ČITAMO LI SE?!

Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi

Crna Gora usvojila je izmjene u oblasti porodičnog prava, te uvela istopolne brakove.

Zakonom regulisanim istopolnim brakom ona je ušla u društvo Španije, Portugala, Slovenije, Irske, Danske, Velike Britanije, Norveške, Švedske, Belgije, Francuske, Holandije i Luksemburga.

Da li je Milo Đukanović dao još jedan ustupak svojim prijateljima/mentorima sa Zapada, pa nakon referenduma iz 2006. godine, raznih “državnih udara”, ulaska u NATO pakt i priznavanja nezavisnosti tzv. Kosova pokušao dodatno da učvrsti svoj položaj i dobije dodatnu podršku ili je Crna Gora stvarno postala “evropski-moderna” država, vrijeme će kazati.

Možda je ovo jedna od usluga koju Crna Gora mora učiniti da bi uspješno donijela novi zakon o vjeroispovijesti?

Do juče se mislilo da je Valtazar Bogišić, tvorac Opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru iz 1888. godine učinio dobru stvar kada je kodifikujući građanski zakonik izostavio nasljedno i porodično pravo zato što se nedugo zatim izgubilo plemensko uređenje porodice i zadruge.

Ipak, od danas Crna Gora ima novi institut u porodičnom pravu – istopolne brakove, izmjenu kakvu ni za 1000 godina Valtazar Bogišić, Srbin katolik iz Cavtata, sigurno ne bi predvidio.

Pored zatvorenih granica ili otvorenih za mnoge zemlje Evrope, ali ne i za Srbiju, a za BiH sa posebnim uslovima, Crna Gora nastavila je da iznenađuje.

Ako ništa, oni koji su planirali da ljetuju na mediteranskoj klimi, nisu ostali uskraćeni za aranžman, s obzirom da Trebinje ima takvu klimu. U okviru kampanje “Ljetuj u Trebinju”, prema podacima gradske turističke organizacije, zabilježeno je preko 10.000 prijava za turističke vaučere od 150KM.

Ipak, prema pisanju portala Capital, banjalučki (Vladini) vaučeri od 100KM doživjeli su fijasko, jer su građani Srpske uzeli “tričavih” 1,7% od emitovanih vaučera.

Vjerovatno narod nema dovoljno novca jer se prave privatne robne rezerve u svakom dobrostojećem domaćinstvu širom RS, a imajući u vidu kakva je situacija bila sa zatvaranjem granica , te da bismo u nekom narednom scenariju mogli da ostanemo bez humanitarne pomoći drugih zemalja, pošto robne rezerve Republike Srpske ne postoje, ništa nije isključeno.

Oni koji su nekako pregurali krizna vremena, mjesece bez posla i primanja, a takvih je dobar dio naše Srpske, njima sigurno nije do putovanja i turizma, a pogotovo ne u uslovima pod kojima se mogu koristiti vaučeri.

Srećom pa je kod nas u Republici Srpskoj pokušano poboljšanje u oblasti turizma, a da se u porodicu nije diralo. Osim što su ponekad čitave porodice primorane da idu “trbuhom za kruhom” po bijelom svijetu i što nam se svake godine sve manje i manje đaka upisuje u škole, a država reaguje u fazonu: “Biće bolje (ali samo nama)”.

Republika Srpska još nije imala ni paradu LGBT zajednice, kako to vole nazivati “paradom ponosa”, pa se nadam da smo i dalje daleko od pokušaja da se zakon o istopolnim brakovima uvede kod nas, ali ništa nije isključeno, s obzirom da smo prodali i kosti iz Jasenovca, najvećeg stratišta našeg naroda, a nedavno i potpisali dokument kojim smo bukvalno poslali zahtjev kao onaj za prijateljstvo na društvenoj mreži Facebook – za članstvo u NATO paktu.

I sve to zarad šake vlasti i moći pojedinaca. Zato ništa više nije isključeno.

Ali, nek’ smo zdravo. Samo nek’ se ne puca.

Đ.V.

Trebinjska ekološka svijest

Posljednjih dana u Trebinju “gore” društvene mreže. Fotografije divljih deponija, kao i otpada neodgovornih pojedinaca koji bacaju u prirodu, glavna su tema Trebinjaca.

Postavlja se pitanje ko je odgovoran za ovaj, nimalo bezazlen problem.

S jedne strane smeće po ulicama, a pogotovo u prirodi, izgleda užasno, a sa druge strane to povlači sa sobom i mnogo veći problem od onog vidljivog golim okom. Ekološki sistem se zagađuje, što na direktan ili indirektan način uništava naše zdravlje.

106536191_198525734842606_8805406744501769978_n — Izletište Studenac kraj rijeke Trebišnjice

Jesu li uzalud sve one lekcije još iz osnovne škole? Ili je školski program tu samo da se prođe “pro forme”? Škola je, kako smo to mogli čuti u školskim klupama na desetine (a neću slagati – i stotine) puta vaspitna i obrazovna ustanova.

Hajde što neko nije volio učiti, što je preskakao lekcije, ali kako to da se nije naučio pravilima lijepog i društveno-odgovornog ponašanja?!

Bonton se spominje još od prvih dana školovanja, a bacanje smeća gdje mu nije mjesto je jedna od glavnih lekcija, odmah nakon lične higijene i persiranja.

Drugo odgovorno lice jeste roditelj. Roditelj koji ne “usadi” svom djetetu u glavu da se smeće ne baca mimo kante ili kontejnera. Što kaže dobro poznata rečenica: “Sve se nosi iz kuće”.

Ipak, svakakve djece, ali i svakakvih roditelja ima, tako da krivca u porodici ne možemo tražiti. Možemo ga naći, ali smo ga proizveli kao društvo.

Odgovorno preduzeće za otpad i smeće (čak se i rimuje) jeste Komunalno a.d. Trebinje.

Što se tiče kabastog otpada, Komunalno se oglašavalo u više navrata, ali očigledno nedovoljno jer nije doprlo do dobrog dijela stanovnika grada Trebinja. Zato imamo užasne prizore.

Ono što je najveći problem, jeste to da niko ne snosi posljedice za ekocid. Prosječan Trebinjac ostaje nijem i na sječu parka, a onaj koji siječe (ili naredi da se siječe), logično je – nije kažnjen, a ni “osuđen” sa više od 2-3 Fejsbuk statusa. Zato se vremenom stvara nepisana društvena norma da za uništavanje prirode niko neće odgovarati.

Pogotovo ako se ima u vidu gradnja mnogih MHE, od kojih isključivo multimilioneri imaju korist, kako bi “zgrnuli” još poneki milion, onda ta jedna kesa smeća postaje bagatelna.

Jedna po jedna, a onda dolazimo do scenarija koji je nedavno zadesio rijeku Drinu:

Ipak, čini se da ovo nije novi i nadolazeći problem, već da je tek u posljednje vrijeme u Trebinju skrenuta pažnja na ovaj problem na društvenim mrežama. To je rezultiralo da javno osudimo anonimne sugrađane, ali i da vidimo mnoge koji samoinicijativno skupljaju otpad za neodgovornima.

106453103_358581705106989_1290616013438178716_n — Planinarsko društvo “Vučji zub” Trebinje

To je sjajna vijest sa jedne, ali sa druge strane baš i ne, s obzirom da je Komunalno a.d. Trebinje dobitnik laskavog priznanja.

To priznanje je potvrda dugogodišnjeg sistemskog i kvalitetnog rada koji dobitnike tog sertifikata svrstava u sami vrh domaće privrede, rame uz rame sa preduzećima iz EU, za koji se primjenjuju isti, rigorozni i dokazani kriterijumi. Tako barem stoji na sajtu Bisnode.

Dokaz smeća na ulicama Trebinja, nedostatka kanti za smeće, npr. na šetalištu prema Arslanagića mostu, nikako ne može biti dobar pokazatelj da “poslovni subjekt spada u najviši razred bonitetne izvrsnosti u Bosni i Hercegovini.” Ili može, ali onda treba staviti prst na čelo pa se zapitati kakvi su ostali poslovni subjekti u BiH.

Ruku na srce, radnici Komunalnog preduzeća nisu krivi za takvo stanje, pogotovo ne za nedostatak kanti za smeće i nerijetko nedostatak kontejnera u nekim naseljima (što je već druga tema, tema “uhljebljivanja” partijskih kadrova u fotelje), već MI koji se bezobzirno odnosimo prema prirodi i gradu. I sve dok se ne ukine ružna navika Trebinjaca, džaba će biti i 3 preduzeća gradske čistoće.

Screenshot_20200515_193537-810x395 — Sječa parka u centru Trebinja zbog gradnje KORT marketa

Ono što država treba obezbijediti, jeste “dobra” kazna za sve koji ne poštuju prirodu, ali prvo mora poći od sebe i svojih struktura.

Screenshot_20200418-143453_Collect-768x371-1 — Početak gradnje MHE kod Foče (u vrijeme vanrednog stanja u RS)

Ni seljačko ponašanje koje rezultira zagađenjem naše okoline, a ni kapital zbog kojeg se grade MHE i siječe drveće ne smije biti ispred prirode.

Đ.V.

Uvlači li partija studente u svoju hobotnicu?

Zanimljiva diskusija narodnog poslanika u NSRS Nebojše Vukanovića govori o autonomiji Univerziteta i “naivnim” studentima koji olako ulaze u “hobotnicu” partije i čine njene pipke.

