“Najljepši srpski grad” budan je do 23:00, a onda se zbog epidemioloških mjera i posljednja svjetla njegovih kafića gase. Da li korona napada kao i komarci – najviše noću?
Pošto se spužve u borbi protiv virusa nisu najbolje pokazale, zatvaranje ugostiteljskih objekata do 23 časa moralo bi dati bolje rezultate.
Korona je, ako je i mislila napadati, odradila posao u jutarnjim i popodnevnim časovima kada su gradske ulice, bašte kafića, pijaca, bazeni i kupališta puni.
Ova je mjera pored pokušaja suzbijanja korona virusa najviše suzbila novca ugostiteljima. Ali s druge strane prodavnice, a pogotovo one na pumpama koje najduže rade, mogu zadovoljno trljati ruke, s obzirom da je povećan broj privatnih žurki posle 11.
Da se zakon mora poštovati, a logika baš i ne, protest boraca koji je ograničen žutom trakom morao je ispoštovati mjeru da se ne smije okupiti više od 50 ljudi unutar nje.
Prema pisanju portala TrebinjeLive, na protestu se okupilo oko 200 ljudi. Možda je Partija očekivala da će pritisci i pozivi da se ne izlazi na protest uroditi plodom, pa je naslov napisan ranije.
Sve i da je TrebinjeLive u pravu, a pošto sam i sam bio i uvjerio se da nije, mjere kriznog štaba su se ponovo pokazale kao “daj da se nešto napiše, da se vidi da radimo, iako nema logike… ionako će narod sve sutra zaboraviti”.
Apsurdno je zvaničan, najavljeni skup suziti na maksimalno 50 ljudi, dok svakodnevno na stotine građana prošeta pijacom.
Da li to korona ne napada ako je 49 ljudi na jednom mjestu, a čim dođu još dvojica (ili dvije dame, da feministkinje ne zamjere) – napada?
Da li je to samo “COPY “Srbija” – PASTE “Srpska” ” politika?
U svakom slučaju nije patriotska politika, iako je ovo bila odlična prilika vladajućima u Trebinju da “bilbord kampanju” nastave u patriotskom stilu. Ako ništa, mogli su potajno, onako sa strane da se pojave i kažu – EVO, I MI SMO UZ BORCE.
Ipak, vladajući su baš u trenutku protesta, svega par stotina metara dalje potpisali koaliciju i podršku Mirku Ćuriću na predstojećim izborima.
Jesu li je uspjeli preliti u nekom od trebinjskih lokala, ne znam, a s obzirom da je 9 stranaka u koaliciji, teško da bi konobar i stigao donijeti više od 2 ture prije 23:00.
No, samo nek’ se ne puca.
Jer ne znam ko bi pucao. Borci su 25 godina nakon rata poniženi, dezerteri ionako ne ratuju, a za 50 glasova bi se vjerovatno dobijalo opravdanje – “nesposoban za vojsku”.
Čime drugo da počne predizborna kampanja, osim nacionalnim pitanjem 3 naroda u Bosni i Hercegovini. S obzirom da je prije nepunih 25godina završio rat u Bosni i Hercegovini, u kojem su najdeblji kraj izvukle desetine hiljada žrtava i stotine hiljada izbjeglih i raseljenih lica, nacionalno pitanje na ovim prostorima osjetljiva je tema.
Čime drugo da počne predizborna kampanja, kad aktuelna vlast u Trebinju gotovo ništa drugo i nema pokazati u protekle 4 godine. Golim okom vidljive investicije u nove proizvodne pogone i nova radna mjesta gotovo da ne postoje.
Osim pretrpavanja javnog sektora, državnih firmi koje tonu u minuse, gotovo i da nema riječi o zapošljavanju.
Predizborna kampanja, iako zvanično počinje za skoro 3 mjeseca, nezvanično je započela Vučićevim dolaskom u Banjaluku. Tom prilikom Aleksandar Vučić, najavljući izgradnju aerodroma nadomak Trebinja izgovorio je famoznu rečenicu da je Trebinje najljepši srpski grad.
Brže-bolje, Bakir Izetbegović izašao je u javnost sa kontra-izjavom, te po starom dobrom receptu pokušao uhvatiti poneki politički poen zadirući u nacionalnu svijest naroda.
Genijalna ideja trebinjskih vlasti rezultirala je bilbordom na kojem uz trobojku i motive Trebinja piše: “Trebinje je najljepši srpski grad”.
Taj algoritam – od ideje do realizacije odjeknuo je brzinom munje, što je za svaku pohvalu. Ipak, postavlja se pitanje gdje su reakcije i za ostala, možda i ozbiljnija pitanja grada Trebinja, pored onog – čije je Trebinje.
Rečenica koja se mogla takođe čuti od gradskih vlasti, a glasi: “Sport nije u fokusu”, svakog ljubitelja sporta na obalama Trebišnjice tišti i boli.
Ipak, ona je netačna. Neprecizna je kod riječi “sport”, te bi je trebalo zamijeniti riječju “Leotar”, s obzirom na dugogodišnje finansiranje Igokee i Borca od strane HET-a i EPRS čije je sjedište u Trebinju.
Rukometni klub “Leotar” na svojoj zvaničnoj FB stranici svakodnevno se oprašta od svojih igrača, te im želi sreću u nastavku karijere u nekim drugim sredinama, pa se postavlja pitanje kome smeta puna dvorana i RK Leotar u Premijer ligi BiH?
Marinko Umićević, pored toga što je poslao BEMA papuče Melaniji Tramp u Vašington, obećao je i pomoć za RK “Leotar”, ne bi li ostao u Premijer ligi.
Poklon za Melaniju Tramp
Postavlja se pitanje – da li se iza nešto skromnije pomoći Leotaru i još nekim klubovima u RS krije amnestija za milionsku “pomoć” Borcu iz Banjaluke?
Košarkaški klub “Leotar” takođe je u finansijskim problemima, a umjesto da se barem malo uloži u taj klub, koji bi bez problema mogao (ili morao) igrati makar ABA 2ligu, koju igraju i Novi Pazar, Sutjeska iz Nikšića, Sloboda iz Tuzle, Split, Široki Brijeg. . . pod velikim je upitnikom za narednu sezonu u najvišem rangu takmičenja.
Koliko je košarka kao sport bitna Trebinju, govori podatak da je tokom aktuelne garniture vlasti nakon 11 godina u potpunosti ugašen košarkaški kamp “Dejan Bodiroga”, na čijem mjestu održavanja je bila najavljena i izgradnja stambenih zgrada. Za ovu godinu virus korona je odličan izgovor, ali plašim se da i nije neki onaj o “strahu od terorizma”.
Da apsurd bude veći, u predizbornoj brošuri aktuelne vlasti upravo je taj kamp bio jedan od pokretača turizma u Trebinju.
Iz predizborne brošure (SNSD i koalicionih partnera)
O fudbalskom klubu “Leotar” ne treba mnogo govoriti, već samo pogledati ko je bio u upravi kluba koji je od prvog šampiona zajedničke lige BiH i učesnika kvalifikacija za Ligu šampiona došao do beton lige.
U istoj brošuri, koja je napravljena za izbore 2016. godine stoji i ovo:
FK Leotar u sezoni 2020/21 i dalje nije premijerligaš BiH, a dugovi su i dalje tu.
Koliko se zaista ulaže u sport u Trebinju, njegovo trenutno stanje najbolje govori, a ono što je apsurd, jeste izdvajanje novca za nepostojeće klubove.
FK “Viktorija” iz Trebinja osnovan je u vrijeme prethodne garniture vlasti, a ni Google ne prepoznaje već godinama nikakve vijesti o ovom sportskom kolektivu. Možda griješim dušu, pa Viktorija ipak postoji, ali jedno je sigurno – male su šanse da se isplatila ijedna marka od 2.500KM za “usluge promovisanja”, a ako je iko potrošio više struje zbog Viktorijine promocije EPRS, neka je meni na čast.
Ipak, čini se da su mnogo bitniji bilbordi i podizanje imaginarnih tenzija, jer je očigledno da je vlast “šuplja” po svim drugim pitanjima i nema drugog načina da se predstavi glasačima, osim praznih obećanja i lažnog patriotizma.
SNSD je svoj patriotizam dokazao potpisom ANP-a (preciznije Programa reformi) za ulazak BiH u NATO, glasom protiv da Srbi u kantonima FBiH budu konstitutivan narod, glasom protiv smanjenja akciza na gorivo, prodajom kostiju žrtava Jasenovca. . .
Pošto “sport više nije u fokusu“, Trebinje ostaje deklarativno samo grad kulture, a što bi jedan naš sugrađanin, koji se bavi glumom i muzikom rekao – Trebinje je gLad kulture.
Ako ništa, bilbord koji je uperen protiv izjave Bakira Izetbegovića, koji – gle čuda, nije nikada ni bio u Trebinju, nije manipulacija. Da je naljepši grad, mnogi će se složiti, a da je srpski – podaci jasno govore.
U Trebinju po gotovo svim poznatim popisima, od Austrougarske vlasti pa do posljednjeg iz 2013. godine živi većinski srpsko stanovništvo. Zato to ispada kao da na bilbordu u Sibiru piše da je hladno.
Ono što je jako važno napomenuti, jeste to da je Trebinje moglo završiti van granica Republike Srpske i vjerovatno sa dosta drugačijom statistikom na posljednjem popisu stanovništva, da nije bilo boraca VRS, od kojih su danas od strane aktuelne vlasti mnogi zaboravljeni, te žive na rubu egzistencije.
Zato ne treba padati na jeftine trikove i populizam onih koji su spremni na sve, samo da bi se nastavili bogatiti na račun naivnog naroda.
Trebinje bi moralo mnogo više da stvori od kojekakvih bilborda, koji sigurno neće donijeti niti jedno novo radno mjesto.
U Matejevom Jevanđelju zabilježeno je čudesna poruka koju Hristos kazuje apostolu Petru – ti si stijena i na toj stijeni sagradiću crkvu svoju i vrata paklena neće ne nadvladati. Dakle, jasno je šta je crkva i koja je njena misija u svijetu.
U bezumna i bezbožna vremena crkve su se pretvarale u konjušnice i štale, služile su kao magacini i smetljišta, skrnavljene su na najgore moguće načine, naročito u vrijeme komunističkog ludila kod nas. Ali, to su pokušaji da se ubije tijelo ali je duh ostao i podigao se iznad zgarišta vaskrsnuvši u vječnosti.
Svjedoci smo „Erdoanizacije“ i u Crnoj Gori gdje trenutni nekršteni poglavar pokušava da otme od Boga svetinju, kao da se svetinja tek tako, nekim zakonom ili dekretom ili ko zna čime, otima i prisvaja – bilo vaše sad je naše – poznata ustaška mantra.
Čudesan je put prošla, prvo kao patrijaršijska crkva zatim kao carska džamija, pa onda kao muzej, da bi na kraju bila pretvorena u džamiju, nevjerovatna građevina u nekadašnjem Konstantinopolju današnjem Instanbulu.
Odluka prvog čovjeka Turske, koga neki danas nazivaju i sultanom, Redžepa Tajipa Erdoana da drevnu crkvu Premudrosti Gospodnje koja datira iz daleke 532. godine, pretvori u džamiju, uzburkala je osjećanja ne samo nas hrišćana već i muslimana širom svijeta. Svojevrsno otimanje i prisvajanje Božije svetinje je još jedna u nizu sunovratnih političkih odluka ovozemljskih vladara koji očito ne razumiju onu – Bogu Božije caru carevo. Božije se ne može oteti, jer Bog ili daje ili ne daje. Taj tragični čin preinačenja identiteta na najbolji mogući način pokazuje kakvu gorčinu dobija religija kad joj se u suštinu umješa politika.
Nažalost, vijekovima, svjedoci smo užasnih urušavanja i oštećenja raznih bogomolja, bilo da je riječ o crkvama bilo da je riječ o džamijama od strane bezumnih i razjarenih napadača. Kao čovjek, podjednako osjećam tugu i zaoskrnavljeni oltar i porušeni nimber, jer su i jedno i drugo domovi Boga koji je samo jedan i nedjeljiv, a naši putevi ka njemu uvijek različiti i spontani.
Erdogan
Molitva neće skrnaviti svetinju, naprotiv. Bogu je prijatna svaka iskrena i zahvalna molitva bez obziira od koga da dolazi i odakle se proiznosi. Ne može se dom Božiji molitvom skrnaviti, ali može da se izazove gnjev Božiji otimanjem i bezpotrebnim prisvajanjem crkava kao da je premalo, u Stambolu na Bosforu, džamija. I ne može neki dokument, taman to bio i Erdoanov dekret, da tek tako izokrene istinu preko noći. Ne može nikakva forma da nadjača suštinu – jer suština je sazdana na istini. Crkva nije tek puka građevina i ne može danas biti ovo sutra ono jer je na stijeni sazdana i na stijeni temelji počivaju.
Unošenje ćilima i podizanje ogromnih zastora u Aja Sofiji, kako bi se sakrila istina tragičan je, ujedno, i smiješan događaj kome danas svjedočimo u Turskoj. Ne može se Erdoane svetinja sakriti paravanom! Ne može se istina sakriti ćilimom! Sva ta dešavanja mi liče na scenu iz filma, nesrećnog Živka Nikolića „Čudo neviđeno“ , kad komunisti pokušavaju da prekreče crkvu i od nje naprave školu ali svete ikone, uprkos krečenju, isijavaju i projavljuju se svjedočeći istinu. I danas je uludno podizanje zastora preko ikona Majke Božije i Gospoda Hrista. Od Boga se ne može oteti!
Sav pravoslavni živalj ali iskreno vjerujem i dobar dio muslimana, sastradava danas sa svetinjom koja se ponovo razapinje bezumnim i bezobzirnim odlukama ovozemaljskih vladara otima.
No, i u ovom, bezmalo, tragičnom slučaju ne smijemo biti ni licemjerni ni malodušni. Bojim se da se svi, pomalo, više ili manje, deklarativno i populistički opredjelimo za nešto ali ne postižemo suštinu. Suština, nas Hrišćana pravoslavaca jeste sjedinjenje sa Crkvom ali ne tradicioonalno i kulturološki, nacionalno, ili ko zna kako ne, već suštinski i istinski kroz svete tajne. Teško mi pada, kao čovjeku i kao hrišćaninu, ne samo svojevrsno urušavanje svetinje u Istanbulu već vjekovno satiranje svega što ima veze sa Istinom, rušenje crkava i manastira širom Kosova i Metohije. Ne smijemo tek tako deklarativno posmatratit e događaje, ali moramo, što je suštinski važno, prvenstveno sagraditi hram Božiji u srcu i duši, sazdati ga na kamenu. Da nam ne bude srce okamenjeno već da nam temelji naše crkve počivaju na kamenu i onda ćemo shvatiti kako je zapravo ovo vrijeme i vladari u njemu, kratkog daha naspram vječnosti pred kojom nam srce treperi.
Opet, negdje na drugom mjestu, u svetom Jevanđelju – Hristos kaže – neka se ne ne zbunjuje srce vaše, vjerujte u Boga i u Mene vjerujte! Jer, zemaljsko je za malena carstvo a nebesko uvijek i do vijeka. Nije crkva sazdana na obali mora da je svaki talas zapljuskivanjem šteti i urušava već je lađa koja na pučini plovi i odolijeva svim burama i iskušenjima jer njome rukovodi i krmari onaj koji svijet pobijedi! Jer se od Boga ne otima, On daje ili ne daje!
Pored 15 sanitetskih vozila, koja su pod rotacijama sinoć predstavljena Banjaluci na opštu radost svih građana, pogotovo kada čuju vesele zvuke u doba virusa korona, koji je glavna vijest u proteklih nekoliko mjeseci, Srbija nastavlja pomagati Republiku Srpsku.
Prije samo 3 do 4 mjeseca dobili smo stakle za infuziju, a da saradnja nije upitna, govore nam najave gradnje autoputa Beograd-Banjaluka, kao i aerodroma u Istočnoj Hercegovini.
S obzirom da je i Vlada Republike Srpske svjesna stanja puteva u Hercegovini, te koliko dionica mora ispravljati ili nanovo raditi, genijalna nova-stara ideja izgradnje aerodroma u Trebinju riješila bi problem putne infrastrukture.
Helikopteri se, srećom, mogu vozati širom Republike Srpske, a s obzirom na kupovinu novih aviona, prava bi šteta bila da neko od visokih funkcionera ne može da sleti avionom u Hercegovinu.
Lokacija aerodroma još uvijek nije poznata, a predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će to biti između Trebinja, Bileće i Gacka.
S obzirom da smo već imali firmu i završen projekat aerodroma na Zupcima kod Trebinja, ostaje samo da se stara priča obnovi, te uloži novac.
Tako je na današnjem sastanku dogovorena i ponovo obećana izgradnja aerodroma, za koji je prije par godina predsjednik narodne skupštine Nedeljko Čubrilović izjavio da je zadovoljan radom, te da je aerodrom udvostručio broj putnika u odnosu na perthodnu godinu.
Izborna godina čini čuda, tako da ćemo ponovo imati aerodrom. Da su svaki put kada su ga najavili izgradili metar piste, sigurno da bi se postidio i onaj u Frankfurtu, a da ne govorimo o Nikoli Tesli ili Ćilipima.
Vlast je tako, po ko zna koji put pokazala da ipak brine za Hercegovinu, te ovim potezom dodatno povećala cijenu Elektroprivrede RS sa sjedištem u Trebinju, koja bi, sve su prilike, mogla biti prodata Srbiji.
Ako ne na Zupcima, aerodrom bi mogao biti i u Dabarskom polju umjesto još uvijek neizgrađene HE Dabar ili umjesto najavljivane cementare u selu Plana, što se i uklapa u Vučićevu najavu lokacije.
U svakom slučaju, aerodrom bi mogao poslužiti u vrijeme neke nove krize, kako bi pomoć iz drugih zemalja mogla stići i do Hercegovine, te bi se tako dodatno rasteretio onaj u Zalužanima.
“Kud svi Turci, tu i mali Mujo”, kaže jedna stara poslovica.
Kad je u pitanju priča oko svjetski poznate pjevačice, Albanke Dua Lipe, srpstvo “stavlja šljemove i pancire” i brže-bolje prijavljuje njenu objavu na društvenoj mreži Instagram o “velikoj Albaniji” koja vrijeđa teritorijalni integritet Crne Gore, Srbije, (Sjeverne) Makedonije i Grčke.
I sam sam prijavio objavu, koju Instagram tim ne ocjenjuje kao raspiranje međunacionalne mržnje, jer mi, kao i svakom normalnom čovjeku smeta dodatna priča u prazno kroz koju se iznova vrši napad na naš narod.
Ruku na srce, Rita Ora, Dua Lipa, Šaćiri i Džaka su poznati pjevači i sportisti svog naroda koji koriste svaku priliku da promovišu svoju naciju. Postavlja se pitanje šta je sa našim poznatim i uspješnim ličnostima?
Jesmo li dočekali da nam se Apple, kompanija iz SAD bori za Kosovo i Metohiju, dok mi “mudro” ćutimo?
Ko se stidi porijekla, vazda rđa dovijeka.
Ipak, sami smo krivi za sliku o sebi u svijetu. Tokom ratnih dejstava 1990-ih godina, dok su drugi ulagali u propagandu i slike svojih žrtava u svijetu, ujedno šireći priču o Srbima kao zločinačkom narodu, naša glavna ratna politika je bila u trgovini, kako cigarama i naftom, tako i teritorijama.
Ono što je jezivo, govori podatak da su mnogi životi uloženi u borbu, čiju su pobjedu jedino izvojevali ratni profiteri.
S obzirom da im je “dobro” prošla priča prije 20-ak godina, i nova krizna vremena oko pandemije virusa COVID-19 novi-stari profiteri navukli su na svoju vodenicu.
U glavi s jedne strane treba imati ukradene mladosti naših roditelja, kumova, prijatelja i komšija, nažalost više hiljada njih nikada nije ni dočekalo kraj rata, a onda se treba osvrnuti na posljednja krizna vremena (koja i dalje traju), pa vidjeti za šta je to žrtvovan jedan narod.
Da država misli o borcima, najbolji je primjer Miodraga Jahure, koji preživljava od humanitarne pomoći, čiji se vapaj mogao čuti iz medija i podatak da nezaposlen živi s roditeljima, majkom u postelji i polupokretnim ocem, sa čitavih 200KM.
Da je sreće, kao što nije, on bi bio statistička greška i njegov problem kao demobilisanog borca koji je na rubu egzistencije, bio bi jedinstven.
Da li zbog griže savjesti ili nečeg drugog, država je odlučila da se probudi i pomogne stvaraocima Republike Srpske. Naravno, onima iz fotelja.
Čudne su te izborne godine. Kad već ne ide priča o ekonomiji i ulaganjima, uvijek se može malo upumpati u osjetljivo srpstvo i nova obećanja. Ako ništa, ovaj recept se pokazao odličnim u protekle dvije decenije.
