Vladimir Vasić: Zašto pucaju brakovi?

Sociolog iz Istočnog Sarajeva, Vladimir Vasić piše o braku i razlozima pucanja brakova.

Nesumnjivo da je, ko se na taj korak odluči, brak jedna od najvažnijih prekretnica u životu svakoga čovjeka. Po definiciji, brak je zajednica između dvoje ljudi – muškarca i žene – u tradicionalnom poimanju ove pojave, iako savremena liberalna misao instituciju zajedničkog života mnogo šire definiše te se tako mogu vidjeti svakojake odrednice bračne zajednice.

No, ipak o tome ne želim. Ostaću na temeljima, po meni, najispravnije definicije – brak je zajednica između muškarca i žene.

Obično se, kod laika, brak i porodica poistovjećuju kao dvije iste pojave. Brak je divalentna zajednica jer (najčešće) sadrži samo dvije strane, dok je porodica složenija i u osnovi je sačinjena od supružnika i njihove djece (a može biti i šira). Za neke kulture (npr. islam) tipičan je tzv. poligamni brak u kome je moguća bračna veza između jednog muškarca i više žena i obrnuto. Za srpsko društvo tipičan je monogamni brak odnosno zajednički život dvije osobe. Riječ monogamija, izvorno, grčkog je porijekla i znači – biti vjenčan sa jednom osobom.

Kao sociologu, razumljivo je, teme braka i porodice su među najzanimljivijim i najprivlačnijim pojavama koje plijene interesovanje. S obzirom da sam u moru sociologija izabrao da se, dublje, bavim socijalnom patologijom te tako s tim u vezi u određenim pojavama pokušavam da proniknem u ono patološko tj. da razotkrijem uzroke koji razaraju određeno zdravo tkivo.

Tako je slučaj i sa ovom temom. Želim da definišem zašto dolazi do bračnih i porodičnih brodoloma i koji su to uslovi za iste.

Smatram da je u društvu danas niz tzv „automatizovanih“ moralnih normi, po onom principu moraš (što i većina) i to je normalno i moralno, a ako nećeš (suprotno većini) to je pogubno i nemoralno i nenormalno – izaziva osudu i, u najmanju ruku, čuđenje zajednice. Takve moralne proporcije, čini mi se, najtipičnije su za brak tj. sklapanje te čudesne zajednice.

Da se razumijemo, na samom početku, kao čovjek iznad svega, zalažem se za pozitivnu afirmaciju braka i porodice te s tim u vezi tvrdim da je porodica ključna i nezamjenjiva društvena kategorija kojoj su povjerene najspecifičnije obaveze i zadaci koje ona jedino adekvatno može da obavi.

No, šta želim reći?

Smatram da je jako opasno u bračnu (oba)vezu, po principu „mora se“ po svaku cijenu, ugurati nekoga ko za to nije ni po kojem osnovu spreman. Ili, što je još opasnije, sa druge strane, one koji po mjerama slobode ne žele brak, osuđivati i etiketirati kao najgore.

Opet i opet ponavljam i ističem činjenicu da se zalažem za bračne i porodične vrijednosti ali, kao odgovoran pojedinac, moram da, koliko god bolno zvučalo, upozorim na opasnost koja nam prijeti od „pro forme“ sklapanja brakova. Brak kao brak, biću slobodan da kažem, i u toj „pro forme“ opciji nije tolika opasnosot kolika postaje kada se formira porodica, odnosno kada se rode djeca.

Zadatak i obaveza supružnika je da vaspitavaju i socijalizuju djecu ali i da budu primjer i uzor popnašanja. Kako, neko ko je neozbiljno, nezrelo, tek tako, zbog ovih i onih razloga stupio u brak može adekvatno da ispunjava ove uslove? Ne govorim ovo kao teoretičar, naprotiv, govorim isključivo iz prakse jer sam mnogo, nažalost, uočio parova koji su tek tako stupili u bračnu vezu, a poslije se ostvarili kao roditelji i na grub način zanemaruju vaspitanje i odgoj rođene djece. Dakle, želim da kažem sljedeće, veći je grijeh i strašno nedjelo zanemarivati vaspitanje svoje djece i još gore da djeca u porodici trpe nasilje ili svjedoče istom.

Kriza savremenog braka danas ali i porodice, duboko vjerujem, pored raznih socioekonomskih razloga, proizilazi iz odnosa među supružnicima. Nehtjenje bračnih partnera da podnesu bilo kakvu žrtvu, teret ili odricanje nesumnjivo da dovodi do kraha bračne i porodične veze, a što se dugoročno najteže odnosi na stečenu djecu u zajedničkom životu. Odsustvo ljubavi budi u čovjeku egoizam i egocentrizam a egoizam nas upravo čini nesposobnim da trpimo i žrtvujemo se.

Šta znači odsustvo ljubavi?

Zapravo, to je odsustvo Boga u nama jer je Bog ljubav. Pogledajmo, na šta smo sveli svadbene pirove i zabave, na iće i piće, na besmisleno trošenje novca na kojekakve pikanterije i parade gdje se sva pažnja usredsređuje na prostor, muziku, izgled mladenaca (sve je to super i treba!) a tek tako, svetoj tajni braka u crkvi, pristupamo i jedva čekamo da pop završi svoje.

Bože oprosti, kao da tom činu pristupamo protokolarno!! Upravo u crkvi, pred svetim oltarom, izgovaramo sudbonosno da koje koje se pečati i na zemlji i na nebu. Bojim se da pomalo sve to obesmišljavamo.

A ako svetu tajnu braka ne gledamo kao takvu – kao svetinju, bolje je da joj i ne pristupamo! Citirati apostola Pavla koji kaže „Žene, pokoravajte se svojim muževima kao Gospodu jer je muž glava ženi kao što je i Hristos glava Crkvi, i on je spasitelj tijela. No kao što se Crkva pokorava Hristu, tako i žene u svemu svojim muževima.” kod nekih žena, ali i muškaraca, u najmanju ruku bi izazvao burnu reakciju jer, tobož, to narušava jednakost i uravnoteženost između nje i njega.

Starogrči filosof Aristotel negdje je rekao da je idealno zapravo na sredini između dvije krajnosti – između crnog i bijelog – ni pretjerano desno ni pretjerano lijevo. Svjedoci smo, u prošlosti, velike stigmatizacije od strane muškaraca na štetu žena što je bilo krajnje neprihvatljivo ponašanje ali, nažalost, tipično za neka tradicionalna društva.

Bez pretjerivanja, u nekim situacijama, žena je bila u robovskom položaju i potčinjena u odnosu na muškarca, nerijetko trpeći i psihofizičko nasilje bez bilo čije zaštite. Taj koncept je užasan i neprihvatljiv! Sa druge strane, danas imamo dijametralno suprotnu stranu (u nekim slučajevima) da se promovišu vrijednosti „slobode“ koje u nekim krajnostima graniče sa zdravim razumom.

S tim u vezi, danas je pod plaštom ljudskih prava sve i svašta sloboda i izbor. Pa je sloboda da dijete odluči koji će biti pol. Sloboda je da žene, pod feminističkim parolama, se zalažu za abortus i opravdavaju ga kao „pravo žene“, sloboda je da se žene odlučuju na rađanje djeteta bez muškarca jer, avaj, one su jake i hrabre te mogu da u toj slobodi da iznesu i samostalno odgajanje djeteta, sloboda je u izvitoperenosti.

Niz drugih „sloboda“ od kojih smo postali robovi, danas se plasiraju i podvaljuju u paketu tzv. ljudskih prava. Žene, ne smiju da tu izvitoperenu slobodu reklamiraju kao „zbacivanje lanaca i okova“ iz prošlosti pa da idu u totalnu krajnost narušavajući bazu porodice i urušavajući svetost majčinstva propagiranjem bezbračnosti, abortusa, nehtjenja djece itd.

Kako i da rađamo djecu kad ne stupamo u brak. Zašto ne stupamo? Zato što su današnji muškarci, mamini sinovi, maze, ostali u majčinom gnijezdu ne razvijajući tu sposobnost za osamostaljivanjem. Naprosto, kao da nemamo snage i smjelosti da se odvojimo i krenemo u nešto novo bez ičije pomoći – sem u Boga i u svoje ruke! Ne možemo da se doreknemo sebe, svoga egoizma i svojih prohtjeva pa se onda vadimo na razne izgovore dok zaradim za stan, auto, dok dobijem stalni posao, dok izgradim karijeru itd, a biološki sat smireno, nemareći, kuca.

Neki od nas/njih kažu kako žele još da prožive pa kad prođe taj put proživljavanja okrenu se iza sebe u 45. i onda vide da su otišli duboko!

Danas živimo u eri razno raznih šarlatana i tzv. lajf koučeva (zamalo da napišem nešto vulgarno) oličenih u internet mudracima koji naprosto, putem društvenih mreža, bombarduju korisnike sa „mudrim“ porukama o ljubavi, sreći, životu, braku, porodici, vaspitanju djeteta itd.

Nikad više govora o ljubavi a nikad manje razumijevanja. Iz dana u dan raste apatija! Ravna linija. Statistike govore da internet mudrologija i prodavanje m… pod bubrege kojekakvih bračnih savjetnika i nema nekakav pozitivan efekat. Zvanični podaci u Bosni i Hercegovini kažu da je u prvoj polovini 2019. godine, 7 551 put izgovoreno sudbonosno “DA” što je procentualno za 6,52 manje u odnosu na isti period 2018. godine. Bračni brodolom doživjelo je 1,140 brakova odnosno 5,36% više nego za isti posmatrani period u 2018. godini.

O razlozima bračnih kriza teško je i mučno govoriti, ali opet i opet, smatram da je problem u nezrelosti i neodgovornosti. Danas se brakovi, ako se sklapaju, sklope brzo, instant, uslovljeno!

Populistički je postalo uslovljeno sklapanje braka zbog prijevremene ili pravovremene (ne znam) trudnoće. Uslovljeni devetomjesečnim rokom pojedini parovi silom prilika izgovore sudbonosno “DA”, iako za to nisu ni spremni ni radi!

E, isto tako, kako se na brzinu sklope još brže se i rasklope pa danas imamo svojevrsne „montažne brakove“ lako prenosive sa mjesta na mjesto. Sklopi, rasklopi kao neki šator – sve u par mjeseci bez da iko za montažu i demontažu snosi bilo kakvu odgovornost.

U braku, na prvom mjestu trebaju da budu muž i žena – da svetinju braka izdignu iznad svega gdje ne smiju od njih dvoje biti bitniji neki drugi likovi pa taman to bila njena ili njegova majka ili (što je danas moderno) otac njen ili njegov! Dakle, ako odlučimo da uđemo u tu svetu zajednicu moramo da se odlučno oslobodimo svih uticaja i da zajedno u jedinstvu istrajavamo u svim iskušenjima. Danas, roditelji iz pretjerane ljubavi i brige savjetuju, naročito ćerke onom famoznom rečenicom „imaš se uvijek gdje vratiti“ e ta deviza za nazad je u više navrata brodolomna!

Razmislite zašto!

Brak i porodica nisu niti smiju biti obaveze ni moralne ni tradicionalne već naprotiv moraju da proizilaze iz naše zrelosti i spemnosti da stupanjem u bračnu vezu budemo spremni da gradimo porodicu i rađamo novi život koji ćemo vaspitavatii podizati i pripremati za velike uloge novoga života! Naše majke, bake da ne govorim, nisu nas vaspitavale i podizale uz pomoć Instagrama i Fejsbuka niti su isčitavale kojekakve priručnike (danas majke isčitavaju literaturu kako vaspitati dijete – pretvarajući tu svetost u inžinjeriju!) već su postupale po ljubavi i isntiktu, majčinskom, nepogrešivom.

Žene, majke, odgovorno kao muškarac, tvrdim u mnogome su jače i hrabrije od nas. Uvijek su bile stubovi porodice, one koje su poslednje lijegale prve ustajale i uvijek imale snage da sabiraju porodicu na okupu i podižu djecu. Ne smijemo, mi mladi, danas da dozvolimo da te temelje urušavamo. Žene, buduće majke i sadašnje majke da budu u sadejstvu ljubavi sa muževima i muškarcima koje vole da u njima vide snagu i zaštitu a ne da bjesomučno hrle nekom izjednačavanju i prstizanju muškaraca jer su one, tobož, hrabre i samostalne, žene, majke, kraljice.

Ako iko, bar mi Srbi imamo toliko primjera majki na koje se možemo ugledati. Prelsitajmo malo istoriju mnogo je divnih primjera! I zaista, po riječi vladike Nikolaja, majka je biće najsličnije Bogu!

Vladimir Vasić