Od Mičevca do Klobuka – analiza stanja i svijesti o našoj istoriji i spomenicima

Prava pobjeda dogodila se prije nekoliko dana kada je skrenuta pažnja na stanje spomenika kulture u Trebinju, ali i mnogo važnije stanje – stanje svijesti o nacionalnom blagu koje posjedujemo.

Stari grad Mičevac, o kojem datiraju zvanični podaci još iz 11. vijeka, koji je bio mjesto carine i svojevremeno mnogo veće naselje od Trebinja tokom Srednjeg vijeka, uspješno je očišćen i nakon dužeg vremena gradske vlasti su preduzele određene korake kako bi se sačuvalo nacionalno blago.

Skupštinski i javni pritisci naših sugrađana urodili su plodom, pa sada imamo Mičevac bez smeća. Nadam se da je stavljena i tačka na bilo kakav pokušaj uništavanja ovog starog grada i pretvaranja u pijesak, kako bi određeni ministri preko povezanih lica pravili kamenolom i nacionalno blago uništili za dodatni izvor prihoda. Vrijeme će kazati, a siguran sam da se niko neće usuditi da dira “u osinje gnijezdo”.

Ostaje gorak ukus što za očuvanje ovakvog jednog spomenika kulture mora da se digne “kuka i motika” i što bi najvjerovatnije bio ostavljen zubu vremena da se nije napravio javni pritisak.

Ali, kako kažu – kakav narod, takva vlast. S tim u vezi imamo primjer gdje za potrebe privatne kuće i privatnog parkinga imamo uništavanje stećaka, te apsolutnu nebrigu, što je najblaži izraz kada je su u pitanju temelji starog hrama u Policama.

U razgovoru sa ljudima iz oblasti istorije složio sam se da je u posljednje vrijeme prisutno favorizovanje Rusije i Rusa u našem narodu, što je svakako za pohvalu ukoliko gledamo neku dublju priču, međutim na mikroplanu, a konkretno odnosa Rusije i naše lokalne zajednice u poslejdnje vrijeme imamo pojedince koji sami ostvaruju kontakte i organizuju određene manifestacije.

Takvi pojedinci često nailaze na oduševljenje od strane lokalne vlasti, jer – Rusija je Rusija, a zna se šta naš narod najviše voli. Lako će naš narod zaboraviti potpis za NATO pakt, samo daj iole (često jeftine) predstave rusofilstva, što je na kraju krajeva i usađeno praktično u gene najvećeg dijela našeg naroda.

Ipak, složili smo se da se lokalna vlast nije pretjerano bavila meritumom, već po svaku cijenu podržala obostrane interese, a narodu kao narodu najlakše je prodati priču, jer isti taj narod ne zna, a ruku na srce niti ga zanima, pretjerano o Klobuku.

Nedavno je postavljena ploča stradalim Rusima na Klobuku, tanke ploče uklesane na kamenu, istorijski netačne i koja isključivo ističe stradanje Rusa. Hvala Rusima koji su bili, ruku na srce, samo manji dio Srpske vojske i vječna im slava, ali činjenica koja je (ne)namjerno izostaljena i koja će se (a preciznije je reći da je već zaboravljena) zaboraviti, jeste da je vojska brojala 3000 vojnika koji su izašli na Francuze i Turke koji su se nalazili u Klobuku.

Sama lokacija gdje je postavljena ova ploča nije ni blizu mjesta pogibije Rusa. Pravo mjesto stradanja nalazi se nekoliko kilometara dalje, pa se postavlja pitanje zašto je ova ploča tu gdje jeste, odnosno je li to po onoj “gdje god nađeš zgodno mjesto tu drvo posadi”. Je li marketinškim magovima koji su vjerovatno sve ovo uradili zbog nekolike fotografije i zamajavanja naroda bilo teško da pješače?

Veći je problem što neznanje vlada našom lokalnom sredinom, te očigledno svaka priča koja iole liči na nešto “pametno” može da prođe od strane pojedinaca koji su bliski vlasti, dok se s druge strane ljudi iz struke svjesno ignorišu, jer nisu podobni.

Srpskom narodu istorija je jako bogata, ali čini se da ništa iz nje nismo naučili, niti smo u stanju da je njegujemo i na pravi način prenosimo na nove generacije.

Đorđe Vučinić

Published by djvucinic

Pisac, kolumnista, disident, student Pravnog fakulteta u Novom Sadu i najmlađi odbornik u istoriji Skupštine grada Trebinja

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: