ČITAMO LI SE?!

Da “imamo prijatelje”, što je M:tel-ov slogan, govori i reklama društvene igre “Nauči se čovječe” na poslovnici M:Tel-a u Trebinju, koja aludira na “Ne ljuti se, čovječe”.

Kakvu poruku šalje naš internet, telefonski i kablovski operater, ne znamo, ali vjerovatno, čitajući između redova, poručuju nam da se ne ljutimo jer od Nove godine u ponudi nema više kanala NOVA BH.

Tako je M:Tel odlučio sa bratskim ERONET-om da ukine TV kanal NOVA BH, vjerovatno plašeći se druge strane i ugrožavanja jednoumlja na medijskom nebu Republike Srpske, u kojem prednjače državna SRNA, RTRS i “kumov” ATV.

Kompanija M:Tel, koja vrši usluge mobilne telefonije, interneta i kablovske televizije, poznata u svijetu kao primjer monopola jednog preduzeća kupovinom firmi Blicnet d.o.o, Telrad net d.o.o i Elta – kabel (što je zabranjeno gotovo na čitavoj planeti Zemlji).

Ipak, da monopol nije monopol reći će nam situacija da Republika Srpska nije država već samo entitet u okviru države BiH, pa je tako izigran i Ustav.

Iako je nemoguće obezbijediti usluge ERONET-a ili BH Telekom-a u Republici Srpskoj, već samo M:Tel-a, monopol ne postoji.

Predlažem M:Tel-u da pored ove, uvede i reklamu za društvenu igru “MONOPOL”, koja ima dosta više simbolike.

I dok čekamo povećanje PDV-a, za koji su, nažalost, sve veći izgledi, jer stanovništva je sve manje, pa samim tim i priliva u budžet, možemo uz to očekivati i povećanje cijena goriva, namirnica, pa i internet, TV i telefonskih usluga.

Ali, pusti đa’ola, mi IMAMO PRIJATELJE.

Đ.V.

U Ostojićevu, u selu sjevernog Banata koje broji svega 2 do 3 hiljade stanovnika živjela je Sanja.

Bila je kćerka direktora Seoske zadruge „Ostojićevo“. Njena majka takođe je radila u zadruzi.

Ekonomski fakultet u Subotici pohađala je više zbog želje svoga oca nego iz svoje ljubavi i afiniteta prema toj nauci. Nije imala ni brata ni sestru. Roditelji su joj bili sve. Tročlana porodica za nju je predstavljala utočište, prirodno stanište, od kojeg se teško odvajala i s radošću vraćala. Iako je bila kćerka jedinica, nije bila razmažena kao što to obično biva, te su joj roditelji više bili kao brat i sestra, nego kao isključivi zaštitnici koji bi svoju mezimicu čuvali u „staklenom zvonu“.

Godinu dana nakon upisa u Subotici, gledala je da ispoštuje i svoje želje. Nije joj bilo teško da svoju želju stavi na drugo mjesto, ali bila je istrajna u namjeri da je ispuni. Ta želja bio je Pedagoški fakultet u Kikindi. Otac se nije bunio. Shvatio je da ona treba da bira svoje buduće zanimanje a i znao je za njenu veliku ljubav prema djeci.

Slobodno vrijeme nije trošila previše na provod. Nešto je uvijek vuklo da se vrati kući, a olakšavajuća okolnost joj je bila to što joj dom nije bio daleko. To joj je majka zamjerala. Uvijek joj je govorila: „Idi provodi se, mlada si… Kada ćeš ako ne sada? Uživaj sa društvom, biće vremena za kuću.“

Ona nije marila za majčine riječi. Znala je da majka ide protiv sebe i svojih osjećanja, da najviše voli kad joj je dijete kući, ali je i znala da majka govori najdobronamjernije.

