Ćutanje (ni)je zlato?

“Pusti đa’ola, šta se ti miješaš… ko si ti da pričaš o tome… pa to je svugdje tako… “

A da li je to normalno? Ljudski? Pošteno? To je manje važno. Važno je da je opšte prihvaćeno. Baš kao i odvratna IDJ Videos muzika. Trend je trend. Ko iskače iz mase, taj je meta i predmet sprdnje.

Uče nas još u školskim klupama da podvijamo repove. Profesor je profesor i ti nemaš ništa s tim. Nije tvoja stvar što je očigledna nepravda pred tobom, što je različit kriterijum ocjenjivanja, što se vladanje nekom smanji ako ode u WC, a za isto to vrijeme neko nekažnjeno može da psuje, prijeti, lomi…

“Znate svoja prava ali ne i svoje obaveze”, ostaće zauvijek upamćena rečenica, onako, životna, koju sam najbolje naučio u školi. Naša prava su tu da se krše, jer, gdje ćeš ti ustati protiv profesora, protiv nekoga ko se sutra pita za djelić tvoje sudbine, a taj djelić ti je tada djelovao kao stijena.

Tako su nas dobro dresirali, da se i sada nećemo miješati u ono što nije naš posao. Možemo, eto, ako se nešto nama dogodi, ali samo MI. Neće niko drugi da vodi naše brige. Zašto? Pa nije njihov problem, ko smo mi da se oni solidarišu. MI smo ti kojima nije dobro, nisu ONI. Zašto bi se ONI zamjerali, pa to može da im naškodi. Pomogli bi ONI, ali moralno, šapatom, da niko ne čuje.

Klasično ono: “Brate, svaka čast tebi, podržavam”, koje ostaje na riječima.

Svak’ se o svom jadu zabavio.

To je politika svoje guzice. Baš onako kako se bore moćnici za fotelje i mogućnost namještanja novih miliona sebi i svojima, tako se i običan čovjek bori sa sebe i svoje interese. Ali, isključvo svoje. Komšiji nek’ crkne krava. A i ako crkne, njegova je, ko mu je kriv. . .

Može i da gori, da streljaju po abecednom redu, ali šta te briga, druže, nije ti prezime na “A”.

Nisam siguran šta je to što treba da se desi da bi narod ustao i rekao DOSTA JE, NEMAM VIŠE ŠTA DA IZGUBIM.

Izmišljali su, prolazilo im je. Krali su, prolazilo im je. Namještali su poslove sinovima i kumovima, prolazilo im je. Stavljali su ljubavnice na funkcije, prolazilo im je. Tukli su narod, prolazilo im je.

Ubijali su, prolazilo im je. Ček, šta?!

Zato sada idu do krajnjih granica. Uvode nas u NATO koji nas je bombardovao.

Pa, naravno. . . igre bez granica. Samo ne znam kako im ne dosadi. Pa čak je i video-igrica dosadna kad se podesi na najlakši nivo, kad igraš s botovima.

Reakcije nema, a kako će je i biti.

“Je l’ kradu od čitave države ili samo od tebe? Šta si se ti našao, svi ćute, samo se ti našao da nešto prkosiš, pričaš… Ko te plaća? Ti si izdajnik.”

Srećom, Soroš nije bio živ kad su Francuzi premijerno na ovoj planeti raskinuli s plavom krvi, pa im je revolucija uspjela. Inače, da je bio živ i da je bilo sedme sile – medija (neka vrsta (fr)ATV-a), sada bi na vlasti bio LUJ trideset i neki.

I dan danas, isti Francuzi, radi kapi vode u moru, u odnosu na naše probleme i standarde, oblače žute prsluke, blokiraju Pariz i dolaze do svojih prava.

A mi? Pa mi i dalje imamo plavu krv. Samo što se ne zove kralj, nego se nekad zove premijer, nekad predsjednik, a nekad član predsjedništva.

Šta nam fali? Imamo podanički sistem, pravo da sjedimo kući i ćutimo i osjetimo neku novu dimenziju gledajući RTRS, koji ionako svi plaćamo.

Đ. V.

Published by djvucinic

Pisac, kolumnista, disident i student Pravnog fakulteta u Novom Sadu

%d bloggers like this: