Zašto toliki strah od samopouzdanja? Zar je „biti drugačiji“ grijeh?

Strah od onog „famoznog“ šta će ko reći ili misliti toliko je uobičajen, da neki ljudi ne mogu uživati u svom životu onako kako žele, niti raditi ono što ih čini srećnima upravo zato što „vode borbu“ sa ovim strahom.

Evidentno je da se svako od nas susreo sa tim, iz želje da se svidimo baš svima i da svi imaju pozitivno mišljenje o nama, što je zapravo nemoguće, jer se u realnosti svakodnevno susrećemo sa ljudima koji nam se svide ili ne, kao i mi njima.

Pokušavajući prilagoditi se i približiti sebe drugima, sve više se udaljavamo od nas samih.

Zar je cilj u potpunosti izgubiti sebe? Ne smijemo dopustiti strahu od tuđeg mišljenja da „ranjava“ naš život i njegovu ljepotu čini hendikepom.

Ako budemo radili onako kako drugi to od nas žele, bićemo njihov zatvorenik. Njihov rob. A da li ćemo priliku za život i sve ono što nam on pruža protraćiti robujući drugima?

Nekada se desi da jednostavno zaboravimo na sve oko sebe. Krenemo naprijed sa ljudima koje nam srce voli, radeći ono što nam upravo ono kaže. Tada, nesvjesno, započinjemo borbu protiv ovog straha neprihvaćenosti i na dobrom smo putu, polako vraćajući samopouzdanje.

Međutim, oni sa malo slabijom psihom, labilnije ličnosti, već u drugom momentu sjete se šta im je neko drugi rekao, ili šta bi mogli reći, te se opet povlače.

To su nepotrebna patnja i bol koje sami sebi prouzrokujemo.

Prijatelj ne može biti neko ko nam uporno nameće svoje mišljenje, do te mjere da uslovljava, te nam stvara osjećaj manje vrijednosti.

Možda smo previše dobri, da ne vidimo zlo i ljubomoru u ljudima, koji nezadovoljni sobom, usljed nemogućnosti da promijene svoj život, žele da mijenjaju naš i upravljaju nama.

Razlike su, uopšteno govoreći, sve više izvor sukoba u svim slojevima društva, a često zbog opšteg nedostatka tolerancije dolazi do osude  i omalovažavanja svih drugih koji imaju drugačije razmišljanje.

Temeljno etičko načelo života jeste živjeti i pustiti druge da žive, ali ne u smislu da se međusobno izbjegavamo, već da se ne namećemo.

Ako ne prihvatimo razlike, izgubićemo autentičnost.

Zašto da budemo „uniformisani“, kad svako može biti unikatni krojač svoje sreće.

Plašimo se biti vjerni sebi, jer onda nećemo biti vjerni drugima. A zar su oni koji nas uslovljavaju vrijedni vjernosti? Razmislite o tome.

Tek kada se uspijemo osloboditi straha od tuđeg mišljenja i poslušamo svoje srce, koje nam istinski otkucava korake sreće, bićemo srećni.

Piše: Anastasija Gavrilović / FPN Banjaluka, Novinarstvo i komunikologija