Prvi novembarski vikend upravo je iskoristila na način koji najviše voli – došla je u svoje Ostojićevo. Te subotnje noći 2. novembra 1997. godine vraćala se iz kafića sa drugaricom. Krenule su kući pješke. Brza vožnja i neoprezno upravljanje automobilom izazvali su saobraćajnu nesreću.

Greške za volanom skupo se plaćaju. Račun je stigao na Sanjinu adresu, pa je ovu grešku platila Sanja i to onim najvrjednijim – životom. Mladić koji je upravljao vozilom prošao je bez kazne. Baš kao i njegov otac kada je bio u njegovim godinama. Izgleda da im je to u genima. Ipak, greška je plaćena, neće se, valjda, duplo plaćati.

Mrak, koji je pao te noći, više nije odlazio. Praznio je srca Sanjinih roditelja. Noć je bila tiha, ali puna jecaja. Svaka nova suza otvarala je nove rane, sve dok ne zaplaka Tanja, a njen plač prizva sunce i zoru.

Tog 28. jula 1999. život kreće ispočetka.

Sanjinu sestru Tanju sasvim slučajno susrećem na Pravnom fakultetu u Novom Sadu, 20 godina kasnije. Tanja je nasmijana djevojka, gotovo uvijek pozitivna. Voli da paniči pred svaki ispit. To radi više iz hobija, neke rutine.

Stiže da svakom pomogne, stiže da sasluša svačiji problem.

Otvaram njen indeks. Tanja je očistila godinu u junu prosječnom ocjenom 9,66.

Đ.V.

Pričamo tako, najčešće kraj čitaonice ili menze, jadamo se, nerijetko “krpimo” u Mašincu na FTN za kafu jedni druge (prava studentska, 70 dinara), dolazimo do raznih tema, potežu se ideje, zbijaju šale. . .

Nekako najmučnija dođe ona zbog koje smo zapravo svi okupljeni – šta posle završenog fakulteta?

Tu zastane dah, promijeni se ton. Priča dobija ozbiljniju crtu, a lica se potpuno uozbilje.

Najviše drugova imam na tom istom FTN (Fakultet tehničkih nauka) koji je preko puta mog Pravnog u Novom Sadu.

Budući inženjer građevine kaže kako svoj izlaz vidi u Njemačkoj, Švajcarskoj ili nekoj od zemalja (razvijene) Evrope.

Kaže kako je svjestan da je tamo svoj na svome, da zna zašto uči i da bi se jedino tamo, daleko preko granice, dvije, tri, isplatio sav onaj trud, neprospavanih noći, bdijenja nad knjigom i crtanja razno-raznih projekata.

Da zna “Ultra” koliko je kontejnera napunila njena prazna limenka, poslala bi, ako ništa u znak solidarnosti, paket tog energetskog pića.

Iako se gradi, turistički prepoznatljivo Trebinje nema ni realne, a ni pristojne uslove za nekog sa diplomom građevine. Osim ako nisi u sprezi, unutar najveće porodične zadruge, jer u suprotnom, ako nisi – žestoka je borba za opstanak.

Drugi kaže da ne zna šta će, da ga čeka ili mahanje zastavom partije za posao u nekom od elektro-energetskih preduzeća (ako tad uopšte budu i postojala) naše Hercegovine, ili da ode i on trbuhom za kruhom, a već je preko 600 kilometara daleko od kuće.

Gdje god se okrenem, oči su uprte preko granice. Onda se zapitam, jesam li ja lud, koji želim da se vratim i čije oči gledaju na grad u kome sam odrastao?!

Pa se dobro zagledam. . .

Krajičkom oka ugledam da je u Vladi RS primljen novi savjetnik. Pomislim, pa ja i nisam lud, ima još neko da misli i stvara budućnost naše države.

A onda, onda se dobro zagledam i vidim da je riječ o nekome ko ima 82 godine. Pomislim, svaka čast, sigurno da treba da se iskoristi potencijal nekog profesora, doktora neke oblasti.

U tom trenutku se sjetim – on je (ne)krunisani papak.

Da, papak. To je ono kad za određenu cifru prodaš svoje ideale, svoje glasače. Ono kad ti plate da se pokažeš u pravom svjetlu, da ti je stalo samo do sebe.

Skontam, pa taj lik mi može biti djed. A, onda se sjetim pravog značenja DJEDA. One pažnje i ljubavi, onih krišom datih para “da mi se nađe”, pored penzije “crkavice”, a znamo dobro kolike su penzije u RS.

E, onda se zahvalim Bogu što mi baš on nije u rodbinskoj vezi, jer ovome 82-ogodišnjaku blizu 900.000 unuka izdvaja “da mu se nađe”, dok on svu pažnju i ljubav usmjerava sebi.

On ne mora preko granice. On je sve granice prešao.

Ko je ovdje lud?

Mladi koji bježe ili mladi koji ostaju?

Đ. V.

“Poznajete l’ osjećaj, zove se sramota”, reče jedna pjesma Dubioze kolektiv.

I stvarno, poznajem. Sramota me je. Pa zar ja i dalje nemam neki orden? Neku povelju?

Gdje god se okreni, neko dobije neku uzvišenu nagradu, priznanje. Dođe mi da se zapitam jesam li ja toliko bez veze. Jesam li toliko nebitan u ovome društvu?

Ili je samo hiperprodukcija zvanja i priznanja?!

Dođe tako vrijeme da si niko i ništa ako nemaš neko priznanje.

Hajde, shvatam, ne možemo svi biti ni knezovi, nema ih stotinu, jedan je u Hercegovini.

Ne možemo svi ni imati orden Svetog Save. Nismo svi Nikola Tesla, Stepa Stepanović. . . ili možda Dodik, Vučić. . .

Ali, bilo nas je još što nismo ratovali. Evo, ja priznajem. Nisam branio svoj grad. Pa taman da se desi situacija da ga branim uz 5.000 saboraca (uključujući ranjenike, djecu i starce) dok ga napada neprijateljskih 40.000 ratnika.

Doduše, rodio sam se 6 i po godina posle identične situacije.

Ruku na srce, pitanje je šta bi bilo da nije bilo tih 5.000.

Tada su (možda) napravili grešku, ali naše društvo je tu (na čelu sa državom, koja je stub civilizovanog društva) da takve ljude adaptira.

Ipak, neki nisu htjeli da rizikuju. Otišli su kilometrima daleko od ratnih dejstava, ostavivši komšije, rodbinu i prijatelje, kućni prag i prve korake napravljene na gradskoj kaldrmi.

Država je shvatila caku, pa u duhu jednakosti preduzela posebne mjere.

Država je rekla istorijsko NE diskriminaciji, te je na simboličan datum za sve Hercegovce, a pogotovo Nevesinjce odlučila da nagradi i one koji nisu bili 1992. u Nevesinju.

Zašto da se bilo ko neprijatno osjeća jer je drugačiji?

Svi smo kao mladi imali nestašluke, nepromišljene odluke… međutim pojedinci kao Aleksandar Masleša ili Spomenko Gostić nikad ne dočekaše starije dane da to isprave.

Oni se neće sjećati svoje mladosti, a i da mogu, sigurno je ne bi negirali.

Zato, zbog onih koji se sjećaju svoje mladosti sa knedlom u grlu i grižom savjesti, koji bi da postanu patriote, jer je to sad u modi, država je uz pomoć lokalne samouprave učinila pravu stvar.

Ipak, treba obratiti pažnju na borce koji negoduju zbog ovog poteza.

Ali, opet… Koji borci? Ista ta država ne drži ozbiljno do njih.

A i šta će nam borci? Pa nije rat. . .

Neka oni čekaju novi rat da se dokazuju, a ja ću da čekam neko priznanje, pa ako ga ne bude, počeću da se bahato ponašam, tad će me sigurno primijetiti.

Đ. V.

Stajao je na drugom peronu autobuske stanice, nestrpljivo odbrojavajući svaki od 25 minuta do dolaska autobusa. Dim iz cigarete letio je u tmurno nebo sive boje, stapajući se s njim. Oko njega bilo je ljudi raznih godina. Kao da se na svakom od njih vidio razlog putovanja. U toj dosadi čekanja sklopio je čitavu priču u glavi. Par starijih ljudi, penzionera, sa još starijim torbama putovali su kod svoje djece. Obrnuto mu se nije slagalo, jer bi ih, nekom logikom i poštovanjem, djeca pratila na autobus. Jedan, očigledno zaljubljeni par, veselo se smješkao i zadirkivao, dok se drugi tužno rastajao. Za dva Kineza nije imao rješenje. Više ga je mučilo da li su stvarno Kinezi ili su Japanci, a možda i Korejanci. Tako udubljen u priču dočeka i 16:30 časova, a sa tridesetim minutom pojavio se i autobus na peronu broj dva.

*

Njen čvrst zagrljaj zbunio ga je prvog sekunda. U naredna 2 je shvatio da je to ona i da je to java, a u narednih 10-ak je uživao, vraćajući još čvršće zagrljaje. Zbunjeno i srećno se pogledaše, te uhvatiše siguran korak ulicama tog velikog grada.

*

Nije bilo te pjesme, tog stiha koji joj nije napisao drhtavom rukom, onako polako, baš onako kako bi je i zagrlio na nekoj usamljenoj klupi u nepoznatom i pustom gradu, a da nije vidio baš njen pogled u svakom dodiru papira i mastila. Ovoga puta to se desilo dok je izlazio iz autobusa. Kao neki deja vu, događaj koji je unaprijed osmislio u svojoj glavi. Divio joj se i pisao krišom. Čak i od ptica, sunca, pa i sebe, onda kad je tijelo skoro spavalo a duša ostajala budna. U noći, gdje ga ne može niko osuditi zašto to radi, pa čak ni sam sebe.

*

Gledao je dugo sjedeći preko puta nje u jednom „fensi“ kafiću. Udubio se gledajući u njene oči, kao da projektuju novi film domaće kinematografije, o kojem internet svaki dan priča i zbija šale, a koji, izgleda, jedini on nije pogledao. Gledala je i ona njega, pomno pratila svaki pogled, takoreći, odgovarala na paljbu. Te oči koštale su ga zbunjivanjem u par navrata. Priča počne, zaplet odličan, ali – blokada.

*

Nije tajna da je par jutara alarm prekinuo baš taj san u kojem se ona nalazila kao glavni akter. Naravno, ne sjeća se koje radnje, jer on nju i budan sanja, mnogo češće. Svakog dana.

*

Ponosno je šetao kraj nje prometnom ulicom. Još ponosnije onoga trenutka kada ga je u toj sporoj šetnji, koja mu je ipak godila, iako on brzo hoda, uhvatila pod ruku. Svaka briga ovog mladića stala je pod tu ruku. Riješio se svih svojih problema i muka. Mislio je da ta ulica nema kraja. Čak je bio zahvalan ovoj planeti jer je okrugla, zamišljajući šetnju bez kraja.

*

Svaku djevojku, dok nju nije upoznao gledao je kao priliku. Svaki pogled, svaki osmijeh, pošalicu… očekivao je da dobije zauzvrat. Ona se pokazala kao kraj jedne sage, ili ipak – ružne navike?!

Da li je to zbog različite boje kose u odnosu na njegovu, većinom plavu ciljnu grupu? Ili zbog toga što ga ona može slušati satima, kako o ozbiljnim, tako i o temama gdje se, prosto, krevelji i mlati gluposti?
Možda je i zbog toga što do sada nije sreo ljepšu a kulturniju djevojku? Vjerovatno da je u njoj vidio potencijal akademskog građanina, za kojim žudi. Vrlo moguće da je i zbog toga jer mu je zanmljiva čak i kad priča o najdosadnijim temama današnjice, a njoj, Bogu hvala, nije mane u pričanju.