Tako će Krajišnik i “saborci” iz skupštinskih klupa dobijati mjesečno 1.200KM.
Ono što ostaje nejasno, jeste činjenica da li će samo ratni poslanici iz Republike Srpske imati pravo na te privilegije, ili će takvu privilegiju moći iskoristiti i kolege poslanici iz Federacije BiH.
Prava bi šteta bila da najveći Srbin među čitavim “Srbljem” ne može iskoristiti privilegije, s obzirom da je Milorad Dodik u ratnim vremenima bio poslanik i ustavotvorac Ustavotvorne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine.
Velika većina naših sunarodnika sa druge strane rijeke Drine kada vidi Milorada Dodika, sjeti se njegovih prosrpskih izjava ili bolje rečeno ispada, te ga doživljava kao velikog patriotu. Nažalost, mnogo je glasova koji su dobijeni baš na toj priči na relaciji patriote-izdajnici.
Naravno, patriotska propaganda i autošovinistička politika na ovim prostorima najbolje prolaze. Priča kod ovog zaboravnog naroda odlično prolazi, ljubitelji šatorskih derneka i “Vozi me na Pale” muzike objeručke prihvataju slične sebi, tako da uz par piva, ražanj i “tri prsta” sve može da prođe.
I šator od 5 miliona, tj. “mobilna bolnica” kako ga nazvaše, bez ijednog medicinskog instrumenta, i potpisivanje ANP-a za ulazak u NATO pakt, uz donošenje lažnog ANP-a (ili kako su ga prezvali Programa reformi) u NSRS i povelja za Mitrovdanskog “junaka”, i 50-100 glasova za ostanak na poslu do narednih izbora. . . sve može proći, samo Dua Lipa i njena objava na društvenoj mreži – teško.
A zašto? Zato što tu ne postoji nikakvo ugrožavanje ličnih interesa, nema zamjeranja Partiji. Zato što Partija nije stavila znak STOP.
Ali bliže se izbori, treba aktivirati stare profile. Do tada ćemo puni slobode, ali naravno anonimno, komentarisati po portalu “trebinjelive”.
Borci nek’ se bore kad se zarati, do tad nam ne trebaju, ko ih j… , ovaj, šiša. Treba se sad boriti za fotelju, vidiš kakva su vremena. . .
Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo i potom ne mogu ništa više učiniti. Nego Bojte se onoga koji, pošto ubije, ima vlast baciti u pakao; da, kažem vam, njega se bojte (Lk.12,4-5).
Ko kaže da je Kosovski boj prošlost? Ko kaže da je Kosovsko krvoproliće samo dio istorije? Ko kaže i ko smije da kaže, ko se to ne boji Lazareve kletve, da je bitka na Kosovu odavno završena? O, ko se to danas poigrava Kosovom? Ko to danas baca kocku i dijeli Kosovo i Metohiju, rasparčava i raskomadava odvajkada Srpsku, mučeničku, zemlju.
I dan danas se sa Gazimestana uzdižu vrane i gavrani sa ljudskih trupova i vijaju se nad Srbijom, zlosluteći novo srpsko stradanje. I danas se oštre sablje na Kosovu polju! O, ko će opet u boj za Kosovo!?
Opet i opet, iznova, kao zli usud, projavljuje se kosovsko-metohijsko pitanje ovjenčano Šekspirovim – biti ili ne biti! Biti ili ne biti, ostati ili nestati.
Bože, kao da je Juda, izdajnik tvoj, došao u naše vrijeme i za 30 srebrenjaka prodaje cijenu cijenjenoga, onoga na čemu smo ostali i opstali. Ko se to danas pojavio na Kosovu? Juda Iskariotski ili Murat prvi osvajač sa sinovima Jakubom i Bajazitom? Ne, nije došao ni Juda, jedan od dvanaestorice, ni Murat osvajač, ni silna vojska iz Rumelije i Anadolije. Došli su neki novi izdajnici i osvajači, ali sa isitim ciljem i zadatkom kao i prethodnici, da pokore Krst i Pravoslavlje. Danas je došao neki drugi sultan sa sinovima američkim i evropskim ali sa istim zadatkom i sa istom namjerom kao i anadolijski i osmanski sultan – da pokori Krst i Pravoslavlje. Ondašnji sultan doveo je silnu vojsku, i vojsku iz Rumelije i vojsku iz Anadolije sa najboljim vojskovođama i vojnicima dobro uvježbanim i još bolje plaćenim. Turska vojska je u to vrijeme sa dva krila, na Labu i Sitnici, okupirala kompletno Kosovo polje spremajući se za zadatak – da pokori Krst i Pravoslavlje.
Ovi danas dovedoše veću i moćniju vojsku, dobro plaćenu i još bolje uvježbanu, da okupira Kosovo i Metohiju. Na Lab i Sitnicu pristigioše obje vojske i vojska američka i vojska evropska, da sa dva krila ponovo okupiraju Kosovo i pripreme se da ispune zadatak – da pokore Krst i Pravoslavlje. Vidi čuda, premudri Gospode, ondašnji sultan posla pismo srpskom narodu, posla upozorenje i postavi ultimatume srpskoj gospodi. Tražaše da se srpski narod njemu i njegovoj sili i ordiji pokori, da prizna njegovu vrhovnu vlast, da mu se klanja, da mu ljubi čizmu pod skut. No, celomudreni knez smireno odbi sve zahtjeve sultanove i jasno, nepokolebljivo, mudro, hrabro i bez imalo uzmicanja posla povratno pismo sultanu na ruke u kome ne napisa ni ono čemu se sultan potajno nadao – da ga moli i preklinje, da ublaži uslove i bude popustljiviji. Ne, knez jasno odgovori – „vojske će se na Kosovu sudariti na Vidovdan“.
Današnji okupatori u više navrata pisaše srpskim velmožama i vlastodršcima, pozivajući ih na maratonske pregovore i lomljenja, sa istim zadatkom kao ondašnji sultan. I ovi današnji osvajači, baš kao što to činiše Murat, postaviše ultimatume i zadatke koje treba srpski Vrh da ispuni. Suštinski, ne razlikuju se mnogo današnji i uslovi izrečeni prije nešto više od šest vijekova. I danas se traži pokoravanje Srbije, otimanje i ludačko osvajanje, aneksija, a sve sa istim ciljem – da se pokori krst i pravoslavlje. Ultimatum je isti, ali onaj ko je primio pismo u vrijeme sultana Murata i ovih sadašnjih sultana i okupatora nije nimalo isti. Murat tada dobi odgovor kojem se nije ni nadao, odgovor koji ga je pozvao na bojno polje na kojem je i glavu izgubio.
A vidi današnjih vlastodržaca i srpskih velmoža kako odgovaraju, tačnije i ne usuđuju se bilo šta da napišu, već pokorno, u grču, poginju glavu pred književnicima i farisejima evropskim i svjetskim. Kao ovce blejeći idu na klanje. Pokorno se predaše pod sultansku i okupatorsku vlast. Dopustiše da okupatorska sila i ordija pljačka i porobljava Krst i Pravoslavlje. Ne samo da dopustiše stradanje i satiranje no trčeći hrle evroazijskim okupatorima u zagrljaj. A gle čuda, oni ih primaju u naručje svoje obećavajući mir i prosperitet. Obećavajući isti onaj mir koji je Murat nudio Lazaru i srpskoj vlasteli. Nudio se Lazaru model mira gdje će njegovi seljaci mirno da žanju pšenicu, mirno da je žanju da bi mirno gladovali i njome Turcima harač plaćali. E od tog mira nas je on štitio. Isti model mira danas se nudi srpskoj gospodi, isti ulog je na stolu – krst i pravoslavlje.
Izgleda da se i danas u Srbiji projavio neki novi Juda, ali ne Iskariotski, nego beogradski, i primio 30 srebrenjaka od nekog današnjeg Kajafe i izdao krv pravednu u Getstimanskom vrtu evropskom. Ne znam da li se raskajao i vratio platu za izdaju kazujući „ja sagriješih jer izdadoh…“ ali znam da će Evropski književnici i fariseji ponovo kazati „šta mi marimo za to, ti ćeš vidjeti..“
Ne znam da li imamo snage da zavapimo raspeti sa Krsta na Kosovu – oprosti im Gospode, ne znaju šta čine! Ali, doći će čas, i on je blizu, kada će shvatiti evropski i svjetski prvosveštenici i književnici da zgriješiše mnogo jer postadoše oni koji tijelo ubijaju ali duši ne mogaše nauditi.
Znam, ne vidi se Kosovo iz Beograda. Ne vidi se ni iz Sarajeva. Ne vidi se ni iz Brisela. Većina nas ga ne vidi. Ali, ako ne znate gdje je Kosovo, ako ga ne vidite, spustite ruku na srce – tu je, tu će te ga i vidjeti i osjetiti.
“Vreme je za pravdu, vreme je za istinu, ah, ah, kakva sreća, disciplina biće veća”, kažu stihovi pjesme grupe Disciplina kičme, još od 1990-ih.
Kad god se neki protesti događaju, uvijek se nekako provuče priča 5. oktobra 2000. godine kada je uz velike demonstracije došlo do konačnog pada Slobodana Miloševića i komunizma.
Ipak, komunizam je pao samo na papiru, a svima je jasno da sa obje strane Drine i dalje vlada, ali ne u onom izvornom obliku, gdje se nešto gradilo, gdje je bilo koliko-toliko socijalne pravde i zagarantovanog ljetovanja, manje gladnih i sigurnog zapošljavanja, već u onom najgorem svjetlu, punom zloupotreba, muljanja, namještaljki, ličnih koristi. . .
Juče su ustali Beograd, Novi Sad i Niš. U Beogradu je i noć prije bilo burno. Narod se počeo spontano okupljati ispred skupštine odmah nakon obraćanja Aleksandra Vučića u kojem je najavio moguće mjere policijskog časa i potpuno zatvaranje Beograda.
Ljudi koji su izašli ispred skupštine, imali su dva vjetra u leđa koji su ih vodili baš na to mjesto. Srđan Nogo sa svojim ljidima već je mjesecima na tom platou, a prije par dana više hiljada studenata započelo je prve proteste nakon formiranja nove-stare vlasti. Bio je to jak vjetar u leđa, ali i logičan slijed okolnosti.
Društvenim mrežama širilo se iz minuta u minut prisustvo sve većeg broja ljudi, a prema nekim procjenama oko 15.000 nezadovoljnih okupilo se te noći.
Ono što mora zapasti za oko, jeste činjenica da ove proteste niko nije poveo, ali je država iskoristila priliku da zapali prvu vatru, te je uz infiltrirane ljude na strani protestanata prouzrokovala haos na ulicama Beograda, ne bi li poslala sliku da se radi o nasilnim protestima.
To je odlično poslužilo Vučiću, kao i Stefanoviću da svoj alibi za prekomjernu upotrebu sile, a slobodno se može reći i iživljavanje, traže u “obojenim revolucijama, stranim agenturama, nepristojnoj Srbiji, huliganima i divljacima”.
Logičan je slijed okolnosti narednog dana, a s obzirom da su sve raspoložive snage žandarmerije došle u Beograd, mogao se očekivati sličan scenario.
Ipak, da li treba opravdati silu na ulicama sa jedne ili druge strane, odgovor na pitanje treba tražiti u protestima prije ovih, gdje je na desetine hiljada ljudi širom Srbije bilo na ulicama.
Naravno, medijski mrak i uz njega spinovanje javnosti, a najviše od stane javnog servisa, doprinijeli su ništavom efektu, te su protesti ubrzo zaboravljeni, a efekat je bio gotovo nepostojeći.
“Pozivaju na linč, silovanje, nasilje” se ispostavilo da nije bilo slučajno, jer su već ovoga puta službe uspjele da našminkaju proteste po svojoj volji, prvenstveno paleći svoja stara i neupotrebljiva vozila, kako bi proteste i nezadovoljstvo okarakterisali varvarstvom.
S druge strane, narod je morao ustati i reagovati kako je reagovao, s obzirom na količinu bačenih suzavaca, policijske represije, ubačenih ljudi, što profesionalaca, što iz kriminogene sredine. Scena gdje više desetina policajaca tuče jednog mladića, koji usput leži na podu, ili ona gdje policija brutalno tuče 3 momka koji sjede na klupi, ne može da ne izazove nemir u svakom normalnom čovjeku.
Kada kroz razne afere uzimaju milione, svaki tender napumpaju do vrha, povećaju cijene goriva, osnovnih životnih namirnica, ne ulažu u zdravstvo, tjeraju ljude da bježe glavom bez obzira, “trbuhom za kruhom”, kada nemaju ni prst obraza i empatije za običnim čovjekom, a na mirne proteste reaguju medijskim mrakom, onda se buktinjama mora zboriti kroz tmine!
A svima onima koji traže opravdanje za neizlazak na ulice (a većinom su poltroni vlasti, u direktnoj ili indirektnoj sprezi sa partijom) u širenju virusa korona, postavljam pitanje gdje su da ga traže kad su izlazili u kafiće, noćne klubove, išli na utakmice, svakodnevno se šetali gradom i sretali sa stotinama ljudi, posjećivali pijace, markete. . . ?
Zato što vlast godinama nema sluha za običnog građanina, i sa jedne a i sa druge strane Drine, zato što se ni na jedan vapaj ne obazire, onda je opravdan bilo kakav način borbe za makar jedan korak unaprijed.
Jedna od naših najlepših pesama, koja u izvedbi hora kod većine Srba budi iskrenu i istinsku emociju glasi „Vostani Serbije“. Kako dalje pesma nalaže „Vostani Serbije, davno si zaspala, u mraku ležala, sada se probudi!“ I spava, spavala je, već godinama unazad.
Narod je potlačen i bačen u okove režima, zemlja je uzurpirana, samo što ovaj put to nisu ni Turci, ni Nemci, jer Srbi su sa tuđinom uvek znali da se bore do poslednje kapi krvi, ali šta je sada po sredi? Sada su neka nova vremena, te tako sa njima nastupaju i nove okupacije, a uz njih i okupatori…
Ali opet, ona malena iskra buntovničke nade ponovo je zasijala nad nebom naše prestonice. Narod je krenuo polako da se budi, ustaje ili se bar nazire onaj početak rasanjivanja i oslobađanja iz mraka u kojem smo spavali kako govori gore pomenuta pesma, mraka u koji smo sve dublje tonuli i koji je pretio da nas sve proguta.
