Obrazovni sistem ključ je uspjeha jedne zemlje. Kakve kadrove proizvedemo, takvi će upravljati državnim aparatom, pa i svim ostalim segmentima društva.
S jedne strane, naš obrazovni sistem ima toliko mana i zastarjelosti u odnosu na većinu zemalja našeg kontinenta, a s druge sve manje đaka.
Kako smo došli do toga?
Prema statističkim podacima, u prvi razred osnovne škole u Republici Srpskoj u školskoj 2019/20. godini upisana su 9.293 učenika, što je druga godina zaredom da je taj broj ispod 10.000, dok je, poređenja radi, u školskoj 2013/14. bilo 10.133, a 2008/09. taj broj je iznosio 10.831.
Pored niske stope nataliteta, negativnog prirodnog priraštaja, Republika Srpska se, kao i zemlje regiona, susreće sa problemom odlazaka.
Prije 50-60 godina, ljudi sa ovih prostora išli su “trbuhom za kruhom” u Njemačku, Irak ili Libiju. Razlika u današnjim odlascima je to da se više kofera ponese. Čitave porodice, prvenstveno mladi roditelji, napuštaju (zauvijek?) Republiku Srpsku.
Ekonomske prilike, ali i životne, kao što su nepravda, dostojanstvo, sigurnost radnog mjesta (neskupljanje glasova za produžetak radnog odnosa) su razlog puste Republike Srpske i podatka da je 56% građana BiH izvan države, što znači da je više ljudi u inostranstvu, nego u matičnoj zemlji.
Zemlja mnogih prirodnih resursa sa sve manje ljudi – neki bi rekli da nedostaje ljudi da popune radna mjesta. Ipak, ti neki žive u Evropi, a mi, sve su prilike, idemo ka Africi.
Ipak, kadrova ima. U Republici Srbiji broj doktora nauka porastao je u posljednjoj deceniji za 880%.
Možemo li pokupiti kadrove preko Drine? Ili možda imamo i svoje?
Pored ministara sa Megatrend diplomama, Šefildskih i Londonskih đaka, imamo i ministra prosvjete i kulture koji je na doktorskim studijama. Barem tako stoji na sajtu Vlade RS.
Manje je đaka, pa je lakše probrati one prave. To su, izgleda, dobro “namirisale” razvijene zemlje Evrope i svijeta, pa su oni najbolji odlučili da tamo zasnuju radni odnos.
Šta tačno ne štima? Ne štima to da su razlike u platama samo u susjednoj Hrvatskoj za one najmanje kvalifikovane radnike u srazmjeri barem 3:1 naspram nas.
Zato imamo podatak da skoro 4.000 ljudi radi u Dubrovniku, dok Trebinje zapošljava takođe nešto oko 3 do 4.000 ljudi (ne računajući one koji rade na crno).
Koliko smo znali da cijenimo pamet i stručne kadrove, dovoljno govori podatak da je počasni profesor hirurgije na Univerzitetu “Radžif Gandi” u Indiji, hirurg najveće klinike u Kataru, preciznije Dohi, Dražan Erić imao svega 181 glas na izborima 2014. u Foči.
Da nije sve tako sivo, ima i pozitivnih primjera. Izgleda da je najbolje završiti DIF. Da li je to “direktorska izvršna funkcija” ili “državni institut za fiskulturu”, reći će nam 5 direktora DIF-ovaca iz Trebinja.
Da li zbog manjka kadrova ili zbog nekih drugih razloga, ova diploma se najbolje “primila” za rukovodeću poziciju.
Sa DIF-om i trgovačkom školom se može postati čak i direktor gimnazije. Doduše, sa ugostiteljskom i ministar prosvjete i kulture.
Sa diplomom iz Širokog Brijega ili Travnika široka je lepeza mogućnosti.
Sa ostalim diplomama, a bez dodatnog “mastera” u vidu članske kartice vladajuće partije, može se isto kao i sa pasošem. Putovati, daleko.
Ništa drugo ne preostaje ni ovih 9.293 prvačića, nego da na vrijeme počnu da koriste društvene mreže, smišljaju imena botovskih profila, sačekaju 10-ak godina, učlane se i kupe diplomu.
A ko zna, možda diploma dođe i uz člansku karticu.
Eventualno, nek’ dobro nauče strane jezike.
Đ. V.
ČITAMO LI SE?! 