*

Autobus pun putnika vozio je istim pravcem, ali suprotnim smjerom. Slušalice u ušima prenosile su taktove i stihove Zabranjenog Pušenja, 357 grupe, Azre, ali i Slađane Milošević. Tonuo je u san. Ovoga puta ne u onaj budni, opijeni, već pravi.

*

Razmišlja da joj napiše pismo.

Svoju malu priču o velikoj ljubavi.

*

T O B E C O N T I N U E D . . . nada se ovaj mladić.

Đ. V.

Da se Trebinje gradi i raste, pokazuje to i novi aerodrom koji treba da se izgradi na Zupcima.

Da, djeluje kao poznata priča. Kao da sam već negdje čuo za ovu ideju. . .

Čekajte, pa zar već nemamo aerodrom?

Pa, da. . . Možda je fora sa Čubrilovićem da je promašio cifru. Jer, ovu tablu sam negdje gledao. . .

Pa dobro. Još jedan aerodrom i ima da pojedemo Dubrovnik i turistički i ekonomski!!!

Šta, ugasila se firma? Ne radi od 2014. godine?

Sjećam se da je do 2010. godine najavljeno da će aerodrom biti u funkciji.

Dugo su izdržali. . . Stvarno smo aljkav narod, ništa ne znamo čuvati.

Srećom se ugasilo samo preduzeće, barem je pista ostala, pa ćemo lako novi aerodrom ubaciti. . .

Nekako mi na ovoj fotografiji izgleda kao da ga je pojelo vrijeme ili rat. Ili možda da tog aerodroma nije ni bilo?!

Čekaj, kako aerodroma nije bilo a postojalo preduzeće, ljudi primali platu? ? ?

Dobro došli u Republiku Srpsku!

Dobro došli i na aerodrom Zupci! Izvolite:

Daćete mi jednu povratnu kartu!

Dokle, gospodine?

Do narednih izbora.

Đ.V.

Pobjeda!

Kritika je urodila plodom, pa je danas počela isplata stipendija.

Samo jedan dan je protekao nakon vapaja studenata i pisanja na ovom sajtu.

Grad Trebinje počeo je sa isplatom stipendija, a prema ugovoru koji je potpisan sa svim studentima ponaosob, Grad je dužan da do kraja 2019. godine isplati 3 (tri) stipendije.

Prva je stigla sa (malim) zakašnjenjem 26.11. a isplatu druge dvije pomno ćemo pratiti.

Izgleda da je pronađen jedan, a možda i sva tri primjerka koja je posjedovao Stipenditor, tako da je otklonjen problem “izgubljenog papira”.

Hvala vladajućim što čitaju ovaj sajt, te se nadam da će obratiti pažnju i na ostale probleme na koje upozoravam, te ih ovako hitro riješiti.

Đ. V.

Danas je 25. novembar, što bi se reklo – visok datum.

Obično se taj termin upotrijebi kada neko ostane bez novca, jer je platu ili penziju primio početkom mjeseca.

Od početka mjeseca visok je datum studentima koji su upisali arhitekturu, građevinarstvo, mašinstvo, elektrotehniku, informatiku, srpski jezik i književnost i ostvarili pravo na stipendiju koju dodjeljuje grad Trebinje.

Pošto razlog kašnjenja (možda je bolji termin – neisplaćivanja) stipendija nije bio poznat, pojedinci su se uputili u Ulicu Vuka Karadžića, te od gradske administracije zatražili odgovor.

Rečeno im je da je papir na kom pišu imena primaoca stipendija izgubljen, te da će, čim ga nađu, poslati stipendije koje inače iznose 200KM.

Ja kao student Pravnog fakulteta nemam pravo na istu stipendiju, jer moje zanimanje nije deficitarno, vjerovatno zbog odličnog stanja u pravosuđu i viška popunjenih mjesta u administracijama, pa pravna država iz tog razloga ne podstiče buduće pravnike, ali se solidarišem sa svim studentima našeg grada koji nisu primili stipendiju, a nekima je veliko vaganje između plaćanja računa i hrane.

Krajnje je vrijeme da potpisani ugovor bude ispoštovan, te se nadam da će studenti dobiti izvinjenje, ako već nisu stipendije.

Đ. V.

Teško je i popisati sva dešavanja koja su se dogodila u posljednjih par dana u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj. Tri vladara ove tri napaćene, ojađene i pokradene države kao da su planski udarili po neistomišljenicima.

I dok u Crnoj Gori narod i sveštenstvo vodi borbu sa vladavinom Mila Đukanovića, brani manastire od otimanja i ne dozvoljava da se prvenstveno Ostrog, pa i ostali manastiri pretvore u Međugorje, turističke atrakcije gdje bi mafija uzimala novac, SNS(D) vodi borbu u skupštini.

Koalicija sa dvije strane Drine SNS(D) krenula je sa borbom ali protiv opozicije.

Opozicija u Republici Srpskoj suočila se sa lažnim dokumentom Programa reformi, u kome je na 21 stranici (a originalni dokument sadrži 53) objelodanjen dokument gdje je vlast pokušala da spere sa sebe odgovornost zbog potpisa koji vodi Bosnu i Hercegovinu, pa i Republiku Srpsku sa njom u NATO pakt, pa je u vreloj atmosferi ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač prijeteći udario otvorenom pesnicom narodnog poslanika Draška Stanivukovića.

Protest protiv nasilja i ulaska u NATO pakt, pa i čitavog pokušaja zamajavanja naroda, održan je sinoć u parku Mladen Stojanović, pred par hiljada ljudi, a gle čuda – i kontramiting, vjerovali ili ne – 200m pored.

Razlog kontramitinga saznali smo kasnije, gdje je pružena podrška u nasilju u skupštini, te pokušana ponovna “patriotska mantra” i bacanje magle u oči okupljenom (ili dovezenom narodu, s obzirom na broj autobusa).

Strah u narodu veliki je, a imajući u vidu da je u Crnoj Gori uspio proći i izlazak iz zajednice sa Srbijom, priznavanje nezavisnosti tzv. Kosova, pa naravno i ulazak u NATO, nije ni čudo što je veliki broj ucijenjenih morao doći na ovaj kontramiting.

U Srbiji ništa manje “veselo”. Opozicioni poslanici zbog stanja u Crnoj Gori došli su sa parolama u parlament na kojima je pisalo “Vučić i Milo braća blizanci”, “Milo, Vučiću”, a upućenu poruku zaustavilo je novo nasilje u skupštinskim klupama u posljednja 3 dana.

Postavlja se logično pitanje, a to je – hoće li Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, dobitnici ordenja od strane patrijarha Irineja skočiti u pomoć SPC u Crnoj Gori i zašto neće?

I dok su sveštenici hapšeni i tučeni, narod blokirao ulice širom gradova i opština Crne Gore, uhapšeni opozicioni poslanici, a Zakon o “slobodi” vjeroispovijesti usvojen, SNS(D) ćuti.

Jasno je samo jedno – tri vladara imaju samo različita imena. Motiv je isti – vlast. Cilj je jedan – novac, a očigledno je da je fetiš – moć.

Tužno je što je narod kolateralna šteta (godinama), a još tužnije je što postoje i oni koji preko svega mogu mirno preći.

Narode, vrijeme je! Zaslužujemo slobodu i dokaz da živimo demokratskoj, a ne diktatorskoj Evropi, lažnoj zavjesi pridruživanja i praznih obećanja. Dokle da nasjedamo na istu priču?

Pamet u glavu, noge na ulice!

Podrška za hrabre koji su već ustali i koji će tek ustati, a onima koji ćute na sve ovo želim poručiti: SRAM VAS BILO!

Đ. V.