Hoće li vjerne sluge partije, koje se “na vrijeme” uče na korupciju biti naši novi rukovodioci, ministri i predsjednici?

Je li to jedan od razloga pasivnosti studenata?

Hoće li se studenti služiti samo kao veliko biračko tijelo?

Pogledajte diskusiju:

Nešto je u vazduhu

Piše: Nikola Kraljević

Osjećaj nesigurnosti, stanje nervoze, nemir koji čovjek osjeća kada nešto u njegovoj okolini nije uobičajno. Sve to osjećam dok radim veleslalom kroz brdo informacija kojima smo tako besomučno bombardovani svaki dan.

Virus koji ne spava, vratio se sa godišnjeg odmora koji je trajao 20ak dana. Horde migranata naviru na granice i obračunavaju se sa policijom i običnim ljudima. Vlada proganja crkvu i narod. Izborna pobjeda se slavi uz dvočasovni vatromet, iako je u startu mogla da se registruje 20-0 za „domaćina“, jer se „protivnici“ nisu pojavili.

Osjećaj empatije se budi, ali tokom gledanja videa u kom policajac koljenom davi čovjeka crne rase. Studenti svoj posao rade sezonski, kao u Budvi na ljeto i stalno su u pripravnosti da pakuju kofere, ostavljaju sve svoje obaveze i bježe kući jer se maloprije pomenuti virus, kome od muke više ni ime ne mogu da pomenem, zaista razbjesnio i ovo mu je drugi krug u kom je jači, bolji i izdržljiviji.

Osim studenata, u pripravnosti su svi.

Da, pripravnost. Stanje pripravnosti. To je gomila onih osjećaja udomljenih pod jedan izraz. Pripravnost. U tom stanju budnosti, spremnosti, dežurstva nalazimo se već par mjeseci.

Mi smo grupa Marvelovih junaka koja uporno nešto čeka. Da nas pojede virus, da pomognemo bratu što brani crkvu, da se pobunimo u slučaju da neko zauvijek proda neku našu svetu zemlju, možda da branimo i svoju kuću od nekog čovjeka sa istoka što luta pored iste te naše kuće nebili pronašao svoju.

Ne znam koja misija će zapasti koga, ali misija je pregršt, sve zvuče filmski i ne zna se koja je zanimljivija. Jedna od mnogih misija, koja je malo zaboravljena, je ona u kojoj mi kao studenti branimo svoja buduća zanimanja od onih kojima to što mi radimo nema smisla ukoliko nismo partija. Sijaset misija, možda za moj ukus i previše. Razumijem da Zagor ima mišiće da svakog negativca opali tomahavkom u čelo, ali mi.. jako teško. Mi jedino „Imamo mišiće da otvorimo vrata.“

Sve što sam pomenuo od potencijalnih misija, naletjelo je tokom svakodnevnog „skrola“ kroz društvene mreže i ako informacije koje dolaze do nas malo analiziramo, pročešljamo, pozabavimo se njima, svhatimo jednu stvar.

Nešto je u vazduhu.

Cijeli svijet naseli, a sebe (ne) raseli

Ne znam zašto se iko čudi kada se u Narodnoj skupštini otvoreno priča i predlaže odlagalište nuklearnog otpada u Hercegovini. Hercegovina je odavno “zadnja rupa na sviralu” u Republici Srpskoj. Ona služi da se maksimalno iskoristi i izvuče svaki resurs iz nje.

Ono što je Hercegovini najveća mana, objektivno gledano iz ugla razvijenijih dijelova (barem po infrastrukturi) RS, to je malo biračko tijelo. Tužna je istina da Banjaluka, Bijeljina, Prijedor i Doboj ponaosob imaju veće biračko tijelo od čitave Hercegovine.

Ono što je tek tužna i ništa manje bolna istina je to da je Hercegovina sama sebe stavila u taj položaj. Vlast u Hercegovini radi isključivo za interese krupnog kapitala, Banjaluke i nekolicine enormno bogatih političara i ljudi bliskih vlastima.

Hercegovina je iz sebe iznjedrila mnoge. Od Alekse Šantića, braće Ćorović i Jovana Dučića, Luke Vukalovića. . . preko slavnih vojvoda i umnih ljudi koji su nadaleko poznati u regionu, pa i svijetu.

Nevesinjska puška iz 1875. godine izazvala je “Veliku istočnu krizu”, koja je uzdrmala Tursku imperiju nakon viševjekovne okupacije. To je kasnije dovelo do Berlinskog kongresa, gdje se dio Hercegovine pripojio Crnoj Gori, a drugi dio ostao pod Austrougarskom vlašću.

I tada je Hercegovina dala Bogdana Žerajića i Vladimira Gaćinovića. Kasnije i Solunske dobrovoljce, a onda se selila mahom u Vojvodinu.

