Mnogima je poznato prijateljstvo Srpskog naroda i NATO pakta.

NATO je bombardovao SR Jugoslaviju 1999. godine, nanijevši time hiljade žrtava (direktno ili indirektno zbog posljedica osiromašenog uranijuma), kao i više milijardi štete gledano sa ekonomskog aspekta.

NATO i Bosna i Hercegovina imali su odličnu saradnju tokom 1990-ih godina.

NATO je napadao položaje koje je držala VRS (vojska Republike Srpske), a ostala dva konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine su sa podrškom, a vjerovatno i na poziv, pratili ove događaje.

Ovoga puta, umjesto jedinstva srpskih političara, na koju je pozivala vladajuća stranka Republike Srpske – SNSD, dogodilo se jedinstvo BH političara.

Neki bi rekli da je napokon došlo vrijeme za saradnju i pomirenje nemirnog Balkana, ali neki će se sjetiti i obaranja francuskog Miraž-a na Palama 1995. godine.

Josip Broz – TITO, jedna od najjačih političkih ličnosti u istoriji Balkana nije imao dovoljno hrabrosti da stane na jednu od dvije strane, pa je Jugoslavija bila neutralna, nije težila ni ka NATO , a ni ka Varšavskom paktu.

Raspadom Varšavskog pakta NATO je postao svjetski policajac, što je posebno na svojoj koži osjetio Srpski narod, a Bosna i Hercegovina je prihvatanjem ANP-a, dijela Akcionog plana za pristupanje BIH u NATO savez, krenula polako, ali sigurno ka ulasku u NATO.

Hoće li NATO u BiH donijeti bolje životne uslove, jaču ekonomiju i život dostojan čovjeka ili samo pojedincima vlast na nivou BiH, vidjećemo.

Srećan put ka NATO savezu svima koji slave, uz pjesmu, jagnjiće i prasiće!

Đ.V.