Nešto je u vazduhu

Piše: Nikola Kraljević

Osjećaj nesigurnosti, stanje nervoze, nemir koji čovjek osjeća kada nešto u njegovoj okolini nije uobičajno. Sve to osjećam dok radim veleslalom kroz brdo informacija kojima smo tako besomučno bombardovani svaki dan.

 Virus koji ne spava, vratio se sa godišnjeg odmora koji je trajao 20ak dana. Horde migranata naviru na granice i obračunavaju se sa policijom i običnim ljudima. Vlada proganja crkvu i narod. Izborna pobjeda se slavi uz dvočasovni vatromet, iako je u startu mogla da se registruje 20-0 za „domaćina“, jer se „protivnici“ nisu pojavili.

Osjećaj empatije se budi, ali tokom gledanja videa u kom policajac koljenom davi čovjeka crne rase. Studenti svoj posao rade sezonski, kao u Budvi na ljeto i stalno su u pripravnosti da pakuju kofere, ostavljaju sve svoje obaveze i bježe kući jer se maloprije pomenuti virus, kome od muke više ni ime ne mogu da pomenem, zaista razbjesnio i ovo mu je drugi krug u kom je jači, bolji i izdržljiviji.

Osim studenata, u pripravnosti su svi.

Da, pripravnost. Stanje pripravnosti. To je gomila onih osjećaja udomljenih pod jedan izraz. Pripravnost. U tom stanju budnosti, spremnosti, dežurstva nalazimo se već par mjeseci.

Mi smo grupa Marvelovih junaka koja uporno nešto čeka. Da nas pojede virus, da pomognemo bratu što brani crkvu, da se pobunimo u slučaju da neko zauvijek proda neku našu svetu zemlju, možda da branimo i svoju kuću od nekog čovjeka sa istoka što luta pored iste te naše kuće nebili pronašao svoju.

Ne znam koja misija će zapasti koga, ali misija je pregršt, sve zvuče filmski i ne zna se koja je zanimljivija. Jedna od mnogih misija, koja je malo zaboravljena, je ona u kojoj mi kao studenti branimo svoja buduća zanimanja od onih kojima to što mi radimo nema smisla ukoliko nismo partija. Sijaset misija, možda za moj ukus i previše. Razumijem da Zagor ima mišiće da svakog negativca opali tomahavkom u čelo, ali mi.. jako teško. Mi jedino „Imamo mišiće da otvorimo vrata.“

Sve što sam pomenuo od potencijalnih misija, naletjelo je tokom svakodnevnog „skrola“ kroz društvene mreže i ako informacije koje dolaze do nas malo analiziramo, pročešljamo, pozabavimo se njima, svhatimo jednu stvar.

Nešto je u vazduhu.