U Matejevom Jevanđelju zabilježeno je čudesna poruka koju Hristos kazuje apostolu Petru – ti si stijena i na toj stijeni sagradiću crkvu svoju i vrata paklena neće ne nadvladati. Dakle, jasno je šta je crkva i koja je njena misija u svijetu.
U bezumna i bezbožna vremena crkve su se pretvarale u konjušnice i štale, služile su kao magacini i smetljišta, skrnavljene su na najgore moguće načine, naročito u vrijeme komunističkog ludila kod nas. Ali, to su pokušaji da se ubije tijelo ali je duh ostao i podigao se iznad zgarišta vaskrsnuvši u vječnosti.
Svjedoci smo „Erdoanizacije“ i u Crnoj Gori gdje trenutni nekršteni poglavar pokušava da otme od Boga svetinju, kao da se svetinja tek tako, nekim zakonom ili dekretom ili ko zna čime, otima i prisvaja – bilo vaše sad je naše – poznata ustaška mantra.
Čudesan je put prošla, prvo kao patrijaršijska crkva zatim kao carska džamija, pa onda kao muzej, da bi na kraju bila pretvorena u džamiju, nevjerovatna građevina u nekadašnjem Konstantinopolju današnjem Instanbulu.
Odluka prvog čovjeka Turske, koga neki danas nazivaju i sultanom, Redžepa Tajipa Erdoana da drevnu crkvu Premudrosti Gospodnje koja datira iz daleke 532. godine, pretvori u džamiju, uzburkala je osjećanja ne samo nas hrišćana već i muslimana širom svijeta. Svojevrsno otimanje i prisvajanje Božije svetinje je još jedna u nizu sunovratnih političkih odluka ovozemljskih vladara koji očito ne razumiju onu – Bogu Božije caru carevo. Božije se ne može oteti, jer Bog ili daje ili ne daje. Taj tragični čin preinačenja identiteta na najbolji mogući način pokazuje kakvu gorčinu dobija religija kad joj se u suštinu umješa politika.
Nažalost, vijekovima, svjedoci smo užasnih urušavanja i oštećenja raznih bogomolja, bilo da je riječ o crkvama bilo da je riječ o džamijama od strane bezumnih i razjarenih napadača. Kao čovjek, podjednako osjećam tugu i zaoskrnavljeni oltar i porušeni nimber, jer su i jedno i drugo domovi Boga koji je samo jedan i nedjeljiv, a naši putevi ka njemu uvijek različiti i spontani.
Molitva neće skrnaviti svetinju, naprotiv. Bogu je prijatna svaka iskrena i zahvalna molitva bez obziira od koga da dolazi i odakle se proiznosi. Ne može se dom Božiji molitvom skrnaviti, ali može da se izazove gnjev Božiji otimanjem i bezpotrebnim prisvajanjem crkava kao da je premalo, u Stambolu na Bosforu, džamija. I ne može neki dokument, taman to bio i Erdoanov dekret, da tek tako izokrene istinu preko noći. Ne može nikakva forma da nadjača suštinu – jer suština je sazdana na istini. Crkva nije tek puka građevina i ne može danas biti ovo sutra ono jer je na stijeni sazdana i na stijeni temelji počivaju.
Unošenje ćilima i podizanje ogromnih zastora u Aja Sofiji, kako bi se sakrila istina tragičan je, ujedno, i smiješan događaj kome danas svjedočimo u Turskoj. Ne može se Erdoane svetinja sakriti paravanom! Ne može se istina sakriti ćilimom! Sva ta dešavanja mi liče na scenu iz filma, nesrećnog Živka Nikolića „Čudo neviđeno“ , kad komunisti pokušavaju da prekreče crkvu i od nje naprave školu ali svete ikone, uprkos krečenju, isijavaju i projavljuju se svjedočeći istinu. I danas je uludno podizanje zastora preko ikona Majke Božije i Gospoda Hrista. Od Boga se ne može oteti!
Sav pravoslavni živalj ali iskreno vjerujem i dobar dio muslimana, sastradava danas sa svetinjom koja se ponovo razapinje bezumnim i bezobzirnim odlukama ovozemaljskih vladara otima.
No, i u ovom, bezmalo, tragičnom slučaju ne smijemo biti ni licemjerni ni malodušni. Bojim se da se svi, pomalo, više ili manje, deklarativno i populistički opredjelimo za nešto ali ne postižemo suštinu. Suština, nas Hrišćana pravoslavaca jeste sjedinjenje sa Crkvom ali ne tradicioonalno i kulturološki, nacionalno, ili ko zna kako ne, već suštinski i istinski kroz svete tajne. Teško mi pada, kao čovjeku i kao hrišćaninu, ne samo svojevrsno urušavanje svetinje u Istanbulu već vjekovno satiranje svega što ima veze sa Istinom, rušenje crkava i manastira širom Kosova i Metohije. Ne smijemo tek tako deklarativno posmatratit e događaje, ali moramo, što je suštinski važno, prvenstveno sagraditi hram Božiji u srcu i duši, sazdati ga na kamenu. Da nam ne bude srce okamenjeno već da nam temelji naše crkve počivaju na kamenu i onda ćemo shvatiti kako je zapravo ovo vrijeme i vladari u njemu, kratkog daha naspram vječnosti pred kojom nam srce treperi.
Opet, negdje na drugom mjestu, u svetom Jevanđelju – Hristos kaže – neka se ne ne zbunjuje srce vaše, vjerujte u Boga i u Mene vjerujte! Jer, zemaljsko je za malena carstvo a nebesko uvijek i do vijeka. Nije crkva sazdana na obali mora da je svaki talas zapljuskivanjem šteti i urušava već je lađa koja na pučini plovi i odolijeva svim burama i iskušenjima jer njome rukovodi i krmari onaj koji svijet pobijedi! Jer se od Boga ne otima, On daje ili ne daje!
Piše: Vladimir Vasić / sociolog
ČITAMO LI SE?! 