VLADIMIR VASIĆ: Kosovskih trideset srebrenjaka

Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo i potom ne mogu ništa više učiniti. Nego Bojte se onoga koji, pošto ubije, ima vlast baciti u pakao; da, kažem vam, njega se bojte (Lk.12,4-5).

Ko kaže da je Kosovski boj prošlost? Ko kaže da je Kosovsko krvoproliće samo dio istorije? Ko kaže i ko smije da kaže, ko se to ne boji Lazareve kletve, da je bitka na Kosovu odavno završena? O, ko se to danas poigrava Kosovom? Ko to danas baca kocku i dijeli Kosovo i Metohiju, rasparčava i raskomadava odvajkada Srpsku, mučeničku, zemlju.

I dan danas se sa Gazimestana uzdižu vrane i gavrani sa ljudskih trupova i vijaju se nad Srbijom, zlosluteći novo srpsko stradanje. I danas se oštre sablje na Kosovu polju! O, ko će opet u boj za Kosovo!?

Opet i opet, iznova, kao zli usud, projavljuje se kosovsko-metohijsko pitanje ovjenčano Šekspirovim – biti ili ne biti! Biti ili ne biti, ostati ili nestati.

Bože, kao da je Juda, izdajnik tvoj, došao u naše vrijeme i za 30 srebrenjaka prodaje cijenu cijenjenoga, onoga na čemu smo ostali i opstali. Ko se to danas pojavio na Kosovu? Juda Iskariotski ili Murat prvi osvajač sa sinovima Jakubom i Bajazitom? Ne, nije došao ni Juda, jedan od dvanaestorice, ni Murat osvajač, ni silna vojska iz Rumelije i Anadolije. Došli su neki novi izdajnici i osvajači, ali sa isitim ciljem i zadatkom kao i prethodnici, da pokore Krst i Pravoslavlje. Danas je došao neki drugi sultan sa sinovima američkim i evropskim ali sa istim zadatkom i sa istom namjerom kao i anadolijski i osmanski sultan – da pokori Krst i Pravoslavlje. Ondašnji sultan doveo je silnu vojsku, i vojsku iz Rumelije i vojsku iz Anadolije sa najboljim vojskovođama i vojnicima dobro uvježbanim i još bolje plaćenim. Turska vojska je u to vrijeme sa dva krila, na Labu i Sitnici, okupirala kompletno Kosovo polje spremajući se za zadatak – da pokori Krst i Pravoslavlje.

Ovi danas dovedoše veću i moćniju vojsku, dobro plaćenu i još bolje uvježbanu, da okupira Kosovo i Metohiju. Na Lab i Sitnicu pristigioše obje vojske i vojska američka i vojska evropska, da sa dva krila ponovo okupiraju Kosovo i pripreme se da ispune zadatak – da pokore Krst i Pravoslavlje. Vidi čuda, premudri Gospode, ondašnji sultan posla pismo srpskom narodu, posla upozorenje i postavi ultimatume srpskoj gospodi. Tražaše da se srpski narod njemu i njegovoj sili i ordiji pokori, da prizna njegovu vrhovnu vlast, da mu se klanja, da mu ljubi čizmu pod skut. No, celomudreni knez smireno odbi sve zahtjeve sultanove i jasno, nepokolebljivo, mudro, hrabro i bez imalo uzmicanja posla povratno pismo sultanu na ruke u kome ne napisa ni ono čemu se sultan potajno nadao – da ga moli i preklinje, da ublaži uslove i bude popustljiviji. Ne, knez jasno odgovori – „vojske će se na Kosovu sudariti na Vidovdan“.

Današnji okupatori u više navrata pisaše srpskim velmožama i vlastodršcima, pozivajući ih na maratonske pregovore i lomljenja, sa istim zadatkom kao ondašnji sultan. I ovi današnji osvajači, baš kao što to činiše Murat, postaviše ultimatume i zadatke koje treba srpski Vrh da ispuni. Suštinski, ne razlikuju se mnogo današnji i uslovi izrečeni prije nešto više od šest vijekova. I danas se traži pokoravanje Srbije, otimanje i ludačko osvajanje, aneksija, a sve sa istim ciljem – da se pokori krst i pravoslavlje. Ultimatum je isti, ali onaj ko je primio pismo u vrijeme sultana Murata i ovih sadašnjih sultana i okupatora nije nimalo isti. Murat tada dobi odgovor kojem se nije ni nadao, odgovor koji ga je pozvao na bojno polje na kojem je i glavu izgubio.

A vidi današnjih vlastodržaca i srpskih velmoža kako odgovaraju, tačnije i ne usuđuju se bilo šta da napišu, već pokorno, u grču, poginju glavu pred književnicima i farisejima evropskim i svjetskim. Kao ovce blejeći idu na klanje. Pokorno se predaše pod sultansku i okupatorsku vlast. Dopustiše da okupatorska sila i ordija pljačka i porobljava Krst i Pravoslavlje. Ne samo da dopustiše stradanje i satiranje no trčeći hrle evroazijskim okupatorima u zagrljaj. A gle čuda, oni ih primaju u naručje svoje obećavajući mir i prosperitet. Obećavajući isti onaj mir koji je Murat nudio Lazaru i srpskoj vlasteli. Nudio se Lazaru model mira gdje će njegovi seljaci mirno da žanju pšenicu, mirno da je žanju da bi mirno gladovali i njome Turcima harač plaćali. E od tog mira nas je on štitio. Isti model mira danas se nudi srpskoj gospodi, isti ulog je na stolu – krst i pravoslavlje.

Izgleda da se i danas u Srbiji projavio neki novi Juda, ali ne Iskariotski, nego beogradski, i primio 30 srebrenjaka od nekog današnjeg Kajafe i izdao krv pravednu u Getstimanskom vrtu evropskom. Ne znam da li se raskajao i vratio platu za izdaju kazujući „ja sagriješih jer izdadoh…“ ali znam da će Evropski književnici i fariseji ponovo kazati „šta mi marimo za to, ti ćeš vidjeti..“

Ne znam da li imamo snage da zavapimo raspeti sa Krsta na Kosovu – oprosti im Gospode, ne znaju šta čine! Ali, doći će čas, i on je blizu, kada će shvatiti evropski i svjetski prvosveštenici i književnici da zgriješiše mnogo jer postadoše oni koji tijelo ubijaju ali duši ne mogaše nauditi.

Znam, ne vidi se Kosovo iz Beograda. Ne vidi se ni iz Sarajeva. Ne vidi se ni iz Brisela. Većina nas ga ne vidi. Ali, ako ne znate gdje je Kosovo, ako ga ne vidite, spustite ruku na srce – tu je, tu će te ga i vidjeti i osjetiti.

Piše: Vladimir Vasić