotona, pa ne bi trebao ni Milo. Zna narod da je napravio pravu stvar, da je na pravoj strani, makar pred Bogom. U slučaju odmazde, zna da je kao pojedinac pod zaštitom svevišnjega.

Ono što ostaje žal, jeste da ta ista Crkva prošle godine uručuje orden Dodiku i Vučiću, a oni u najtežoj do sada situaciji u kojoj se nalazi SPC i njeni manastiri, težoj od vladavine Turaka, ćute. Doduše, Vučić je pokušao da odglumi Srbendu, ali je shvatio da nema vremena da organizuje autobuse i posne sendviče, a bez njih bi, vjerovatno, bio izviždan jer je “provaljen”.

Nisam siguran da je udar na manastire jedini razlog naroda koji je ustao. To je, očigledno, bila inicijalna kapisla, kap koja je prelila čašu nakon višegodišnjeg terora, ucjena, kupovine glasova, reketa, ulaska u NATO, priznavanja tzv. Kosova. . .

Situacija u Republici Srpskoj nije ništa bolja. U NATO polako, ali sigurno ulazimo. Nepotizma, kriminala i korupcije ne manjka. Jedina je razlika što još nismo priznali tzv. Kosovo i što političari nisu udarili na Crkvu, pa ih zbog toga možda Crkva i daruje ordenjem.

Ostaće žal što neko ko ima 20-30 godina mora da pravi lažne profile po društvenim mrežama, moli za glasove jer mu je obećan posao, da se ponižava uprkos stečenom znanju i fakultetskom obrazovanju. Sve po principu: “Kako vođa svira ja moram da plešem.”

Isti ti koji propagiraju, mogu slobodno reći – sektu (jer, ako si jednom ušao, nema ti izlaska, ili ima, ali ima i posljedica, a zadatak je da uvučeš i najbliže), groze se udarom policije na narod u Crnoj Gori, vladavinom Mila Đukanovića. Nešto se ne sjećam da su se grozili nad policijskom torturom u centru Banjaluke.

Patriote, pa i to je, valjda, srpski narod?!

A zašto? Zato što objektivno mogu da sagledaju sliku i stanje, režimski mediji im ne prenose priče o obojenim revolucijama, a što je najvažnije – od te vlasti nemaju LIČNU KORIST.

Podrška narodu Crne Gore, ne samo zbog odbrane manastira, već i zbog odbrane dostojanstva i protivljenja kriminalu.

Podrška i našem strpljenju. Nije to lako. Nama očigledno ništa ne fali. Obećan nam je asfalt, obećan posao, obećana i vreća brašna, samo ako zaokružimo pravi broj, eventualno (a zavisi od visine obećanja) nađemo još 50 komšija, prijatelja i rođaka da zaokruže taj isti.

Ali, ćuti! Je li tebi dobro? Jeste? Pa šta onda ti pričaš???

Đ. V.

Imamo prijatelje?

Da “imamo prijatelje”, što je M:tel-ov slogan, govori i reklama društvene igre “Nauči se čovječe” na poslovnici M:Tel-a u Trebinju, koja aludira na “Ne ljuti se, čovječe”.

Kakvu poruku šalje naš internet, telefonski i kablovski operater, ne znamo, ali vjerovatno, čitajući između redova, poručuju nam da se ne ljutimo jer od Nove godine u ponudi nema više kanala NOVA BH.

Tako je M:Tel odlučio sa bratskim ERONET-om da ukine TV kanal NOVA BH, vjerovatno plašeći se druge strane i ugrožavanja jednoumlja na medijskom nebu Republike Srpske, u kojem prednjače državna SRNA, RTRS i “kumov” ATV.

Kompanija M:Tel, koja vrši usluge mobilne telefonije, interneta i kablovske televizije, poznata u svijetu kao primjer monopola jednog preduzeća kupovinom firmi Blicnet d.o.o, Telrad net d.o.o i Elta – kabel (što je zabranjeno gotovo na čitavoj planeti Zemlji).

Ipak, da monopol nije monopol reći će nam situacija da Republika Srpska nije država već samo entitet u okviru države BiH, pa je tako izigran i Ustav.

Iako je nemoguće obezbijediti usluge ERONET-a ili BH Telekom-a u Republici Srpskoj, već samo M:Tel-a, monopol ne postoji.

Predlažem M:Tel-u da pored ove, uvede i reklamu za društvenu igru “MONOPOL”, koja ima dosta više simbolike.

I dok čekamo povećanje PDV-a, za koji su, nažalost, sve veći izgledi, jer stanovništva je sve manje, pa samim tim i priliva u budžet, možemo uz to očekivati i povećanje cijena goriva, namirnica, pa i internet, TV i telefonskih usluga.

Ali, pusti đa’ola, mi IMAMO PRIJATELJE.

Đ.V.

Sanja i Tanja

Sanja


U Ostojićevu, u selu sjevernog Banata koje broji svega 2 do 3 hiljade stanovnika živjela je Sanja.

Bila je kćerka direktora Seoske zadruge „Ostojićevo“. Njena majka takođe je radila u zadruzi.

Ekonomski fakultet u Subotici pohađala je više zbog želje svoga oca nego iz svoje ljubavi i afiniteta prema toj nauci. Nije imala ni brata ni sestru. Roditelji su joj bili sve. Tročlana porodica za nju je predstavljala utočište, prirodno stanište, od kojeg se teško odvajala i s radošću vraćala. Iako je bila kćerka jedinica, nije bila razmažena kao što to obično biva, te su joj roditelji više bili kao brat i sestra, nego kao isključivi zaštitnici koji bi svoju mezimicu čuvali u „staklenom zvonu“.

Godinu dana nakon upisa u Subotici, gledala je da ispoštuje i svoje želje. Nije joj bilo teško da svoju želju stavi na drugo mjesto, ali bila je istrajna u namjeri da je ispuni. Ta želja bio je Pedagoški fakultet u Kikindi. Otac se nije bunio. Shvatio je da ona treba da bira svoje buduće zanimanje a i znao je za njenu veliku ljubav prema djeci.

Slobodno vrijeme nije trošila previše na provod. Nešto je uvijek vuklo da se vrati kući, a olakšavajuća okolnost joj je bila to što joj dom nije bio daleko. To joj je majka zamjerala. Uvijek joj je govorila: „Idi provodi se, mlada si… Kada ćeš ako ne sada? Uživaj sa društvom, biće vremena za kuću.“

Ona nije marila za majčine riječi. Znala je da majka ide protiv sebe i svojih osjećanja, da najviše voli kad joj je dijete kući, ali je i znala da majka govori najdobronamjernije.

Prvi novembarski vikend upravo je iskoristila na način koji najviše voli – došla je u svoje Ostojićevo. Te subotnje noći 2. novembra 1997. godine vraćala se iz kafića sa drugaricom. Krenule su kući pješke. Brza vožnja i neoprezno upravljanje automobilom izazvali su saobraćajnu nesreću.

Greške za volanom skupo se plaćaju. Račun je stigao na Sanjinu adresu, pa je ovu grešku platila Sanja i to onim najvrjednijim – životom. Mladić koji je upravljao vozilom prošao je bez kazne. Baš kao i njegov otac kada je bio u njegovim godinama. Izgleda da im je to u genima. Ipak, greška je plaćena, neće se, valjda, duplo plaćati.

Mrak, koji je pao te noći, više nije odlazio. Praznio je srca Sanjinih roditelja. Noć je bila tiha, ali puna jecaja. Svaka nova suza otvarala je nove rane, sve dok ne zaplaka Tanja, a njen plač prizva sunce i zoru.

Tog 28. jula 1999. život kreće ispočetka.

Tanja

Sanjinu sestru Tanju sasvim slučajno susrećem na Pravnom fakultetu u Novom Sadu, 20 godina kasnije. Tanja je nasmijana djevojka, gotovo uvijek pozitivna. Voli da paniči pred svaki ispit. To radi više iz hobija, neke rutine.

Stiže da svakom pomogne, stiže da sasluša svačiji problem.

Otvaram njen indeks. Tanja je očistila godinu u junu prosječnom ocjenom 9,66.

Đ.V.