SLOBODNI INTERVJU: Emilija Kušić

Gost rubrike “Slobodni intervju” je Emilija Kušić, dvadesetjednogodišnja atletičarka iz Trebinja koja se trenutno nalazi na školovanju u Americi. Trenutno pohađa “Lindsey Wilson College” , a za naše čitaoce u intervjuu donosi detalje njenog sportskog života, kao i paralelu između života na dva kontinenta.

Đ.V. : Otkud ljubav prema atletici?

Ljubav prema atletici nastala je zbog moje mame. U njeno vrijeme i ona se bavila atletikom i uvijek mi je pričala o svojim uspjesima, putovanjima i to me je privkulo da se, kako kažu “bacim u atletske vode”.

Đ.V. : Koje su tvoje discipline?

U prošlosti sam radila sve discipline, počevši od brzog hodanja pa do bacanja kugle, ali to je normalno, jer treneri treba da vide koja disciplina ti najbolje leži. Kasnije sam se fokusirala na sprint i na skok u dalj. Do sada sam ostala na tome, ali bih željela da se sljedeće sezone još jednom oprobam u višeboju.

Đ.V. : Kad su počele prve nagrade? Koje ti je najdraže priznanje koje si dobila u tvojem sportskom životu?

Prve nagrade su počele još od malih nogu. Sada neću biti baš skromna, (kroz osmijeh će Emilija) , ali od početka se vidjelo da sam talenat u onome što radim. Najdraže priznanje mi je medaljala iz Turske, sa svojih 14 godina. Moja prva, recimo, velika medalja. Takođe bih izdvojila kada sam 2011. proglašena za perspektivnog sportistu grada Trebinja, sa nepunih 11 godina. Moze se reći da mi je to nekako dalo motivaciju i podstaklo me da stvaram još bolje rezultate.

Đ.V. : Tokom srednje škole si se često selila u potrazi za boljom sportskom sredinom, bila si u Novom Sadu, Istočnom Sarajevu, trenirala si u Baru… kako je bilo trenirati na „Policama“?

Jao Đorđe, ha-ha-ha, ne vraćaj me na to. Pošto znamo da su uslovi relativno loši za sport u Trebinju, moja porodica i ja smo pokušali da se ’proguramo’ dalje. Tada nije uspjelo, jer ja nisam bila mentalno jaka i stabilna da se odvojim i nastavim sama. Svakako to su neke lekcije iz kojih sam naučila mnogo. Police, eh. Moj prvi stadion, ako se moze i nazvati atletskim stadionom u to vrijeme. Uslovi su bili preloši, a toliko je bilo talentovanih atletičara.

Đ.V. : Kako generalno vidiš trebinjski sport, čini li ti se da bi mogao ili morao biti na višem stepenu?

Svakako da su Hercegovci jedni od najtalentovanijih ljudi na svijetu. Vjeruj mi Đorđe, toliko potencijala kod nas ima, da je to nevjerovatno, ali razlog zasto svako odustane od sporta je što nemaju perspektivu. U sport se ulaže generalno malo, i zbog toga mi je mnogo žao gledati kako većina ljudi odlazi iz sporta. Nadam se da će se u bliskoj budućnosti nešto promijeniti, a ako ne, onda za 5-6 godina ja dolazim iz daleke Amerike da stvaram nove šampione.

Đ.V. : Nakon završene gimnazije boravila si u Beogradu. Kako si se navikla na taj život? Jesu li treninzi bili ozbiljniji?

Da, kao sto rekoh, period srednje škole je za mene bio težak. Svaki sportista se susreće sa povredama, pa tako sam se susrela i ja. Moj plan je bio da poslije srednje odem odmah za Ameriku, ali pošto nisam imala dovljno dobre rezulate zbog mojih povreda odlučila sam se za potez – Beograd. Zahvalna sam što sam otisla tamo, jer sam upoznala divne trenere i ljude. Svakako mogu reći da su mi treneri u Beogradu pomogli da ponovo ’stanem na noge’ i osjetim kako je biti najbolji nakon dugog vremena. Mislim da je nekako i sa jedne strane dobra stvar što su me povrede spriječile da odem u Ameriku odmah nakon srednje, jer u Beogradu ne bih upoznala sve te ljude i stekla nova iskustva. Beograd me je odlično pripremio za daleku Ameriku.

Đ.V. : Već skoro 2 mjeseca si u Americi. Je li se tvoj san ispunio ili tek treba da se ispuni?

Uh. Pa jedan san se već ispunio samim dolaskom u Ameriku, a sada slijedi još više rada i odricanja da se ispuni sljedeći cilj  i da ostvarim ono zbog čega sam došla ovdje.

Đ.V. : Je li se teško uklopiti u novo društvo, u nove navike?

Što se tice druŠtva, ja sam bila “lucky”, ha-ha-ha. Malo da ubacimo i engleskog iako znam da nisi neki ljubitelj. Ja sam se brzo uklopila, jer sam komunikativna i volim da upoznajem nove ljude, ali svakako na koledŽu uvijek ima mnogo internacionalnih studenta i nije teŠko da se uklopiš. Što se tiče navika, to je bilo malo teže. Drugačiji način rada, skroz. Moram reći da mi je njihova hrana najteže pala. Ništa bez naše hercegovačke kuhinje!

Đ.V. : Koja je razlika u školovanju ovdje i tamo?

Ne mogu reći da je baš velika razlika, ali je sigurno i ima. Na primjer, kod nas imaju ocjene od 6 do 10 i polaganja usmeno, dok ovdje imaju od 1 do 4 i nema usmenih polaganja, nego samo pismenih. Po meni ovaj sistem je lakši, ali je teže što je na engleskom pa uvijek ima nekih novih stvari i riječi da se nauče.

Đ.V. : Misliš li da su mladi dosta usmjereniji za oblasti za koje se školuju nego na Balkanu?

To je malo teško pitanje za objasniti, jer je njihov sistem dosta specifican. Kod nas kada upises jedan smjer zna se šta si upisao. Ovdje, možeš da promijeniš smjer svake godine ako ti se ne sviđa. To je odlična stvar, jer dosta mladih upiše nešto sto ne voli, pa bi kasnije da se prebacuju, što im ovaj sistem dozvoljava i ne ukida im godinu studija.

Đ.V. : Kakvi su tvoji uslovi za život tamo, ima li nešto što je toliko drugačije? Da li bi nešto promijenila?

Opet kažem, promijenila bih ishran, ha-ha-ha. Ostale uslove ne bih dirala, jer ja ovdje imam sve obezbjeđeno i plaćeno, moje je samo da treniram i učim. Meni kao studentu život je idealan, pričala sam sa par internacionalnih ljudi i kažu mi da poslije koledža i nije tako jednostavno. Svaki student poslije završenih 4-5 godina studija dobije priliku da ostane u Americi i nađe posao. Ako se pokažeš kao odličan radnik i ako te firma želi, imaš priliku da ostaneš i živiš ovdje.

Đ.V. : Zavise li tamo mladi od politike?

Ne mogu bas tačno da kazem da žive od politike, kao kod nas, ali svakako se interesuju za izbore. Uskoro je i ovdje glasanje, pa pokušavaju na sve načine da privuku mlade da glasaju za njihovog željenog favorita.

Đ.V. : Gledamo li Emiliju Kušić na nekim od sljedećih Olimpijskih igara?

Ostaću skromna i reći da mi treba još mnogo mentalnog i fizičkog rada i odricanja da bih mogla da odem na OI. Svakako, to je moj cilj, na to sam fokusirana u budućnosti.

Đ.V. : Ima li uslova za ozbiljnije bavljenje atletikom u Republici Srpskoj?

Biću iskrena i reći da su uslovi za bavljenje atletike u RS skroz loši i da se situacija ne mijenja otkad znam za sebe. Ne znam do koga je. Vjerujem u tebe Đorđe i očekujem da ćes se kao budući političar zalagati više i za sport.

Đ.V. : Koja je tvoja poruka mladim atletičarima u Trebinju?

Ne samo atletičarima, nego i svim mladim ljudima preporučujem da ostanu uporni i istrajni u onome što rade i da nikada ne odustaju od svojih stavova i ciljeva, jer je to ono što nas dovodi do vrha i ostvarenja. I uvijek treba da dajete, ne 100%, nego 120% sebe, ako želite da nadmudrite protivnike.

Đ.V. : Čitamo li se? : – )

Naravno da se čitamo, Đorđe, ne znam da li je ovo pitanje bilo neophodno. Od tebe kao mladog, uspješnog i perspektivnog dečka ocekujem da ćes me intervjuisati za 5-6 godina, kad budem “veća” atletičarka, a ti jos bolji i ostvareniji u onome što radiš. Svaka čast na ostvarenom uspjehu do sada, i drago mi je što imamo tako mladog momka koji se bori za bolju budućnost.

Đ.V. : Emilija, hvala ti na lijeim riječima i intervjuu za ČitamoLiSe, uz nadu da ćemo o tebi i tvojim uspjesima uskoro čitati u “najjačim” medijima, ne samo regiona, nego i šire!

Published by djvucinic

Pisac, kolumnista, disident i student Pravnog fakulteta u Novom Sadu

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: