I evo ga, osmi januar, dan nakon najradosnijeg hrišćanskog praznika – Božića. Dan koji se dugo čekao, prvenstveno jer s njim počinje i malo manje kukavička politika gospodina Mirka Ćurića, gradonačelnika Trebinja.
Tako se barem moglo zaključiti iz skupštinskih obraćanja Mirka Ćurića, koji je govorio da ne želi da se uključuje u rasprave jer je u toku božićni post.
Prosječan čovjek pomislio bi na to da Mirko uopšte ne želi da diskutuje, odnosno protivriječi, no čuda iz Mirkovih rečenica su moguća, jer nekada iz sintagmi gospodina gradonačelnika ne možete ni zaključiti, a ni naslutiti šta je htio reći.
Tako je Mirko Ćurić odlučio da svoje pravo na govor u trebinjskom parlamentu koristi isključivo nakon zaključivanja tački dnevnog reda, jer tada sebe ne dovodi u opasnost da se njegovi neistomišljenici “potegnu” za krivi navod ili repliku.
Svojim briljantnim govorima, koje, vjerujem, ni on ne razumije do kraja, uspio je izmamiti i aplauze dizača ruku vladajuće koalicije, što je veliki pomak za pojedine odbornike, koji su u svojem djelovanju morali koristiti čak dvije ruke, a ne jednu, u kojoj tradicionalno drže plavu karticu na kojoj piše “ZA”.
Ruku na srce, vladajuća koalicija dizala je i crvene kartice na kojima piše “PROTIV”. Naravno, ne protiv stranačkog zapošljavanja, niti protiv milion KM za reflektore na stadionu “Police”, niti protiv pumpanja novca u vatrogasno društvo koje služi za sipanje vode po privatnim (ali našim novcem izgrađenim) bazenima.
Čuveno “protiv” dobio je narodni poslanik Nebojša Vukanović na kolegijumu, kada je odlučeno da se zabranjuje ulazak i kratko obraćanje narodnog poslanika na sjednicu trebinjske skupštine.
Tom prilikom Gordan Mišeljić izjavio je da nema ništa protiv Vukanovića, međutim, on je legalista, tako da glasovi Saveza nezavisnih socijaldemokrata idu protiv.
Ništa ne bi bilo apsurdno da legalista Mišeljić to nije izvukao iz poslovnika koji je 2018. izmijenjen upravo zbog Nebojše Vukanovića, 5 dana nakon njegovog ulaska u Narodnu skupštinu Republike Srpske.
Ipak, Nebojša Vukanović na sjednici pojavio se u svojstvu novinara, a frustracije su se osjetile već u uvodnim minutima. I dalje nisam dobio odgovor od kolege Borislava Grubača šta mu tačno smeta u prisustvu Nebojše Vukanovića. A ko iole poznaje Vukanov rad, jasno je ko su oni koji se plaše Vukana.
Ni od gradonačelnika Mirka Ćurića nisam dobio odgovor zašto se krije iza punice (kojoj želim sve najbolje, iako je njen zet pokušao obmanuti javnost da imam nešto protiv gospođe), zar stvarno nema ko da ga savjetuje da je mnogo jača poruka da je on sam (kao što i jeste) uzeo zemlju na obrađivanje, pa da na svom primjeru pokaže da je spreman za ispunjenje partijskog zadatka, ali i zadatka svih nas – preživjeti ako se ponovo zatvore granice, jer robne rezerve nemamo.
Gradonačelnik je ipak odgovorio pitanjem zašto mi ne smeta zemlja kolege i prijatelja Nebojše Milišića, te kako je Nešo ne obrađuje, što je apsolutna laž, a dotakao se i Ilije Stankovića, čovjeka kojem je primarno zanimanje poljoprivreda i stočarstvo, a koji je nakon revanšizma u Hidroelektranama na Trebišnjici, kada je smijenjen sa mjesta direktora (a posljednji je direktor HET-a za čijeg je mandata ovo preduzeće pozitivno poslovalo), odlučio da se bavi poljoprivredom i stočarstvom
Ipak, u drugom grmu leži zec. Najpoznatiji trebinjski kumovi bi da preuzmu svaku oblast. Naravno, po starom receptu, ispod tuđeg imena. Još samo je ostalo slikarstvo, jer su se i u muzičkoj umjetnosti isprobali u duetu.
S obzirom da su odbornička pitanja dostavljena i pismenim putem, a posti su prošle, čekaćemo odgovor i na pitanje kako su se pokazale spužve u borbi protiv korone.
Puna usta Luke&Mika da ja kršim mjere, najbolji su pokazatelj straha od slobodoumlja. Zamislite kad je najveći problem dvadesetjednogodišnjak koji je izašao u grad. O tempora, o mores! Znate li da se sprda čitav grad sa vama?
Osim što mene lažno optužuju kako ja navodno kršim mjere, a dvorski portali plešu kako vođa svira, evo jedna retrospektiva, ali i sa svježijim primjerima lažnih moralista:
Ne znam da li je Mirko Ćurić, koji se predstavlja kao veliki hrišćanin, razvadio zavađene strane u Gomiljanima, jer prema mojim informacijama došlo je do velike svađe oko plaćanja gozbe između mještana-domaćina. Da li je se možda rakija morala dodatno naručivati, pa je to uzrok svađe, nije mi poznato.
Iako često u crkvi, kao “prvi hrišćanin” našeg grada, Mirko bi morao znati da nije sve u fizičkom prisustvu, već da je duhovno prisustvo mnogo bitnije.
Svojom blizinom crkvi i punim ustima hrišćanstva, Mirko pokušava kupiti indulgencije u narodu, iako ne shvata da ga ponašanje van crkve takođe opisuje, odnosno raskrinkava.
Možda Mirko može kupiti toalet papirom i makaronama pristalice, novcem diplomu, ali oproštaj će “kupiti” samo radom za dobrobit građana i polaganjem računa narodu. Hrišćanski je vjerovati u to da će dobro pobijediti, pa tako nada umire posljednja i kod našeg Mirka.
Iako je božićni post prošao, Mirku bi bio koristan post na hljebu i vodi, te da se jedno vrijeme udalji iz javnosti. Epidemiološki sjajna priča, a za uši i oči javnosti savršena. To je sjajna prilika da razmisli o svojim dosadašnjim postupcima i krene ispočetka. Nikad nije kasno za spasenje duše!
Đorđe Vučinić
ČITAMO LI SE?! 