Odbornik DNS-a u Čajniču koji je “tas na vagi” u sukobu interesa

U Skupštini Opštine Čajniče od ukupno 15 odbornika, sedam je u opoziciji, a osam čini skupštinsku većinu.

U skupštinskoj većini su četiri odbornika SNSD-a,t te po jedan iz Narodne partije Srpske (US), Socijalističke Partije, DEMOS-a, ali i DNS-a, stranke koja je od lokalnih izbora 2020. godine zvanično na nivou Republike Srpske napustila vlast i prešla u opoziciju.

Da stvar bude zanimljivija, DNS-ov odbornik Pavle Tupeša odnedavno se nalazi i u sukobu interesa, jer je zaposlen u Poreskoj upravi Republike Srpske a istovremeno je odbornik u Čajniču.

Tvrdnju da ne može istovremeno biti zaposlen u Poreskoj upravi i biti odbornik, Republička komisija za utvrđivanje sukoba interesa u organima vlasti Republike Srpske je potvrdila 10.12.2021. godine u predmetu pod brojem 02-1831-C/21-1, O. C.

Načelnik Opštine Čajniče, Goran Karadžić kadar je SDS-a, a zbog gospodina Tupeše nema skupštinsku većinu.

Za godinu dana otkako ova skupštinska većina vlada Čajničem ništa se značajno nije promijenilo za građane Čajniča, osim opstrukcija koje su usmjerene na rad načelnika. Iako je nekoliko direktora promijenjeno i postavljeno za vršioce dužnosti, što je za rezultat u godini iza nas imalo isključivo kozmetičke promjene, Čajniče i dalje nema načelnike Odjeljenja za privredu i Odjeljenja za opšte poslove.

Jedina svijetla tačka je, čini se, otvaranje 20 radnih mjesta dovođenjem marketa “Zvorničanka” u prostorije nekadašnjeg hotela, što svakako nije zasluga skupštinske većine, već načelnika ove male opštine.

U skupštinskoj većini, ipak, ne cvjetaju ruže.

Prema nezvaničnim informacijama, “drma se stolica” direktoru šumskog gazdinstva “Vučevica” Marku Mićeviću, inače predsjedniku OO SNSD Čajniče. Njega bi na toj poziciji mogao smijeniti kadar DEMOS-a.

Nije tajna da Š.G. “Vučevica” loše posluje i da se zanemaruju lokalni drvni prerađivači a favorizuju oni sa strane, kojima se ustupa mnogo veća količina oblovnog drveta.

Da li je ovo još jedan sukob interesa ili ga neće ni biti jer bi Mićević uskoro mogao biti smijenjen, vidjećemo.

Odbornik Darko Marić koji je ušao sa liste Ujedinjene Srpske svoju politiku nastavio je pod zastavom NPS-a Darka Banjca.

Takođe, odbornica Milana Golubić koja je ušla sa liste Socijalističke Partije, sada već nije član te partije, jer je pokušala preuzeti OO SP Čajniče, ali je preglasana u svom odboru 30 na prema jedan u korist Zorice Tadić.

Đorđe Vučinić

Iako bez odgovora predsjednika kluba na sjednici Skupštine Trebinja, fudbalerima “Leotara” jutros legle premije

Jutros je prema mojim informacijama uplaćen novac od strane Ministarstva za porodicu, omladinu i sport fudbalerima FK “Leotara” u visini od 10.000KM na ime premije za osvojeni Kup Republike Srpske.

Leotar je osvojio kup 03.06.2021. godine pobijedivši u finalu Krupu na Vrbasu rezultatom 2:0.

Povodom osvajanja Kupa i gradonačelnik Mirko Ćurić obećao je 10.000KM premije za igrače i stručni štab, ali od tog novca ni traga, ni glasa, osim naslovnih stranica portala bliskih vlasti i Ćurićevog obećanja sa sjednice da će gradska uprava novac uplatiti čim Ministarstvo izvrši svoju obavezu.

Takođe, nakon istorijske pobjede, prve u međusobnim susretima između FK “Sarajeva” i FK “Leotara” na Koševu, igrači su jutros napokon dobili premije. Utakmica je odigrana još u septembru 2021. godine.

O tome smo govorili u više navrata, a postavljao sam i dva odbornička pitanja gospodinu Gordanu Mišeljiću koji je prvi put odgovorio da će krajem novembra ili najkasnije početkom decembra biti uplaćena sredstva, a kad sam ga podsjetio na probijeni rok, Mišeljić se drugog puta branio ćutanjem.

Drago mi je da je pritisak urodio plodom, te neće biti potrebe za trećim postavljanjem istog pitanja sutra na sjednici.

Ovaj problem je riješen, doduše 2/3 njega, a opozicioni rad i borba za pravdu i red u našem gradu daju i konkretne rezultate.

Fudbaleri “Leotara” trenutno se nalaze na pripremama a uskoro će i nastavak sezone i velika borba za opstanak. Momci se bore srcem a nadam se da će ih uprava kluba ispoštovati makar u onom osnovnom, kad već pojedinci nemaju nikakvog dodira sa “svlačioncom”, čak ni da upute poruke podrške.

Gradska uprava je na potezu, a lopta je okrugla.

Nek’ golovi padaju i mreže se tresu!

Đorđe Vučinić

Vrijeme kada se govornici plaše govora

 

 

Ako porobite nekog, nemojte misliti da ste njegov mentalitet učinili slabijim.

Lav je kralj i u džungli i u kavezu.

Ova situacija sa Novakom me natjerala da svoje misli napokon iznesem na vidjelo.

Nepravda koja je učinjena, nažalost je samo još jedan od primjera koji su nas zadesili kao (ne)čovječanstvo. Godinama ga nisu mogli poraziti, pa su ga „porazili“ učinivši ga „nemoćnim i nesrećnim“.

I tako nam je svuda u svijetu.

Svoj ego hrane zlobom.

Nagon za sticanjem i posjedovanjem osnažen je nad inteligencijom i sposobnostima.

Tuđa nesreća i nevolja pothranjuju njihovu (ne)sreću.

Tuđa tuga osnažuje njihovu radost.

Svijet ima dovoljno blaga za svakog, pa zašto onda nekom oduzeti sve, da bi neko imao višak?

Podvale, spletke, laži, tračarenje, ogovaranje… Sve su ovo sredstva kojima se služe za „uspostavljanje autoriteta“, naglu „prevlast“ i mamljenje „stida“ na lica nedužnih.

I još na kraju sebe nazivaju vjernicima.

Prijateljski umiljati glasovi sve su sličniji režanju, a zagrljaji ranjavanju.

Bahatošću prikrivaju neznanje i nedostatak obrazovanja.

Bezobrazlukom prikrivaju strah.

Nisu ni svjesni da im je „jedan običan radnik“ vjerovatno veći prijatelj od onog kome slijepo vjeruju.

Oprostite mi za naslov ukoliko Vam se čini preuveličanim, jer nije trebao predstavljati neku filozofiju, već nešto čime samu sebe preispitujem svaki dan, kao jedno obično ljudsko biće.

Da pojasnim, neki koji bi „u ono pravo vrijeme“ bili govornici reformatori, ćute i ponizno „klimaju glavama“, skrivajući se iza sjenki nažalost nadređenih.

Sve ovo vidim i zaključujem iza očiju jednog običnog studenta i plašim se kako će sve to izgledati tamo kasnije.

Možda trošim riječi, možda će me neki ismijati, neki samo odmahnuti glavom, a neki ipak podržati, ali ja nekako još uvijek vjerujem u promjene i ne plašim se kritika, jer jedna od onih „dosadnih lekcija“ u Banjalučkoj Gimnaziji naučila me je da je Aristotel rekao : „Postoji samo jedan način da izbjegnete kritike: da ne govorite ništa, ne radite ništa i budete ništa“.

Pa hajde onda da ne budemo ništa i da zajedno napravimo nešto!

Anastasija Gavrilović

Dovode građane do ivice siromaštva a onda glume dobrotvore

„A ti, kad daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica šta ti čini desnica, da tvoja milostinja bude u tajnosti. I Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, sȃm će ti uzvratiti javno“ (Matej 6,3-4)

Portal Rejting.info objelodanio je vijest o “velikom humanom činu” odbornika SNSD-a u Trebinju, Milutina Mastilovića.

Da se Vlasi ne dosjete i da ne bude providno da gospodin Mastilović sam sebe hvali, trebinjski “dvorski” portal blizak SNSD-u iza kojeg stoji direktor trebinjske biblioteke Milosava Supić, inače njegova kuma, objavio je tekst pod naslovom – “Budimo humani – SLIJEDIMO PRIMJER MILUTINA MASTILOVIĆA”.

Posebno para oči providna (čak i za one naivne) rečenica – “Mastilović nije govorio o ovom svom humanom gestu, niti je želio dati izjavu za medije, ali dobro djelo se ne može sakriti.”

Ništa ne bi bilo manje zanimljivo u ovom humanom gestu da nedavno gospodin Mastilović nije dobio podsticaj od Ministarstva energetike i rudarstva RS u visini od skoro 30.000KM za svoju firmu “Solar 1” koja ima jednog jedinog zaposlenog.

Milutin Mastilović direktor je i Elektroprivredine “Solarne fotonaponske elektrane Trebinje 1” u izgradnji, za koju je koncesiju dodijelilo Ministarstvo energetike i rudarstva RS.

Kakav je to sistem vrijednosti u kojem živimo? Nije li licemjerno uzimati novac direktno ili indirektno od istih ljudi kojima kasnije dijeliš milostinju pa postaješ “dobrotvor”?

Postavlja se pitanje da li narodna kuhinja služi za lične promocije pojedinaca i je li tužno da ona ima stotinjak redovnih korisnika.

Narodna kuhinja inače djeluje pri Eparhiji ZHiP, a postavlja se i pitanje koliko su se Mastilović i slični zalagali u prethodnom periodu za korisnike ove kuhinje, naročito imajući u vidu da je usvojen budžet Grada Trebinja za 2022. godinu u visini od blizu 38 miliona KM.

Zašto korisnicima narodne kuhinje ne omoguće živote dostojne čovjeka? Je li zato što nisu skupili dovoljan broj glasova na prethodnim izborima?

Iako mnogi studenti, ali i njihovi roditelji, a naročito oni koji imaju više od jednog studenta u kući, na velikim mukama kako “izgurati” mjesec, gospodin Mastilović nije glasao za prijedlog da se davanje za studentske stipendije udvostruči, kako bi se povećao broj studenata koji primaju stipendiju, ali i povećalo pojedinačno davanje.

Pomoći sirotinju u skladu sa svojim mogućnostima je svakako nešto što ne bi trebalo predstavljati neku vijest, već stvar kućnog vaspitanja i odraz empatije, ali hvaliti se javno tim činom u najmanju ruku je sramno.

Trebinjskim vlastima bi mnogo bolje bilo da se bore za ambijent u kojem narodna kuhinja neće imati svrhu postojanja. Ali plašim se da su svjesni da će onda teže prolaziti glasovi za 50KM ili dijeljenje građevinskog materijala.

Đorđe Vučinić

Prazne retorike bez razuma i logike – lažni patriotizam kao instrument manipulisanja

Januar je kod Srba mjesec sa ubjedljivo “najgušćim rasporedom” praznika. Prosječan Srbin se hvata za novčanik i za glavu već nakon Božića i teško mu pada to što baš januar ima 31 dan, a ne kao februar, koji je onima koji nisu zaljubljeni ili ne slave Svetog Trifuna praktično bez praznika.

Pored Nove godine, reprize, Ignjatdana i Božića tu je možda i najčuveniji praznik u Bosni i Hercegovini – Šćepandan.

Ne zato što se kao krsna slava proslavlja u velikom broju domova, već zato što ga u Federaciji osporavaju, a u Republici Srpskoj zloupotrebljavaju.

Da, da, zloupotrebljavaju, dobro ste pročitali! Gade ga onima koji su tada uveliko mrznuli po planinama, mirisali barut i prolazili kroz minska polja. Gade ga i onima koji se tada nisu ni rodili, jer ako je srpstvo ono što oni predstavljaju i rade – mnogi će ovaj praznik preskočiti u ionako zgusnutom rasporedu januara.

Kako da naučimo nekog značaju praznovanja rođendana Republike Srpske ako im ta ista Republika okrene leđa još od porodilišta, gdje vam plaše roditelje dok ne donesu kovertu, a kad se koverta pojavi odjednom je sa bebom sve u redu?

Pitajte studente i njihove roditelje kako i zašto se najčešće opredjeljuju za zanimanje. Da li je jedan od glavnih kriterujuma taj da to zanimanje može poslužiti i na Zapadu?

Zašto svi bježe od prosvjete? Pitajte prosječnog profesora je li zadovoljan stanjem u prosvjeti. Počevši od kvaliteta nastave, sve nižih kriterijuma za đake, često neuslova u kojima se radi, pa sve do plata i konkursa za prijem novih skupljača glasova, pardon, nastavnika.

Rijeke guramo u cijevi da bi “tamo neki” jednakiji hrišćanin i brat Srbin zaradio basnoslovne cifre, a manje jednake Srbe ćemo pustiti da se bore sa nabujalim rijekama i kataklizmom jer je neko stavio svoj profit ispred ekositema.

Baš nas boli briga za rudnik na Ozrenu ili Trgovsku goru i nuklearni otpad koji direktno ugrožava zdravlje i živote desetina hiljada Srba.

Javna preduzeća su nam kao bankomati, krediti se dižu koliko je kome potrebno “iz vrha”, a milioni su postali svakodnevna dosadna informacija i nešto toliko apstraktno a ujedno nebitno.

Nebitno, s obzirom da običnom narodu ne ide “ni iz džepa, ni u džep”, ali baš zato što prosječan Srbin ne shvati da je ostao bez svog novca i prije nego što mu je došao u džep.

Patriote imaju najljepšu i najsrpskiju priču baš onda kada dižu kredite čije kamate padaju na teret prosječnog Srbina ali čija glavnica završava u njihovim novim vikendicama na primorju, u stanovima po Londonu, Beču, Moskvi i Beogradu na vodi.

Kako naučiti svoje dijete patriotizmu ako se danas za patriotizam hvataju najviše oni koji vam ne daju prići hljebu bez da se dobro ne dokažete za “pravu opciju”?

Kako proslaviti Novu godinu, Božić i 9. januar sa 590KM minimalca?

Sjete li se ikada boračke kategorije oni kojima su danas puna usta stvaranja Republike Srpske?

Je li slučaj Branislava Zeljkovića u vrijeme zdravstvenog haosa naše otadžbine patriotizam? Da nije u pritvoru, sigurno bi i on bio jedan od dobitnika sinoćnjih ordena.

Zar onima koji su simbol dezerterstva, šverca nafte i cigara može nešto značiti Republika Srpska?

Koliko su zastave na čelu sa ovom “najdužom zastavom u istoriji Evrope” koja će se zavioriti danas u režiji SNSD-a u Istočnom Sarajevu poboljšale životni standard Srba u Republici Srpskoj?

Je li, patriote, Srbin nije Srbin ako nije član “crvene koalicije” ?

Ima li nešto ogavnije od lažnog srbovanja čiji je isključivi cilj stvaranje lažne slike i prikupljanje jeftinih poena kod onih najranjivijih?

Srpstvo je često nešto apstraktno, nešto što je satkano od epskih junaka i pričama o pobjedama srpske vojske u ratovima koji nas nisu zaobilazili tokom bogate i duge istorije.

Srpstvo se doživljava kao uzvišen osjećaj koji te stavlja rame uz rame sa, ni manje ni više, nego Obilićem, naročito ako se popije koja više.

Bio stvaran lik ili samo naziv epskog junaka koji je na ovaj ili onaj način ubio Murata, Miloš Obilić je svakako simbol hrabrosti i žrtve za srpstvo. Mi u novijem vremenu imamo istoimeni fudbalski klub koji je simbol beščašća i kriminala i koji je sasvim sigurno simbol jednog perioda srpske istorije.

Plašim se da nikako ne shvatamo da će se ovo danas već sutra zvati istorija.

A kako ćemo i shvatiti kad nacionalna pitanja tretiramo kao instant sredstva za opstanak na vlasti.

Ranjivi srpski narod najosjetljiviji je na srpstvo, a to “krvoločne hijene” najbolje znaju.

Od dvoglavog orla u njihovim rukama ne ostaje ni perje.

Na mnogaja ljeta, ozdravićeš Republiko Srpska!

Tek predstoje borbe za tebe protiv onog najgoreg, unutrašnjeg neprijatelja koji se lažno kune u tebe.

Protiv nepotizma, protiv korupcije, protiv kriminala, protiv jednoumlja, protiv bijele kuge. . .

Zbog onih koji su te u rovovima zamišljali mnogo drugačije, srećan ti rođendan Republiko Srpska!

Đorđe Vučinić

Kontradiktornosti društvenih sistema

„Šuti bolan.“ U momentu kada sam uhvatila par minuta da poslušam lokalnu sjednicu Skupštine Gacko, čule su se jedino ove riječi. Zaista ne znam iz čijih usta su dolazile, no to za ovo pisanije nije ni važno. Sprega nekulture i neobrazovanja već dugo vremena radi svoje, a to direktno pokazuje izostanak volje da se čuje druga strana. Kada ulazite u dijalog, veoma je bitno imati argumente. Pored njih, važno je imati i vještinu da istima baratate. S obzirom da je naš obrazovni sistem u prilično lošem stanju, ne možemo očekivati da će većina malih đaka porasti u ljude koji će ovu vještinu razviti. A to nam je neophodno zarad bolje budućnosti i razvoja. 

Obrazovanje jeste važno posmatrano sa različitih aspekata. Prilično široka tema kojoj se ne posvećuje dovoljno prostora. Pritom, ne mislim samo na škole, već i na neformalni lični razvoj i učenje. Mehaničko ubacivanje termina, pojmova, godina, stranih jezika, ne može oplemeniti vijuge đaka. Postaju nezainteresovani za rad. Toliko gradiva, a na kraju rijetko ko dobije nešto efektivno za kasnije.

Potrebno je doći do tačke na slobodnoj površini, u otvorenom društvu, gdje će presudan uticaj na svaku odluku imati cjelokupno društvo, a vodeći se sistemom predstavničke demokratije i savremenog parlamentarizma (u prvi plan dolaze političke partije, a naši životi ne smiju biti ograničeni na njigove koristi) koji postoji u izuzetno lošem stanju na našim prostorima, za to se trebaju izboriti nosioci slobodnih mandata. Ostvareni i krajnji interesi kolektiva, zavise od odnosa koji se uspostavi između građana i njihovih predstavnika.

Kako je Aristotel govorio, za opstanak jedne države, presudno je da njeni građani žele da žive zajedno. Sada ću se prebaciti u 2021. godinu i kazati da je nama presudna sama želja da živimo, a ne da preživljavamo. U skladu sa njom preostaje nam samo jedno. Djelanje. Kako je rekao jedan autor, čijeg imena trenutno ne mogu da se sjetim: „Misao je majka djelanja, a vaša vjerovanja zaista mogu da se ostvare.“ Čovjek je apsolutno imao pravo, a ova sentenca važi i danas. Ta moralna misao mora pronaći put do primjene u našem društvu. Država je filosofima često značila moralno prisnu zajednicu njenih građana. Ti građani su zajedno odlučivali o svim odlukama koje su se donosile i manje ili više bitno, uticale na egzistenciju te cjeline. Prije par dana, dok sam skrolovala (u našem, srpskom jeziku, po stručnjacima ne postoji riječ koja bi zamijenila ovu tuđicu, što je direktan odraz na razvoj jezika, a jezik prati društvo) socijalne mreže, naišla sam na fotografije jednog putnika koji je posjetio Grčku i zabilježio da još uvijek, u nekim mjestima, stanovnici imaju okupljanja u parkovima gdje se dogovaraju o daljim koracima ka razvoju svojih gradova, dok naši nosioci političkih funkcija, jedni drugima govore „šuti bolan.“ Možda neko smatra da ovakve opaske nemaju veze sa ovim što pominjem. Ja sam sigurna da im je izvor baš tu. Svaki problem unutar sistema, izbija na površinu i prelazi na njegove ostale dijelove. Ili obrnuto.

Simptomi nebrige koji nastupe nakon podijeljenih mandata, moraju sa enormnim imperativom biti otklonjeni. Tu se ponovo vraćamo na obrazovanje, konstantan napredak i rad, kao i na proces jačanja institucija. Dok sam prethodnih dana razmišljala o tome na koji način pokrenuti javne organe, pa makar i u najmanjem stepenu, rodila se jedna koncepcija. Ljudi ne poznajusvoja prava, ovlašćenja kojima kao građani raspolažu, a u zdravom kolektivu, institucije nemaju mogućnost (da biraju da li će ili neće reagovati), već isključivu zakonsku obavezu. Zbog čega, uz izvršenje svojih zakonskih obaveza, ne tražite i zaštitu svojih prava? Uposlite prstiće ljudima koji su plaćeni našim budžetom, jer samo na taj način možemo krenuti ka još uvijek mogućem oporavku naše države. Pronađite mjesto i način da svi pojedinačno, a u opštem interesu, utičemo na mjere čiji je krajnji cilj razvoj u svim domenima zajednice. Potrebno je suočiti se sa nekim pojavama kako bi se nešto eventualno promijenilo, u dugoročnom smislu. Takođe, moramo zajedno raditi na podizanju značaja ljudskih života, jačanju ljudskih prava uz istovremeno ispunjavanje svih obaveza, poštovanje normi koje prvenstveno moraju poštovati institucije koje ih donose (polazna tačka svega jeste pravosuđe), buđenje odgovornosti predstavnika unutar sistema (kao i medija), revizija kompletne države (a nju čine i stanovnici, dakle od individualnog do kolektivnog morala, do one revizije svima poznate), vježbanje kritičkog razmišljanje, a samim tim će i volja da se založimo postajati veća.

Ekonomski mjehurić koji prikazuju kao garanciju napretka, moramo probiti i zaista raditi na njegovom razvoju. Intelektualac će uvijek štititi profesiju, šta god stajalo naspram nje i pokušavalo da je uvuče u svoj mulj. Starije generacije moraju da se vrate na ispravniji put i pokažu svoje stečeno iskustvo. Mlađe generacije moraju da rade na svom razvoju, ukoliko postoji želja da naša otadžbina opstane. Znamo kome dugujemo da je sačuvamo.

Školstvo nam treba pružiti kvalitetne kadrove. To je i cilj njegovog postojanja. Takvi ljudi mogu prepoznati anomalije, upravljati rizicima, uticati na održivi razvoj i uložiti trud u postojanje zrelog sistema. Pitanje je, koliko su današnji nosioci funkcija (apsolutno od najmanje do najznačajnije) sposobni izboriti se sa negativnim faktorima. Nužno je djeci otvoriti neka nova vrata i dati prostor za razmišljanje. Oni će vremenom postati obrazovani, mladi ljudi koji imaju kapacitete da se suoče sa devijantnim pojavama. Kako je pisao Haruki Murakami, od škole treba tražiti da djeci obezbijedi mjesto na kom će moći da opstane jedinstvenost svakog djeteta ponaosob. Kao zaključak, kazaću da je stanje obrazovnog sistema, ogledalo stanja u društvu. Moram spomenuti i jedan tekst profesorice Zagorke Grahovac, a on nosi naziv „Uvozimo smeće a izvozimo genijalce.“ Tu je sve rečeno. Prilika koja znači moguću promjenu, jeste izborni proces. Pametno koristite svoja biračka prava. Njima niko ne smije manipulisati. Ovdje ću stati jer sve što pišem predstavlja začarani krug ovog sistema, a iz njega moramo iskočiti.

Možda nekome vezano za ovo, a nekome ne, zamoliću svakoga ko bude čitao da pozove broj 17763 (Republika Srpska) i tako pomogne ugroženim porodicama, preko Humanitarne organizacije „Srbi za Srbe.“ Na takav način bismo svi trebali biti jedni uz druge.

Nikolina Jelić

Zakon, zakon – e, pa šta je, ako je pravni akt, nije lav!

Zakon, zakon – e, pa šta je, ako je pravni akt, nije lav! Postoji velika mogućnost da je ovo motivaciona floskula i zvijezda vodilja lokalne vlasti u opštini Gacko. Javnosti već dobro poznat po svojim izjavama, načelnik Milinković ne posustaje sa šokiranjem. Zbog nejasne ideologije partije kojoj pripada (SNSD), osim ubiranja sredstava za sopstvene interese, možda bi se mogao izvući koncept upravljanja ovih ljudi, direktno iz njihovih svakodnevnih ispada.

Stanje sa ZP „Rudnik i Termoelektrana Gacko“ je alarmantno, kop više ne može dati ugalj zadovoljavajuće kalorijske vrijednosti, a sama TE ne može raditi na taj način. Ono što je itekako omogućeno, jeste trovanje stanovnika Gacka, Nevesinja, Bileće i Trebinja, ali i šire. Pitanje je samo, da li su ljudi svjesni razmjera ove katastrofe? Načelnik nije. Uprkos činjenici da je ljekar. On kaže da zagađenja nema, vjetar radi svoj posao. Baš kao i načelnik. Onaj kroz ideologiju, ne realnu funkciju. Školujete se kroz Medicinski fakultet, dograbite do političke karijere i prestanete da se bavite časno svojim prvim pozivom. Ne možete biti ljekar, a usljed svakodnevnog svjedočenja o količini emisija iz TE izjaviti ono što je načelnik Gacka izjavio.

Pojam ekološkog kriminala koji čini dio organizovanog kriminala, obuhvata i nelegalne emisije/ispuštanja supstanci u vazduh. Akti koji se preduzimaju sa ciljem da se ostvari određena lična ili poslovna korist. Svaki akt koji je suprotan ekološko-pravnim normama, moguće je i nužno procesuirati. Među posljednjim mjerama jeste krivičnopravna zaštita. Svi procesi su izuzetno spori, jer su institucije upletene u začarani krug korupcije. Trenutna dešavanja jesu plod društvenih izvora ugrožavanja, a ona nastaju nemarom, nehatom, slučajnim okolnostima, radom koji je pogrešan i neadekvatan u datim okolnostima. Delikti koji su pod okriljem ekologije obuhvataju i ekološke prekršaje i ekološke privredne prestupe. Kroz zahtjev upućen Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, dobila sam potvrdu da je odgovorno lice dužno bez odlaganja prijaviti nezgodu, namjerno ili slučajno izazvanu, kako bi se šteta što prije sanirala. Obzirom na snijeg crne boje, prašinu i pepeo iznad Gacka, u dvorištu vrtića, školama i po cijelom gradu, postavlja se pitanje da li su odgovorni poslali obavještenje javnom organu i da li je javni organ našao za shodno da reaguje u slučaju nesumnjivog narušavanja prava na zdravlje? Ekološki kriminal je direktno uperen protiv humano-ekoloških vrijednosti. U užem smislu, ekološka krivična djela su ona djela koja direktno inkriminišu ugrožavanje vazduha, vode, zemljišta i biološke raznovrsnosti. Životna sredina jeste jedan od najbitnijih uslova za opstanak čovjeka. Imperativ moramo staviti na odnos čovjeka prema prirodi. Od individue do pravnog lica i preduzeća.

Najčešće vršenje zabranjenih radnji ove vrste, javlja se u okviru privrednih društava kao i institucija koje posluju po dozvolama na osnovu kojih bi trebale biti društveno korisne, ali praksa to ipak ne prati. Čvrste su veze između lica koja učestvuju u pomenutim aktivnostima i lokalne vlasti, sprega korupcije, ljudi iz visokih društvenih slojeva koji rijetko nailaze na procesuiranje zbog imuniteta i ugleda koje posjeduju u zajednici. 

Ono što je kroz pravne i sociološke teorije definitivno pogodno tlo za ekološki kriminal, sa sigurnošću posjedujemo. Nefunkcionalnost državnih institucija, izuzetno loše društvene prilike kao i loša organizacija zajednica. Izvršioci se uvijek nalaze na samim marginama zakona i dozvola, gdje uspjevaju ostvariti svoj poslovni ili lični interes, zahvaljujući neadekvatnoj reakciji građanstva i javnih organa. Ova druga reakcija najčešće izostane. U potpunosti.

Sistem za monitoring zagađujućih čestica još nije izbavljen iz ogromnog kvara, zvanog „šta nas briga što vas trujemo.“ Od 17.11. je isključen. Čak i kada je uključen ne radi valjano. Na Osmoj redovnoj sjednici SO Gacko, održanoj 25.11. 2021. odbornik ispred SNSD-a, Nikolić Saša, poručio je da očekuje da istoga dana dođe do stabilizacije i poboljšanja situacije sa filterima. Nakon mjesec dana situacija je identična. Još uvijek čekamo izvještaj od Republičke uprave za inspekcijske poslove RS.  

Broj krivičnih djela koja ostaju neotkrivena u toku jedne godine, naziva se „tamna brojka.“ Gačani imaju šljašteću brojku, ovdje je jedino pitanje zašto neko ne želi da vidi šta se dešava

Kroz zaštitu životne sredine, štite se životi ljudi i ljudske vrijednosti. To očigledno nekima nije još uvijek jasno. Politika je izvgnuta ruglu kroz višedecenijski rad političara. Loša politika vas stjera u ćošak i ovdje imate dvije mogućnosti. Pobuniti se i ostati bez posla ili udisati zagađen vazduh uz platu za osnovne životne potrepštine.

A ne mora biti tako. Samo da se poštuje opet neki zakon i izborni proces. U pravosudnom grmu leži zeko.

Nikolina Jelić

Da se burek ne ohladi – službeno vozilo HET-a ne mari za pješake

Kako javljaju građani Trebinja, Ljubo Vuković službeno vozilo Hidroelektrana na Trebišnjici iskoristio je za prevoz do pekare u naselju Tini.

I da ima pravo na to, sigurno nema pravo da se parkira na trotoar.

Građani kažu da ovo nije prvi put, ali ovoga puta je sve zabilježeno kamerom.

Za gospodina Vukovića “ispadi” su izgleda tradicionalno ponašanje, a samo se treba prisjetiti njegovog nedavnog odnosa sa novinarima, u vezi slučaja za koji je prije sedam dana Jelena Denda Borjan dala izjavu u trebinjskoj policiji.

Da li će policija reagovati i uručiti prekršajni nalog službenom vozaču Vukovića i da li će vozaču i izvršnom direktoru za ekonomske i pravne poslove Hidroelektrane na Trebišnjici smanjiti plate zbog narušavanja ugleda firme i zloupotrebe službenog vozila (ali i položaja), vidjećemo.

Daj Bože da su ovo jedine zloupotrebe visokopozicioniranih ljudi u HET-u, ali apelujem na saobraćajnu policiju da radi svoj posao bez da gleda čije vozilo pravi prekršaj.

Od nečega se mora krenuti i sigurno je da bi mnogo posla bilo za policiju, ali i tužilaštvo ukoliko bi se otvorile istrage u elektro-energetskom sektoru, a svakako da nepisani imunitet koji posjeduju visokopozicionirani ljudi u javnim preduzećima daje im vjetar u leđa da ne mare ni za sitne prekršaje.

Đorđe Vučinić

Podobna i nepodobna djeca – slika propasti jednog društva

Jesmo li se nekad zapitali gdje je granica?

Ne, ne, spustite pištolje! Nema potrebe za tim, nisam mislio na tu granicu.

Postoji li uopšte granica dobrog ukusa, granica dokle moral može pasti u politici, granica do koje uopšte neka politička partija treba da ide?

Ako postoji, koliko visoko, odnosno nisko je postavljena? Ako ne postoji…. ček, pa stvarno se čini da ne postoji.

Nedavno je u Trebinju, na javnom glasilu izašao naslov “Mladi SNSD-a obradovali mališane paketićima”.

Čekajte, mogu li oni nekoga ubijetiti da su se skupili i dogovorili da će odvajati od popodnevne kafe (i(li) cigara) ili preskočiti vikend, ostati kući umjesto kafane pa ušparati jer su mislili na djecu?!

I kamen bi zaplakao kad vidi kakve žrtvenike i omladinu imamo.

Iste one koji su se učlanili u vladajuće partije zbog rješavanja isključivo ličnog pitanja, bez i da pomisle kuda plovi ovaj brod.

Istu onu omladinu koja se spremna žrtvovati “pod zastavom Srpske” od kuće do kuće pred izbore, ne bi li koga “ubijedili” u to da je “program” baš njihove opcije najbolji za budućnost naše lokalne zajednice ali i Republike Srpske.

A program obično glasi: “Bi li potpis’o, pravimo sad ovaj spisak, jbg, treba mi pedeset glasova za ________ _______ , obećao mi je pripravnički. . .”

Čekajte malo, poznajete li vi nekog mladog SNSD-ovca koji se učlanio u tu stranku zbog ideološke odrednice? Ja ne, osim ukoliko je ideologija trasirati put do HET-a, Elektroprivrede RS, neke pozicije u gradskoj upravi.

Vladajuća partija koja gospodari deceniju i po svjesno ili ne tokom godine stvara siromaštvo i bijedu, a onda šalje svoje “pionire” da “obraduju mališane” putem Crvenog krsta čijim roditeljima ne daju priliku da sami obraduju svoju djecu, kojoj je čokolada misaona imenica.

Za bilo koju političku opciju koja se na ovaj način pokušava promovisati, za ovaj potez imam prezir i gađenje, a posebno za one koji bi svojim položajem u vlasti mogli, odnosno morali na potpuno drugačiji način pristupiti kreiranju ambijenta u kojem će ova djeca sutra, ali i njihovi roditelji danas imati makar život dostojan čovjeka.

Živimo li to mi u lošoj i neukusnoj komediji?

Dokle ćemo koristiti djecu u političke svrhe?

Hajde što pokušavaju ispasti humanitarci, ali zamislite situaciju u kojoj se jedno udruženje pod nazivom “4+” uzaludno godinama obraća gradskim vlastima da pomogne majkama sa četvoro i više djece, a gradske vlasti se prave kao da se ništa ne događa.

Pa nakon posljednjeg pokušaja da se natalitet stimuliše i nagradi imamo osnivanje novog udruženja “3+” iza kojeg, kako nezvanično saznajem stoji jedan od načelnika odjeljenja gradske uprave Grada Trebinja?!

Čekajte, ako sam dobro shvatio – dijete ako ima sreću da se rodi u kući roditelja koji su bliski vlastima biće podržano i njegovi roditelji stimulisani za rađanje njegovog brata ili sestre?

A ako ima “nesreću” da se rodi tamo gdje se ne favorizuje lokalna vlast, neće dobiti ništa?

Da, naravno da će sad stići odgovor i oštar demanti kako su ovo napadi na novoosnovano udruženje. . .

Znači, nema novca za “4+” a biće za “3+” ?!

Ili nema novca za “4+” ali neće biti ni za “3+”, pa zašto je onda osnovano?

Čekajte, je li teže roditeljima izdržati finansijski troje ili četvoro djece? Šta je prioritetnije?

A, da, pa u “3+” spada i četiri, pet, šest. . .

Ali spada i troje, što je “mana” udruženja “4+”, što će reći da je više roditelja obuhvaćeno koji će imati pravo na određene beneficije i pomoći ili u prevodu – više glasova.

Ako osnivanje “3+” nije ništa drugo nego namjera da bi se briga o ovoj populaciji povjerila “provjerenijim kadrovima” ili ne daj Bože podloga za neke zloupotrebe, zašto onda za “4+” nikada nije bilo ni marku iz gradskog budžeta?

Kako onda to da za “4+” imaju sluha u Banjaluci, Zvorniku, Laktašima, Istočnom Novom Sarajevu, Istočnoj Ilidži, Tesliću, Brodu, Doboju. . . ?

Dijeliti majke je potpuni bezobrazluk i crvena linija preko koje se ne smije preći. Svakoj majci treba pomoći, pogotovo u vrijeme bijele kuge i prevelikih iseljavanja iz naše zemlje, gdje iz godine u godinu imamo sve manje prvačića u školama.

Bilo kom udruženju koje se bori za pronatalitetnu politiku želim sve najbolje i da uspije na planu svojih osnovnih ciljeva, barem onih formalno opisanih u osnivačkom aktu.

Ako neko pokuša stimulisati samo podobne i to zbog krajnjeg interesa neke stranke, ma koja to bila, neka bude svjestan da je saučesnik u propadanju ionako posrnule Republike Srpske.

Granice političkog nemorala očigledno su odavno pređene iako se čini da one i ne postoje.

Dijeliti djecu na podobnu i nepodobnu i koristiti ih u političke svrhe, ništa je drugo nego dno dna i pokazivanje pravog lica, lica bez obraza.

Đorđe Vučinić

“Oštra rasprava” i pokušaj senzacije

Na društvenoj mreži Facebook nedavno su se vodile zanimljive rasprave i po slobodnoj volji, mahom trebinjske opozicije, ali i ljudi širom Republike Srpske povela se priča oko kandidatura za člana predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, kao i za kandidaturu za predsjednika Republike Srpske za naredne izbore koji će biti zakazani u jesen 2022. godine.

Sve to propratio je lokalni portal TrebinjeLive uz senzacionalistički naslov “Oštra rasprava trebinjskih opozicionara: Za pravdu i red vs SDS – PDP smirivao strasti”.

Da ne bismo ostali samo jaki iza tastatura, odlučili smo da odmjerimo snage i u “Kruni”, kafiću pod Platanima, gdje je održan “meč” Marić (SDS) VS Vučinić (Za pravdu i red), a gdje je sudija bio Milivojević (PDP).

Iako je rezultat bio neriješen, riješena je jedna stvar, a to je da srdačno pozdravimo nepotpisanog autora zanimljivog teksta i zahvalimo mu se ispred opozicionog bloka jer prati naš rad, uz poruku da se ne bismo ljutili da nastavi, kao i da smo spremni ponekad i da damo neku izjavu za taj portal, kao i sve slične, gdje se opozicija stvarno ponekad i može naći, ali gotovo uvijek u negativnom kontekstu.

Prirodno je i Ustavom Republike Srpske zagarantovano pravo na slobodu mišljenja i govora, a pravo je čudo što se od različitih, gle čuda, stavova pravi senzacija.

To što su na suprotnoj strani navikli na jednoumlje i da se svaka različitao misao žestoko kažnjava, to je samo poraz cjelokupnog društva, a naročito onih koji su svjesno ili ne zarobljeni u takvom sistemu, protiv kojeg se i borimo!

Žao mi je što pojedini portali pripadaju upravo takvom sistemu, gdje se zna ko ima moć “izražavanja mišljenja”, a ko su samo izvršioci naređenja zbog sitnih sinekura.

Ja lično neću odlučiti, a vjerujem ni Nešo Milivojević ili Vojo Marić ko će biti kandidati za ove dvije funkcije ispred opozicije, a siguran sam da će i naš izbor, ali i izbor većine građana biti neki ko bude odabran ispred opozicije.

Prirodno je da svi imamo svoje favorite, ali još prirodnije da zajedno sa kandidatima, kako za ove dvije funkcije, tako i za poslanike u parlamentima Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, krenemo u put promjena, koje su neophodne kako bi se oporavio ekonomski, ali i moralni krah naše zemlje i stanovništva.

Đorđe Vučinić