Nušićev Mali: Gosti (priča o skupocjenom satu)

Putem mejla stigla mi je zanimljiva priča, puna simbolike (ili simbologije, što bi rekao jedan čo’jek), a u potpisu se našao pseudonim Nušićev Mali.
Kao i ovu, svaku zanimljivu priču i pismo rado ću objaviti na ovom sajtu.

GOSTI

Zima kao i svaka druga. Pretpraznično raspoloženje, regres, zimnica, kasne plate, sve skupo, penzije male i kasne, ljudi se sele u inostranstvo trbuhom za kruhom, sezonski grip hara …

Ali ipak, stižu praznici. Vrijeme je obilaszaka bliže i dalje rodbine, kumova i prijatelja.

Najviše problema pravi sezonski grip radi kojeg ne možeš kao čovjek ni da odeš, ni da obiđeš nekoga, ni da mu daš poklon.

Našoj rodbini i prijateljima su se najavili gosti iz daleka.

Sve je danima podređeno njihovom dolasku, organizaciji njihovog boravka i izboru poklona. Svakako da nije lako izabrati poklon za takve goste, jer se stvarno jako rijetko gledamo, a i ugledna su familija i u mjestu iz kojeg dolaze.

Mi im nismo najbliža rodbina ali se trudimo da ako ikako mogu čim izađu iz voza dođu prvo kod nas, kako bi im mi ukazali čast svojim gostoprimstvom jer smo im dalji rod od onih drugih, a kako bismo one druge napravili ljubomornima, jer naš tata to tako voli da radi.

Naš tata ih je dugo molio, obećao da će sve platiti što zažele, čak im je obećao i iznenađenje koje će ih sigurno oduševiti.

Na našu radost i sreću, a na žalost ove njihove bliže rodbine, odlučili su da prvo dođu kod nas i da sa nama provedu vrijeme.

Mi smo kao i svaka balkanska porodica oduševljeno čekali goste, sačekali na stanici, dovezli kući, i nikome, pa ni njihovoj bližoj rodbini nismo javili da su oni kod nas, a živimo kuća do kuće. Očekivali smo da će rodbina to saznati i da će pući od zavisti, što je i bio naš cilj.

Spremili smo večeru iznad naših mogućnosti. Tata je pozajmio pare od nekih ljudi iz inostranstva kako bismo imali sve šta smo obećali gostima.

Svi smo iščekivali taj famozni momenat kada će početi darivanje.

Mi djeca smo razmijenili poklone, većinom igračke.

Mame su darovale nakit jedna drugoj.

Tata je od njihovog tate dobio poklon, zapakovan u divan papir. Oduševljeno ga je otvarao, i potajno se nadao da nije ništa što bi bilo vrijednije od njegovog poklona gostu.

NALIV PERO, Parker, pozlaćeno. Pa divno. HVALA. Ne znamo stvarno da li je to tatino oduševljenje bilo iskreno, ali je bar nama tako izgledalo.

Onda je došao red na tatu i njegov poklon gostu.

Na gostu se vidjela nestrpljivost.
Šta li će mi pokloniti.

Obećali su lijepe poklone.

Tata mu je uručio poklon. Gost se duboko poklonio i lijepo zahvalio.

Tata ga je pitao što ga ne otvori, a on je rekao da će kući. No, na tatino insistiranje, koje je potrajalo jedan određeni period, gost je odlučio da otpakuje poklon.

Svi smo sa nestrpljenjem iščekivali reakciju tatinog važnog gosta. Sve je trajalo kao vječnost.
SAT, ROLEX, HRONOMETAR, ZLATO, DIJAMANTI.

Ni mi sami nismo znali šta je bilo zapakovano. Naše oduševljenje je bilo ogromno. Znali smo da smo ispunili očekivanja i da smo uspjeli da impresioniramo gosta.

Gost jeste bio impresioniran, ali njegova reakcija nije bila onakva kakvu smo očekivali da će biti i za poklon manje vrijednosti od toga preskupog sata. Zagledao je sat par minuta, okretao ga, nešto kao da je tražio.

Gdje ste kupili ovaj sat, upitao je tiho.

Nije važno, rekao je tata, sav ponosan, važno je da je poklon od srca. Nije važno ni gdje je kupljen ni koja mu je vrijednost. Jednostavno, vi ste nama toliko dragi da smo htjeli da vam darujemo takav poklon.

Dobro sam upoznat sa vrijednošću ovoga sata, rekao je gost.

Svi su u prostoriji zaćutali.

Odakle vam ovaj sat?

Tata, nemajući kud, i sumnjajući da nešto nije u redu reče: Sin našeg rođaka iz kuće do nas, a vašeg bliskog rođaka je ovaj sat dao našem sinu u zamjenu za autić koji mu se sviđao a roditelji nisu htjeli da mu ga kupe.

TO JE MOJ SAT!!!

Ja sam ga dobio za 30 godina rada u službi. Na njemu je pečat, ugraviran datum i serijski broj. Pakovanje od sata je kod mene u radnoj sobi, reče gost.

Ali, kako … zacrveni se tata.

Prije par godina naša rodbina, a i vaša, iz kuće do vaše, boravila je na naš poziv kod nas. Boravili su 2 sedmice. Taj sat je poklon, i nisam ga  nosio uopšte, osim u posebnim prilikama. Pošto sam u penziji, taj sat stoji u stolu moje radne sobe i nisam ga već par godina nosio.

Ne želim ni da pomislim kako je došao u vaše vlasništvo. Da li je moguće da ste dopustili da vam dijete u kuću donese nešto za šta ne znate ni čije je i da li to nekome nedostaje.

Da li tako vaspitate svoju djecu?
Da li je to primjer vašoj djeci kao i okolini u kojoj živite?
Pa vi ste ugledan građanin!!!
Jeste li ikada pomislili da je to neko dobio na poklon?
Pa kakav ste vi to čovjek koji pokušava nekoga da impresionira sa poklonom koji nije kupio, ne zna mu vrijednost, materijalnu kao ni sentimentalnu.

Onako ljut, i vidno razočaran, gost je tiho rekao tati: Molim vas da taj sat zajedno sa sinom vratite onome od koga ste ga dobili, a ja ću se sa tim ljudima potruditi da se vrati pravom vlasniku.

Ustao je, pozvao ženu i djecu da ustanu, obukao se, otišao i zauvijek nestao iz naših života.

Čuo sam priče da je sin našeg rođaka uzeo sat kada su bili kod njih u gostima.

Tata od tada više nikada nije bio isti.

Kao da mu se Svijet srušio.

Prvih 15 dana smo svima govorili da ima grip, jer je pio tablete za smirenje i za pritisak.

Onda je odlučio da napusti posao i da se preselimo u drugi grad. Nikada se više nismo ni čuli ni vidjeli sa našom rodbinom, ni bližom ni daljom.

Piše: Nušićev Mali

Published by djvucinic

Pisac, kolumnista, disident i student Pravnog fakulteta u Novom Sadu

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: