Za ideale ginu budale?

Koliko je teško biti iskren u neiskrenim vremenima? Jesu li oduvijek bila neiskrena? Jesmo li generacijama odrastali na romantičnim mitovima? Ili smo prepušteni zubu vremena zarđali?

Mnogo je aspekata sa kojih treba porediti društvo od srednjeg vijeka do ovoga današnjeg. Mnogo je činilaca koji bi možda izmijenili i ono tamo?!

Osnovna ćelija društva je porodica. Ona je uništena. Dovoljan je podatak broja članova prosječne porodice danas sa brojem članova nekada, ali za taj broj ne moramo ići previše daleko.

Gotovo da je rijetkost da neko ima 3 i više djece, dok su nekada domaćinstva brojala po 7-8 djece. Opet, druga je uloga bila porodice na selu. Porodica je bila kao mala firma koja ako ima više članova (čitaj: radnika) bolje će poslovati.

U našoj Hercegovini sela su zamrla. Podatak da sela broje svega par stanovnika (a postoje mnoga i bez ijednoga koji živi tamo preko zime), mahom starije dobi je zastrašujući.

Industrijalizacija tokom FNRJ pa i SFRJ napravila je egzodus stanovništva iz sela u gradove. Privatizacija i unišenje javnih preduzeća 90-ih pa na dalje dala je za rezultat da jedna kuća što ima manje djece, to ima manje gladnih usta da nahrani.

Koliko smo samo puta vidjeli poziv u pomoć višečlanih porodica putem medija?

S obzirom da su pojedine “dame” na visokim funkcijama samo zato što su nečije ljubavnice, dovoljno govori o tome kolika je briga za porodicu.

Nekada su se za kaznu i zarad čuvanja obraza čitave familije djevojke koje su bile lakog morala (a to se često ogledalo čak i u tome da imaju momka za kojeg se pročuje, a taj se kasnije oženi drugom) slale na udaju kilometrima daleko uz doživotni prekid kontakta.

U samo jednom primjeru kilometrima smo daleko od nekadašnjeg naroda. Ne samo da smo se otuđili, već imamo i drugačije norme ponašanja, drugačija shvatanja.

Problem je nastao onoga trenutka kad su oni neuki uzeli da tumače stare odredbe, a oni koji su težili ka modernom, a i dalje bili seljaci, prihvatali stvari samo zato što su moderne, a odbacivali one druge jer su staromodne.

U tom neodvajanju žita od kukolja došli smo do toga da su ideali iskrivljeni. I ako postoje, rijetko su shvaćeni na pravi način.

Ipak, ako je u pitanju politička scena, danas možemo da vidimo šaroliki spektar partija. Na oko, pomislio bi čovjek, svega ima, uzbudljivo je. Od Radikala do Socijalista. Od lijeve do desne strane.

Ipak, ono što se kod nas može okupiti u koaliciji, to nema ni u lošim komedijama. Ali, to je ako se razmišlja o imenama stranaka.

Ako ćemo o programima i imenima, onda bi nas trebalo začuditi kako to da Socijalisti farbaju vaskršnja jaja.

Trebalo bi nas začuditi kako neko potpisuje za ulazak u NATO pakt a nekolike kampanje je vodio sa tri prsta u vazduhu i trobojkama.

Ništa manje nas ne bi začudio ni brz i lak prelazak iz jedne u drugu stran(k)u, potpuni zaokret ideologije.

Ali, treba obratiti pažnju na stvarne motive. To su jake pozicije sa kojih se vidi veliki novac. A novac je danas jedina religija i jedini bog oko kojeg su svi oni okupljeni.

Možda u kampanji različito tumače svoje religije, ali bog je jedan.

Onda se postavlja jasno pitanje – je li ideologija obesmislena?

Ili je samo skupa.

Kako skupa? Tako što je veliki novac u igri ovakvih ideologa, dok s druge strane stoji cijena “pogrešne” ideologije od gotovo 180.000KM zbog organizovanja skupa podrške porodici ubijenog momka koja traga za počiniocima i zadovoljenjem pravde.

Ideologija je skupa. Nekada se plaća i glavom. Ali je veliko iskušenje.

Koliko je teško ostati svoj, toliko je lako biti njihov. Uopšteno, dio većine.

Koliko je teško pratiti ideal, svoje svjetlo na kraju tunela, toliko se teško otrgnuti ponudama za lakši put, za koji će se opredijeliti oni koji nikada nisu ni znali šta je to imati ideale.

Za ideale ginu budale. A budale su budale jer su u manjini.

Šta ćeš. . . tako izglasala većina.

Đ.V.