“Vreme je za pravdu, vreme je za istinu, ah, ah, kakva sreća, disciplina biće veća”, kažu stihovi pjesme grupe Disciplina kičme, još od 1990-ih.
Kad god se neki protesti događaju, uvijek se nekako provuče priča 5. oktobra 2000. godine kada je uz velike demonstracije došlo do konačnog pada Slobodana Miloševića i komunizma.
Ipak, komunizam je pao samo na papiru, a svima je jasno da sa obje strane Drine i dalje vlada, ali ne u onom izvornom obliku, gdje se nešto gradilo, gdje je bilo koliko-toliko socijalne pravde i zagarantovanog ljetovanja, manje gladnih i sigurnog zapošljavanja, već u onom najgorem svjetlu, punom zloupotreba, muljanja, namještaljki, ličnih koristi. . .
Juče su ustali Beograd, Novi Sad i Niš. U Beogradu je i noć prije bilo burno. Narod se počeo spontano okupljati ispred skupštine odmah nakon obraćanja Aleksandra Vučića u kojem je najavio moguće mjere policijskog časa i potpuno zatvaranje Beograda.
Ljudi koji su izašli ispred skupštine, imali su dva vjetra u leđa koji su ih vodili baš na to mjesto. Srđan Nogo sa svojim ljidima već je mjesecima na tom platou, a prije par dana više hiljada studenata započelo je prve proteste nakon formiranja nove-stare vlasti. Bio je to jak vjetar u leđa, ali i logičan slijed okolnosti.
Društvenim mrežama širilo se iz minuta u minut prisustvo sve većeg broja ljudi, a prema nekim procjenama oko 15.000 nezadovoljnih okupilo se te noći.
Ono što mora zapasti za oko, jeste činjenica da ove proteste niko nije poveo, ali je država iskoristila priliku da zapali prvu vatru, te je uz infiltrirane ljude na strani protestanata prouzrokovala haos na ulicama Beograda, ne bi li poslala sliku da se radi o nasilnim protestima.
To je odlično poslužilo Vučiću, kao i Stefanoviću da svoj alibi za prekomjernu upotrebu sile, a slobodno se može reći i iživljavanje, traže u “obojenim revolucijama, stranim agenturama, nepristojnoj Srbiji, huliganima i divljacima”.
Logičan je slijed okolnosti narednog dana, a s obzirom da su sve raspoložive snage žandarmerije došle u Beograd, mogao se očekivati sličan scenario.
Ipak, da li treba opravdati silu na ulicama sa jedne ili druge strane, odgovor na pitanje treba tražiti u protestima prije ovih, gdje je na desetine hiljada ljudi širom Srbije bilo na ulicama.
Naravno, medijski mrak i uz njega spinovanje javnosti, a najviše od stane javnog servisa, doprinijeli su ništavom efektu, te su protesti ubrzo zaboravljeni, a efekat je bio gotovo nepostojeći.
“Pozivaju na linč, silovanje, nasilje” se ispostavilo da nije bilo slučajno, jer su već ovoga puta službe uspjele da našminkaju proteste po svojoj volji, prvenstveno paleći svoja stara i neupotrebljiva vozila, kako bi proteste i nezadovoljstvo okarakterisali varvarstvom.
S druge strane, narod je morao ustati i reagovati kako je reagovao, s obzirom na količinu bačenih suzavaca, policijske represije, ubačenih ljudi, što profesionalaca, što iz kriminogene sredine. Scena gdje više desetina policajaca tuče jednog mladića, koji usput leži na podu, ili ona gdje policija brutalno tuče 3 momka koji sjede na klupi, ne može da ne izazove nemir u svakom normalnom čovjeku.
Kada kroz razne afere uzimaju milione, svaki tender napumpaju do vrha, povećaju cijene goriva, osnovnih životnih namirnica, ne ulažu u zdravstvo, tjeraju ljude da bježe glavom bez obzira, “trbuhom za kruhom”, kada nemaju ni prst obraza i empatije za običnim čovjekom, a na mirne proteste reaguju medijskim mrakom, onda se buktinjama mora zboriti kroz tmine!
A svima onima koji traže opravdanje za neizlazak na ulice (a većinom su poltroni vlasti, u direktnoj ili indirektnoj sprezi sa partijom) u širenju virusa korona, postavljam pitanje gdje su da ga traže kad su izlazili u kafiće, noćne klubove, išli na utakmice, svakodnevno se šetali gradom i sretali sa stotinama ljudi, posjećivali pijace, markete. . . ?
Zato što vlast godinama nema sluha za običnog građanina, i sa jedne a i sa druge strane Drine, zato što se ni na jedan vapaj ne obazire, onda je opravdan bilo kakav način borbe za makar jedan korak unaprijed.
Đ.V.
ČITAMO LI SE?! 