Beoradske ulice u centru grada u večernjim časovima 7. jula doslovno je preplavio izrevoltirani narod. Navodno, prisutna masa se okupila da izrazi proterst povodom ponovnog uvođenja oštrih mera protiv virusa COVID-19.
Zasićena lažima, dotučena poigravanjem sa njihovom sudbinom i sudbinom svojih bližnjih, pogođena svim budalaštinama koje im se serviraju na ekranima, zakovana izdajama, ogromna grupa ljudi kreće da uzima stvar u svoje ruke. Ali, razlog dizanja čuvene kuke i motike, uzrok revolta ponajmanje je „kovid-19 prirode“. Ovo je mnogo više…
Odluka o ponovnom uvođenju policijskog časa je samo kap koja je prelila čašu, čašu koja se punila srpskim znojem, krvlju i suzama, dok su se neki drugi,vnjome napijali i utoljivali svoju beskonačnu žeđ. Eskalacija ovih demonstracija, je bunt onih poniženih, prodatih i izdatih, onih kojima je dosta da budu male marionete sadističkih foteljaša.
Ovo je ustanak onih koji su zbog nebrige o ovoj državi sahranili svoje bližnje, koji svaki dan slušaju i ćute o lažima i prevarama koje nam serviraju. Ovo je protest protiv onih koji misle da se volja naroda može ukrotiti, onih koji su do juče bili najveći Srbi i pojam patriote (pamtimo i dalje bulevar „Ratka Mladića“), a nedugo zatim išli na noge i rukovali se sa srpskim dželatima i njihovim komandirima, a potom ljubili stope ubicama koje su otvoreno zagovarali zatiranje našeg semena.
Ovo je protest protiv onih koji ne mare ni malo za narod na Kosmetu i koji spremaju njegovu otvorenu izdaju, protest protiv onih koji na cedilu ostavljaju našu braću u Crnoj Gori dok stojički brane naše najsvetije i naš opstanak u sprskoj Sparti. Kuka i motika se digla na one koji su nam od kulture ostavili Parove i Zadrugu, oblikujući od nas savršene poltrone, na one koji tuđinima prodaše sve što se moglo prodati ovde, na one koji pod parolom „za srpsku decu“, istu teraju svaki dan iz ove države.
Ustalo se protiv onih, koji su naše ratne veterane, koji su sve dali za ovu zemlju, svoju snagu, mladost, godine, srce, živote… zaboravili i ostavili kao poslednji škart, iste one ljude koji su baš njima čuvali domove, dok su se oni većinom krili po nekih rupama kako i dolikuje miševima.
Srbi su se digli, protiv onih, koji dok smo mi zatvoreni u kavezima, uvoze u zemlju nekolicine ilegalnih imigranata i potencijalnih džihadista koji doslovno čine zulum po našoj otadžbini i uz sve to otvoreno možemo videti da po svemu sudeći, imaju mnogo veća prava, od nas samih, državljana i matičnih građanja Republike Srbije.
Zbog njih se pakuju koferi, spaljuju diplome, gutaju suzavci…
A ni njihove marionete nisu ništa bolje, u to smo se mogli uveriti po mnoštvu snimaka koje smo mogli pogledati širom interneta, gde doslovno upotrebljavaju bez potrebe, najbrutalnije načine uspostavljanja „javnog reda i (ne)mira“. Momke koji su zbog mirnog sedenja završili ispendrečeni, čoveka koji je išutiran i izudaran na ulici, a na kraju krajeva i devojku koju je jedan pripadnik oragana javnog reda i mira, uhvatio za zadnjicu.
Posebno bih se osvrnuo na slučaj i sliku svima već dobro poznatu gde privedenom čoveku doslovno stoje na licu i glavi i voleo bih da se oglase svi domaći licemeri koji su znali dobro da ožale slučaj Džordža Flodja u Americi, negde hiljadama kilometara daleko, gde sa tim slučajem i tom državom nemaju ama baš ni jednu dodirnu tačku i da li će odreagovati kada su u pitanju identični slučajevi sa Srbima u CG i sa Srbima u Beogradu.
Postoji samo bojazan da se ova borba ne pretvori u nešto drugo i ne padne u ruke pogrešnim ljudima. Nije ovo protest ni političara, ni opozicije (koja je pokušavala da ih preuzme), ovo je samo volja naroda, onako kako i treba da bude. Jer samo narod jedne države može suditi njenom vrhu. Svih njih smo se mi nagledali godinama u nazad, sve boje su promenili, sve stavove i parole i ako je narodu nečega dosta, onda mu je dosta laži. Zato ovo treba ostati u rukama i volji izrevoltiranih Srba.
Ćutali smo do sad, više ne. Mentalitet bunta se ponovo vraća u pore ovog društva i to je ono što treba da nas raduje i hrabri. Dosta smo okretali glavu i gurali probleme pod tepih, vođeni ljudima koji su mogli jedino u propast da nas vode.
Svi se moraju probuditi, jer ovo nije vreme spavanja! Ali moramo imati na umu, kad nas ne čuvaju oni koji treba to da rade, moramo čuvati sami sebe i jedni druge, zato samo hrabro i pametno!
Nakon studentskih protesta u Beogradu gdje se na ulicama pojavilo više hiljada ljudi, te onih u petak gdje se pojavilo par stotina studenata u Novom Sadu, za sada mirni protesti se nastavljaju.
Studenti na ulicama Beograda
Reakcija je usljedila nakon odluke da se studenti izbace iz domova, navodno zbog korona virusa, a vlasti u Srbiji su u kratkom roku obećale da će promijeniti tu odluku.
Novosadski studenti su pokazali solidarnost, te iznijeli 4 zahtjeva u petak, a nakon 3 dana najavili nove, masovnije proteste ukoliko se zahtjevi ne ispune.
Ovom prilikom pozivam sve studente i one koji podržavaju buduće akademske građane u svojoj borbi, da se pojave u 18:00 ispred fontane kod studentkog doma Slobodan Bajić.
Moje, gotovo čitavo društvo i poznanici iz Hercegovine ne žive u domovima, uključujući i mene, ali se solidarišemo sa problemima naših kolega.
Imali smo svi priliku, koji smo članovi FB grupa naših fakulteta i smjerova, da pročitamo na stotine komentara nezadovoljstva, kako za “zgusnut” raspored ispitnih rokova, previsoke troškove studija, tako i za mnoge druge probleme.
Posebno pozivam sve studentske organizacije, koji se po društvenim mrežama bore za studente, da to pokažu i na djelu.
Pozivam i aktuelne saveze studenata svih fakulteta da ustanu, da se (možda i premijerno) počnu boriti za svoje kolege. Mislim da bi organizacija ovakvih događaja morala biti njihov poziv, te da bi predstavnici studenata, a to su u prvom redu studenti prodekani, kao i predsjednici saveza, morali biti na čelu kolone!
Novi Sad
Pokažimo solidarnost, ne tražimo “dlaku u jajetu” i kojekakve izgovore.
Svi koji misle da drugačije treba nešto organizovati, neka šalju svoje ideje na prave adrese, ili uzmu u svoje ruke organizaciju ovakvog ili sličnih protesta i skupova.
Za sve koji govore da studenti treba da se bore i za ostala pitanja, neka organizuju skupove i povodom tih pitanja, a mislim da će mnogi rado doći na takva okupljanja.
Nisam jedan od organizatora, ne pogađa me zatvaranje domova, jer živim u privatnom smještaju, trenutno nisam samofinansirajući, već budžetski student, ali ne mogu da stojim sa strane dok moje kolege imaju probleme.
Pogotovo imajući u vidu koliko je roditelja ostalo bez posla ili su im smanjena primanja, a znajući i osjećajući koliko je teško imati studenta, a nerijetko i više njih u jednoj porodici.
Studenti u Novom Sadu simbolično – 5 minuta sjede na raskrsnici ispred pokrajinske vlade
Zato ustanimo! Možda ovi protesti neće donijeti do poboljšanja, ali vjerujte mi, da smo složni i da ustajemo češće i za manje nepravde, druga bi se pjesma pjevala.
Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam ćutao; jer nisam bio komunista.
Kada su zatvorili socijaldemokrate, ja sam ćutao; jer nisam bio socijaldemokrata.
Kada su došli po sindikalce, ja se nisam pobunio; jer nisam bio sindikalac.
Kada su došli po mene, nije preostao niko da se pobuni.
Sociolog iz Istočnog Sarajeva, Vladimir Vasić piše o braku i razlozima pucanja brakova.
Nesumnjivo da je, ko se na taj korak odluči, brak jedna od najvažnijih prekretnica u životu svakoga čovjeka. Po definiciji, brak je zajednica između dvoje ljudi – muškarca i žene – u tradicionalnom poimanju ove pojave, iako savremena liberalna misao instituciju zajedničkog života mnogo šire definiše te se tako mogu vidjeti svakojake odrednice bračne zajednice.
No, ipak o tome ne želim. Ostaću na temeljima, po meni, najispravnije definicije – brak je zajednica između muškarca i žene.
Obično se, kod laika, brak i porodica poistovjećuju kao dvije iste pojave. Brak je divalentna zajednica jer (najčešće) sadrži samo dvije strane, dok je porodica složenija i u osnovi je sačinjena od supružnika i njihove djece (a može biti i šira). Za neke kulture (npr. islam) tipičan je tzv. poligamni brak u kome je moguća bračna veza između jednog muškarca i više žena i obrnuto. Za srpsko društvo tipičan je monogamni brak odnosno zajednički život dvije osobe. Riječ monogamija, izvorno, grčkog je porijekla i znači – biti vjenčan sa jednom osobom.
Poligamija
Kao sociologu, razumljivo je, teme braka i porodice su među najzanimljivijim i najprivlačnijim pojavama koje plijene interesovanje. S obzirom da sam u moru sociologija izabrao da se, dublje, bavim socijalnom patologijom te tako s tim u vezi u određenim pojavama pokušavam da proniknem u ono patološko tj. da razotkrijem uzroke koji razaraju određeno zdravo tkivo.
Tako je slučaj i sa ovom temom. Želim da definišem zašto dolazi do bračnih i porodičnih brodoloma i koji su to uslovi za iste.
Smatram da je u društvu danas niz tzv „automatizovanih“ moralnih normi, po onom principu moraš (što i većina) i to je normalno i moralno, a ako nećeš (suprotno većini) to je pogubno i nemoralno i nenormalno – izaziva osudu i, u najmanju ruku, čuđenje zajednice. Takve moralne proporcije, čini mi se, najtipičnije su za brak tj. sklapanje te čudesne zajednice.
Da se razumijemo, na samom početku, kao čovjek iznad svega, zalažem se za pozitivnu afirmaciju braka i porodice te s tim u vezi tvrdim da je porodica ključna i nezamjenjiva društvena kategorija kojoj su povjerene najspecifičnije obaveze i zadaci koje ona jedino adekvatno može da obavi.
No, šta želim reći?
Smatram da je jako opasno u bračnu (oba)vezu, po principu „mora se“ po svaku cijenu, ugurati nekoga ko za to nije ni po kojem osnovu spreman. Ili, što je još opasnije, sa druge strane, one koji po mjerama slobode ne žele brak, osuđivati i etiketirati kao najgore.
Opet i opet ponavljam i ističem činjenicu da se zalažem za bračne i porodične vrijednosti ali, kao odgovoran pojedinac, moram da, koliko god bolno zvučalo, upozorim na opasnost koja nam prijeti od „pro forme“ sklapanja brakova. Brak kao brak, biću slobodan da kažem, i u toj „pro forme“ opciji nije tolika opasnosot kolika postaje kada se formira porodica, odnosno kada se rode djeca.
Zadatak i obaveza supružnika je da vaspitavaju i socijalizuju djecu ali i da budu primjer i uzor popnašanja. Kako, neko ko je neozbiljno, nezrelo, tek tako, zbog ovih i onih razloga stupio u brak može adekvatno da ispunjava ove uslove? Ne govorim ovo kao teoretičar, naprotiv, govorim isključivo iz prakse jer sam mnogo, nažalost, uočio parova koji su tek tako stupili u bračnu vezu, a poslije se ostvarili kao roditelji i na grub način zanemaruju vaspitanje i odgoj rođene djece. Dakle, želim da kažem sljedeće, veći je grijeh i strašno nedjelo zanemarivati vaspitanje svoje djece i još gore da djeca u porodici trpe nasilje ili svjedoče istom.
Kriza savremenog braka danas ali i porodice, duboko vjerujem, pored raznih socioekonomskih razloga, proizilazi iz odnosa među supružnicima. Nehtjenje bračnih partnera da podnesu bilo kakvu žrtvu, teret ili odricanje nesumnjivo da dovodi do kraha bračne i porodične veze, a što se dugoročno najteže odnosi na stečenu djecu u zajedničkom životu. Odsustvo ljubavi budi u čovjeku egoizam i egocentrizam a egoizam nas upravo čini nesposobnim da trpimo i žrtvujemo se.
Šta znači odsustvo ljubavi?
Zapravo, to je odsustvo Boga u nama jer je Bog ljubav. Pogledajmo, na šta smo sveli svadbene pirove i zabave, na iće i piće, na besmisleno trošenje novca na kojekakve pikanterije i parade gdje se sva pažnja usredsređuje na prostor, muziku, izgled mladenaca (sve je to super i treba!) a tek tako, svetoj tajni braka u crkvi, pristupamo i jedva čekamo da pop završi svoje.
Bože oprosti, kao da tom činu pristupamo protokolarno!! Upravo u crkvi, pred svetim oltarom, izgovaramo sudbonosno da koje koje se pečati i na zemlji i na nebu. Bojim se da pomalo sve to obesmišljavamo.
A ako svetu tajnu braka ne gledamo kao takvu – kao svetinju, bolje je da joj i ne pristupamo! Citirati apostola Pavla koji kaže „Žene, pokoravajte se svojim muževima kao Gospodu jer je muž glava ženi kao što je i Hristos glava Crkvi, i on je spasitelj tijela. No kao što se Crkva pokorava Hristu, tako i žene u svemu svojim muževima.” kod nekih žena, ali i muškaraca, u najmanju ruku bi izazvao burnu reakciju jer, tobož, to narušava jednakost i uravnoteženost između nje i njega.
Starogrči filosof Aristotel negdje je rekao da je idealno zapravo na sredini između dvije krajnosti – između crnog i bijelog – ni pretjerano desno ni pretjerano lijevo. Svjedoci smo, u prošlosti, velike stigmatizacije od strane muškaraca na štetu žena što je bilo krajnje neprihvatljivo ponašanje ali, nažalost, tipično za neka tradicionalna društva.
Bez pretjerivanja, u nekim situacijama, žena je bila u robovskom položaju i potčinjena u odnosu na muškarca, nerijetko trpeći i psihofizičko nasilje bez bilo čije zaštite. Taj koncept je užasan i neprihvatljiv! Sa druge strane, danas imamo dijametralno suprotnu stranu (u nekim slučajevima) da se promovišu vrijednosti „slobode“ koje u nekim krajnostima graniče sa zdravim razumom.
S tim u vezi, danas je pod plaštom ljudskih prava sve i svašta sloboda i izbor. Pa je sloboda da dijete odluči koji će biti pol. Sloboda je da žene, pod feminističkim parolama, se zalažu za abortus i opravdavaju ga kao „pravo žene“, sloboda je da se žene odlučuju na rađanje djeteta bez muškarca jer, avaj, one su jake i hrabre te mogu da u toj slobodi da iznesu i samostalno odgajanje djeteta, sloboda je u izvitoperenosti.
Niz drugih „sloboda“ od kojih smo postali robovi, danas se plasiraju i podvaljuju u paketu tzv. ljudskih prava. Žene, ne smiju da tu izvitoperenu slobodu reklamiraju kao „zbacivanje lanaca i okova“ iz prošlosti pa da idu u totalnu krajnost narušavajući bazu porodice i urušavajući svetost majčinstva propagiranjem bezbračnosti, abortusa, nehtjenja djece itd.
Kako i da rađamo djecu kad ne stupamo u brak. Zašto ne stupamo? Zato što su današnji muškarci, mamini sinovi, maze, ostali u majčinom gnijezdu ne razvijajući tu sposobnost za osamostaljivanjem. Naprosto, kao da nemamo snage i smjelosti da se odvojimo i krenemo u nešto novo bez ičije pomoći – sem u Boga i u svoje ruke! Ne možemo da se doreknemo sebe, svoga egoizma i svojih prohtjeva pa se onda vadimo na razne izgovore dok zaradim za stan, auto, dok dobijem stalni posao, dok izgradim karijeru itd, a biološki sat smireno, nemareći, kuca.
Neki od nas/njih kažu kako žele još da prožive pa kad prođe taj put proživljavanja okrenu se iza sebe u 45. i onda vide da su otišli duboko!
Danas živimo u eri razno raznih šarlatana i tzv. lajf koučeva (zamalo da napišem nešto vulgarno) oličenih u internet mudracima koji naprosto, putem društvenih mreža, bombarduju korisnike sa „mudrim“ porukama o ljubavi, sreći, životu, braku, porodici, vaspitanju djeteta itd.
Nikad više govora o ljubavi a nikad manje razumijevanja. Iz dana u dan raste apatija! Ravna linija. Statistike govore da internet mudrologija i prodavanje m… pod bubrege kojekakvih bračnih savjetnika i nema nekakav pozitivan efekat. Zvanični podaci u Bosni i Hercegovini kažu da je u prvoj polovini 2019. godine, 7 551 put izgovoreno sudbonosno “DA” što je procentualno za 6,52 manje u odnosu na isti period 2018. godine. Bračni brodolom doživjelo je 1,140 brakova odnosno 5,36% više nego za isti posmatrani period u 2018. godini.
O razlozima bračnih kriza teško je i mučno govoriti, ali opet i opet, smatram da je problem u nezrelosti i neodgovornosti. Danas se brakovi, ako se sklapaju, sklope brzo, instant, uslovljeno!
Populistički je postalo uslovljeno sklapanje braka zbog prijevremene ili pravovremene (ne znam) trudnoće. Uslovljeni devetomjesečnim rokom pojedini parovi silom prilika izgovore sudbonosno “DA”, iako za to nisu ni spremni ni radi!
E, isto tako, kako se na brzinu sklope još brže se i rasklope pa danas imamo svojevrsne „montažne brakove“ lako prenosive sa mjesta na mjesto. Sklopi, rasklopi kao neki šator – sve u par mjeseci bez da iko za montažu i demontažu snosi bilo kakvu odgovornost.
U braku, na prvom mjestu trebaju da budu muž i žena – da svetinju braka izdignu iznad svega gdje ne smiju od njih dvoje biti bitniji neki drugi likovi pa taman to bila njena ili njegova majka ili (što je danas moderno) otac njen ili njegov! Dakle, ako odlučimo da uđemo u tu svetu zajednicu moramo da se odlučno oslobodimo svih uticaja i da zajedno u jedinstvu istrajavamo u svim iskušenjima. Danas, roditelji iz pretjerane ljubavi i brige savjetuju, naročito ćerke onom famoznom rečenicom „imaš se uvijek gdje vratiti“ e ta deviza za nazad je u više navrata brodolomna!
Razmislite zašto!
Brak i porodica nisu niti smiju biti obaveze ni moralne ni tradicionalne već naprotiv moraju da proizilaze iz naše zrelosti i spemnosti da stupanjem u bračnu vezu budemo spremni da gradimo porodicu i rađamo novi život koji ćemo vaspitavatii podizati i pripremati za velike uloge novoga života! Naše majke, bake da ne govorim, nisu nas vaspitavale i podizale uz pomoć Instagrama i Fejsbuka niti su isčitavale kojekakve priručnike (danas majke isčitavaju literaturu kako vaspitati dijete – pretvarajući tu svetost u inžinjeriju!) već su postupale po ljubavi i isntiktu, majčinskom, nepogrešivom.
Žene, majke, odgovorno kao muškarac, tvrdim u mnogome su jače i hrabrije od nas. Uvijek su bile stubovi porodice, one koje su poslednje lijegale prve ustajale i uvijek imale snage da sabiraju porodicu na okupu i podižu djecu. Ne smijemo, mi mladi, danas da dozvolimo da te temelje urušavamo. Žene, buduće majke i sadašnje majke da budu u sadejstvu ljubavi sa muževima i muškarcima koje vole da u njima vide snagu i zaštitu a ne da bjesomučno hrle nekom izjednačavanju i prstizanju muškaraca jer su one, tobož, hrabre i samostalne, žene, majke, kraljice.
Ako iko, bar mi Srbi imamo toliko primjera majki na koje se možemo ugledati. Prelsitajmo malo istoriju mnogo je divnih primjera! I zaista, po riječi vladike Nikolaja,majka je biće najsličnije Bogu!
ČITAMO LI SE?! 