Hercegovina je dala i Mitrovdanske ofanzive, Aleksandra Maslešu i mnoge saborce.

A mi smo joj ovako vratili.

Krov spomen sobe u čast palim borcima VRS u Trebinju, koji je otvoren prije 10 mjeseci prokišnjava.

O bilo kojem, nekad zdravom preduzeću, da i ne govorimo. Dovoljno je reći da RiTE Gacko i HET danas posluju sa višemilionskim minusima.

Puteve nemamo, u zdravstvo se gotovo i ne ulaže.

Ali imamo kneza. Doduše jednog krunisanog i par nezvaničnih vladara. Ministre u Vladi nikada nemamo, a mjesta se nije našlo čak ni za velikog umjetnika, banjalučkim mušterijama posebno dragog – profesora Papovića.

Zato se i ne moramo previše čuditi što se vitalni nacionalni interesi prelamaju baš preko naših leđa. Nagradićemo mi njih i za to. Nuklearni otpad odlagaćemo u inat Hrvatima iznad Dubrovnika, ali Trebinje ćemo stavljati na promotivne spotove. Zdravlje se svakako tamo ne vidi.

Ljubinje, npr., ne treba ni spominjati, jer vjerujem da mnogi od vladajućih nisu nikada ni čuli za to mjesto, a kamoli posjetili ili, “ne daj Bože” uložili.

Doduše, nije da nisu baš svi, jer su pojedinci “ostali dobri” 2,8 miliona od neke propale građevine nazvane hotelom baš u tom Ljubinju.

To što je paradoks da se, gle čuda, skoro pola zaposlenih Trebinjaca i još toliko njihovih porodica, a što je slučaj i sa mnogim građanima Bileće i ostalih dijelova Hercegovine, hrani od Dubrovnika, to je manje važno. Važno je samo da lijepo zvuči, onako, patriotski.

A mi ćemo borcima dati privilegije, doduše samo na papiru, a prvom dezerteru orden za Mitrovdan.

“Paprikaška politika” Jaše Tomića je naša rak-rana. On je tim pojmom opisao, još krajem 19. vijeka, jedno selo u Vojvodini koje je čitavo glasalo za mađarsku stranku, jer je stranka pred izbore pekla papriku i dijelila po selu.

Zato ćemo sanjati aerodrome i vjetroelektrane, razne resorte i bazene, a što da ne i fabrike, radna mjesta, ulaganje u sport, pristojne puteve. . .

Zato je naš doktor, danas cijenjen u svijetu, kao počasni profesor hirurgije na univerzitetu u Indiji i hirurg najveće klinike u Dohi, imao svega 113 glasova u svojem gradu.

Samo se plašim da je ona izreka “Hercegovina cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli“, postala samo jedna šarena laža, a posljednji popis koji kaže da nas je svega oko 65.000 upalio nam je crveni alarm.

Dok god ne promijenimo tu boju, pa makar i alarma, loše nam se piše.

Đ.V.

Vostani Serbie, jer IDE GAS

Davno si zaspala. U mraku ležala. Sada se probudi!

Čim se oko malo otvori, onako – “naškilji”, nesoj shvata da je ipak nesoj i da je dirnuo u nešto što ne bi smio da dira. Tako je Desanka Maksimović uspjela da se sačuva od zaborava, te ipak neće biti izbrisana iz gimnazije za treće i četvrte razrede u Srbiji.

Ipak, nesoj ostaje nesoj, pa ne shvata da ni ostale sfere nisu za njega, međutim, i ono oko koje je do pola otvoreno u čast velike Desanke, potonu u duboki, zimski san.

I dok pleme moje snom mrtvijem spava, specijalci, samoproglašeni, podobni, neuki, bezosjećajni, sebični i slični nosioci naših sudbina rovare, potkradaju (se), diraju i u osinje gnijezdo, jer su čak i ose (pot)kupili.

Ipak, ruku na srce, a gledajući kakvo je de facto stanje društva, veseljaci nisu nimalo promašili kada su rekli da Desanka Maksimović nije pogodna za naše vrijeme.

Zar da se do podne čita “Ne, nemoj mi prići, hoću izdaleka da volim i želim tvoja oka dva“, a od podne “Ona mene pali, kurve su mi tu, al’ mi ljubav fali, ona rola ‘vu’, kada mi se vari, vrti mi se, manta, u klubu smo glavni, pu*ite mi ku*ac“?

Zar neko može da se saosjeća sa mučeničkom smrću čete đaka u jednom danu, dok noć prije “pišamo po pubovima, kurve su u klubovima, celu noć sa drugovima-kriminalnim krugovima“, a “s jutra sam u dugovima“.

S obzirom da je već Ceca ušla u čitanke, vjerujem da će nove generacije odrastati uz Vuka Moba, Kiju Kockar, Gastoza, Teodoru i Senidu, umjesto Ćopića, Pope, Sremca ili Rakića.

Pojedinac je postao nezainteresovan za rad na sebi. Rijetkost je da uopšte neko i čita nešto, ali zato se mora držati do trenda. Važno je da ide gas.

Veće je licemjerje što se u školama čitaju Dučić, Šantić, Dis, Kočić i Domanović a nakon toga

“Možete da budete najbolji student, možete da budete najbolji stručnjak u nekoj oblasti, ali ako niste u sistemu vlasti, tj. dio vlasti, to je uglavnom uzaludno.”

– Otac Nacije

O tempora, o mores!

Postavlja se pitanje da li je završena škola uopšte bitna, a pogotovo ono što se u njoj uči.

Važan je samo taj neki papir, eto, čisto da se Vlasi ne dosjete, zlu ne trebalo, ali neka ima.

Zato, vostani Serbie, vostani carice . . . i serblje vozbudi!

Kao što će drumovi poželjeti ludaka, tako će i nosioci naših sudbina poželjeti da ih još malo pronosaju, kako bi se dodatno obogatili obezvređujući SVE, a najviše razum. Međutim, kad se oči potpuno otvore, talog će ostati na dnu.

Jer, mi znamo sudbu i sve što nas čeka, no strah nam neće zalediti grudi!

A, snaga je naša planinska rijeka, koju neće ustaviti niko!

Đ.V.

Čestitke maturantima, ali i direktoru!

Čestitke maturantima širom Republike Srpske na završenoj srednjoj školi, novom početku i budućim studijama, a posebno mojim trebinjskim gimnazijalcima i direktoru Mišu Pešiću.

Gimnazija “Jovan Dučić” u Trebinju dobila je novog direktora Miša Pešića 2016. godine, a ove godine Mišo proslavlja jubilej – 4 godine boravka u zgradi gimnazije.

On je zamijenio tadašnjeg direktora i profesora istorije i geografije Dragoslava Banjka, koji je kasnije stekao i doktorat, a tada se preselio u skupštinske klupe Grada Trebinja.

Tada je došlo do, šahovskim rječnikom rečeno – rokade, tako da je Pešić uz posredstvo vladajućeg SNSD-a stigao na mjesto direktora gimnazije, prethodno napustivši mjesto direktora Osnovne škole “Vuk Karadžić”.

Je li bilo adekvatnije zamjene u vidu barem bivšeg đaka trebinjske gimnazije koja postoji od 1921. godine ili makar, kao što je to do sada bio slučaj, iz reda trenutnih profesora ili profesora pred penziju.

Moguće je da je to imenovanje prošlo zakonsku, ali moralnu proceduru sigurno nije, s obzirom da je Mišo Pešić završio Ugostiteljsko-trgovačku srednju školu, a nakon toga i DIF, te ušao u krug 5 trebinjskih DIF-ovaca direktora, što je u internoj šali na trebinjskim ulicama prevedeno kao “Direktorska Izvršna Funkcija”.

Šta drugo reći, osim čestitke na postignutom uspjehu i u daljem radu!

Nova zgrada škole, zadužbina Rodoljuba Draškovića, za koju Grad Trebinje plaća PDV, trenutno je u izgradnji, a s obzirom na moderan projekat i ozbiljnost ustanove, partije bi se mogle (ili morale) držati što dalje od naše gimnazije.

Srećno maturantima!

Đ.V.

SLOBODNI INTERVJU: Jelica Jagodić

Novi gost slobodnog intervjua je Jelica Jagodić. Ona ima (nepune) 22 godine i živi u Rogatici. Student je Fakulteta fizičkog vaspitanja i sporta na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu. Nekada se bavila karateom, a trenutno je dio kluba mačevanja “Pale”.

Đ.V. : Jelice, baviš se “neobičnim” sportom, otkud mačevanje, kako je sve to počelo?

Jelica Jagodić: Ljubav prema mačevanju se pojavila sasvim slučajno. Na fakultetu sam upoznala koleginicu koja se već tada bavila mačevanjem, pa sam i ja poželjela da treniram i upoznam se bolje sa tim sportom.

Mačevanje je sličan borilački sport kao i karate kojim sam se bavila 12. godina.

Đ.V. : Kakvi su uslovi za taj sport u našoj državi?

Jelica Jagodić: U Republici Srpskoj postoje tri mačevalačka kluba „Banjaluka“, „Romanija“ i „Pale“ iz Istočnog Sarajeva, dok u federaciji postoji samo jedan „Valter“ iz Sarajeva. Prošle godine smo uspjeli da formiramo Mačevalački savez Republike Srpske, glavni nam je cilj osnivanje krovnog saveza BiH.

Ovo je olimpijski sport koji je na samom početku u našoj zemlji. Klubovi se trude da obezbijede potrebnu opremu i rekvizite u skladu sa mogućnostima. Nažalost naša država nije prepoznala ovaj sport kao nešto u šta vrijedi ulagati, iako je dosta djece zainteresovano.

Do sad su održana dva mačevalačka susreta u Istočnom Sarajevu na kojima su učestvovali klubovi iz Srbije, Makedonije, Hrvatske i BiH. Nadam se da ćemo u budućnosti moći da obezbijedimo potrebna sredstva za nabavku kompletne opreme kako bi djeca mogla da učestvuju na svim takmičenjima u regionu.

Đ.V. : Prije si se bavila karateom, i ako se ne varam, propustila si svjetsko prvenstvo, zbog čega?

Jelica Jagodić: Sa šest godina sam počela da treniram karate, to je bila ljubav na prvi pogled. Kao što i sami znate nije lako baviti se sportom u našoj zemlji, treba sami da obezbijedite većinu sredstava za odlazak na takmičenja. Stigla sam do crnog pojasa majstor sam karatea I dan.

Dobila sam poziv sa 16. godina da idem na svjetsko prvensto u karateu koje se održavalo u Litvaniji. To bi bilo ostvarenje snova jedne šestogodišnje djevojčice. Međutim, karate savez Republike Srpske „nije mogao“ da obezbijedi sredstva za to takmičenje.

U današnje vrijeme sve više je mladih talentovanih ljudi za koje se ne mogu odvojiti sredstva, pogotovo kada je sport u pitanju. Nažalost naša zemlja može da obezbijedi sredstva za različite događaje, ali ne i za mlade talentovane sportiste.

Đ.V. : Šta studiraš?

Jelica Jagodić: Student sam treće godine Fakulteta fizičkog vaspitanja i sporta, studijskog programa sport, opšti smjer sportska rekreacija.

Đ.V. : Kakva je perspektiva sa tim fakultetom u našoj državi?

Jelica Jagodić: Bez obzira na fakultet mladi ne vide perspektivu u našoj državi. Planiram posle osnovnih studija da upišem master i nastavim svoje školovanje. Mislim da mladi ljudi moraju da se bore za sebe i svoja prava, bez obzira na lošu perspektivu u našoj zemlji.

Đ.V. : Kakva je inače perspektiva u Rogatici za mlade?

Jelica Jagodić: Živim u Rogatici i primjetan je veliki odlazak mladih u poslednjih deset godina. Sistem u našoj zemlji radi na očuvanju vlasti, a ne mladih u našoj zemlji. Sve više je mladih iz moje lokalne zajednice koji idu trbuhom za kruhom. Boriću se za bolje uslove mladih u mojoj Rogatici i drugim lokalnim zajednicama.

Đ.V. : Razlikuje li se nešto u ostatku Republike Srpske?

Jelica Jagodić: Mnogo manje sredstava se izdvaja za razvoj istočnog dijela Republike Srpske, posebno za Rogaticu. Kada bi se više ulagalo u razvoj grada mnogo manje mladih ljudi bi odlazilo. Mislim da stanje u lokalnim zajednicama i Republici Srpskoj mora sistemski da se mijenja. Ne smijemo biti saučesnici u nakaradnom sistemu.

Đ.V. : Šta je po tvom mišljenju to što će mlade ostaviti u Republici Srpskoj?

Jelica Jagodić: Mladima treba sigurno mjesto za život, sa dobrom perspektivom. Zato se svi zajedno moramo boriti za ostanak mladih i stvaranje boljih uslova za život. Treba nam jača ekonomija sa novim radnim mjestima, bolje stanje u prosveti i veće prosječne plate, kako bi mladi ostajali u našoj zemlji.

Đ.V. : Iz trenutne perspektive, otići ili ostati?

Jelica Jagodić: Ostati!

Mislim da je mnogo lakše u trenutnoj situaciji potražiti bolje uslove za život u inostranstvu, ali ja sam uvijek za to da ostanemo i borimo se za bolje uslove u našoj zemlji. Nigdje nam ne može biti kao tamo gdje smo rođeni, zbog toga moramo ostati i boriti se za svakog pojedinca.

Đ.V. : “Čitamo li se?” 🙂

Jelica Jagodić: Naravno da se čitamo! Hvala ti na prilici da mladi ljudi kažu svoje mišljenje. 🙂

Studenti u konfuziji, vlast u fazonu: “Svak’ se o svom jadu zabavio”

Čitava frka i konfuzija digla se među studentskim svijetom u vezi sa testiranjem na (reklo bi se do juče zloglasni) COVID-19, jer uz negativne rezultate testa studenti iz Republike Srpske jedino mogu preći granične prelaze sa Srbijom.

