Za trebinjske brucoše, koji su krajem maja ove godine završili srednju školu i upisali fakultete još uvijek ne stiže konkurs za dodjelu stipendija od strane gradske uprave.
Prema informacijama koje nam stižu iz gradske uprave, situacija je u fazonu: “Đekna još nije umrla, a kad će – ne znamo.”
Konkursi u prethodne dvije godine, otkako i je uvedena nova forma stipendiranja – stipendije za studente deficitarnih zanimanja, već su bili objavljeni krajem ljeta, dok su liste izlazile u prvim danima oktobra.
S obzirom da i dalje nema objavljenog konkursa, rješenje se nazire u dva moguća slučaja: stipendije će biti dodijeljenje “tik” pred izbore ili ih uopšte neće biti.
Kada su u pitanju stariji studenti koji već primaju te stipendije, gradska uprava ponovo kaska.
Prema ugovorima koje su studenti potpisali sa Gradom Trebinjem, stipendije su već odavno trebale biti isplaćene.
Stipendije, slučajno ili ne, ponovo ne stižu do studenata već mjesecima.
Da li to aktuelna vlast u Trebinju misli da “kupi” studente dajući im ono što im po Ugovoru i pripada?
Hoće li studenti za svoje dvije nedospjele stipendije morati čekati do novembra?
Zašto ponovo kasne stipendije?
Ponoviću, ja kao student Pravnog fakulteta u Novom Sadu ne spadam pod deficitarna zanimanja, te ne primam niti ovu, a niti bilo kakvu drugu stipendiju.
Bilo bi lijepo, poželjno i ljudski da oni kojima kasne stipendije izađu u javnost, pišu javno o problemima, te izađu iz 4 zida, jer se između tih zidova nijedan problem neće riješiti.
Meni nikada neće biti problem da se borim za pravdu, ali siguran sam da veliko nezadovoljstvo koje očigledno postoji treba kanalisati ka pravoj adresi. Najvažnije je razbiti strah, jer niko nema čega da se plaši dok se bori za osnovna prava koja mu pripadaju!
Volovi trpe jaram, a ne ljudi Bog je slobodu dao za čovjeka!
Nedostatak kulture direktno utiče na kolektivnu svijest društva.
Djeca koja odrastaju okružena rijaliti programima, uz loš obrazovni sistem i nedostatak kvalitetnih sadržaja (knjiga, filmova, predavanja) nemaju priliku da razviju valjano kritičko mišljenje. Tako stasaju generacije kojima je lako nametnuti iskrivljene stavove i ono najgore – defetizam.
Ono čuveno „Ne možeš ništa promijeniti“. Taj defetizam dalje ide u dva pravca: dobijamo omladince koji se čim napune 18 godina učlanjuju u vladajuću partiju ubijeđeni da je to jedini mogući put do zaposlenja.
Na tom putu istrpiće ponižavanje onih manje pismenih i manje inteligentnih od sebe, trpiće i kritike zbog pića koje su popili u „opozicionom“ lokalu, zbog bilo čega u čemu pokažu ostatke svoje volje.
Kada, poslije 2-3 izborna ciklusa konačno izgube sopstvenu volju i „dođu na red“ za zaposlenje, biće intelektualno potrošeni i primorani da se uklope u radne kolektive u kojima je – paradoksalno – rad nepoželjan. Jer nisu zapošljeni da bi radili, već da bi primali platu i povremeno skupljali glasove kako bi tu istu platu opravdali. Intelektualno (a s njim i moralno) zakržljavanje je neizbježno.
Šta da se radi, kad već „ne možeš ništa promijeniti“.
Drugi pravac u koji defetizam vodi jeste apstinencija u političkom i svakom društvenom smislu. To je onaj dio omladine koji, zahvaljujući pukoj sreći, uspijeva da opstane bez ucjena i partijskog zapošljavanja.
Oni su mahom nezadovoljni, ali svoj revolt iskazuju na pogrešan način, ignorisanjem, apstinencijom, odnosno neizlaskom na izbore (jer, opet, “ne možeš ništa promijeniti”) i, najčešće, odlaskom.
Oni odlazak posmatraju kao svojevrsnu odmazdu državi i sistemu. U suštini, oni svojim ponašanjem nesvjesno potpomažu sistem, neutrališući iz njega ono što je po sistem najopasnije – snagu sopstvene inteligencije.
Kao što kaže pjesma: „Mogli bi biti giganti, al` sve su više migranti“.
Da sumiramo: Nedostatak kulture vodi u nedostatak kritičkog mišljenja.
Lako je biti u koži pripadnika vladajuće koalicije, kad su u pitanju prilivi novca iz javne kase u privatne džepove partijskih vojnika, a zna se – najviše ih ode u “vrhovnu komandu” koja novac i raspoređuje.
Međutim, kako se bliže novi izbori, sve je teže zaspati pripadniku vladajuće koalicije, pogotovo nakon posljednih dešavanja u Crnoj Gori, te napokon shvaćene teze da glas pojedinca itekako može uticati na konačan rezultat izbora.
Nisam, niti bih volio biti u koži sličnih, ali vjerujem da nije lak trenutak stavljanja glave na jastuk do momenta sna, jer java zna baš teška da bude.
Kako koji dan ide, tako su primjećene razne aktivnosti prikupljanja glasova za ovu ili onu opciju, a najviše je onih za istu opciju, samo sa drugim (satelitskim) imenom.
I sam premijer Republike Srpske, Radovan Višković, priznao je da su učestale aktivnosti prikupljanja glasova, a pogotovo one zakonom zabranjene.
Tako je “uhvaćena na djelu” i baka Rada Ljubojević, koja je u Banjaluci počela sa popisivanjem “sigurnih” glasova za Savez nezavisnih socijaldemokrata, kao i za njenu unuku Anju Ljubojević, kandidata za odbornika na lokalnim izborima 2020 godine.
Ona se pravdala da ima penziju od 310KM, da zbog zdravlja mora da kupuje lijekove koji nimalo nisu jeftini, te da nema sredstava da kupuje glasove za svoju unuku.
Tako je baka Rada sistemom “samo nek’ se ne puca” i “ćuti, može i gore”, pristala na penziju od 310KM, te odlučila da podrži SNSD čijom je penzijom očigledno zadovoljna.
Tim ljudima nije lako. Živo me interesuje koja je njihova priča i šta to oni nude prosječnom biraču, kako bi pridobili njegove simpatije. Muke Tantalove, reklo bi se.
Godina za godinom, sve je manje konkretnih rezultata, a sve više praznih obećanja.
S obzirom da je ove godine jubilarna 11. godina otkako je trebao poletiti avion sa trebinjskog aerodroma, nova-stara priča oko aerodroma ne uliva mnogo nadu u birače, pa iako je scenario gotovo isti sa otvaranjem preduzeća, postavljanjem direktora i obećanjima, sve su prilike da će i ovaj nastavak urnebesne tragikomedije imati gotovo isti kraj kao i pilot epizoda “Zupci-AIRPORT”.
Što se kliničkog centra tiče, sve miriše na to da SNSD najavom lokacije istog samo pokušava da odgovori na onaj obećani iz Grada Sunca, navodno vrijedan 20 miliona, a gle čuda, ovaj novi, ne samo što bi trebao biti u blizini istog, već se spekuliše o cifri od 30 miliona konvertibilnih maraka.
Mučno je i slušati šta se sve obećava i nudi biraču kako bi svoj glas dao određenom političkom subjektu.
Standardnih 50 konvertibilnih maraka, koji će na dan izbora, kao po običaju porasti i na 100-200, par metara drva za ogrijev, asfaltirana ulica u 2020. godini i slične ponude samo su dokaz ruganja, bahatosti i gledanja sa visine pojedinca, dok sa druge strane oni “za koje treba glasati” 15. novembra imaju luksuzne kuće, stanove u više država po Evropi, enormno bogatstvo i đon-obraz.
Hajde što ljudima nešto i nude, kad već nisu ponudili u vrijeme mandata, već je prisutan i pritisak na ljude, mahom iz javnog sektora da moraju glasati za vladajuće partije, inače ostaju bez posla.
Da je pravi odabir i da treba da glasaš za određenu partiju, koja te je svojim radom i idejama privukla, nikada ti niko ne bi nudio bilo kakav novac ili privilegije za glas.
Javnost je slabo upućena, ali na meti pritisaka nisu samo birači. Pritisak je bio i na kandidatima prilikom sastavljanja listi.
Javna je tajna da su pojedinci u Trebinju uslovljeni da pristupe listi u svojstvu kandidata, jer im je doslovno rečeno da će im porodični biznis koji planiraju pokrenuti propasti i prije pokretanja.
Vjerodostojnost ove priče potvrdiće, osim prihvatanja od strane momka kojeg nikada u životu nije ni interesovala politika, mala firma koja treba da se osnuje (ako u međuvremenu nije) čije poslovanje je usmjereno na sredstva za dezinfekciju.
Koga će takvi ljudi, ukoliko prođu u skupštinske klupe zastupati? Interese naroda, lične ili “šefove”? I laiku je jasno da se radi o potonja dva slučaja, isprepletena do mjere “i vuk sit, i ovce na broju”.
U svakom slučaju, izborna godina je u ovakvom sistemu najdinamičnija i najzanimljivija. Na površinu isplivaju i oni koji nisu došli ni do srednje škole, obećanja se nižu, asfaltira se par ulica i otvori često makar seoski vodovod.
Oni koji su po prirodi mazohisti, glasaće prema svojim idealima. Oni koji vole kriminal, a u određenim strukturama im je legalan, takođe će glasati za svoju opciju.
Novembar je svakim danom bliži. Zato IZAĐI i glasaj i ti za SVOJE IDEALE.
I da, glasanje je tajno, niko ne treba (a zakon te štiti i da ne smije) da zna za koga si glasao. Zato ne traži izgovor!
Nedugo po osnivanju novog preduzeća “Aerodrom Trebinje”, sa sjedištem u Ulici Cara Lazara i novim direktorom Mladenom Stankovićem iz Niša (koji je ujedno zaposlen i na aerodromu “Konstantin Veliki”), stižu i prve avio-karte.
Na popularnoj stranici za kupoprodajne oglase www.olx.ba od jutros se nalazi zanimljiv oglas.
Naime, neko je okačio oglas u kojem nudi prodaju avionske karte od Trebinja do Beograda.
U oglasu stoji da je cijena po dogovoru, a s obzirom da aerodrom u Trebinju ni nakon 15 godina nije izgrađen, a preciznije – nije ni započeta izgradnja, cijena bi mogla i dalje biti nepoznanica.
Treba se prisjetiti čuvenog aerodroma na Zupcima, koji je prema riječima aktuelnog predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske Nedeljka Čubrilovića “udvostručio broj putnika”, a čija izgradnja nikada nije ni počela.
Za razliku od zubačkog, novi aerodrom koji se najavljuje u Mionićima nema ni adekvatne prilazne puteve kuda bi prošle mašine i kamioni koji bi trebali već početi sa izgradnjom aerodroma, jer je prvi let najavljen već u martu 2021. godine.
Prilazni put do buduće piste u Mionićima.
Od aerodroma u Trebinju ponovo imamo velika obećanja, a sa njima i novo preduzeće na teret budžeta Republike Srpske.
Pored mnogih koji se vode samo na platnim spiskovima javnih preduzeća poput Hidroelektrana na Trebišnjici i EPRS, veliki su izgledi da i novo preduzeće “Aerodrom Trebinje” kreće dobro poznatim, utabanim crvenim stazama besmisla i izvlačenja novca iz budžeta svih građana.
Narod u Crnoj Gori rekao je svoje. Prema prvim preliminarnim rezultatima režim Mila Đukanovića doživio je i konačan pad.
Narod je pokazao da je svaki pojedinac bitan. Sloga je pobijedila.
Vuk na ovcu svoje pravo ima, Ka’ tirjanin na slaba čovjeka. Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, Pozvati ga ka poznaniju prava, To je ljudska dužnost najsvetija!
-P.P.Njegoš
Luka Petrović bio je u pravu kada je rekao da niko iz Trebinja neće glasati za DPS.
Njegovi aktivisti spriječeni su da pređu granicu, pa tako između ostalih i Neđeljko Tomašević, kojem ni privjesak Partije nije pomogao da pređe granicu ka Crnoj Gori, te prođe pored naroda koji je zaustavio saobraćaj na više graničnih prelaza.
Ruku na srce, Neđeljko je makar priznao čime se bavi i javno stao iza svoje podrške za DPS (a ujedno i SNSD). Postavlja se pitanje šta je sa pojedincima, takođe bliskim trebinjskom SNSD-u, o kojima se spekuliše da su se i oni bavili nečasnim radnjama tokom predizborne kampanje u CG.
Je li na njih djelovao javni pritisak na Tomaševića, da li su se umili hladnom vodom ili vješto skrili ispod radara?
Bilo kako bilo, narod je rekao svoje. Narod je složno ustao i rekao istorijsko “NE”, nakon višemjesečne borbe, stotina litija i protestnih šetnji, pritisaka policije i svakoj mogućoj vrsti sabotaže od strane režima Đukanovića.
Ono što raduje, jeste činjenica da su se mnogi mladi zainteresovali i javno oglašavali povodom ovih događaja, tako da ćemo vidjeti da li će mladi u Republici Srpskoj i na jesen ostati dosljedni pravdi i borbi.
Jasno je da je u tri države, Crnoj Gori, Srbiji i Republici Srpskoj način vladanja gotovo preslikan, tako da se očekuje vrela jesen i produženo Miholjsko ljeto.
SNSD i SNS se razlikuju najviše u tom posljednjem slovu – “D”, koje, može se reći simbolizuje Milorada Dodika, a sigurno je da najmanje podsjeća na pravo značenje – demokratiju.
SNSD i DPS razlikuju se po tome što SNSD nije ušao u otvoreni rat sa crkvom.
Sve ostalo je gotovo isto, samo što uloge tumače drugi glumci.
Doduše, od večeras ima još jedna razlika, DPS je i zvanično na koljenima.
Danas je bio sastanak u Beogradu između dva vladara koja bi, ako ikako mogu (a vjerovatno se tako i osjećaju) simbolizovali dvije glave sa dvoglavog orla.
Da ima simbolike i u samoj ptici, govori i najavljeni let sa trebinjskog aerodroma (kojem još ni konačna lokacija nije pronađena) u martu 2022. godine.
Ta godina umnogome je značajna glavi sa zapadne strane Drine, jer su, gle čuda – baš tada opšti izbori u Bosni i Hercegovini, a prema nezvaničnim informacijama i pričama iza kulisa – i godina u kojoj će se ozbiljnije probijati put BiH ka NATO savezu.
Ovoga puta Aleksandar Vučić priskače u pomoć dugogodišnjem savezniku Miloradu Dodiku, pa pred lokalne izbore forsira priču oko aerodroma u Trebinju.
Trebinjski aeodrom postojao je do prije par godina, ali kao pravno lice – firma koja je bez piste, pilota i stjuardesa upošljavala par administrativnih radnika na teret budžeta Republike Srpske.
Taj aerodrom bio je ideja tadašnjeg episkopa Zahumsko-Hercegovačkog i Primorskog, vladike Grigorija, pa će novi, umjesto na Zupcima, a vjerovatno i zbog sukoba na relaciji Grigorije – SNS, dobiti novu lokaciju, koja je prvobitno najavljena kao nemoguća, jer je rečeno da će biti između Trebinja, Bileće i Gacka, a ko iole poznaje geografiju, zna da Trebinje i Gacko ne graniče.
Kako koji izbori stižu, tako se vraća priča oko trebinjskog aerodroma, a svakog novog puta dobija poseban epilog, ne bi li naivne još više uvjerio u nemoguće.
Aleksandar Vučić bio je u pravu da će prvi letovi u Trebinju biti u martu, jer svi znamo da se laste vraćaju u proljeće. Avioni će nas, kao i obično, prelijetati.
Preletjeli su Hercegovinu i iole normalni putevi, ulaganja u zdravstvo, pa čak i imenovanja ministara u Vladi RS, jer gotovo niti jedan ne dolazi iz Hercegovine.
Ruku na srce, Hercegovina se nagledala letova, pogotovo onda kada visoki zvaničnici slijeću helikopterima.
Prvi letovi Milorada Dodika umnogome se razlikuju od sadašnjih. Ne, ne mislim na letove Borisu Tadiću za podršku u kampanji 2012. godine. Mislim na one tipa: “Kome se slavi (krsna) slava, nek’ ide u SDS”,“Karadžić i Mladić moraju u Hag”, “dašak svježine na Balkanu”.
I sada su slični letovi, doduše nevidljivim avionom, ispod radara. Za javnost je važna jedna slika, za stvarnost i opstanak na vlasti druga, pa tako sada imamo i nova-stara obećanja oko aerodroma u Trebinju.
Prvi letovi za posao u Republici Srpskoj ne mogu se zamisliti bez Partijske knjižice, a imajući u vidu da je samo važno da se donese “taj neki papir” čak i za odgovornija radna mjesta, zanimljivo će biti hoće li piloti kupovati diplome u Širokom Brijegu i Travniku i da li će i oni morati imati Partijsku knjižicu.
U svakom slučaju, načekaćemo se, jer svakako već čekamo 15-ak godina.
Za početak, trebalo bi sačekati istraživanja i naučne studije u kojima stoji makar ekonomska isplativost aerodroma i njegova lokacija.
Putem medija i društvenih mreža često možemo čuti da je ova godina loša. Loša za privredu, loša za turizam, loša po zdravlje stanovništva na globalnom planu… Ipak, ovo je izborna godina u Bosni i Hercegovini, te je plodonosna, barem što se tiče obećanja.
Nova-stara priča oko aerodroma (koji je udvostručio broj putnika) u Trebinju dobija novi epilog, a jučerašnja posjeta (helikopterom Vlade RS) člana predsjedništva BiH Milorada Dodika našem gradu, donijela je sa sobom nova obećanja.
Nakon ponovne priče oko aerodroma, te “potvrde” iz Srbije da će prvi letovi biti 2022. godine, Trebinje, izgleda dobija i novu bolnicu.
Ona iz Grada Sunca od 20 miliona pašće u zaborav jer će Vlada RS, prema riječima Milorada Dodika, izdvojiti 30 miliona za novu bolnicu.
Jedan od prvih građevinskih radova u Trebinju otkako je aktuelna struktura na vlasti jeste uređenje Glavne ulice, tj. Ulice Kralja Petra I Oslobodioca.
Trebinje je po završetku radova i padom prve kiše dobilo nadimak “Venecija”, a zahvaljujući stručnjacima ili tome “što prije nije bila praksa da toliko kiše padne”, prema riječima bivšeg gradonačelnika Luke Petrovića, pored Beograda, dobili smo i “Trebinje na vodi”.
Problem sa padavinama u Institutu za građevinarstvo koji se nalazi na Obali Luke Vukalovića riješili su na specifičan način.
Pored kiše i vjetar je pravio probleme trebinjskim neimarima, a najbolji je primjer devastiranog, a renoviranog parka, kao i krova zatvorenog bazena, koji je već progutao gotovo 20 miliona KM.
Koliko je struka zakazala u Trebinju, toliko je Partija uzela sve pod svoje. Zato i ne čudi veliki ekonomski pad u Trebinju tokom zatvaranja granica sa EU i nedostatka radnih mjesta u Dubrovniku.
Od najavljivanih velikih investicija, očekivano, nije bilo ništa, a s obzirom da mandat uskoro ističe, svakog dana možemo čuti nova velika obećanja.
Hvala Bogu i blizini Dubrovnika, koji spasiše Trebinjce u godinama praznih obećanja.
Sve i da naprave čuveni aerodrom, velikoj većini Trebinjaca je let avionom luksuz nad luksuzima. Da se ne lažemo, čak je i odlazak u akva park po redovnoj cijeni od 25KM ozbiljan izdatak.
A sami smo krivi. Jer smo odlučili da glasamo za obećanje, za asfalt, vreću brašna, 50KM.
No, samo nek’ se ne puca. A i ako se zapuca, samo da ne budu rupe kao od Gacka do Nevesinja ili one između Gacka i Foče. Tad bi stvarno bila katastrofa.
Ni prazna vreća sama ne može stajati, tako da nije ni čudo da sve što kvazi-stručnjaci preko enormno povećanih tendera naprave, ubrzo i propadne.
Ostaće nejasno kako se fijasko nikada ne dogodi privatnoj imovini naših moćnika, a znamo da su i tada velike cifre u igri. Odgovor je jednostavan – tada ni cigla ne smije zafaliti.
Zahtjev građana često se spominje kada vlast uvodi nove namete. Tako je prije godinu dana gotovo svako parking mjesto ispred zgrada koje su bliže centru obilježeno i počela je naplata parkiranja.
Kada su mnogi skočili, mahom preko društvenih mreža (i, hvala je Bogu anonimno preko pojedinih portala, poput TrebinjeLive), pobunili se i pitali ZAŠTO, odgovor iz vrha gradske uprave bio je da je to urađeno “na zahtjev stanara”.
Tako se za zgodan parking našao i čuveni teren za basket u naselju Ložiona.
Suvišno je i govoriti koliko je momaka odraslo na tom terenu, koliko ih je sa tog terena prešlo u dvoranu u Bregovima, te odatle u mnoge dvorane po Evropi.
Novi momci koji odrastu na ovom terenu sigurno će biti odlični šuteri, jer cijena promašaja mogla bi biti i cijena nove haube ili cijena novog retrovizora koji bi mogao biti oštećen.
Aktuelna gradska uprava uvijek je imala genijalne ideje, a još genijalniju realizaciju.
Tako je krompir koji je zasađen u Gomiljanima u vrijeme krize i posjete Milorada Dodika, prema nezvaničnim informacijama, propao, najvjerovatnije usljed neodržavanja.
Naravno, služio je svrsi, fotografije su izašle u eter, a mediji pohvalili vlast kako brine za svoje građane, koji su dobili olakšanje nakon rezultata propalih robnih rezervi i nedostatka osnovnih namirnica širom prodavnica i marketa.
Možda je i krompir svjesno žrtvovan, jer je to polje pogodno za novi aerodrom.
Sa druge strane ima i logike, jer je Luka Petrović najavljivao isključivo velike projekte i investicije u predizbornoj kampanji 2016. godine, tako da pored sporta, ni krtola više nije u fokusu.
Ne znam za krtolu, ali politika SNSD-a i satelita pokazala je koliko voli sport u Trebinju. Pored neizvijesne sezone za KK “Leotar”, uništenog FK “Leotara” i za sada “na respiratoru” RK “Leotara”, treba spomenuti i pozitivan zadatak partije.
Ne, ne mislim na poslovanje nepostojećeg kluba FK “Viktorija” u plusu.
Naime, prošle godine završni turnir KUP-a RS u rukometu bio je u Trebinju, a zadatak partije je bio da to bude što posjećenije.
Simpatična scena koja mnogo govori o svemu, odigrala se blizu dvorane “Miloš Mrdić”, kada je jedan stariji sugrađanin i “istaknuti član Partije”, što se može vidjeti gotovo svaki dan po komentarima podrške po društvenim mrežama (stariji od 60 godina) upitao: “Gdje se igra taj rukomet”.
Pored toga što je zahtjev građana bio da imaju osnovne namirnice u vrijeme pandemije i policijskog časa, pa se reagovalo krompirom i dolaskom Milorada Dodika, pa i onaj kojim su zamolili da ispred svog doma plaćaju parking, pa makar i mjesečni, vjerovatno želeći da dodatno napune gradski budžet, zahtjev onih nestašnijih, koji su “voljeli” da pucaju prije 20-30 godina, da im se izađe u susret – da normalno žive, nije naišao na podršku gradske uprave.
Borci su prije 10-ak dana imali proteste, a na njih se odgovaralo pozivima noć ranije, ucjenama i prijetnjama, kako se ne bi pojavili na protestu.
Zahtjev građana očigledno ima dvostruku ulogu kod njegovih tumača, tako da će nivou čitave Republike Srpske, pa i samom Trebinju u jeku sezone ugostiteljski lokali ostati da rade do 23:00, kako bi se “spriječilo širenje zaraze virusom korona”.
Za povećanje cijene električne energije pravi zahtjev je saopšten najavljenim masovnim protestima prošle godine, tako da taj izgovor nije uspio “da prođe”.
Pravi zahtjev građana je da se ne puca, iako puca po svim šavovima.
Sve u svemu, samo nek’ smo zdravo i da malo za’ladi, jer je pakao.
A bliži se i ta jesen, pa će građani dobiti priliku da svoj zahtjev zaokruže.
Istočno Sarajevo osim što predstavlja administrativni i privredni centar istočnog dijela Republike Srpske, može se pohvaliti statusom studentskog grada. Opština Istočno Novo Sarajevo sjedište je četiri fakulteta Univerziteta Istočno Sarajevo. Međutim, studenti ne učestvuju u društvenim promjenama i nisu aktivni u borbi za svoja prava, što potvrđuje i dugogodišnji problem adaptacije i izgradnje studentskog doma u ovoj opštini.
Rješenje je na pomolu, a na smještaj u adaptiranu zgradu trenutno čeka oko 300 studenata Elektrotehničkog, Mašinskog i Poljoprivrednog fakulteta, te Muzičke akademije. Načelnik Istočnog Novog Sarajeva Ljubiša Ćosić izjavio je juče u razgovoru sa rektorom UIS Milanom Kulićem da treba utvrditi dinamički plan aktivnosti da studentski dom na području te opštine bude završen do kraja 2021. Rektor UIS Milan Kulić izrazio je nadu da će Univerzitet 2022. za svoj 30. rođendan dobiti i zgradu Rektorata.
“Poznato nam je da je Studentski centar Istočno Novo Sarajevo raspisao javni poziv za kupovinu zgrade koja treba da bude adaptirana i izgrađena kao studentski dom, i očekujemo da u narednom periodu ovaj posao bude okončan u potpunosti i izgradnja ovog objekta u našoj opštini počne. Ono što je najbitnije, raduje nas odluka o izdvajanju 7,5 miliona KM u poboljšanje studentskog standarda u Istočnom Novom Sarajevu“, izjavio je načelnik opštine Istočno Novo Sarajevo Ljubiša Ćosić za Spin Info.
Izgled novog studentskog doma
Predstavnici studenata u martu ove godine tvrdili su da su procedure za početak adaptacije zgrade za potrebe studentskog doma stale, optužujući tadašnju direktoricu Studentskog centra za opstrukcije. Studentski predstavnici poručili su da daju rok od sedam dana da procedure počnu. Ako se to ne desi, biće i protesta na kojima će, kako su naveli, tražiti ostavka direktorice. Protesta nije bilo, direktorica je smijenjena, na njeno mjesto postavljen novi direktor, a procedura prolongirana za naredni period.
Na loše uslove u trenutnim studentskim domovima u Lukavici studenti, barem javno, ćute. A ko će drugi nego oni koji bi trebali biti nosioci promjena u čitavom društvu podići glas i boriti se za svoja prava?
A i predstavnici studenata o lošim uslovima njihovih kolega ćute. Ćute i na pitanja koja smo im uredno dostavili, a još uvijek nismo dobili odgovor. Pitali smohoće li se preuzimanjem funkcije novog direktora Studentskog centra konačno krenuti sa procedurom za adaptaciju zgrade za potrebe studentskog doma?
Koji su najveći problemi studenata Univerziteta u Istočnom Sarajevu? Smatraju li da je UIS zapostavljen u odnosu na Univerzitet u Banjoj Luci gdje studenti imaju mnogo bolje uslove?
Pitali smo i šta misle o aktivnom učešću studentskih predstavnika u političkom životu RS?
(Kao i uvijek, ostavljamo mogućnost da objavimo odgovore ukoliko stignu na našu adresu.)
Studenti su postali pasivni, čak i za pitanja koja se tiču njihovog standarda. Nedavno su njihove kolege u Srbiji pokazali kako se bori za svoja prava. Razočarani odlukama predsjednika Srbije izašli su na ulice i pokazali svoje nezadovoljstvo. U isto vrijeme, predstavnici studenti u RS slikali su se sa aktuelnim ministrom za naučnotehnološki razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo Republike Srpske.
(Doduše, nije im prijetila ista opasnost kao u Srbiji, ali studentske solidarnosti i podrške u borbi za ostvarivanje prava ne bi bilo na odmet.)
Potražili smo odgovor sa lica mjesta, od prosječnih studenata koji su smješteni u Studentskom domu u Lukavici. Prenosimo njihove odgovore i pritisak na nadležne da što prije krenu sa potrebnim procedurama i poboljšaju uslove boravka i studiranja u Lukavici.
“Stari dom, smješten u zgradi fakulteta, potpuno je neuslovan za život i rad studenata. U muškom paviljonu imaju 22 sobe, u koje je smješteno po 5 – 6 studenata. Svi oni koriste samo dva toaleta i dvije tuš kabine. Slično je i u ženskom. Tamo je 13 soba, i 4 – 5 djevojaka u jednoj. Takođe zajednički koriste dva toaleta. Sobe su razdvojene gipsanim pločama i čuje se svaki zvuk s hodnika i iz drugih soba. Čak prema hodniku ne postoje zidovi, već su ormari postavljeni tako da igraju ulogu pregrada. Ormara naravno nema dovoljno, i to je problem, kako u starom tako i u novom domu, fali namještaja. Još jedan od problema je i taj da u novom domu nema tople vode čitav dan, štedi se, pa se bojler uključuje samo u određeno vrijeme, čak i sada kada se apeluje na veću brigu o higijeni!
Kada je riječ o novom domu, smještenom u bivšoj kasarni “Slaviša Vajner Čiča” u Lukavici, najveći je problem udaljenost menze. Potrebno je 15 – 20 minuta samo u jednom smjeru. Tri puta dnevno, a za neke obroke se i ne isplati ići. Zbog svega ovoga većina studenata ide na ručak, a ostale obroke preskače i uprkos tome ne postoji mogućnost da se plaća samo ono što studenti koriste u menzi. Takođe, ne postoji opcija plaćanja samo smještaja ili samo ishrane po cijeni koja je niža od pune cijene.
Izvor: Gerila
Nadamo se da će se kvalitet smještaja i uslovi studiranja u narednom periodu poboljšati. Ovim putem apelujemo na nadležne da se pozabave pitanjem studenata budući da su ljudi, posebno visokobrazovani, osnova razvoja svake lokalne zajednice i stub razvoja cijele Republike Srpske“, navedeno je u pismu grupe studenata koje borave u Studentskom domu “Lukavica”.
Studenti još uvijek nisu svjesni da se za bolji položaj u društvu i bolje uslove studiranja, moraju boriti sami, na izborima, putem studentskih organizacija ili čak protestima kao legitimnim načinom izražavanja nezadovoljstva.
Osim toga, sve značajne društvene promjene u istoriji pokrenuli su studenti kao predstavnici zdravog društvenog tkiva koje treba biti budućnost i nosilac razvoja svakog društva.
Zašto studenti ćute i svojom pasivnošću postaju samo biračko tijelo za manipulisanje?
Već godinama studenti u Istočnom Novom Sarajevu čekaju na poboljšanje uslova, a da li će se 2021. konačno useliti u novi dom, ili će ovaj projekat biti prolongiram za još koju godinu, ostaje da pratimo obećanja nadležnih i razvoj planiranih projekata na području ove opštine.
Od običnog poklona za rođendan, do najbolje knjige koju sam pročitala. Nisam nikad davala recenzije za neku knjigu, uglavnom me događaji inspirišu. Međutim, ova je sklop dešavanja i ljudskih osobina koje su spojene u jednu knjigu“Čujte Srbi”.
Opisan je jedan narod do najsitnjih detalja sa gledišta jednog stranca koji kaže da je on svojim izborom postao dio naše nacije. Jedan stranac je prepoznao u nama sve ono najbolje i najgore što čini naš narod.
Čitajući ovu knjigu, u mojoj glavi su se prožimale razne emocije. Naleti iskrene oduševljenosti detaljima kojih ni sama nisam bila svjesna, do naleta bijesa jer me pogodila istina. Pročitajte ovu knjigu kao ogledalo nas samih, odnosno nas Srba.
Što je najbitnije, sažeta je knjiga pa neće oduzeti puno vremena našem zaposlenom narodu, pogotovo omladini. Političari bi je trebali pročitati, ali njih istina ne boli, oni su naučeni da stvaraju laži i u istima žive.
Možda nije dobro što su u knjizi otkrivene sve naše mane, ali kao što se može naučiti iz iste: MI SMO SAMI SVOJI NAJVEĆI NEPRIJATELJI.
Biramo svoje lidere, biramo svoje društvo, biramo šta ćemo i kakvi ćemo biti u budućnosti. Biramo bježati od istine, a većina će izabrati da ne pročita ovu knjigu. Knjiga je napisana od strane čovjeka koji je IZABRAO nas kao sunarodnike i našu zemlju kao svoju domovinu.
Spomenik Arčibaldu Rajsu
Ostavio nam je vječni podsjetnik na sve naše greške, ali i ono dobro što čini srž našeg naroda.
Pročitajte Srbi kako je sve izgledalo u prošlom vijeku, a koliko se sve poistovjećuje i skoro stotinu godina kasnije.
Zapitajmo se svi kao narod da li se išta promijenilo od tad i zašto nije.
ČITAMO LI SE?! 