U svijetu postoji fenomen stavljanja portreta predsjednika u javne institucije. Neki bi rekli da je to zbog građenja kulta ličnosti, a neki da taj predsjednik predstavlja šefa države, u kome se ogleda narodno jedinstvo, koji je predsjednik svih građana u punom smislu te riječi.
Prošlost
Svi bez obzira na godine, i bez obzira da li uživo ili u filmovima gledali su portrete J. B. Tita na unutar institucija, pa čak unutar privatnih kuća, a sve radi građenja i kao posljedica kulta ličnosti „najvećeg sina jugoslovenskih narodna i narodnosti“ iako isti nije ni stvorio Jugoslaviju, već u krvavoj revolucionarnoj borbi preoteo vlast, potpomognut stranim faktorom, koju je zadržao do svoje smrti, brutalno se obračunavajući sa svojim neistomišljenicima tokom, a i nakon završetka onoga što se naziva Narodnooslobodilačka borba.
Od dolaska na vlast J. B. Tita u Jugoslaviji je postojala i bila dozvoljena isključivo jedna partija, opozicija nije postojala. Ako se kojim slučajem neki partijski činovnik usudio da drugačije misli sa njim se obračunavalo brutalno i brzo, kao i sa svakim čovjekom koji bi se usudio da kaže bilo šta protiv J. B. Tita
J. B. Tito je umro, a njegovi portret zadržan sve do krvavog raspada Jugoslavije, kada su konačno skinuti.
Skorija prošlost
Potpomogunut odlukama prijašnjih Viskoih predstavnika o smjeni funkcionera iz sada opozicionih partija Milorad Dodik je sada već daleke 2006. ponovo došao na vlast (prije 2006. obavljao je u jednom mandatu funkciju Predjsednika vlade Republike Srpske).
Ponovnim dolaskom na vlast Milorad Dodik se susreo sa pitanjem kako popraviti svoju tehonologiju vladanja kako zaostali koncepti poput smjenjivosti vlasti ne bi predstavljali problem. Odgovor na to pitanje nije morao da traži mnogo, dovoljno je bilo da se prisjeti na život i djelo šefa prve partije kojoj je pristupio J. B. Tita – uništavanje opozicije i svakog sa suprotstavljenim mišljenjem, recept koji su primijenili i njegovi strani partneri prilikom njegovog dovođenja na vlast.
Milorad Dodik je uporedno sa starim dobrim receptom uništavanja opozicije krenuo i sa garađenjem kulta ličnosti – njegov portret je sveprisutan, često u dimenzijama koje ni u kom slučaju ne odgovaraju njegovim zaslugama.
Sadašnjost
Autor ovog teksta neće trošiti vrijeme objašnjavajući i napominjući na kakve je sve načine Milorad Dodik uspijevao da zadrži vlast i kakvim se pritom sredstvima služio, već će autor ovog teksta samo skrene pažnju na najnoviji slučaj titoističke tehnologije vladanja – proglašavanje Đorđa Vučinića za izdajnika.
Svako demoktratsko društvo, kome i Republika Srpska bar deklarativno teži ogleda se u postojanju i poštovanju volje građana, čiji jedan od oblika ispoljavanja predstavljaju slobodni izbori.
Izbori u Republici Srpskoj pod vlašću Milorada Dodika su sve samo ne slobodni: kupovina glasova, ucjenjivanje građana zaposlenjem i najbrutalnija krađa glasova postali su svakodnevica. Imajući ovo u vidu slobodna volja građana se i ne može utvrditi, isto kao i kod svakog diktatorskog režima.
Đorđe Vučinić se usudio da podigne svoj glas u odbranu slobodne volje građana, razgovarajući o ideji novog zakona koji bi regulisao sam proces izbora, koji bi za posljedicu imao samo sprječavanje Milorada Dodika da krade glasove, čak se ne bi spriječila kupovina glasova i ucjena birača što takođe predstavlja izbornu prevaru.
Kolika je ovo prijetnja vlasti Milorada Dodika svjedoči višednevna kampanja protiv Đorđa Vučinića i oglašavanje njega izdajnikom, na stari dobri titioistički, diktatorski način.
Autor: Miloš Zimonjić
Post Scriptum
Autor teksta predlaže da se trenutni portreti Milorada Dodika u svim institucijama zamijene novim, koji će na ispravan način predstavljati njegove zasluge na očuvanju Republike Srpske (sadašnji – slika lijevo; novi – slika desno):
ČITAMO LI SE?! 