Pored toga što su studente častili po jednokratni test koji vrijedi 72 sata, čini se da ništa više suštinski nije urađeno po tom pitanju. A čim Partija časti, nikada ne izađe na dobro.

Da li će studenti da idu pješke, kao nekada što su se naši preci probijali preko Albanije i Solunskog fronta ili da kupuju svoje automobile ili pozajme na 2-3 mjeseca od roditelja kako bi registracije poslali nadležnim službama da bi prešli granicu, nije poznato. Autobusom, kao do sada sigurno neće, jer autobuske linije nisu u funkciji.

Ostaje nam jedina nada da nakon toliko godina aerodrom “Zupci” krene sa radom, ali prvo još 2-3 predizborna obećanja, pa onda i kamen temeljac. Tako da ta opcija otpada, jer prođoše ispiti.

Doduše, ostaje i opcija helikoptera, jer znam da je tako više puta član predsjedništva BiH Milorad Dodik putovao u Beograd tokom kriznih vremena.

On je barem prelazio bez testiranja i samoizolacije, pa možda može “srediti” i studentima makar dio privilegija.

Izvijesno je samo da mnogi fakulteti u Srbiji počinju sa radom i ispitima već krajem maja.

Kamioni koji su donosili pomoć iz Srbije nesmetano su mogli da se kreću, pa čak i tokom policijskog časa (koji je i dalje na snazi samo u Republici Srpskoj, što, gle čuda – nije situacija ni u Federaciji Bosne i Hercegovine, a ni u Srbiji). Postavlja se pitanje zašto se ne mogu organizovati autobusi koji bi vozili studente u Novi Sad, Beograd ili Kragujevac.

Lako ih je organizovati, sjetimo se samo pred izbore.

Mnogo je nelogičnosti kada je u pitanju testiranje i svrha istog, jer je moguće da se neko zarazi dok čeka rezultate testa, a takođe i tokom sedamdesetdvočasovnog važenja.

Da li se pravi samo privid zdravlja, po običaju na privid stanja u zdravstvu, stanja u privredi, funkcionisanju pravne države? Navika je čudo.

Kako neko bez testiranja može otići u Banjaluku ili iz Banjaluke koja ima najveći broj zaraženih u Trebinje, a za odlazak iz Zvornika u Mali Zvornik mora da se testira?

Da li je maltretiranje studenata i njihovih roditelja to što student može doći do granice privatnim prevozom (ili ako je fizički spremniji – pješke), a onda od granice da mora da se snalazi za putovanje, sa sve koferima u rukama?

Da li je premalo testova došlo do Trebinja, jer na moj današnji poziv dobijam odgovor da me mogu zakazati za testiranje tek iduće sedmice, što bi u mom slučaju bilo isuviše kasno, s obzirom da rezultat stiže za 48 sati, a prvi ispit zakazan mi je 27.05. ?

Koliko je Udruženje studenata Republike Srpske u Novom Sadu spremno da se izbori sa stvarnim problemima i da li je to tijelo još jedan od privida u bobri za studente i šminke blisko određenim strukturama vlasti s obje strane Drine?

No, stara poslovica kaže – uzdaj se u se’ i u svoje kljuse.

Mnogo je pitanja, još više šminke i zavaravanja, a najmanje je stvarnog rada pri rješavanju problema.

A da očekujemo od kadrova koji imaju diplome a nisu studirali da riješe probleme studenata, mislim da je suludo.

Čini se da je gotovo svaka mjera koja je donijeta tokom pandemije COVID-19 stavljena isključivo da zamaže oči javnosti, pa tako smo imali u početku nesklad u satnici i mogućnosti rada kafića, kladionica, pekara i frizerskih salona, a kasnije i pomjeranje policijskog časa, koji i dalje nema logičko uporište u suzbijanju pandemije.

Kako se sve u Republici Srpskoj radi samo da bi lijepo zvučalo, a stvarnost redovno biva drugačija, tako imamo popuštanje mjera i najavu ukidanja vanrednog stanja u srijedu, 20. maja, ukoliko Narodna skupština tako izglasa, uprkos velikom neskladu i povećanju broja zaraženih od početka do današnjeg dana.

Obaveza nošenja rukavica, pa pisanje drakonskih kazni, da bi kroz par dana bilo ukinuto jer je ta mjera prema SZO više štetna nego korisna. Primjera je previše.

Sav besmisao i prepisivanje od Srbije smo jedino i mogli očekivati od kadrova Partije, koji na većinu mjesta nisu došli znanjem, već skupljanjem glasova.

Ali, ćuti! Pregrmiće se i jedan ispitni rok, treba za 2-3 godine tražiti posla. A do tad glasati za rođakov posao i vodovod u 21. vijeku.

Đ.V.

MILAN SAVIĆ: Nakon vanrednog stanja normalan život

Koliko smo se bojali korone ,a koliko smo zapravo bili zaplašeni? Da li je neko uspeo da odradi dobar trening strogoće nad nama? Pitanja su uopštena, a odgovori individualni i sve ređe čujni, jer kako vreme prolazi tako jenjava i priča o COVID-19.

Nakon 7 nedelja i cela 53 dana, ponašajući se skoro kao da virus nije ni postojao, teško shvatamo da pored mera koje su često okarkterisane kao jedne od najbrutalnijih u Evropi, dolazimo do izlaza iz vanredne situacije. Život koji smo svakako jedva čekali da se vrati u normalu sada je tu. Tržni centri,kafići-restorani,kladionice,teretane vratili su staro radno vreme, a narod se po rečima ljudi iz medicinske branše očekivano brzo vratio na ulice.

Obasuti komplimentima na račun neposlušnosti građani su ponovo na ulicama. Neki sa maskama i rukavicama, poštujući mere socijalne distance, neki bez okova i suviše blizu jedni drugih,ali ističu slobodni.

Tokom trajanja vanrednog stanja građani su imali priliku da jednom dnevno čuju od članova kriznog štaba i članova vlade ažurirane podatke o broju obolelih i preminulih od COVID-19. Neretko nakon iščitanih brojki novinari su imali pravo na pitanja. Neko je tu priliku iskoristio za postavljanje „političkih“ pitanja, na koje se ponekad i potkrao po koji odgovor, a neko kako bi građanima odgovorio na nedoumice.

Nažalost neki novinari nisu mogli, a da ne zamole predsednika da im prokomentariše delovanja opozicije, iako je on početkom vanrednog stanja izričito naglasio da na takva pitanja neće davati odgovore.

Za vreme trajanja „kućnog mirovanja“ čovek je, misli se, imao slobodnog vremena na pretek. Neko se ne bi složio sa tim opovrgavajući rečenicom da uvek ima nešto da se radi. Velika većina je imala više zabeleženih sati provedenih na društvenim mrežama i pametnim uređajima.

Tokom tog perioda prava umetnost je bila pronaći prave vesti, razlučiti važno od nevažnog, označiti šablonske vesti koje su objavljivane samo radi čitanosti i targetirati prave koje su za cilj imale informaciju i pomoć građaninu.

6. maja u kratkotrajnoj žiži javnosti pojavilo se istraživanje međunarodne organizacije Freedom House koja je u naslovu obavestila čitaoce da demokratija u Srbiji više ne postoji. Naime zaključi istraživanja Fridom Hausa su glasili:

1) Porast korupcije na visokom nivou i znatno slabljenje antiokorupcijskih institucija
2) Većina štampanih i elektronskih medija je pod kontrolom vladajućeg SNS-a
Odgovor ljudi koji su na čelu države usledio je ubrzo.

Predsednik Aleksandar Vučić izjavio je da je izveštaj potpuno neozbiljno štivo puno netačnosti, ali i naveo da postoje stvari koje su istinite i na kojima treba poraditi. Odgovor predsednice Vlade Ane Brnabić išao je u sličnom smeru, pa je izjavila da je na izveštaj pun kontradiktornosti i subjektivnog pristupa jedne osobe poslala studiozan odgovor na 18 strana.

Na građanima ostaje sud o tome ko je u pravu i gde je istina. Koliko je reč demokratija u ovom trenutku sposobna da stoji uz reč sistem, a u direktnoj vezi sa imenicom Srbija.

IZBORI 21. JUNA

Nakon završetka vanrednog stanja, ponovo na naslovne strane tabloida i medija dospevaju IZBORI.
Stalna nejasna slika opozicije buni svest građana. Dok vladajuća stranka koristi sve resurse da objasni da nas očekuje više investicija i zlatni period. Ko je to u BOJKOTU, a ko izlazi na izbore?

Do izbora nam ostaje oko 5 nedelja, svi političari iskoristiće ili pokušaće u tom periodu da nas ubede u to da su oni pravi izbor i da ako njima podarimo taj visoko cenjeni glas nećemo osećati krivicu.

Period na koji se obećavaju narodu na pošteno postupanje u suštini nije mali, radi se o četiri godine vlasti. Ranijim iskustivma naučeni, na građanima je teška odluka. U koga biti toliko siguran,da nakon dolaska na vlast neće promeniti mišljenje i raditi u svoju korist više nego u korist naroda,a odmah nakon toga sledi pitanje, da li su ovi što su na vlasti dovoljno dobri? Na nama je da tas stavimo na pravu stranu i očekujemo bolje sutra.

Čovek je po prirodi politička životinja. ~Aristotel.